REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Pn-147/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ZK, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave 5. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Tomislava Džepine, odvjetnika u Slavonskom Brodu, zaključene istog dana, nakon javne objave, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 1.415,11 eur = 10.662,17 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od 10.02.2022. godine pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka sve u roku 15 dana. “

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, da tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 428,09 EUR (četiri stotine dvadeset i osam eura i devet centi), u roku 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, za više zatraženi iznos od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura), na ime troškova parničnog postupka.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 7. srpnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 1.415,11 EUR[1] , odnosno 10.662,17 kn.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako se 16. rujna 2011., oko 05:35 sati u Batrini dogodila se prometna nesreća u kojoj je osiguranik tužitelja AK zadobio teške tjelesne ozljede, a koju je prouzročio GK tako što je upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka],a koji je bio osiguran kog tuženika, vozeći pod utjecajem alkohola i brzinom većom od dopuštene, vozilom udario u tijelo pješaka AK, koji je od jačine udara nabačen na to vozilo, a potom odbačen na bok drugog zaustavljenog vozila, od kojega se odbio i pao na kolnik. Za izazivanje opisane prometne nesreće GK proglašen je krvim pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj: K-291/12-10 od 2. lipnja 2014. Nadalje, tužitelj je naveo kako je on osiguraniku AK rješenjem broj: 77287 od 9. prosinca 2016., a zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda u prometnoj nesreći, priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 8. srpnja 2016. Tužitelj je rješenjem broj: 77287 od 26. siječnja 2017. odredio da isplata priznate mirovine pripada osiguraniku tužitelja od 1. siječnja 2017. Pored navedenoga, a po istoj osnovi tužitelj je osiguraniku AK rješenjem broj: 77287 od 13. ožujka 2018. priznao pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja počevši od 15. veljače 2018.

1.2. Tužitelj je naveo kako je isplaćivanjem invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja njegovu osiguraniku AK, tužitelju nastala šteta koju je potraživao od tuženika. Štetu nastalu isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2017. – 30. travnja 2018. i naknade zbog tjelesnog oštećenja za razdoblje od 15. veljače 2018. do 30. travnja 2018. tuženik je podmirio dijelom u mirnom postupku, a dijelom dana 30. studenog 2020. sukladno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2725/2019 od 23. srpnja 2020.

1.3. Pored navedenoga tužitelj je u tužbi naveo kako se osiguraniku tužitelja AK invalidska mirovina i naknada zbog tjelesnog oštećenja isplaćuju i nadalje, čime je za tužitelja nastala nova šteta za koju smatra da ju je tuženik dužan naknaditi. Tužitelj je naveo kako je za razdoblje 1. lipnja 2020. do 31. prosinca 2020. tužitelj putem Područnog ureda u Slavonskom Brodu, osiguraniku AK isplatio mirovinu u iznosu od 42.648,67 kn i naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 6.106,00 kn, dakle ukupno 48.754,67 kn, koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Tužitelj je, također, naveo kako se on dopisom od 21. siječnja 2022. obratio tuženiku i od njega zahtijevao naknadu štete u mirnom postupku, u roku od 15 dana od primitka predmetnog dopisa. Tuženik je djelomično postupio po zahtjevu iz predmetnog dopisa i 28. veljače 2022. tužitelju uplatio iznos od 38.092,50 kn. S tim u svezi naveo je kkao je tuženik u Obavijesti o likvidaciji od 28. veljače 2022. specificirao svoje uplate navodeći da je na ime razmjernog iznosa mirovine uplatio iznos od 31.986,50 kn, a na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje iznos od 6.106,00 kn. Tužitelj smatra kako mu je tuženik dužan isplatiti štetu u punom, a ne u razmjernom iznosu, temeljem čega

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

tužitelj smatra da mu je tuženik ostao dužan isplatiti iznos od 10.662,17 kn, koji iznos je tužitelj utužio u konkretnom parničnom postupku.

1.4. Tužitelj je naveo kako svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19), a temeljem kojih odredbi je tuženik odgovoran tužitelju za nastalu štetu u punom, a ne u razmjernom iznosu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao svoju pasivnu legitimacijuu kao osiguratelja vozila registarske oznake [registarska oznaka], niti je osporavao nastanak prometne nezgode od 16. rujna 2011. Tuženik ne osporava ni činjenicu da je tužitelj svom osiguraniku OK zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda u prometnoj nesreći priznao pravo na invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje, te da je tuženik u razdoblju od 1. lipanj 2020. do 31. prosinca 2021., na ime invalidske mirovine osiguraniku isplatio iznos od 42.648,67 kn, a na ime naknade za tjelesno oštećenje iznos od 6.06,00 kn. Također, tuženik ne osporava niti da je on u postupku mirnog rješenja spora u cijelosti izvršio plaćanje naknade za tjelesno oštećenje dok je vezano uz isplaćenu invalidsku mirovinu izvršio plaćanje razmjernog dijela isplaćene mirovine u iznosu od 31.986,00 kn.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu te navodi kako smatra da je svojim isplatama, sukladno zakonskim odredbama koje se imaju primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari, on u cijelosti izvršio svoju obvezu prema tužitelju. S tim u svezi naveo je kako je u konkretnoj pravnoj stvari sporno ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2020. do 31. prosinca 2021.

U tom smislu tuženik je naveo je da tuženikova obveza prema tužitelju proizlazi iz zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika prema trećim osobama, a temeljem kojeg ugovora je tuženik preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Nadalje, naveo je kako je predmetni ugovor ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu, stoga tuženik smatra kako je upravo predmetni ugovor jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije u konkretnoj pravnoj stvari, i u drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika. Nadalje, naveo je kako obvezna osiguranja u prometu regulira samo jedan propis u Republici Hrvatskoj, a koji je mjerodavan kao lex specialis za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U tom smislu tuženik se poziva na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) te je naveo kako se na temelju navedenog zakona jedino može utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, odnosno, u konkretnoj pravnoj stvari prema tužitelju.

2.2. Tuženik je, nadalje, naveo kako se njegova pasivna legitimacija temelji na odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Navedeno iz razloga što je tuženik osiguratelj vozača-štetnika koji je uporabom svoga vozila prouzročio štetu tužiteljevu osiguraniku, odnosno, na temelju činjenice obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. S obzirom na navedeno tuženik smatra kako u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata. S tim u svezi tuženik se pozvao na odredbu članka

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 76/13), kojim je u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno koji regulira subrogacijski zahtjev nositelja socijalnog osiguranja.

Tuženik je nadalje naveo kako je odredbom članka 27. stavak 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 76/13), propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. istoga članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbom članka 27. stavak 4. istoga zakona propisano je da se odredbe članka 1., 2. i 3. toga članka odgovarajuće primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nadalje, odredbom članka 27. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 76/13), propisano je da obvezu iz stavka 1. toga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

2.3. S obzirom na navedeno tuženik je naveo kako smatra, da na strani tužitelja, sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju postoji pravo potraživanja stvarne štete nastale iz odgovornosti tuženikova osiguranika prema tuženiku koja se odnosi na isplaćene iznose mirovina tužiteljevu osiguraniku, dok na strani tuženika temeljem Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, postoji obveza naspram prethodno označenog prava tužitelja, ali su granice te obveze tuženika prema tužitelju naknaditi mu nastalu, ovdje utuženu štetu izrijekom ograničene i to; granicama odgovornosti tuženikova osiguranika, granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, te obvezi isplate samo razmjernog dijela mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku.

Tuženik smatra kako postoji sadržaj - okvir pasivne legitimacije tuženika u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja. Tuženik je, nadalje, naveo kako ne osporava tužiteljevo pravo da od njega potražuje naknadu štete u vidu isplaćene mirovine tužiteljevu osiguraniku, ali smatra da u ostvarenju tog svog prava tužitelj mora uvažiti okvir, odnosno granice u kojima je tuženik obvezan naknaditi tu tužiteljevu štetu a to tužitelj tužbenim zahtjevom nije uvažio.

2.4. U prilog svojim navodima tuženik se pozvao i na novija pravna shvaćanja izražena u odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., broj Revd 3715/2021 od 8. rujna 2021., Rev-66/2022 od 1. veljače 2022., Revt-634/2017 od 16. ožujka 2022., Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-3401/2018 od 20. travnja 2022.

Tuženik je naveo kako je u predmetnim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno u vrijeme izvršenih isplata od strane tužitelja, a kako je to tuženik i naveo u odgovoru na tužbu. S obzirom na navedeno, tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, podneskom od 27. ožujka 2023. naveo je kako u konkretnoj pravnoj stvari pravno nije moguća primjena odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te da užitelj ne može izvršiti obračun naknade štete u skladu s navedenom odredbom jer ista nije u skladu s nizom odredbi zakona koje tužitelj mora provoditi u svom poslovanju, a isto je tako u neskladu sa samim sobom. U tom smislu tužitelj je naveo da predmetni članak u stavku 1. pripisuje da je društvo za osiguranje obvezno nadoknaditi stvarnu štetu, potom u stavku 2. istoga člana propisuje da se nadoknađuje razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da se razmjerni iznos invalidske mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene za rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine utvrđene koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom navedenoga tužitelj smatra da u konkretnom slučaju postoji sukob pravnih normi, iz kojeg razloga je potrebno njihovo tumačenje, koje je neophodno za razumijevanje i primjenu pravila i koheranciju pravnih sistema, jer idealni pravni sistem ne postoji, iako se pojedini savršeni zakoni ili pravila mogu susresti.

U tom smislu naveo je kako strogo gramatičko tumačenje odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i st. 1. istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu, a s druge strane tumačenje stavka 3. dovodi do zaključka da društva za osiguranje apsolutno nikada ne nadoknađuju štetu Zavodu jer je uvijek iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu veći od iznosa koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju povrede izvan rada.

3.1. Tužitelj je osporavao i pozivanje tuženika na pravna shvaćanja i sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je naveo da su pravna shvaćanja viših sudova samo dopunski, nesamostalan pravni izvor, stoga djeluju snagom svojih argumenata, te nisu i ne mogu biti iznad zakona i ne mogu derogirati volju zakonodavca iz odredbe članka 161. u vezi s članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju.

U tom smislu tužitelj je naveo kako je odredba članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju jasna i precizna, i da točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju tužitelj ima pravo. S tim u svezi tužitelj se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. Tužitelj je naveo kako temeljem odredbe članka 161. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, kada je do ostvarivanja prava i isplate davanja prema tužitelju došlo zbog određene štetne radnje ili propusta odgovornosti osobe- štetnika (npr. ako je do ozljede na radu radnika-osiguranika došlo zbog odgovornosti poslodavca ili ako je do ozljede osiguranika došlo u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu nastalu uporabom motornih vozila). Stoga tužitelj smatra kako je u konkretnoj pravnoj stvari upravo štetni događaj bio razlog stjecanja prava na invalidsku mirovinu, a posljedica čega je obveza tužitelja na isplatu novčanih davanja osiguraniku. Tužitelj smatra da se stoga visina

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13 naknade štete utvrđuje prema ukupnoj svoti davanja i troškova isplaćenih iz mirovinskog osiguranja, odnosno prema kriterijima iz članka 161. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju.

3.2. Tužitelj je naveo kako su sredstva kojim raspolaže namijenjena isključivo za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, a koja sredstva osiguravaju osiguranici, poslodavci, drugi obveznici plaćanja doprinosa, određeni zakonom i Republika Hrvatska. Također, naveo je kako postoji obveza da se s tim sredstvima postupa pažljivo, bez nepotrebnih rashoda, odnosno troškova mirovinskog osiguranja, što je u općem interesu, odnosno u interesu svih sadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja.

Nadalje, tužitelj je naveo kako je upravo potreba za uravnoteženjem prihoda i rashoda, bila razlog intervencije zakonodavca, koji je propisao pravo tužitelja na naknadu štete po osporenim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, uz odgovarajuću primjenu Zakona o obveznim odnosima, ukoliko iste nisu protivne odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju.

3.3. Tužitelj je naveo i kako je on javna ustanova s javnim ovlastima u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, odnosno tužitelj obavlja poslove od interesa za Republiku Hrvatsku, a sva potraživanja s osnove naknade štete ulaze u prihode mirovinskog osiguranja i nisu prihod tužitelja kao pravne osobe, odnosno ne ulaze u njegovu imovinu. Nadalje, tužitelj je naveo kako je on samo nominalni oštećenik dok se šteta zapravo nadoknađuje fondu mirovinskog osiguranja. U prilog svojih navoda tužitelj se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-1088/2017 od 28. rujna 2021.

Tužitelj je naveo kako je njegov osiguranik AK ostvario ukupni mirovinski staž od 9 godina 5 mjeseci i 24 dana, a s obzirom da je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu osiguraniku je priznato navedeno pravo na temelju 40 godina mirovinskog staža. S tim u svezi tužitelj je naveo kako njegov osiguranik nije ostvario minimalan staž od 15 godina, stoga nikada i neće ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Nadalje, naveo je kako je njegovu osiguraniku prekinut radni odnos time je nastala šteta tužitelju jer do štetnog događaju osiguranik AK je bio u radnom odnosu i za istog su se uplaćivali doprinosi u mirovinski fond, a nakon štetnog događaja je prestalo uplaćivanje u mirovinski fond a nastala je obveza isplaćivanja mirovine i naknade za tjelesno oštećenje iz mirovinskog fonda

3.4. Podneskom od 27. ožujka 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je visinu tužbenog zahtjeva naznačio u valuti Euro.

4. Tuženik je u podnesku od 20. studenog 2024. ustrajao kod ranijih navoda istaknutih u odgovoru na tužbu te se pozvao na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020.u kojoj se u bitnome navodi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U tom smislu tuženik se pozvao i na presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici od 25. srpnja 2022.

Nadalje poziva se i na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021. u kojoj se u bitnome navodi da prema pravnom shvaćanju suda

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13 sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanaka samog štetnog događaja – prometne nezgode. Nadalje, tuženik je naveo kako su istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020.

4.1. Tuženik se, nadalje, pozivao i na utvrđenja iz presudo Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. u kojoj je navedeno: „Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne Novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP) koji je članku 27, stavak 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, te je pravilno sud drugoga stupnja primijenio pravilo da kasniji zakon derogira raniji zakon. No, osim toga prema shvaćanju revizijskog suda ZOOP je i specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu.“

4.2. Ustrajući u namjeri da svoje navode potkrijepi relevantnom sudskom praksom, tužitelj se pozvao i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: Revd 3715/2021-2 od 8. rujna 2021., te se pozvao i na Rješenje Vrhovnog suda poslovni broj Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022. u kojemu se navodi da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stavi/motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Posebno napominje da u pogledu primjene sudske prakse Vrhovnog suda, odlučne su kasnije odluke navedenog suda.

4.3. U pogledu primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku isplate mirovine, tuženik se pozvao i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt 634/2017-2 od 16. ožujak 2022. U tom smislu naveo je da je isti stav zauzet i na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9. lipnja 2022.

Tuženik se pozvao i na rješenje Vrhovnog suda poslovni broj Rev 1235/2021-2 od 22.veljače 2022. prema kojemu stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

Tuženik se pozivao i na brojnu drugu sudsku praksu Županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4.4. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da bi tužitelj imao eventualno pravo samo na naknadu štete u razmjernom dijelu isplaćenog iznosa mirovine. Naveo je kako je sudskim odlukama na koje se pozvao, izraženo je stajalište da obveza tuženika ne može biti naknada pune mirovine, već njezinog razmjernog dijela. S tim u svezi tuženik smatra da je ispunio svoju obvezu prema tužitelju jer je u mirnom postupku tužitelju isplatio iznos od 38.092,50 kn i to 31.986,50 kn na ime razmjernog iznosa mirovine te 6.106,00 kn na ime naknade za tjelesno oštećenje. S tim u svezi naveo je kako je tužitelj u mirnom postupku odštetnim zahtjevom potraživao iznos od 48,754,67 kn i to iznos od 42.648,67 kn na ime ukupnog isplaćenog iznosa mirovine i iznos od 6.106,00 kn na ime tjelesnog oštećenja.

5. Podneskom od 3. prosinca 2024. tužitelj je ustrajao kod svih ranijih navoda istaknutih u tužbi i kasnijim podnescima. Tužitelj je naveo kako su sudovi u odlukama na koje se tuženik poziva zauzeli pogrešan pravni stav. U tom smislu tužitelj je naveo kako je donositelj zakona – Hrvatski sabor, jasno istumačio obvezu naknade štete tužitelju i da se riječ o autentičnom tumačenju, koje pravno obvezuje kao i svaka druga norma istoga tvorca lex posterior derogat legi priori. Tužitelj se stoga pozvao i na sudsku prasku Općinskog suda u Karlovcu, odluka poslovni broj: Pn-25/2021 od 13. rujna 2024., i Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Pn-30/2023-22 od 4. listopada 2024. Tužitelj je naveo kako gramatičko tumačenje članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda može dovesti u dužničkog ropstvo osiguranike tuženika, jer tužitelj mora provoditi daljnje postupke naknade štete u skladu sa člankom 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22).

Tužitelj je također naveo kako iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2539/2018 od 8. siječnja 2020. proizlazi da se utvrđenje osnove visine nastale štete za tužitelja kao lex specialis primjenjuje i Zakon o mirovinskom osiguranju, koji definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

S obzirom na navedeno tužitelj smatra kako Zakon o mirovinskom osiguranju nije specijalni propis jer upravo kroz primjenu članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju je izričito navedeno da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. toga Zakona izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu te se upravo kroz navedeni zakonodavni okvir primjena Zakona o mirovinskom osiguranju, ne može isključiti u odnosu na društva za osiguranju.

5.1. Tužitelj je naveo kako predmetna isplata predstavlja stvarnu štetu u smislu odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju i to temeljem odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima, jer svakom isplatom tužitelj umanjuje svoju imovinu. Nadalje, naveo je kako je isto potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama, te je istaknuo da članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju nije protuustavan. Također, tužitelj smatra da je zakonodavac imao namjeru da društva osiguranja tužitelju nikada ne nadoknađuju štetu da bi to bilo izričito i propisano.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

Nadalje, tužitelj je naveo kako je pri tumačenju normi odlučujuća njezina svrha ili cilj, pa je u tom smislu naveo da je svrha Zakona o obveznog osiguranja u prometu naknada pretrpljene štete, koja je regulirana člankom 27. i prema kojoj se tužitelju nadoknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju.

Tužitelj je, nadalje, naveo kako smatra da je obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti uvedeno primarno radi zaštite oštećenih, ali i radi štetnika, vlasnika odnosno korisnika motornog vozila te tužitelj smatra da ono ima dvostruku funkciju, i to: zaštitu štetnika i zaštitu trećih osoba te zaštitu mirovinskog fonda kako bi naplatilo stvarnu štetu. Naveo je i kako su postupanja tužitelja uređena Zakonom o mirovinskom osiguranju temeljem kojeg je tužitelj dužan pokrenuti, voditi i naplatiti postupke naknade štete. Svako ograničavanje prava tužitelja na naknadu štete je protivno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj smatra da zbog navedenoga ne postoji pravna norma kojom bi se ograničilo pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja.

5.2. Dodatno je tužitelj naveo kako društva za osiguranje imaju obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojima je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom obim i opseg osiguranog pokrića, ali gramatičko tumačenje članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je protivno smislu i svrsi toga zakona, kao i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, naveo je kako primjena navedene odredbe predviđa da su osiguranici tuženika dužni podmiriti „ razliku koja se ne može utvrditi“, te dovodi u pitanje dopuštenosti takve odredbe, navodeći da se predmetnom odredbom ne ostvaruje primarna svrha i cilj u vidu zaštite štetnika (osiguranika tuženog) i trećih osoba, odnosno tužitelja.

Također, tužitelj je naveo kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd- 1177/2023 od 21. ožujka 2023. i Revd- 751/2024 od 10. srpnja 2024 . i Revd-1359/2024-2 od 23. travnja 2024. dopustio reviziju tužitelja jer revizijski sud nije zauzeo pravno stajalište o pravnom pitanju primjene članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za razdoblja nakon 1. siječnja 2014.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao spajanje konkretnog postupka s postupkom koji se vodi kod ovoga suda pod poslovnim brojem: Pn-105/2021, dok je tužitelj podneskom od 27. ožujka 2023. naveo da odluku o spajanju postupaka prepušta sudu. Nadalje, na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 5. prosinca 2024. tužitelj je naveo da je postupak koji je vođen u spisu predmeta ovoga suda poslovni broj: Pn-105/2021, nepravomoćno okončan iz kojeg razloga se protivi prijedlogu za spajanje postupak, smatrajući takav prijedlog nesvrsishodan. S obzirom na navode tužitelja tuženik je na pripremnom ročištu odustao od prijedloga za spajanje postupaka. Zbog navedenoga sud o tom prijedlogu nije odlučivao

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.415,11 EUR/10.662,17 kn, sa zateznim kamatama na ime isplaćene invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja koju je tužitelj priznao svom osiguraniku OK ozlijeđenom u prometnoj nesreći, za koju je u cijelosti odgovoran osiguranik tuženika, a koja šteta predstavlja posljedicu pretrpljene štete iz predmetne prometne nesreće s kojom je u uzročnoj vezi.

- 1 0 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

8. Među strankama je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18- dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze tuženika (primjenom odredaba ZOOP- a ili primjenom odredaba ZOMO-a).

9. Tijekom postupka nije sporno da je osiguranik tužitelja OK ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika i da je rješenjem tužitelja HZMO Područna služba u Slavonskom Brodu osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu kao i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, niti je sporno da je tuženik u mirnom postupku isplati razmjerni dio u iznosu od 38.092,50 kn i to 31.986,50 kn na ime razmjernog iznosa mirovine te 6.106,00 kn na ime naknade za tjelesno oštećenje.

10. Radi pravilne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pročitao isprave i to: zapisnik o očevidu MUP-a, Policijska postaja Nova Gradiška, broj: 511-11-06-4/3- KU-182/11 od 16. rujna 2011., presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj K-291/12-10 od 2. lipnja 2014., prijavu o ozljedi na radu za osiguranika tužitelja AK od 22. rujna 2011., uvid u nalaz i mišljenje vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 13. listopada 2016., mišljenje vještaka-revizora Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 26. listopada 2016., rješenje tužitelja br. 77287 od 9. prosinca 2016., rješenje tužitelja br. 77287 od 26. siječnja 2017., nalaz i mišljenje vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 15. veljače 2018., rješenje tužitelja br. 77287 od 13. ožujka 2018., sudsku praksu i to presudu Trgovačkog suda u Osijeku, stalne službe u Slavonskom Brodu broj P-18/2019 od 5. ožujka 2019., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2725/2019 od 23. srpnja 2020., karticu glavne knjige po računovodstvenom fleksopolju, obračun isplaćene invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja od 29. prosinca 2021., ispis podataka iz OIB servisa za osiguranika tužitelja AK, ispis transakcije 258

- banka podataka doznačenih mirovinskih primanja, zahtjev za naknadu štete od 21. siječnja 2022. s povratnicom, dopis tuženika od 28. veljače 2022., sudsku praksu navedenu u podnesku od 27. ožujka 2023., dokaz o plaćanju i sudsku praksu dostavljenu uz odgovoru na tužbu.

11. Na ročištu za glavnu raspravu od 5. prosinca 2024. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, kao i od prijedloga iz podneska od 27. ožujka 2023. da sud obveže tuženika na dostavu police od automobilske odgovornosti broj 012104255171 za osobno vozilo marke Fiat Tempra reg. oznaka [registarska oznaka] i općih uvjeta o osiguranju za predmetnu policu, slijedom navedenoga sud te dokaze nije izvodio.

12. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje: ZPP), kao i ovlastima suda

- 1 1 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

13. Na temelju izvedenih dokaza, sud nesporno utvrđuje kako je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja u razdoblju od 1. lipnja 2020. do 31. prosinca 2020. S obzirom na navedeno sud utvrđuje da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj postavio subrogacijski zahtjev za isplatu tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 161. i 164. ZMO. Nasuprot tome, tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, te da tužitelju pripada pravo na razmjerni dio isplaćene invalidske mirovine, kao i razmjerni dio isplaćene naknade za tjelesno oštećenje.

14. Prema odredbi članka 161. stavak 1. ZMO zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

Sukladno stavku 2. istoga članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja; troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Nadalje, odredbom članka 161. stavak 3. ZMO propisano je da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). U stavku 4. istoga članka propisano je da kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

14.1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete. U stavku 5. istoga članka propisano je da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. toga članka mjerodavne odredbe toga Zakona.

- 1 2 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

14.2. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

14.3. Odredbom članka 170. ZMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.

15. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje u tekstu: ZOOP) člankom 27. stavkom 1. propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. istoga članka ZOOP-a glasi da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. se poziva na raniju odluku br. Rev- x388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama toga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

16.1. Imajući u vidu ranije citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama. U konkretnim slučajevima to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za

- 1 3 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13 mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

16.2. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra važnim istaknuti kako u konkretnoj pravnoj stvari, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenje poslovni broj: 1052/2023-3 od 20. prosinca 2023.)

17. Slijedom navedenoga, a u odnosu na tužiteljevo pozivanje na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-1088/2017 od 28 rujna 2021., u prilog svojih navoda, da se u konkretnoj pravnoj stvari i istovrsnim predmetima primjenjuje Zakon o obveznom mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, valja istaknuti predmetna odluka ne upućuje na primjenu mjerodavnog prava već je tom odlukom utvrđeno da osporenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž 5782/2014 od 7.studenog 2016. podnositelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i članka 6. stavak 1. Konvencije, niti ustavno pravo vlasništva zajamčeno čl. 48.st.1. Ustav i čl.1 Protokola br.1 uz Konvenciju.

18. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, a koja su sadržana u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev- 388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev- 909/2021-3 od 8. rujna 2021. i Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023. za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

18.1. Pri tome treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

18.2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u

- 1 4 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Odredbom članka 8. stavak 1. ZOOP-a reguliran je ''Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak'', te je propisano da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

19. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari treba se primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, tj. trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP- u i to članka 27. ZOOP-u prema kojemu je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

19.1. Prema ocjeni ovog suda, prema odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a tuženik je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za mirovinsko osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu (isto Županijski sud u Puli, poslovni broj: Gž-502/2024-2 od 6. rujna 2024.)

20. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to i propisano stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

21. Činjenica da je tuženik u mirnom postupku platio tužitelju dio potraživanja, ne obvezuje sud i tuženika vezano uz preostalo potraživanje naime isplaćenih invalidskih mirovina. Plaćanje dijela dugovanje na može se smatrati samo po sebi priznanje ukupnog dugovanja. Iz provedenih dokaza u postupku i navoda tuženika nedvojbeno

- 1 5 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

se utvrđuje da je preostalo potraživanje tuženik osporio i da je isto predmetom ovog tužbenog zahtjeva. Naime, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljevu osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovina po osnovi povrede na radu što ukazuje da nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati. S obzirom na navedeno odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora od 1.415,11 EUR, uvažavajući činjenicu da tuženika zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) dosudio tužitelju osnovane troškove i to trošak sastava podnesaka 15. studenog 2024. (koji podnesak je zaprimljen u sud 20. studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 3. Tarife kao i PDV na navedeni iznos od 25,00 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife. Sud je kao osnovan tuženiku priznao i trošak zastupanja na ročištu 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. stavak 1. Tarife, kao i PDV na navedeni iznos u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife. Sud je ukupno osnovanim utvrdio iznos od 375,00 EUR. U istoj točki sud je tuženiku priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR sukladno odredbi Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" boj: 37/23.), što sveukupno iznosi 428,09 EUR, stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22.1. Sud tuženiku nije priznao više zatraženi iznos od 100,00 EUR na ime troška sastava podnesaka od 15. studenog 2024., jer je navedeni podnesak po svom sadržaju obrazloženi podnesak izvan Tbr. 8. toč. 1.Tarife, pa sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. S obzirom da sud tuženiku nije priznao više zatraženi iznos od 100,00 EUR kako je to opisano, nije mu priznao ni PDV na taj iznos od 25,00 EUR. Sud nadalje nije tuženiku priznao niti zatraženi trošak sastava podnesaka od 15. studenog 2023., od 30. listopada 2024., svaki u zatraženom iznosu od 50,00 EUR, ukupno 100,00 EUR, kao i PDV na ukupan iznos u iznosu od 25,00 EUR, jer navedeni podnesci po svom sadržaju jesu požurnice sudu i isti po ocijeni ovoga suda nisu bili nužni u smislu odredbe članka 155. ZPP. Dakle, sud je kao neosnovan utvrdio ukupan iznos od 250,00 EUR za koji iznos je odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan, te je odlučeno kao u točci III. izreke.

23. Tuženik nije potraživao kamate na troškove postupka pa sud o istima nije odlučivao, u smislu odredbe članka 2. stavak 1. ZPP.

24. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 20. siječnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

- 1 6 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P

n -

1 4 7

/2022-13

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d., po punomoćnicima Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu