REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pn-402/2022-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Miri Pavić Peteh, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Miše i Pavić d.o.o. u Zagrebu, Prisavlje 8, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu temeljem Odluke županijskog državnog odvjetnika broj DU-5/2022-4 od 10. veljače 2022., radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zastupnice tuženice, 20. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi.
„Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, isplatiti tuženiku ŽČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 226.964,25 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenima po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od 27.10.2018. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenima po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, naknadi parnični trošak u iznosu od 17.000,00 eur sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako ima svojstvo nositelja (vlasnika/imatelja) 60 dionica društva Ledo d.d., 17.268 dionica društva Belje d.d., te 6.238 dionica društva Vupik d.d., a koja mu je imovina oduzeta protivno ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske i protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u svrhu navodnog javnog interesa, odnosno radi namirenja vjerovnika Agrokora d.d. kao trgovačkog društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku tijekom postupka izvanredne uprave u cijelosti je prenesena (zrcaljena) imovina navedenih trgovačkih društava te je pravomoćnom nagodbom on de facto izvlašten. Pravomoćna nagodba St-1138/17 objavljena je 26. listopada 2018. na e-oglasnoj ploči suda. Naime, izvanredna uprava je tijekom postupka izdala tablice vrijednosti trgovačkih društava uključenih u postupak izvanredne uprave, prema kojima vrijednost 60 dionica Ledo d.d. iznosi 53.688,83 eur, vrijednost 17.628 dionica Belje d.d. iznosi 104.441,52 eur, a vrijednost 6.328 dionica Vupik d.d. iznosi 73.386,32 eur. Cjelokupna imovina predmetnih trgovačkih društava prenesena je sukladno Nagodbi iz točke III ove tužbe društvima Ledo plus d.o.o., Belje plus d.o.o. i Vupik plus d.o.o. čiji je jedini član Fortenova Grupa d.d., a čiji su stvarni vlasnici vjerovnici nekadašnjeg Agrokora d.d. Dioničari tih trgovačkih društava nisu na niti jedan način obeštećeni niti imaju ikakvu mogućnost za obeštećenje kroz prodaju dionica ili kroz likvidaciju ili daljnje poslovanje društva, a što je razvidno i iz činjenica da navedena društva ne objavljuju godišnja financijska izvješća. Naime, trgovačka društva koja nemaju imovinu i ne posluju nemaju obvezu predaje godišnjih financijskih izvještaja, već izjavu o neaktivnosti iz članka 30. stavka 9. Zakona o računovodstvu, koja međutim njemu nije dostupna budući da se ne radi o javno dostupnom podatku. Slijedom navedenoga, unatoč činjenici da je do današnjeg dana upisan u Središnjem klirinškom depozitarnom društvu d.d. kao nositelj dionica sva imovinska prava – poslovna cjelina na koju su se odnosile dionice je, u svrhu navodnog javnog interesa zaštite krupnih vjerovnika prenesena na drugu pravnu osobu, slijedom čega je u odnosu na tužitelja sukladno postojećoj praksi Europskog suda za ljudska prava provedeno de facto izvlaštenje temeljem kojeg ovom tužbom traži naknadu. Naime, u potpunosti je onemogućen u ostvarivanju ikakvih imovinskih prava, a činjenica da se još uvijek formalno vodi kao dioničar trgovačkih društava nije od utjecaja na navedeno. Tuženica je kao zakonodavac omogućila potpuni prijenos imovine jednog trgovačkog društva kako bi se namirili vjerovnici drugog trgovačkog društva uz de facto izvlaštenje tužitelja kao nositelja dionica trgovačkih društava kojemu nije isplaćena nikakva naknada, kao niti drugim manjinskim dioničarima. Smatra da tuženica ima obvezu osigurati mirno uživanje prava vlasništva nositeljima dionica, a ukoliko se isto ne bi ostvarilo aktivnim djelovanjem ili propustom države, postoji obveza za naknadu štete. Budući da je cijela imovina trgovačkih društava čiji je dioničar već pravomoćnom Nagodbom prenesena na
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
treću osobu, deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti/ograničenosti jamstava ne može rezultirati posljedičnim kondemnatornim zahtjevom kojim bi tužitelj in concreto ostavio bilo kakav imovinskopravni interes pa time nema smisla niti vođenje takvog postupka niti je isto dopušteno sukladno članku 187. Zakona o parničnom postupku. Nadalje navodi da lišenje imovine nije služilo legitimnom cilju niti je bilo u javnom interesu, pa smatra ostvarenim alternativni uvjet za utvrđenje povrede njegovog prava na mirno uživanje vlasništva. Ističe i to da lišenje njegove imovine nije proporcionalno niti je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba zaštite temeljnih prava pojedinaca pri čemu je takvo lišenje, provedeno sukladno Zakonu o postupku izvanredne uprave nezakonito. Naime, tvrdi da taj zakon nije sukladan načelu zakonitosti jer je isti protivan ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske i protivno članku 1. Protokola. Pored toga, nagodba kao pravni dokument temelji se na stečajnom planu no ukinuti su svi oblici kontrole prilikom donošenja iste, a odlučivanje o sudbini pojedinih trgovačkih društava pa tako i imovini dioničara je potpuno u arbitrarnoj ovlasti izvanrednog povjerenika koji je te ovlasti arbitrarno i iskoristio temeljem uspostavljenog zakonskog okvira, a što je nespojivo s načelom pravne sigurnosti i zakonitosti. Slijedom svega navedenog, kako je očito da je opisanim radnjama tuženice došlo do oduzimanja imovine te povrede prava njegovog vlasništva radi čega mu je posljedično nastupila imovinska šteta, predlaže da sud naloži tuženici da mu isplati iznos od 226.964,25 eur sa zateznim kamatama od 27. listopada 2018. pa do isplate kao i da mu naknadi parnični trošak.
2. Tuženica osporava zahtjev u cijelosti te predlaže isti odbiti uz naknadu parničnog troška.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u obavijesti o stanju i promjenama na računu, zahtjev za mirno rješenje spora i povratnice, zapisnike, očevidnik neizvršenih plaćanja Fine, Ledo d.d. izvještaj za 2017. i godišnja izvješća.
4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu koji se temelji na tvrdnji da je izvlašten za dionice društava Ledo d.d., Belje d.d. i Vupik d.d. protivno jamstvima zaštite vlasništva koje se jamči odredbom čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i odredbom čl. 1. Protokola I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu:
- da je 7. travnja 2017. stupio na snagu Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" broj 32/17, dalje: ZPIUTD)
- da je cilj ZPIUTD definiran kao zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj
- da je primjenom tog Zakona nad trgovačkim društvom Agrokor d.d. proveden postupak izvanredne uprave koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 10. travnja 2017.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
- da je u postupku izvanredne uprave donesena nagodba od 20. lipnja 2018. godine, potvrđena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/2017 od 6. srpnja 2018., a predmetno rješenje potvrđeno je rješenjem Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5140/2018 od 8. listopada 2018.
- da je tužitelj imatelj 60 dionica društva Ledo d.d., 17.268 dionica društva Belje d.d., te 6.238 dionica društva Vupik d.d.,
- da su navedena društva u odnosu na društvo Agrokor d.d. povezana društva u smislu članka 5. ZPIUTD
- da je tužitelj dionice (90%) kupovao u razdoblju nakon stupanja na snagu ZPIUTD u vrijeme kada je nad društvom Agrokor d.d. već bio u tijeku postupak izvanredne uprave - da je društva Belje d.d., Ledo d.d. i Vupik d.d. pripojena trgovačkom društvu Agrokor d.d. na temelju ugovora o pripajanju od 15. lipnja 2021. koji je sklopljen u skladu sa ZPIUTD.
7. Prije svega, valja reći kako se većina tvrdnji tužitelja koje iznosi u tužbi, odnosi na razloge osporavanja ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku čija ustavnost je bila predmet razmatranja dvije ustavnosudske odluke i to broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine i broj U-I/1759-2018 od 19. lipnja 2018. godine.
8. U rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine Ustavni je sud razmatrajući zahtjev za ocjenu ustavnosti cjelokupnog zakona usporedio položaj izvanrednog povjerenika i sustav restrukturiranja i naplate određen ZPIU, nasuprot postojećim institutima stečajnog i predstečajnog postupka, ocjenjujući jesu li već sami postojeći postupci prikladni za ostvarenje cilja koji se želio postići Zakonom o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, kako je to tvrdila većina podnositelja ustavne tužbe. U tom smislu Ustavni sud usporedio je učinke pokrenutih stečajnih i predstečajnih postupaka i dosad ostvarene učinke mjera izvanredne uprave nad koncernom Agrokor. Iz podataka koje je za potrebe vođenja ustavnosudskog postupka Ustavni sud pribavio iz službenih evidencija nadležnih ministarstava (Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa) proizašlo je da su glavni razlozi nedjelotvornosti stečajnih postupaka njihovo višegodišnje trajanje (od tri do pet godina, a u slučaju banaka i štedionica osam godina, u nekim slučajevima i više od četrnaest godina), visina troškova postupka (u prosjeku preko 15% vrijednosti tražbina; primjerice, troškovi postupka u slučaju društva Nama d.d. iz 2000. godine u jednom su trenutku dosegnuli 1,9 milijardi kuna ili u slučaju društva Brodomaterijal d.d. dosegli su 31 milijun kuna), slaba namirenost vjerovnika (svega 10,4% vrijednosti njihovih tražbina) i pasivnost vjerovnika.
8.1. Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da od ukupnih potraživanja državnog proračuna, od 2000. do 2013., naplaćeno je svega 10,46%, a od 2010. do 2012. godine u prosjeku ispod 5% ukupnih potraživanja, s time što je višegodišnja praksa stečajnih postupaka rezultirala poražavajućim podacima prema kojima trgovačka društva iznimno rijetko opstaju nakon stečaja, čime se generiraju drugi negativni gospodarski učinci uz sve veći rast nezaposlenosti (jedini primjeri uspješno dovršenog restrukturiranja kroz stečajni postupak su društva Tisak d.d. i Pevec d.d.). S druge strane, utvrdio je da se vjerovnici u predstečajnim nagodbama naplaćuju u visini od 53% utvrđenih tražbina, dok troškovi postupka u odnosu na visinu tražbine iznose 0,09%, no da iako se predstečajni postupak pokazao značajnim poboljšanjem u odnosu na stečajni postupak, njegov bitan nedostatak je izostanak operativnog restrukturiranja, to jest promjene organizacije i
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
strategije u poslovanju dužnika. Sud je naglasio da je analiza učinaka predstečajnih nagodbi pokazala da je tek u malom broju društava (otprilike 2%) došlo do promjene "menadžmenta", pri čemu su restrukturiranja provedena uglavnom oprostom dugova, a ne razvojem novih proizvoda i povećanjem prodaje. Drugim riječima, nesolventnost je (privremeno) otklonjena, ali bez stvarnog restrukturiranja dužnika i otklanjanja razloga zbog kojih je došao u ekonomske poteškoće.
8.2. Nasuprot tome, analizirajući u odluci poduzete mjere sukladno ZPIU do 31. ožujka 2017., naglašeno je da je ukupan iznos blokada na računima 15 Agrokorovih tvrtki iznosio više od tri milijarde kuna (3.030.619.459 kuna), a naplaćeno je ukupno nešto više od tristo dvadeset jedan milijun kuna (321.988.729 kuna); 14. travnja 2017. dobavljačima je plaćeno 378 milijuna kuna starog duga; 13. i 14. travnja 2017. svim zaposlenicima koncerna Agrokor isplaćene su dospjele plaće u ukupnom iznosu od oko 200 milijuna kuna; 8. lipnja 2017. privremeno vjerovničko vijeće odobrilo je sklapanje ugovora o financiranju (suglasnost su dali predstavnici velikih dobavljača, malih dobavljača, osiguranih vjerovnika i imatelja obveznica, dok su suglasnost uskratili predstavnici neosiguranih vjerovnika) u ukupnom iznosu od 1.060 milijuna eura, sa statusom najstarije tražbine, koji je 9. lipnja 2017. potpisan sa zajmodavcima fondom Knighthead Capital Managment LLC i Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb; do 29. rujna 2017. odobren je ukupni iznos plaćanja skupine A (više od 2.500 dobavljača: OPG-ova, obrtnika, mikro poduzetnika i malih poduzetnika s prihodom do 5,2 milijuna kuna prihoda godišnje - mali dobavljači) od 20,5 milijuna eura, čime je njihov dug namiren u cijelosti; privremeno vjerovničko vijeće donijelo je odluku o plaćanju dospjelih tražbina malih kao i ostalih dobavljača koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave kroz dodatna odobrenja i dopune u odnosu na plaćanja predviđena prethodno donesenim odlukama; vjerovnicima iz skupine B (svi dobavljači osim mikro-dobavljača iz grupe A) i prije postizanja nagodbe, alocirana su i isplaćena u cijelosti sredstva tranše 1 (sredstva koja su bila namijenjena za razmjerno plaćanje svih dobavljača koji imaju stari dug i koji su prijavili svoje tražbine u postupku izvanredne uprave), te 80% iznosa tranše 2 (sredstva koja su namijenjena razmjernom plaćanju dobavljača koji imaju stari dug i koji su prijavili svoje tražbine u postupku izvanredne uprave te pristali potpisati ugovor s kompanijom iz koncerna Agrokor da će se ubuduće vratiti na komercijalne uvjete poslovanja uobičajene u prošlosti, do maksimalnog iznosa od 40% starog duga, uzimajući u obzir prethodno uplaćeni stari dug), dok će se preostalih 20% iznosa tranše 2 isplatiti do ili na dan 31. ožujka 2018. Proizlazi, nadalje, da je izvanredna uprava do tada realizirala i inicijalni krug plaćanja graničnih tražbina (tražbine nastale prije 10. travnja 2017. koje dospijevaju nakon tog datuma), a koja su izvršena tako da se dosegne omjer od minimalno 28% plaćanja graničnog duga dobavljačima koji su potpisali ugovor s koncernom Agrokor o vraćanju na stare uvjete poslovanja.
8.3. Ustavni sud je nadalje utvrdio da iz mjesečnog Izvješća o gospodarskom i financijskom stanju te o provedbi mjera izvanredne uprave u Agrokoru d.d. od 11. ožujka do 10. travnja 2018. (www.agrokor.hr) proizlazi da su svi članovi Privremenog vjerovničkog vijeća i drugi vjerovnici 10. travnja 2018. postigli načelni sporazum o svim ključnim strukturnim elementima nagodbe, koji predstavlja temelj za konkretno utvrđivanje teksta nagodbe na osnovi prijavljenih tražbina i njihovog pravnog statusa, potom da iz navedenog Izvješća također proizlazi da dogovoreni elementi nagodbe obuhvaćaju korporativnu strukturu nove Agrokor Grupe, tretman i oblik namirenja tražbina vjerovnika nastalih prije otvaranja postupka izvanredne uprave, novi dug nove Agrokor Grupe i njezinu kapitalnu strukturu, poseban dogovor s dobavljačima o namirenju tzv. graničnog duga, te provedbu
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
nagodbe. Što se tiče poslovanja koncerna Agrokora u tom razdoblju, iz istog Izvješća je proizlazilo da većina operativnih kompanija i poslovnih segmenata nastavlja s pozitivnim trendovima te bilježi unapređenje poslovnih rezultata i dobre poslovne pokazatelje, dok je dobavljačima isplaćeno preko 490 milijuna eura starog i graničnog duga.
8.4. Slijedom toga Ustavni sud je zaključio da nema razloga dovesti u pitanje istinitost navoda i podataka iz očitovanja Vlade o neprikladnosti postojećeg predstečajnog i stečajnog okvira s jedne strane, te o prikladnosti osporenog Zakona za ostvarivanje legitimnog cilja, prikazanog i kroz učinke njegove primjene na primjeru koncerna Agrokor, s druge strane, zaključivši da su neosnovani navodi predlagatelja o tome da Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku nije prikladan niti potreban za ostvarenje cilja koji se zakonom želi postići.
8.5. U tom smislu i ovaj sud smatra da je obrazloženje Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je iscrpno razjasnio razloge zbog kojih je i pored instituta stečajnog i predstečajnog postupka, utvrdio potrebnim i zakonitim uvođenje sustava izvanredne uprave u trgovačkim društvima od takvog značaja za gospodarski život Republike Hrvatske da se imaju smatrati društvima od sistemskog značaja, opravdavalo donošenje ZPIUTD. Neosnovanima su stoga ocijenjene tvrdnje tužitelja kojima tvrdi da se postupak restrukturiranja društva Agrokor d.d. i s njime povezanih te o njemu ovisnih trgovačkih društva, mogao provesti primjenom postojećih odredbi Stečajnog zakona te da je donošenje ZPIUTD bilo nepotrebno te je prekomjerno ograničilo vlasnička prava imatelja dionica u povezanim trgovačkim društvima kakvo je bilo Belje d.d., Ledo d.d. i Vupik d.d. u kojima je tužitelj bio nositelj dioničarskih prava.
8.6. Ustavni sud je pritom ocijenio neosnovanim i navode podnositelja ustavne tužbe o neprikladnosti osporenih mjera ZPIUTD za ostvarenje cilja, pa kako tužitelj u bitnome u ovom postupku ponavlja da je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku bio nepotreban jer se cilj postupka mogao postići primjenom važećih instituta iz Stečajnog zakona, to je očito riječ o ponavljanju tvrdnji o kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske već zauzeo stajalište i koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
9. Nadalje, ne može se prihvatiti stajalište tužitelja o tome da donošenje ZPIUTD nije bilo nužno pri čemu se ponovno upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine gdje je taj sud ispitujući nužnost mjere istaknuo da sistemski važna poduzeća zapošljavaju velik broj radnika, zbog čega bi pokretanje stečajnog ili predstečajnog postupka nad takvim društvom potencijalno moglo ugroziti tržište rada i gospodarstvo Republike Hrvatske u cjelini; da bi pokretanje stečajnih postupaka rezultiralo znatnim intervencijama u državni proračun, jer bi se zaposlenicima koji su ostali bez radnih mjesta, na temelju Zakona o osiguranju radničkih tražbina, naknada plaća isplaćivala iz državnog proračuna; a prestanak postojanja takvih poslovnih subjekata značio bi pad prihoda državnog proračuna. Istaknuto je i kako primjer koncerna Agrokor pokazuje da se financijski gubici, od kojih je državni proračun zbog primjene osporene mjere zaštićen, kreću između 1,1% i 1,2% BDP-a; da bi težinu socijalnih posljedica koje bi nastupile stečajem ili predstečajem društva Agrokor d.d. od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, osim izravnog gubitka radnih mjesta (u cjelokupnom koncernu Agrokor ukupno je zaposleno oko 56.000 osoba u zemlji i inozemstvu, od toga 28.000 na teritoriju Republike Hrvatske što čini 2,4% ukupno zaposlenih u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj), njegova sistemska povezanost s ostatkom hrvatskog
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
gospodarstva pokazuje potencijal negativnog utjecaja na socijalni položaj više od 10,9% ukupno zaposlenih u Republici Hrvatskoj, uvećano za članove njihovih obitelji (otprilike 78.000 osoba ili 1,8% ukupnog stanovništva). Konačno ukazuje se i da bi naglim prestankom poslovanja koncerna Agrokor državni proračun bio suočen s gubitkom prihoda koji se na godišnjoj razini procjenjuje između 2,5 i 3 milijarde kuna, što bi činilo između 3,5% i 4,2% poreznih prihoda u 2016. godini; a da bi uslijed pada prihoda i rasta rashoda zbog isplata tražbina radnika koncerna Agrokor bilo nastavljeno širenje proračunskog manjka i to najmanje u iznosu između 3,7 i 4,3 milijarde kuna (što je jednako zbroju povećanih troškova zbog povećane isplate tražbine radnika i gubitaka proračunskih prihoda zbog prestanka poslovanja). Uz navedeno, prihvaćen je i stav Vlade Republike Hrvatske o restriktivnoj naravi osporene mjere koja proizlazi ne samo iz činjenice da se ona odobrava samo ako je upitna gospodarska, socijalna i financijska stabilnost Republike Hrvatske i to u vremenski ograničenom trajanju (12 ili 15 mjeseci), nego proizlazi i iz samog zakonskog rješenja (konkretno, članaka 4. i 5. Zakona) kojim je ograničen krug potencijalnih subjekata nad kojima je moguće utvrđivati pretpostavke za otvaranje postupka izvanredne uprave.
10. Prema tome, već iz obrazloženja odluke Ustavnog suda jasno je da su značaj koje je trgovačko društvo Agrokor d.d. i s njime povezana trgovačka društva iz istog koncerna imali za cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske, nalagalo poduzimanje posebnih mjera predviđenih u Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koji će moguće dovesti do restruktiranja i nastavka poslovanja koncerna, što se u konačnici i dogodilo obzirom da je postupak izvanredne uprave nad koncernom Agrokor d.d. uspješno završen, trgovačka društva su nastavila svoje poslovanje, a radnici zadržali radna mjesta, a nisu u većoj mjeri ugroženi niti veliki i mali dobavljači koncerna čije je poslovanje i opstanak na tržištu također u velikoj mjeri ovisio o opstanku koncerna Agrokor d.d.
11. Ustavni sud Republike Hrvatske nadalje je u citiranoj odluci, protivno tvrdnjama tužitelja, proveo test razmjernosti ocjenjujući postoji li povreda ustavnih prava. Tako je Ustavni sud odgovarajući na gore opisna pitanja utvrdio da je donošenje ZPIU bilo opravdano, da je služilo postizanju legitimnog cilja u javnom interesu, a provodeći test razmjernosti odgovorio je i na treće pitanje - nameće li osporena mjera (postupak izvanredne uprave), unatoč prikladnosti i nužnosti, prekomjeran teret adresatima Zakona (dužniku i vjerovnicima), utvrdivši da su i ti prigovori podnositelja ustavne tužbe neosnovani.
12. U tom smislu, Ustavni je sud ocijenio položaj dužnika utvrdivši da iz zakonske definicije društva od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku proizlazi da ono obuhvaća, uz dioničko društvo dužnika, i sva njegova ovisna i povezana društva, budući da ona čine grupu i u odnosu su vladajućeg i ovisnih i/ili povezanih društava. Stoga se financijske poteškoće nesolventnih i nelikvidnih pojedinačnih društava neminovno odražavaju na druga društva u grupi, a cilj Zakona je omogućiti nastavak poslovanja društva kao grupe njegovim operativnim i financijskim restrukturiranjem. U odnosu i na te prigovore, Ustavni sud ponovio je da je cilj osporene mjere omogućiti održivom trgovačkom društvu od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koje je zapalo u financijske poteškoće (dužniku), nastavak poslovanja financijskim i operativnim restrukturiranjem, te da se postupak izvanredne uprave ne može provesti bez privole dužnika, kao i da se legitimni cilj, osim financijskim, ostvaruje i operativnim restrukturiranjem. U slučaju koncerna Agrokor, tadašnja uprava društva Agrokor d.d. (u kojoj je predlagatelj Ž bio
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
predsjednik) donijela je 7. travnja 2017. odluku o pokretanju postupka izvanredne uprave nad tim društvom, i s njim ovisnim i povezanim društvima. Drugim riječima, postupak izvanredne uprave ne bi ni bio pokrenut da tadašnja uprava društva Agrokor d.d. nije tako odlučila i time pristala na zakonske posljedice koje će za koncern Agrokor nastupiti zbog otvaranja postupka izvanredne uprave i zbog čega je ocijenjeno da ZPIUTD ne predstavlja prekomjeran teret dužniku kao adresatu zakona.
13. U pogledu položaja vjerovnika, Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo kako ZPIU ne predstavlja niti prekomjeran teret za vjerovnike. Ovo iz razloga što prijedlog za pokretanje postupka izvanredne uprave osim dužnika može, uz njegovu suglasnost, podnijeti i vjerovnik dužnika i/ili dužnikovih povezanih i/ili ovisnih društava. U postupku izvanredne uprave vjerovnici se namiruju nagodbom za razliku od vjerovnika u stečajnom postupku u kojem se namiruju skupno, unovčenjem imovine stečajnog dužnika i podjelom prikupljenih sredstava (članak 43. Zakona). Međutim, ukazano je da i u ovom postupku bez sudjelovanja i potvrde vjerovnika nema ni restrukturiranja dužnika ni sklapanja nagodbe; dakle, o njima ovisi hoće li uopće nagodba biti sklopljena. Ustavni sud primijetio je i da je zaštita prava i interesa vjerovnika, između ostalog, osigurana i obvezom osnivanja vjerovničkog vijeća koje, primjerice, odlučuje o davanju suglasnosti izvanrednom povjereniku za poduzimanje radnji s ciljem raspolaganja nekretninama dužnika, dionicama ili udjelima u ovisnim i ostalim društvima, te prijenosa gospodarske cjeline, kad vrijednost prelazi 3,5 milijuna kuna (članak 12. stavak 8. Zakona), za preuzimanje zaduženja s prednosti namirenja pred ostalim tražbinama vjerovnika (članak 39. stavak 1. Zakona), te za plaćanje dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave (članak 40. stavak 1. Zakona).
14. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine utvrdio da mogućnost nadglasavanja vjerovnika - tzv. "cram-down" ("nadglasavanje nesuglasnih vjerovnika") nije neustavna. Naime, nagodba se smatra prihvaćenom tek ako je za nju glasovala većina svih vjerovnika i ako je u svakoj skupini zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu veći od zbroja tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv prihvaćanja nagodbe, s time što će se iznimno smatrati da su vjerovnici prihvatili nagodbu ako ukupni zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu iznosi najmanje dvije trećine od ukupnih tražbina (članak 43. stavak 14. Zakona). Uz navedeno, Ustavni sud upućuje i na članak 43. stavak 21. Zakona kojim je propisano da se na odnose vjerovnika koji nisu regulirani člankom 43. Zakona, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Stečajnog zakona koje se odnose na stečajni plan. Tim odredbama, između ostalog, propisano je da se stečajnim planom može odstupiti od zakonskih odredaba o unovčenju i raspodjeli mase, te da učinci stečajnog plana ne moraju biti jednaki prema svim vjerovnicima koji se razvrstavaju u skupine (sukladno članku 29. stavku 2. Zakona vjerovnici se razvrstavaju u skupine prema svojim tražbinama). Ponovljeno je da je održavanje kontinuiteta poslovanja i zaposlenosti dužnika nužna pretpostavka za očuvanje ekonomske vrijednosti poslovanja i efektivne supstance dužnika o kojoj vjerovnici tijekom postupka izvanredne uprave imaju priliku postići nagodbu (v. točku 40.4. obrazloženja rješenja), te da se u postupku izvanredne uprave na odgovarajući način generalno primjenjuju postupovna pravila Stečajnog zakona, ako ZPIUTD nije drukčije propisano, dok se materijalne odredbe SZ u postupku izvanredne uprave primjenjuju samo ako je ZPIUTD njihova primjena izričito propisana.
15. Posebice je naglašena mogućnost da vjerovnici u zaštiti svojih prava i interesa zatraže da sud preispita valjanost sklopljene nagodbe, s time što će prema stavku 16.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
članka 43. ZPIUTD sud uskratiti potvrdu nagodbe ako su bitno povrijeđeni propisi o sadržaju nagodbe i postupanju pri njezinoj izradi i donošenju, kao i o prihvatu od vjerovnika, osim ako se ti nedostatci mogu otkloniti, ili u slučaju gdje je prihvat nagodbe postignut na nedopušten način. Istaknuto je i da pravne ili fizičke osobe na koje se odnosi propisana zabrana pokretanja i vođenja postupaka imaju mogućnost sudjelovati u postupku kao vjerovnici, a u slučaju nesklapanja nagodbe imaju mogućnost pokretanja redovnih sudskih postupaka.
16. Prema tome, vjerovnici nisu sami odlučivali koja trgovačka društva će sebi prenijeti u vlasništvo, bez mogućnosti kontrole tog postupka. Protivno tome, ZPIUTD propisao je pretpostavke za donošenje nagodbe koji uključuju potrebu postizanja suglasnosti većine skupina vjerovnika, ali je predvidio također i mogućnost sudske kontrole sadržaja nagodbe, koja je uostalom, kao i druge odluke izvanrednog povjerenika, bili predmetom kontrole Trgovačkog suda u Zagrebu kao suda pred kojim se vodio postupak izvanredne uprave, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Stoga je protivno stavu tužitelja, i tužitelju na raspolaganju stajala mogućnost pokretanja odgovarajućeg postupka kojima bi kao nositelj dionica povezanih trgovačkih društava osporavao sadržaj mjera i radnji koje su se odnosile na ta trgovačka društva.
17. Ustavni sud razmatrao je i položaj izvanrednog povjerenika, prilikom ocjene prigovora da u postupku izvanredne uprave vjerovnicima nije osigurana odgovarajuća (dostatna) sudska zaštita, to jest da nemaju pravo žalbe ili prigovora na postupke i rad izvanrednog povjerenika. U tom smislu ukazano je da je postupak izvanredne uprave izvanparnični sudski postupak s posebnim ciljem, kao i da je člankom 10. Zakona propisano da je sud u postupku izvanredne uprave ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela. Drugim riječima, sud je zbog univerzalne nadležnosti ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu ZPIUTD izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela. Ističe se i da je pojedinim odredbama ZPIU sudu izrijekom dana isključiva nadležnost te je on primjerice, nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika (članak 14. Zakona); može opozvati ili imenovati novog izvanrednog povjerenika u bilo koje doba tijekom postupka (članak 15. Zakona); donijeti rješenje o otvaranju postupka izvanredne uprave i odluku o imenovanju izvanrednog povjerenika, osim ako utvrdi da neki od uvjeta iz članka 4. Zakona nije ispunjen (članak 24. stavak 3. Zakona); donosi rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama, te o upućivanju na parnični postupak radi osporavanja odnosno utvrđivanja tražbina (članak 33. stavak 2. Zakona); na prijedlog izvanrednog povjerenika utvrđuje popis vjerovnika i prava glasa koja im pripadaju na ročištu (članak 43. stavak 10. Zakona); donosi rješenje kojim se potvrđuje ili uskraćuje potvrda nagodbe (članak 43. stavci 15. i 16. Zakona); donosi rješenje o okončanju postupka izvanredne uprave i otvaranju stečaja (članak 45. stavak 1. Zakona; v. točku 40.10. obrazloženja rješenja). Osim toga, sudu pripadaju i ovlasti koje proizlaze iz odgovarajuće primjene SZ (primjerice odlučivanje o prigovorima na rad povjerenika ili drugih nadležnih tijela postupka izvanredne uprave i slično).
18. Ukazano je i da je protiv svih odluka prvostupanjskog suda vjerovnicima osiguran redovni i devolutivni pravni lijek u obliku prava na izjavljivanje žalbe. Zakonom je predviđena objava svih sudskih odluka na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča, dok je svim sudionicima u postupku izvanredne uprave omogućen uvid u sudski spis. Konačno, kao i u stečajnom postupku, u postupku izvanredne uprave osigurano je pravo suca koji vodi 1 0
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
postupak izvanredne uprave da sudjeluje na svim sjednicama privremenog i stalnog vjerovničkog vijeća.
19. Tako je Ustavni sud Republike Hrvatske odbio prigovor pravilima za novo zaduženje s prednosti namirenja ukazujući da je ratio tog instituta omogućiti dužniku koji je zapao u financijske poteškoće (barem) pokušaj poslovnog ozdravljenja, jer, s jedne strane, bez novog financiranja nije moguće njegovo restrukturiranje i da se, s druge strane, vjerovnicima koji su, unatoč financijskim poteškoćama dužnika, takvom dužniku dali novi doprinos likvidnosti, omogući prednost namirenja takvih tražbina (za razliku od vjerovnika koji su samo odobrili reprogramiranje starijih tražbina) i zbog čega uplata "svježeg novca" može biti važnija za ostvarenje cilja koji se nastoji postići ZPIUTD od odricanja od tražbine.
20. Prema tome, već iz argumentacije Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I/1694/2017 od 2. svibnja 2018. godine jasno je da je taj sud ocjenjujući položaj i ovlasti izvanrednog povjerenika, ukazao na sudsku kontrolu rada povjerenika koja postoji i suprotno tvrdnjama tužitelja predviđena je ZPIUTD, kao i na kontrolu koju sami vjerovnici podnošenjem pravnih sredstava sudu, imaju nad odlukama izvanrednog povjerenika.
21. Prilikom ocjene ustavnosti ZPIUTD, ustavni sud nije prihvatio niti prigovore predlagatelja da pojedine odredbe ZPIUTD nisu u suglasnosti s Ustavom propisanim jamstvom prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava) te zaštitom poduzetničkih i tržišnih sloboda (članci 49. stavak 1. i 50. stavak 2. Ustava) iz razloga što se postupak izvanredne uprave provodi i nad povezanim i ovisnim društvima dužnika koja sama za sebe, ne ispunjavaju stečajne ili predstečajne razloge, čime se vrijeđaju prava drugih imatelja udjela ili dioničara u povezanim i ovisnim društvima na mirno uživanje i nepovredivost prava stečenih ulaganjem kapitala, što je temeljni prigovor kojeg iznosi tužitelj i u ovom postupku.
22. U tom smislu, Ustavni sud Republike Hrvatske podsjetio je u odnosu na ove prigovore da ZPIU ima legitimni cilj te ispunjava zahtjeve razmjernosti. Uzeo je u obzir navode iz očitovanja Vlade da je "osnovano za očekivati" da je u velikom poslovnom sustavu koji je zapao u teškoće prethodilo ispreplitanje izuzetno velikog broja transakcija unutar samog sustava, pa posljedično tome i miješanje imovine pojedinih društava. Utvrdio je da stoga u postupku izvanredne uprave "ne može biti ni riječi o bilo kakvoj eksproprijaciji vlasništva" jer Zakon poznaje isključivo procesnu, ali ne i materijalnu (sadržajnu) konsolidaciju. Drugim riječima, riječ je o jednom postupku za namirenje vjerovnika i restrukturiranje dužnika, u kojem može biti predložena samo jedna jedinstvena nagodba (članak 43. Zakona). Ocijenio je kao razumne i objektivne navode Vlade da je primjerena granica "od najmanje 25%" za određivanje ovisnog ili povezanog društva koja se, kako to proizlazi iz postojećeg pravnog okvira, ustalila kao standard za određivanje povezanih društava.
23. Osim toga, za provođenje postupka prestrukturiranja društva bilo nužno obuhvatiti postupkom i povezana trgovačka društva, odnosno donijeti takav zakon koji će uvođenjem izvanrednih mjera uprave (u konkretnom slučaju izvanrednog povjerenika) i to u točno određenom vremenskom trajanju (12, odnosno 15 mjeseci), omogućiti nastavak poslovanja i plaćanje dobavljača takvih trgovačkih društava koja zbog svog ekonomskog značaja imaju utjecaj na cjelokupno gospodarstvo Republike Hrvatske. Ovo tim više što u koncernima postoji sustav međusobne gospodarske povezanosti i financijske ovisnosti kao što je uostalom postojao i u koncernu Agrokor, pa su i sama ovisna društva bila financijski prezadužena.
1 1
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
24. Uključivanje povezanih društava, među kojima i predmetna društva nije dovelo do prelijevanja sredstava u nesolventna trgovačka društva, već upravo suprotno, tim je društvima čije dionice je tužitelj imao, bilo potrebno poduzimanje mjera kako bi opstalo na tržištu, poslovalo s dobavljačima, plaćalo svoje obveze i općenito nastavilo poslovanje, a što se sve postiglo izvanrednom upravom i mjerama izvanrednog povjerenika uz kontrolu suda.
25. Po ocjeni ovog suda, tužitelj neosnovano tvrdi i to da je donošenjem ZPIUTD i prihvaćanjem Nagodbe, spriječen u poduzimanju mjera za zaštitu svojih dioničarskih prava.
26. To stoga što je Ustavni sud Republike Hrvatske u pobijanoj odluci odbio prigovore da se mjerama iz ZPIU dioničarima povezanih i ovisnih trgovačkih društava onemogućilo sudjelovanje u donošenju odluka, budući da oni tijekom postupka izvanredne uprave mogu poduzimati sve radnje koje su potrebne za redovno obavljanje poslovne djelatnosti (zadržavaju svoje dionice i/ili poslovne udjele pa mogu s njima trgovati tijekom cijelog postupka te u cijelosti i nesmetano ostvarivati svoja članska prava glasovanjem na skupštinama, sudjelovanjem u ostvarenoj dobiti i slično). Odnosno istaknuo je da su dioničari ograničeni samo u poslovima i radnjama koje prelaze okvire redovnog poslovanja, no i te poslove mogu poduzimati, iako uz prethodnu suglasnost izvanrednog povjerenika. Uzimajući u obzir i to da je riječ o ograničenju privremenog trajanja (koje može trajati dvanaest, a maksimalno petnaest mjeseci), Ustavni sud ocijenio je da je ovo ograničenje razmjerno legitimnom cilju koji se njegovim ograničenjem želio postići.
27. U tom smislu i ovaj sud ukazuje tužitelju da je tijekom čitavog postupka izvanredne uprave mogao raspolagati i otuđivati svoje dionice, jer u konačnici tužitelj je 90% dionica i stekao u vrijeme kada se postupak izvanredne uprave već provodio nad koncernom Agrokor. Odluka o uključivanju predmetnih društava donesena je temeljem pravomoćne Nagodbe koja se nije mogla postići bez suglasnosti većine vjerovnika. Svaki vjerovnik mogao je osporavati sadržaj nagodbe potvrđene od Trgovačkog suda u Zagrebu, a o tim prigovorima i žalbama svoju odluku dao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ranije citiranom rješenju poslovni broj Pž-5140/18 od 8. listopada 2018. godine. Svaka zainteresirana osoba mogla je dakle, osporavati sadržaj nagodbe pred sudom, dok je tužitelj mogao osporavati one odluke koje su se odnosile na predmetna društva pa nisu osnovane tvrdnje tužitelja o tome da sudski put zaštite nije bio osiguran.
28. U odnosu na tvrdnje tužitelja o tome da je tuženica postupila protivno ustavnom jamstvu prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske i suprotno članku 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudski prava i temeljnih sloboda, ističe se da je tužitelj u cjelokupnom vremenu trajanja postupka izvanredne uprave bio slobodan raspolagati sa svojim dionicama, otuđivati ih kao i opterećivati na slobodnom tržištu. Na kraju tužitelj je dionice i kupovao za vrijeme dok je postupak izvanredne uprave trajao. Prema tome, tužitelja kao dioničar nije bio lišen prava upravljanja svojim dionicama. S druge strane, tužitelj je prilikom stjecanja dionica bio svjestan da su predmetna društva ovisna o društvu Agrokor d.d. te su zbog toga obuhvaćena postupkom izvanredne uprave.
29. Za dodati je i to da je tužitelj da je kupujući dionice društva koje je u trenutku stjecanja dionica već bilo obuhvaćeno postupkom izvanredne uprave, znao da će provođenje tog postupka moguće dovesti do likvidacije društva, prestanka njegovog 1 2
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
poslovanja, prijenosa imovine na novoosnovana trgovačka društva, no moguće i do nastavka poslovanja društava.
30. Kupnja dionica tako prezaduženog društva u kojem je već uspostavljen sustav uprave mimo uobičajenog sustava upravljanja sukladno Zakonu o trgovačkim društvima, predstavljala je ozbiljan poslovni rizik kojeg je tužitelj svjesno preuzeo, te je morao računati da će u slučaju prestrukturiranja koncerna sukladno ZPIUTD i prestanka poslovanja društava čije je dionice stekao dioničarska prava postati bezvrijedna, kao što bi izgledno postala i u slučaju provođenja stečaja nad tim društvima i njihovom likvidacijom. Tužitelj je prema tome, poduzeo izuzetno rizičan poslovni posao pa je upravo on u prvom redu dužan snositi posljedice poslovnog rizika kojeg je svjesno preuzeo. Na koncu, tužitelj je mogao osporavati odluku o tome koja društva su povezana tj. ovisna te će biti pripojena društvu Agrokor d.d. po pravomoćnosti Nagodbe, pa je imao predviđen sudski put zaštite svojih prava za koja drži da su povrijeđena, no što tužitelj u konkretnom slučaju nesporno nije iskoristio.
31. Odluka o provedbi postupka izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d., kao i uključivanje društava Belje d.d., Ledo d.d. i Vupik d.d. u taj postupak i po ocjeni ovoga suda bilo je legitimno, temeljeno na odredbama Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Osim toga, iz svega navedenog proizlazi da je uključivanje tih društava i njihovo pripajanje društvu Agrokor d.d. sukladno odredbama tog zakona bilo opravdano i služilo legitimnom cilju – osiguranju stabilnosti i održivosti gospodarskog sustava Republike. Postupak izvanredne uprave bio je i razmjeran i nužan, jer se ista mjera – nastavak poslovanja i restrukturiranje društava nije mogla postići drugim mjerama, obzirom da bi provedba stečajnog postupka dovela do višegodišnjih sporova koji bi izgledno završili rasprodajom imovine i namirenjem tek malog broja stečajnih vjerovnika, odnosno urušavanjem i drugih gospodarskih subjekata koji nisu obuhvaćeni postupkom izvanredne uprave jer se ne radi o povezanim ili ovisnim trgovačkim društvima, no koja su u svom poslovanju u pretežnom dijelu bila usmjerena na poslovanje s društvima iz koncerna Agrokor.
31. U tom smislu promašene su tvrdnje tužitelja o tome da bi bio „izvlašten“ jer se to nije dogodilo. Nulovanje dionica društva do kojeg je došlo nakon pripajanja posljedica je te odluke, a tužitelj kao imatelj dionica koje se odlučio kupiti unatoč riziku provedbe tog postupka, odgovoran je i za gubitak imovine koji mu je na taj način nastao.
32. U odnosu na prigovore tužitelja izdanim jamstvima ponavlja se da je tužitelj kao dioničar mogao sudskim putem osporavati jamstva koja su izdana, te na taj način ishoditi pravnu zaštitu za koju je držao da mu kao dioničaru pripadaju. Kako tužitelj to nije učinio, to se i ove tvrdnje tužitelja ocjenjuju neosnovanima. U tom smislu nije točno da bi tužitelj bio onemogućen u pokretanju ikakvih pravnih postupaka temeljem članka 41. ZPIUTD. Naime, odredba članka 41. stavak 1. ZPIU koja određuje da od dana otvaranja postupka izvanredne uprave do njegova završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih i postupaka osiguranja, kao niti postupaka izvansudske naplate, protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih društava, osim postupaka koji se odnose na sporove iz radnih odnosa, uobičajena je odredba u postupcima generalne ovrhe dužnika, pa je tako sadrži i članak 169. Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 71/15, 104/17 i 36/22). Smisao takvih odredbi je da se u jedinstvenom postupku stečaja, likvidacije, predstečaja, izvanredne uprave, odnosno drugom odgovarajućem postupku cjelokupne ovrhe nad dužnikom, rasprave sve obveze i prava dužnika. Međutim, navedeno ne priječi osobe koje sudjeluju u navedenim 1 3
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
postupcima, da u slučaju osporavanja tražbina i odluka osoba koje upravljaju postupkom (stečajnog upravitelja, izvanrednog povjerenika ili slično), traži osporavanje njihovih odluka pred sudom, odnosno ostvari drugi vid predviđene pravne zaštite, kakav je u konkretnom slučaju postojao i u ovom postupku s obzirom da je ZPIUTD omogućavao sudionicima nadzor odluka izvanrednog upravitelja, omogućavao sudjelovanje, predvidio sudski nadzor i mogućnost osporavanja sadržaja odluka donesenih u odnosu na predmetna društva što su sve pravna sredstva koja tužitelj nesporno nije koristio.
33. Što se pak tiče tvrdnji tužitelja o tome kako nije mogao pobijati nagodbu donesenu u postupku izvanredne uprave koncerna Agrokor, tužitelju se ukazuje da je položaj dioničara povezanih društava i ocjenu postojanja njihovog pravnog interesa za sudjelovanje u postupku na strani tuženika dao Visoki trgovački sud odlučujući u predmetu koji se temelji na jednakoj činjeničnoj osnovi. Naime, rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3798/2019 od 8. kolovoza 2019. godine utvrđeno je da dioničari povezanih društava prihvatom nagodbe ne bi došli u nepovoljniju pravnu poziciju, već eventualno u lošiju ekonomsku poziciju s obzirom na navode o utjecaju nagodbe na tržišna kretanja vrijednosti dionica tamo tuženog povezanog društva, i zbog čega dioničarima povezanog društva ne pripada status umješača Stoga se i u tom smislu tužitelj upućuje na zaključak da je kupnja dionica predmetnih društava u trenutcima kada je cijena te dionice bila višestruko, pa i nekoliko desetaka puta niža od nominalne vrijednosti dionica, kao i u situaciji gdje je nad tim društvom otvoren postupak izvanredne uprave, jasno ukazuje na okolnost da je bila riječ o rizičnom poslovnom potezu čiji ekonomski rizik tužitelj mora snositi.
34. U konkretnom slučaju donošenjem ZPIUTD tuženica nije počinila niti diskriminaciju većine dioničara, jer kao što je rečeno, svrha postupka izvanredne uprave je prije svega postići restrukturiranje društava od takvog gospodarskog značaja da njihovim kolapsom može biti ugroženo gospodarstvo čitave Republike Hrvatske. Prema tome, tužitelju se ukazuje da je stanje dugovanja društva Agrokor d.d., kao i s njime povezanih društava, bilo takvo da je bilo ugroženo njihovo svakodnevno postojanje, a u velikom broju povezanih društava zbog dugovanja vjerovnicima bili su ispunjene i zakonske pretpostavke za otvaranje stečaja.
35. Jasno je da tužitelj kao mali dioničar povezanih društava nije mogao računati da će izvanredni povjerenik imati pravni interes za otkup njegovih dionica. Prema tome, niti ovdje sud nije našao da bi bila povrijeđena pravična ravnoteža stranaka, već je suprotno riječ o radnjama predviđenim zakonom, kojim se na zakonit način osigurava učinkovitost odvijanja postupka izvanredne uprave. Pritom, tužitelju se napominje i da je Ustavni sud Republike Hrvatske provodeći test razmjernosti ZPIUTD, istaknuo da je kad se govori o navodnom povlaštenom tretmanu određenih vjerovnika samog društva Agrokor d.d. (što tužitelj nije), u naravi riječ o vjerovnicima čije je novo financiranje bilo neophodno za provedbu plana restrukturiranja, te da je stoga ustavnopravno prihvatljiva razlika u položaju redoslijeda naplate vjerovnika koji su novim ulaganjem povećali svoju izloženost prema dužniku, jer su time preuzeli dodatni rizik u odnosu na starije tražbine, i vjerovnike koji takav rizik nisu prihvatili (iako nema zakonskih prepreka da ga i sami preuzmu), već su samo odobrili reprogramiranje starijih tražbina.
36. Dakle, tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice, odnosno nije dokazao da bi mu radnjama tuženice ili njezinim propustom nastala šteta u smislu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08,
1 4
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P
n -
4 0 2
/
2 0 2
2 -
2 6
125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22. To stoga što nije dokazao da ZPIUTD kao i odluke donesene u postupku izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d. i s njime povezanim i ovisnim društvima, jesu odluke koje bi vrijeđale konvencijska i ustavna prava tužitelja (pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršile jamstvo prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske), obzirom da je provedenim testom razmjernosti utvrđeno da su donošenje zakona i provedba mjera izvanredne uprave bili opravdani, služili su postizanju legitimnog cilja (tj. poduzeti su u javnom interesu), mjere su bile razmjerne, prikladne i nužne za poduzimanje navedenog cilja, a tužitelju nije nametnut prekomjeran teret njezinog snošenja.
37. Dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja sporne visine zahtjeva kao nepotreban nije proveden obzirom na nepostojanje osnove za dosuđenje.
38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, time da se trošak tuženice odnosi na zastupanje po Županijskom državnom odvjetništvu (čl. 163. ZPP). Priznat joj je trošak za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. – 2.400,00 eur, za sastav podneska od 26. svibnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 3.400,00 eur, za sastav podneska od 22. kolovoza 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 3.400,00 eur, za zastupanje na ročištu 13. svibnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 3.400,00 eur te za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 3.400,00 eur, odnosno trošak u iznosu od 17.000,00 eur.
39. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.
U Zagrebu, 20. siječnja 2025.
Sudac:
Vanesa Peruzović Čuić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
DNA
- pun. tužitelja
- tuženici po ŽDO
