REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-520/2021-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić u građansko pravnoj stvari tužiteljice UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Josipa Valića, odvjetnika u Puli i punomoćnika tuženika Alana Alagića, odvjetnika u Puli, te održanog ročišta za objavu presude dana 20. siječnja 2025., istoga dana objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 9.1. Ugovora o kreditu broj 12478/06 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.02.2006.god., a koja glasi: « utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora », u odredbi čl.9.2. koja glasi: « po stopi utvrđenoj Odlukom o visini kamatnih stopa » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 12478/06 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.02.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1.2. koja glasi: « CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja », u odredbi čl.10.d) 1. koja glasi: « u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. », u odredbi čl. 10.d) 2. koja glasi: « prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća» te u odredbi čl.15.1. koja glasi: «Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.386,05 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 3,04 EUR počev od 13.03.2006. godine do isplate;
na iznos od 2,59 EUR počev od 19.04.2006. godine do isplate;
na iznos od 3,33 EUR počev od 15.05.2006. godine do isplate;
na iznos od 3,22 EUR počev od 19.06.2006. godine do isplate;
na iznos od 1,67 EUR počev od 17.07.2006. godine do isplate;
na iznos od 0,52 EUR počev od 14.08.2006. godine do isplate;
na iznos od 2,29 EUR počev od 18.09.2006. godine do isplate;
na iznos od 1,91 EUR počev od 16.10.2006. godine do isplate;
na iznos od 0,58 EUR počev od 13.11.2006. godine do isplate;
na iznos od 0,33 EUR počev od 19.12.2006. godine do isplate;
na iznos od 2,85 EUR počev od 19.03.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,00 EUR počev od 15.04.2008. godine do isplate;
na iznos od 2,60 EUR počev od 16.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 7,18 EUR počev od 17.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,65 EUR počev od 15.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 16,36 EUR počev od 19.01.2009. godine do isplate;
na iznos od 16,73 EUR počev od 16.02.2009. godine do isplate;
na iznos od 13,11 EUR počev od 16.03.2009. godine do isplate;
na iznos od 12,21 EUR počev od 14.04.2009. godine do isplate;
na iznos od 12,55 EUR počev od 18.05.2009. godine do isplate;
na iznos od 10,10 EUR počev od 15.06.2009. godine do isplate;
na iznos od 11,41 EUR počev od 13.07.2009. godine do isplate;
na iznos od 9,47 EUR počev od 17.08.2009. godine do isplate;
na iznos od 8,57 EUR počev od 15.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 10,37 EUR počev od 13.11.2009. godine do isplate;
na iznos od 9,61 EUR počev od 15.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 14,17 EUR počev od 18.01.2010. godine do isplate;
na iznos od 16,32 EUR počev od 12.02.2010. godine do isplate;
na iznos od 16,61 EUR počev od 12.03.2010. godine do isplate;
na iznos od 19,82 EUR počev od 15.04.2010. godine do isplate;
na iznos od 24,80 EUR počev od 14.05.2010. godine do isplate;
na iznos od 24,77 EUR počev od 14.06.2010. godine do isplate;
na iznos od 32,43 EUR počev od 09.07.2010. godine do isplate;
na iznos od 31,17 EUR počev od 13.08.2010. godine do isplate;
na iznos od 41,30 EUR počev od 13.09.2010. godine do isplate;
na iznos od 41,30 EUR počev od 13.09.2010. godine do isplate;
na iznos od 41,30 EUR počev od 13.09.2010. godine do isplate;
na iznos od 916,81 EUR počev od 29.09.2010. godine do isplate;
po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.553,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.
V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan. r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu radi isplate iznosa od 372,10 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom 2.2.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 12478/06 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. Tužitelj navodi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, kao i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je već sve utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjene tečaja švicarskog franka. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule te da sud obveže tuženika da mu isplati iznos od 13.246,76 kuna SPP.
2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6.7.2022. i 5.12.2024. tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule te da sud obveže tuženika da mu isplati iznos od 10.443,21 kn SPP, odnosno 1.386,05 EUR, a koji se odnosi na pretplatu samo s osnova promjene tečaja.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe kako nije sporno da je ugovor zaključen sa valutnom klauzulom sa CHF i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ističe da se o spornim odredbama prethodno pregovaralo obzirom je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom, valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, sa kojim odlukama i aktima tuženika je tužitelj bio upoznat i na koje je pristao. Ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i razumljiva pa stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost. U konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope, niti je protivna načelima ZOO-a, stoga niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Stoga, tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i sve odluke banke o promjeni kamatne stope bile ništetne. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik osporava da bi propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Ističe da je tužitelj je potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom CHF-a te je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu, a što je i potvrdio svojim potpisom. Obzirom su i tužitelj i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita, ugovorne strane su u konkretnom pravnom poslu ravnopravne jer imaju jednaka prava i položaje u ugovornom odnosu. Naime, kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Slijedom toga, sporne ugovorne odredbe koje su jasno definirale valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i upozorile tužitelja na sve posljedice, razumljive su dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz navedenih odredbi mora biti jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj je na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristao, što je i potvrdio svojim potpisom. Tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u Ugovoru o kreditu, a sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamatne stope je općepoznat pojam pa se tužitelj niti ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao. Tuženik smatra da odluke donesene u kolektivnom postupku „Potrošač“ nisu obvezujuće za ovaj sud obzirom da navedene odluke obvezuju prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga tuženik osporava da bi sporne odredbe bile suprotne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava stajalište tužitelja da bi se na predmetni ugovorni odnos trebala primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kupovni tečaj CHF prema tečajnoj listi na dan sklapanja ugovora obzirom da su jedino ti parametri bili poznati tužitelju prilikom sklapanja ugovora, jer je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, pa bi se primjenom prvotno ugovorene kamatne stope i primjenom tečaja na dan solemnizacije Ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, a što nesporno nije bila volja ugovornih strana. Ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 12478/06 od 2.2.2006. (12,13), dopis tuženika od 5.3.2021. (14), izračun EKS-a i otplatni plan (15-17), promet po kreditu (18-25; 29-35; 44-46; 58-65), obavijesti o promjeni kamatne stope (26-28; 55-57), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke MARIMAR FIN d.o.o. 30.5.2022. (188-198), originalni otplatni plan (208-213), pisano očitovanje vještaka MARIMAR FIN d. o. o. od 25.7.2023. (230a-231), iskaz tužiteljice kao parnične stranke.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. 2.2.2006. zaključio ugovor o kreditu broj 12478/06 kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci; da je čl.4. ugovorena je kamatna stopa od 6,99% godišnje, koja kamata je sukladno čl. 9. promjenjiva, a određuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora; da su u čl. 10.d) toč.1. stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća; da su u čl. 10.d) toč.1. stranke ugovorile da ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremen uplate primijeniti će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća, da je tuženik (odnosno pravni prednik tuženika) početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja kredita tako da je ista iznosila od 6.2.2006. do 1.2.2007. 6,99%, od 1.2.2007. do 1.9.2008. 7,90%, od 1.9.2008. do 9.12.2009. 8,90%, od 9.12.2009. do 29.9.2010. 10,40%; te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit zajedno sa obračunatom kamatom.
7. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 2.2.2006.
9. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:
- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:
- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.
- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.
- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
10. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da kada je odlazila u banku informirati se oko mogućnosti da dobije ovaj kredit, to je bila Splitska banka, koja je imala poslovnicu u FINI u Puli. Trebao joj je kredit za kupnju namještaja. Tražila je kredit u eurima, no bankar joj je rekao da je u banci akcija i da imaju povoljne kredite u CHF. Razumjela je da se ugovara promjenjiva kamatna stopa, no bankar joj je rekao da se kamatna stopa neće puno mijenjati, a da je za nju taj kredit u švicarcima puno povoljniji. Nije joj objašnjeno kako i zašto bi moglo doći do promjene kamatne stope, na temelju kojih parametara i kriterija. Razumjela je da se ugovara valutna klauzula u švicarcu, kao i da će se svaki mjesec rata kredita računati prema važećem tečaju za CHF. Nije joj objašnjeno kako i zašto bi moglo doći do promjene tečaja, samo da može doći do neke neznatne razlike. Nije upozorena na tečajne rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Ugovor o kreditu je unaprijed pripremila banka, a tužiteljica nije mogla utjecati na ugovorne odredbe, a uvjet da joj se kredit odobri je bio još i da mora otvoriti tekući račun u Splitskoj banci. Ugovor o kreditu je pročitala, a pitanja nije postavljala, već je ugovor potpisala s punim povjerenjem u banku. Javni bilježnik nije čitao, niti objašnjavao ugovorne odredbe. Početna rata iz ugovora o kreditu bila je oko 1.200,00 kn, a najviše je narasla do 1.700,00 kn. Prije ovog kredita, imala je kredit vezan uz valutnu klauzulu u EUR kod PBZ, a sa otplatom tog kredita nije imala nikakvih problema. Po zanimanju sam kadrovski referent, ima srednju stručnu spremu. Nisam se kod drugih banaka interesirala o mogućnostima da dobije kredit. Interesirala se kod drugih banaka kad je htjela zatvoriti ovaj kredi,t jer je rata nekontrolirano rasla i tada je uzela kredit u RBA da bi zatvorila ovaj kredit. 11. Ne prihvaća se stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP da je i pravni prednik tuženika Societe generale – Splitska banka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.), i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnika kredita (u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008.)
12. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i pravni prednik tuženika Societe generale – Splitska banka d.d.) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., te navedene odluke donesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu štete ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502. stavka 1. ZPP.
13. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv pravnog prednika tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
15. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu.
16. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni od 1.226,25 kuna koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tako da je tužitelj plaćalo povećane anuitete u rasponu do 1.632,40 kuna, što iznosi povećanje od gotovo 25%.
17. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).
18. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).
19. Stoga su odredbe iz čl. 9.1. i čl. 9.2. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredba iste su ništetne temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007). Isto tako su i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 1.2., čl. i 10.d)1. i čl. 10.d)2. predmetnog Ugovora o kreditu protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredbe iste su ništetne temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007). Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima.
20. Odredbom čl. 322 Zakona o obveznim odnosima je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 1., čl. 9. i čl. 10.d)1. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
21. Prema odredbi iz čl. 502c Zakona o parničnim postupku stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao.
22. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).
23. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim.
20. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.
21. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.
22. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.
23. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.
24. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
25. Odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29.6.2021., te do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva tužitelja po osnovi promjene tečaja švicarskog franka valjalo odbiti kao neosnovan, dok je tužitelj zahtjev za isplatu preplaćenog po osnovi primjenjive kamatne stope povukao.
26. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. (UAŠ).
27. Iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 30.5.2022. utvrđeno je da razlika preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima preplata koja je nastala na ime pozitivne tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 10.443,21 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4. ( samo pozitivni iznosi). Negativni iznosi tečajnih razlika u razdoblju nižeg tečaja ukupno iznose 507,63 HRK (samo negativni iznosi stupca 16 Tabele br. 4). Neto tečajne razlike (s pozitivnim i negativnim razlikama) ukupno iznose 9.935,58 HRK.
28. Tužiteljica na provedeno vještačenje nije imala primjedbi te je sukladno istome konačno uredila tužbeni zahtjev.
29. Tuženik je na provedeno financijsko vještačenje imao primjedbi o kojima se detaljno očitovao u podnesku od 21.6.2022. a koje se u bitnome odnose na pogrešan izračun razlike anuiteta s osnova promjene tečaja. Jer je vještak pogrešno koristio tečaj na dan plaćanja.
30. Vještak u pisanom očitovanju od 24.8.2023. navodi da su tuženikove primjedbe neosnovane, te je kontrolom izračuna utvrdio da je u pisanom nalazu i mišljenju ispravno utvrđen iznos tečajnih razlika anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita, a što vještak obrazlaže sljedećim činjenicama. Navodi da je za izračun koristio vjerodostojne tuženikove knjigovodstvene isprave te je na temelju istih utvrdio:
- da je u Ugovoru o kreditu broj 12478/06 zaključenom između stranaka u sporu (list 12-13 spisa) ugovoreno člankom 10. u stavku d) da se kredit otplaćuje po tečaju na dan dospijeća, ali ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom anuiteta na uplatu se primjenjuje prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada je tuženiku omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima;
- datume plaćanja i plaćene iznose anuiteta vještak je utvrdio iz dokumenta prometa po kreditu – konto kartice u valuti CHF (list 33-35 spisa), te je iz knjigovodstvenih podataka razvidno da tužiteljica nije uplate anuiteta vršila svaki mjesec točno na datum dospijeća, već je bilo i kašnjenja, te je vještak u Tabeli br. 4 u stupcu 12 naznačio točan datum konačnog podmirenja svakog pojedinog anuiteta i u stupcu 13 prikazao pripadajući prodajni devizni tečaj tuženika;
- iz tuženikove knjigovodstvene isprave prometa po kreditnom kunskom računu (list 18-25 spisa) razvidno je da iznosi podmirenih anuiteta iz priloženog tuženikovog izračuna ne odgovaraju knjigovodstvenim podatcima. Npr. za prvi anuitet s dospijećem 10.03.2006. godine u knjigovodstvenoj ispravi je naplaćen s tri dana kašnjenja iznos 1.226,25 HRK, a koji je i vještak prikazao u izračunu, dok za isti taj anuitet tuženik u svom izračunu navodi iznos 1.237,55 HRK. Slijedom navedenog vještak ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju.
31. Sud provedeno financijsko vještačenje prihvaća jer je izrađeno stručno i objektivno, kao i jer je vještak u cijelosti otklonio primjedbe tuženika. Sud financijsko vještačenje ne prihvaća u dijelu u kojem je vještak sačinio izračun negativnih tečajnih razlika i neto tečajnih razlika, jer to nije bio zadatak vještaka, s time da nije sporan matematički izračun negativnih razlika nego se radi o pravnom pitanju.
32. Po ocjeni ovog suda tužitelj je ispravno postavio svoj tužbeni zahtjev kao restitucijski zahtjev koji kao takav može obuhvaćati samo tzv. preplaćene pozitivne mjesečne razlike. Naime, ne radi se o zahtjevu za naknadom štete da bi se stoga odbijali iznosi negativnih mjesečnih razlika (kad je tužitelj zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta) po principu priznavanja samo stvarne štete, već kako je i navedeno o restitucijskom zahtjevu. Eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale su na temelju ugovornih odredbi koje je tuženik sam uglavio, pa stoga za isto nikako ne može tužitelj snositi odgovornost. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po tzv. negativnih razlika. Tuženik tužitelju nije objasnio sve okolnosti koje utječu na promjenu tečaja, niti ga je upoznao s tečajnim rizicima, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.
33. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.386,05 EUR, sve temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju od zaključenja ugovora do otplate kredita.
34. Neosnovan je prigovor tuženika u pogledu tijeka utužene zakonske zatezne kamate, jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
35. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj.
36. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.
37. Stoga su tužitelju su priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka i čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
38. S obzirom da je konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj povukao tužbu isplatu iznosa od 372,10 EUR, a tuženik se tome nije protivio, to je na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.
39. Tužitelju je parnični trošak priznat temeljem odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, u daljnjem tekstu Tarife).
40. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav opomene pred tužbu 50 bodova prema tbr. 33.1., za sastav tužbe 100 bodova prema tbr. 7.1; za sastav podnesaka od 16.3.2022., 6.7.2022., 2.9.2024. i 4.12.2024. po 100 bodova prema Tbr. 8.1. OT; za sastav podnesaka od 26.10.2021. 25 bodova prema tbr. 8.4 OT; sa sastav podneska od 14.4.2022. 50 bova prema tbr.
8.2. jer je tužitelju već priznat trošak za četiri podneska prema tbr. 8.1., za zastupanje na ročištima od 23.3.2022. i 9.12.2024. po 100 bodova prema tbr. 9.1., za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova prema tbr. 9.3.; ukupno 875 bodova uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 2.187,50 EUR kuna. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,01 EUR, pa ukupno trošak tužitelja iznosi 2.553,32 EUR.
41. Tužitelju nije priznat materijalni trošak u iznosu od 70,00 EUR jer nije jasno na koje se troškove navedeno iznosi, niti postoji dokaz da je tužitelju nastao trošak u tom iznosu. Nije mu priznat trošak sudskih pristojbi jer tužitelj taj trošak nije imao. 42. Tuženik nije uspio u sporu stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.
43. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.
U Puli, 20. siječnja 2025.
Sudac
Milena Blagonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
Dna:
- Pun. tužitelja
- Pun. tuženika
