REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-116/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Vrt d.o.o. [adresa], OIB: 68416812428, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić i Antunović d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. [adresa], OIB; 23057039320, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Gugić, Kovačić i Krivić d.o.o. Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretninama ovršenika određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-494/2020 od dana 09.06.2020. godine, po prijedlogu tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, a na teret tužitelja VRT d.o.o., [adresa], OIB: 68416812428.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, naknaditi tužitelju VRT d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 68416812428, trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekućima od dana donošenja

prvostupanjske presude pa do isplate."

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 88.602,50 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 88.602,50 eura do zatraženog iznosa od 139.087,23 eura, odnosno za iznos od 50.484,73 eura.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu 682.678,40 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, posl.br. Ovr-494/2020-16 od dana 09.06.2020. godine određena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, upisanima u zemljišne knjige Općinskog suda u Bjelovaru, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], u naravi jednokratna zgrada i dvor u ulici Matice hrvatske, površine 567m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], u naravi brdo oranica površine 100066 m2, i to a radi

namirenja tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika i to temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (nadalje u tekstu Sporazum), solemniziran dana 28.07.2014. godine od strane javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa], pod poslovnim brojem OV- 8938/2014, a koji Sporazum je sklopljen temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj [broj bankovnog računa]/51016015-5112180309 od dana 28.07.2014. godine, solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa], pod poslovnim brojem OV-8939/2014 od dana 28.07.2014. godine. Protiv navedenog rješenja tužitelj je dana 18.06.2020. godine izjavio žalbu iz razloga navedenih u članku 50. stavku 1. točkama 7., 9. i 10. Ovršnog zakona, a nakon čega ga je Općinski sud u Bjelovaru, zaključkom od dana 12.10.2021. godine uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da je predmetna ovrha kao takva nedopuštena, s obzirom da temeljem čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno, nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, a sve iz razloga koji se navode u nastavku tužbe.

1.1. Prvenstveno tužitelj ističe kako je tuženikov prijedlog za ovrhu preuranjen čime su ispunjeni žalbeni razlozi iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a. U konkretnom slučaju tuženik protivno članku 13. Ugovora o kreditu, nije proveo propisani postupak otkazivanja odnosno raskidanja Ugovora o kreditu, odnosno kako ispravama priloženima uz prijedlog nije dokazao da je postupak otkazivanja odnosno raskidanja Ugovora o kreditu proveden.

Navedenim člankom Ugovora o kreditu propisano je kako, kada, pod kojim uvjetima te na koji način je tuženik ovlašten otkazati kredit i zahtijevati naplatu kredita prije isteka ugovorenog roka, a tuženik, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je navedeni postupak proveden. S time u vezi, tužitelj ističe kako tuženik korisniku kredita nikad nije uputio obavijest o otkazu odnosno raskidu kredita iako je navedeno bio nesporno dužan učiniti obzirom je isto njegova ugovorna obveza propisana člankom 13. Ugovora o kreditu. Samim time, ispunjen je žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. O Z-a (jer ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno jer nije ovlašten na temelju nje ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika) te žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 8. Ovršnog zakona (jer nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom). Dakle, iz navedenoga proizlazi kako tuženik nikada nije otkazao odnosno raskinuo Ugovor o kreditu radi čega nije ispunjena osnovna procesna pretpostavka za pokretanje ovršnog postupka – eventualno dužni iznos nije dospio na naplatu, slijedom čega je prijedlog tuženika očigledno bio preuranjen. Tužitelj smatra kako je tuženik uz svoj prijedlog bio dužan dokazati da je poštovao postupak otkazivanja odnosno raskidanja Ugovora o kreditu i Sporazuma na način kako je to decidirano propisano navedenim pravnim poslovima na koje se sam tuženik poziva uz prijedlog za ovrhu, dok se u protivnome, odnosno u slučaju izostanka takvog dokaza ima smatrati da ugovorena procedura nije poštivana te kako tuženik nije bio ovlašten na pokretanje ovog ovršnog postupka.

1.2. Uz to, i dalje egzistira žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. O Z-a, a sve kako u konkretnom slučaju ovrhovoditelj (tuženik) nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno jer nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (tužitelja).

1.3. Nadalje, člankom 11. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tuženik prilikom njegovog sklapanja zaprimio veći broj instrumenata osiguranja, pa tako između ostaloga i veći broj zadužnica te ugovor o solidarnom jamstvu koji je sklopljen između tuženika, tužitelj, trgovačkih društava Ratarstvo d.o.o., Vrtinvest d.o.o., Voćnjak d.o.o. te fizičke osobe VU. Tužitelj smatra kako je tuženik trebao pokrenuti ovršne postupke protiv svih založnih dužnika, sudužnika i jamaca plataca, a ne samo protiv tužitelja. Tužitelj napominje da je i nad drugim sudužnikom - trgovačkim društvom Voćnjak d.o.o. otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru, a u kojem postupku je tužitelj prijavio također svoje potraživanje, no u ovom postupku ostaje potpuno nejasno je li tuženik na bilo koji način pokušao svoje potraživanje namiriti u okviru navedenog stečajnog postupak, te ako jest – u kojem iznosu, obzirom da isti izravno utječe i na ovaj ovršni postupak. 1.4. Nadalje, tužitelj ističe kako je u stečajnom postupku nad društvom VOĆNJAK d.o.o. kao solidarnim jamcem, ovdje tuženik prijavio potraživanje u ukupnom novčanom iznosu od 16.949.742,54 kuna te kako je stečajni upravitelj potraživanje priznao u iznosu od 16.897.372,54 kuna, što predstavlja priznanje tražbine ovdje tuženika kao stečajnog vjerovnika od 99,69 %!! Potraživanje temeljem osnove iz ovog postupka također je prijavljeno i u sklopu prijave tražbine u navedenom stečajnom postupku nad solidarnim dužnikom VOĆNJAK d.o.o. Ostaje potpuno nejasno je li tuženik i koji dio duga uspio namiriti od bilo kojeg drugog založnog dužnika/sudužnika i/ili jamca. Konačno, tužitelj napominje i kako je od dana sklapanja Ugovora o kreditu te Sporazuma proteklo gotovo pet godina, dok ostaje nejasno i neutvrđeno je li ovrhovoditelj na pravilan način knjigovodstveno prikazao uplate koje su vršene na ime otplata anuiteta.

1.5. Tužitelj smatra kako je tuženikovo potraživanje prema tužitelju prije svega nedokazano obzirom na činjenicu da tuženik uopće nije, prije svega, dokazao na jasan i nedvojben način visinu svojeg potraživanja. S time u vezi nadalje egzistira razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, a sve kako u konkretnom slučaju tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno jer nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja. Dakle, tužitelj osporava ovakav način postupanja ovrhovoditelja te ističe kako je isti protuzakonit, a s obzirom da tuženik nije dokazao je li svoje potraživanje pokušao naplatiti od kojeg drugog založnog dužnika/sudužnika i/ili jamca. Štoviše, ovakvim postupanjem Naslovnog suda (donošenjem rješenja o ovrsi bez prethodnog utvrđivanja navedene pravnorelevantne činjenice) nesporno je kako je sud povrijedio načelo razmjernosti. Naime, ističe se kako je tuženik najprije trebao svoje potraživanje pokušati naplatiti drugim, manje otegotnim sredstvima osiguranja, a ovrhu na nekretnini provesti kao krajnju mjeru za slučaju da drugi pokušaji ne budu uspješni. Isto tako, tužitelj još jednom napominje kako je tuženik bio u obvezi svoje potraživanje pokušati naplatiti i od ostalih založnih dužnika/sudužnika/jamaca/jamaca platca. Svako suprotno postupanje ujedno predstavlja povredu prava na jednakost te čini predmetnu ovrhu nedopuštenom.

1.6. Opreza radi tužitelj navodi da su predmetom ovrhe u ovoj pravnoj stvari nekretnine tužitelja koje u naravi predstavljaju poljoprivredne površine: livade, oranice i voćnjake ukupne površine 5 jutara i 15.324,00 čhv, što sveukupno čini površinu od 83.773,20 m2 (uz primjenu obračunskih jedinica 1 jutro = 5754,642 m2, odnosno 1 čhv = 3.596652 m2). Na navedenim površinama tužitelj obavlja svoju primarnu djelatnost, i to poljoprivrednu djelatnost u vidu proizvodnje jabuka. Navedena djelatnost predstavlja glavnu poslovnu djelatnost tužitelja te kroz istu tužitelj ostvaruje znatan (praktički jedini) dio svojih prihoda. U slučaju prodaje predmetnih nekretnina u ovom ovršnom postupku tužitelj neće biti u mogućnosti izmjestiti svoje poslovanje na neku drugu lokaciju obzirom da ne raspolaže alternativnim nekretninama koje bi mogao kupiti i/ili uzeti u zakup.

1.7. Konačno, tužitelj ističe kako je između stranaka već vođen ovršni postupak u ovoj pravnoj stvari, a u kojem je postupku Naslovni sud donio rješenje o ovrsi od dana 09.04.2019. godine, pod poslovnim brojem Ovr-309/2019.koje je ukinuto od strane Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, rješenjem od dana 27.01.2020. godine, pod poslovnim brojem Gž Ovr-26/2020. Suprotno navodima Županijskog suda u Varaždinu prvostupanjski sud ponovno je samo "potvrdio" prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, ne uzimajući pritom u obzir valjanu i pravilnu argumentaciju Županijskog suda. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći, da su svi navodi sadržani u tužbi u cijelosti neosnovani. Najprije, tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja (VPS) u iznosu od 10.001,00 kn. Nejasno je temeljem kojih parametara je tužitelj naznačio predmetni VPS, kada vrijednost tražbine radi koje je određena ovrha Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Ovr-494/2020, koju tužitelj tužbom traži utvrditi nedopuštenom, iznosi 5.134.640,43 kn. Osim toga, navedenu vrijednost predmeta spora je i sam tužitelj bio naznačio u svojoj žalbi od dana 17.06.2020. god. Slijedom navedenog, s obzirom da je ispunjena pretpostavka iz čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP), tuženik predlaže sudu odmah na prvom pripremnom ročištu donijeti rješenje temeljem čl.40. st.3. ZPP-a te odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.134.640,43 kn.

2.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je prijedlog za ovrhu preuranjen što tuženik ne prihvaća, jer je Ugovor o kreditu br. 5112180309 uredno otkazan. Tužitelju je dana 5. prosinca 2018. god. otkazan ugovor o kreditu te upućen poziv za plaćanje cjelokupnog neotplaćenog dijela kredita zajedno sa pripadajućim kamatama i to upravo temeljem odredbe čl.13. Ugovora o kreditu, a sam tužitelj je zaprimio predmetni otkaz dana 06.12.2018. god. i to potvrdio svojim potpisom na povratnici, a sada posve neistinito tvrdi da takav otkaz nikada nije zaprimio. Cjelokupna tražbina tuženika je stoga dospjela na naplatu 05.12.2018. god., s obzirom da je s danom 05.12.2018. god. predan na poštu predmetni dopis o otkazu ugovora. Odredbom čl. 13. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je ugovoreno: „Korisnik kredita prihvaća da je ovaj Ugovor otkazan, te da je cjelokupni neotplaćeni iznos kredita zajedno s pripadajućim kamatama dospio na naplatu s danom otpreme otkaznog pisma, pa se potpisom ovog Ugovora odriče bilo kakvog prigovora s te osnove.“ Također je poziv na plaćanje – opomena pred utuženje poslana dana 05.12.2018. god. i svim solidarnim jamcima iz predmetnog Ugovora o kreditu i to HU, VU, društvu Ratarstvo d.o.o. i društvu Vrtinvest d.o.o. Slijedom navedenog razvidno je kako je prijedlog za ovrhu, koji je podnesen dana 28.05.2020. god., podnesen nakon otkazanog kredita i nakon dospjelosti cjelokupnog potraživanja tuženika, pa su tvrdnje tužitelja o preuranjenosti ovrhe posve bespredmetne i neutemeljene, odnosno razlog propisan odredbom čl.50. st.1. toč.7. Ovršnog zakona nije u konkretnom slučaju ispunjen.

2.2. Navodi tužitelja kako je tuženik uz prijedlog za ovrhu bio dužan dokazati da je otkazao predmetni kredit su posve neutemeljeni, obzirom da tuženik to nije bio dužan dokazivati jer su dvostrano-obveznim ugovorom (Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini solemniziran dana 28.07.2014. god. pod posl.br. OV-8939/2014), tužitelj i tuženik jasno ugovorili koji su uvjeti za pokretanje ovrhe na založenoj nekretnini. Tuženik je tako bio dužan najprije ishoditi potvrdu ovršnosti na Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, pa tek tada pokrenuti ovrhu, a u odredbi čl.5. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini jasno je navedeno što je potrebno javnom bilježniku za iskazivanje potvrde ovršnosti. S obzirom da je tuženik uredno dostavio bilježniku dokaze o otkazu kredita i ostale podatke, javni bilježnik je s danom 05.02.2019. god. iskazao ovršnost predmetnog javnobilježničkog akta, pa je sud prije donošenja rješenja o ovrsi uvidom u odredbe predmetnog Sporazuma utvrdio kako su svi uvjeti za pokretanje ovršnog postupka na predmetnoj založenoj nekretnini temeljem predmetne ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, a koji uvjeti su ugovoreni među strankama, u cijelosti ispunjeni. Stoga su svi navodi tužitelja posve neosnovani.

2.3. Tuženik ističe kako u čitavom historijatu tužbe tužitelj pogrešno označava ovršnu ispravu Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini kao posl.br. OV-8938/2014, kada uvidom u potvrdu o solemnizaciji je razvidno da je isti solemniziran pod posl.br. OV-8939/2014. Tužitelj također pogrešno u historijatu tužbe navodi da je Ugovor o kreditu 5112180309 sklopljen dana 28.07.2014. god., jer je uvidom u isti razvidno da je sklopljen dana 22.07.2014. god.

2.4. Nadalje, tužitelj smatra da je ovrha nedopuštena i zbog toga što se po njegovom shvaćanju tuženik trebao prvo pokušati namiriti od drugog založnog dužnika/sudužnika i/ili jamaca plataca, prije nego je krenuo u ovrhu na založenoj nekretnini protiv tužitelja - glavnog dužnika i tvrdi da je time povrijeđeno cit. „pravo na jednakost te čini predmetnu ovrhu nedopuštenom“. Prvenstveno, čak i da je točan, ovakav navod ne dovodi do činjenice da je ovrha nedopuštena. Ne postoje ultimativna sredstva naplate, sva sredstva osiguranja koja je tužitelj tuženiku dao prilikom sklapanja ugovora o kreditu su tuženiku na raspolaganju i tuženik je taj koji može birati kojim sredstvom će naplatiti svoju tražbinu koju mu tužitelj-glavni dužnik nije o dospijeću platio.Tuženik je, međutim, pokrenuo postupke protiv svih osoba koje su mu pružile sredstva osiguranja. Tako je protiv solidarnih jamaca i založnih dužnika ĆU i UU podnesen prijedlog za ovrhu na nekretninama, dok je protiv solidarnih jamaca VRTINVEST d.o.o., RATARSTVO d.o.o. te VOĆNJAK d.o.o. tuženik uredno prijavio tražbinu u otvorenim stečajnim postupcima. Međutim tuženik navedeno nije dužan dokazivati u ovome postupku obzirom da navedeno nije odlučna činjenica koja čini ovrhu na nekretnini tužitelja – osobnog i založnog dužnika (ne)dopuštenom.

2.5. U odnosu na tvrdnje Tužitelja o priznanju tražbine u iznosu od 16.949.742,54 kune, prijavljene u stečajnom postupku otvorenom nad trgovačkim društvom VOĆNJAK d.o.o., Tuženik navodi kako je sporna tražbina određena sukladno relevantnom izvodu iz poslovnih knjiga, što niti u kojem slučaju ne predstavlja priznanje tražbine Tuženika kao stečajnog vjerovnika. Kao što je spomenuto, pravo izbora ima Tuženik, a ne Tužitelj. Odlučna je činjenica da se tuženik niti u jednom postupku nije uspio naplatiti, a navedeno proizlazi iz specifikacije prometa po predmetnoj kreditnoj partiji, kao što je to razvidno i iz posljednjeg izvoda iz poslovnih knjiga tuženika nakon kojega nije bilo nikakvih uplata pa tražbina nije niti prestala niti je ispunjenje tražbine odgođeno, izmijenjeno i sl., odnosno nije ispunjena pretpostavka iz čl.50. st.1 toč.9. i 10. Ovršnog zakona.

2.6. Nadalje u tužbi tužitelj osporava i visinu potraživanja prema dostavljenim izvodima iz poslovnih knjiga tuženika od dana 5. veljače 2019. god., odnosno dovodi u pitanje usklađenost predmetnog izvoda sa računovodstveno – knjigovodstvenim propisima i smatra da tuženikova tražbina nije jasno i nedvojbeno utvrđena, odnosno da taj izračun predstavlja jednostrani akt tuženika kojeg tužitelj ne priznaje. Tuženik ističe kako je odredbom čl.13. st.5. Ugovora o kreditu jasno ugovoreno: „Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora izrijekom pristaje da je Izvod iz poslovnih knjiga Banke relevantan dokaz o iznosu tražbine Banke prema Korisniku kredita iz ovog Ugovora.“ Dakle, tužitelj je sam vlastoručnim potpisom predmetnog Ugovora o kreditu pristao da izvod iz poslovnih knjiga tuženika predstavlja dokaz o iznosu tražbine tuženika, za koju sada paušalno tvrdi da ga ne priznaje.

Dakle, kako je sam tužitelj pristao da izvod iz otvorenih stavaka tuženika predstavlja dokaz o visini tražbine, to je posve neosnovano da sada isti paušalno osporava. Visina tražbine koju tuženik ima prema tužitelju iz Ugovora o kreditu 5112180309 valjano je i jasno iskazana u izvodu otvorenih stavaka tuženika od dana 05.02.2019. god. koji je priložen uz prijedlog za ovrhu, po predmetnoj partiji nije bilo prometa i predmetna tražbina je sada još i veća, a sam tužitelj je pristao da je izvod otvorenih stavaka dokaz o visini tražbine. Slijedom navedenog, nije ispunjena pretpostavka iz čl.50. st.1 toč.9. i 10. Ovršnog zakona.

2.7. Nadalje, tužitelj „opreza radi“ navodi kako na nekretninama koje su predmet ovrhe Ovr-494/2020 obavlja svoju primarnu poslovnu djelatnost, i to poljoprivrednu djelatnost jer da te nekretnine čine poljoprivredne površine od 88.773,20 m2 i da bi prodajom tih nekretnina u ovrsi trpio štetu jer isti ne bi mogao izmjestiti poslovanje na drugu lokaciju.

Ovakvi su navodi posve bespredmetni što je razvidno iz činjenice što se ovršni postupak Ovr-494/2020 vodi samo na nekretnini koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi jednokatna zgrada i dvor u ulici Matice hrvatske površine 567 m2, odnosno ne vodi se na poljoprivrednim površinama kako to tvrdi tužitelj. Dakle, navodi tužitelja kako se ovrha vodi na poljoprivrednim površinama u tisućama metara kvadratnih jednostavno nije točna. Tuženik usputno napominje kako je ova ovrha po prijedlogu tuženika prvotno bila određena na nekretninama upisanima i u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi brdo oranica površine 100066 m2, međutim ovršni postupci su razdvojeni zaključkom suda posl.br. Ovr-494/2020 od dana 12.10.2021. god. i ovrha na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] se vodi pod posl.br. Ovr-547/2019. Slijedom toga, tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima iz točke V. tužbe predloženih na okolnost utvrđenja obavljanja poljoprivredne djelatnosti tužitelja na nekretnini jednokatna zgrada i dvor u ulici Matice hrvatske površine 567 m2, s obzirom je navedeno bespredmetno.

2.8.Slijedom svega navedenog, s obzirom da je tužba tužitelja posve neosnovana i podnesena očigledno samo paušalno radi odugovlačenja postupaka, tuženik predlaže naslovnom sudu nakon provedenog postupka odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te naložiti tužitelju nadoknaditi tuženiku čitave troškove parničnog postupka sukladno rješenju određenoj vrijednosti predmeta spora.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, nedopuštenom.

4. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu broj 5112180309 dana 22. srpnja 2014., za iznos 785.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti koji je tuženik isplatio tužitelju kao korisniku kredita, a ovaj se obvezao kredit vratiti u roku od 60 mj. 29.9.2014.

Nadalje nije sporno da su 24. srpnja 2014. stranke sklopile Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretninama tužitelja i 24. srpnja 2014. s potvrdom privatne isprave javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa], posl. broj OV-8939/2014 od 28. srpnja 2014. (dalje: Sporazum) Nije sporno da je temeljem navedenog Sporazuma upisano založno pravo na nekretninama navedenim u Sporazumu.

Nesporno je i da je pokrenuta ovrha kod Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-494/2020 od dana 09.06.2020. godine, po prijedlogu tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, a na teret tužitelja VRT d.o.o., [adresa], OIB: 68416812428., dok je bila sporna dopuštenost cit. ovrhe.

5. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 24. srpnja 2014. kojem prileže Ugovor o dugoročnom kreditu broj 5112180309 od 22. srpnja 2014., Izvatci iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru, za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te Potvrda privatne isprave javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa], posl. broj OV- 8939/2014 od 28. srpnja 2014. (list 8-28, 83-98), Poziv na plaćanje – otkaz kredita od 05. prosinca 2018. (list 100-101), Poziv na plaćanje – otkaz kredita od 05. prosinca 2018. (list 102-103), Poziv na plaćanje – otkaz kredita od 05. prosinca 2018. (list 104- 105), Poziv na plaćanje – otkaz kredita od 05. prosinca 2018. (list 106-107), preslike povratnica (list 108), poziv solidarnom jamcu na platež duga (list 109), preslike neuručenih pismena (list 110-113), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 24. srpnja 2014. s potvrdom privatne isprave javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa], posl. broj OV-8939/2014 od 28. srpnja 2014. i potvrdom ovršnosti (list 114-121), Pregled prometa po partiji kredita 5112180309 za razdoblje od 22.7.2014. do 27.1.2020. (list 122-127), Izvod iz poslovnih knjiga od 11.01.2022. (list 128), Dopis Hrvatske pošte, Ureda za pravne poslove broj HP-07/6-1959/23 od 28. ožujka 2023. (list 200).

6. Sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Bjelovaru posl.broj Ovr-494/2020.

7. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka VU (list 205-206) dok je odbijen prijedlog za saslušanje direktorice i zakonske zastupnice tužitelja ČU kao nepotreban, jer su odlučne činjenice utvrđene iz dokumentacije u spisu.

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

11. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

12. Iz iskaza svjedoka VU proizlazi kako je on bio direktor tg. društva Vrt d.d. [adresa] zajedno s HU. Sve što je bitno za ovaj predmet događalo se u lipnju 2016. Naime, 01.06.2016. Porezna uprava je blokirala račun Vrta d.o.o. [adresa] i oni su iz te firme dugo bili u pregovorima sa ŽU, koja je vodila Poreznu upravu [adresa]. Naime, oni su s njom pregovarali s obzirom da se očekivao priliv novca od poticaja koji je račun tužitelja trebao prema najavama ministra V pristići 15. 04., a kada se to nije dogodilo, bilo je rečeno 15.05. no stvarno je novac na račun pristigao 15.06.2016. iz kojeg novca je Porezna uprava u cijelosti namirila svoje potraživanje i ostalo je još novca na računu. Tuženik je 10 dana nakon što je Porezna uprava blokirala račun tužitelja, blokirao račun tužitelja i svih sudužnika po kreditu koji je tužitelj podigao kod tuženika i to po osnovi kredita koji nisu dospjeli, odn. čije potraživanje nije dospjelo. Isto tako tuženik je bio u posjedu zadužnica izdanih po njemu i UU i te zadužnice je aktivirao. Sudužnici po kreditu tuženika bili su Ratarstvo, Voćnjak i Vrt Invest. Dakle, tužitelj je doista kod tuženika podigao dugoročne kredite i plaćanje anuiteta po istima je dospijevalo u ratama no niti po jednom tome kreditu potraživanje tuženika na dan 01.06.2016. ili 10.06.2016. nije bilo dospjelo. Tužitelj nije zaprimio od tuženika niti bilo koga drugoga dokumentaciju o otkazu kredita.

12.1. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka VU, jer iz dokumentacije u spisu proizlazi drugačije, a i svjedok nije iskazivao o odlučnim činjenicama.

13. U ovom postupku tužitelj tvrdi da je ovrha nedopuštena iz razloga iz čl. 50 st. 7. OZ-a obrazlažući tužbu da je ovrha preuranjena, jer da tuženik nije otkazao ugovor po propisanom i ugovorenom postupku.

14. Člankom 50. st. 7. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje u tekstu: OZ) propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

15. Uvidom u Sporazum utvrđeno je da je javni bilježnik Marija Kustić iz [adresa] utvrdila ovršnost sa danom 5.2.2019. Nadalje iz čl.5 Sporazuma proizlazi da su stranke ugovorile da je tuženik – Banka na temelju te isprave ovlašten tražiti ovrhu.

16. Na temelju utvrđenih i nespornih činjenica ovaj sud utvrđuje da je tuženik ovlašten, na temelju navedene ovršne isprave, tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika pa nije ostvaren žalbeni razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl.50 st. 7 OZ. Tvrdnje da nije proveden postupak otkazivanja ugovora ne mogu se prihvatiti, jer ne samo iz razloga što je tuženik priložio u spis dokaze o otkazivanju Ugovora na način kako je ugovoreno, već prvenstveno iz razloga što ovršna isprava sadrži potvrdu ovršnosti izdanu od javnog bilježnika koju izdaje temeljem čl. 54 Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22) Ukoliko nije izdana, a bili bi ispunjeni uvjeti za njezino izdavanje, u povodu pravnog lijeka, to utvrđuje ovršni sud kako je propisano čl. 36. st. 5. OZ, a ne parnični sud po tužbi za proglašenje ovrhe nedopuštenom odnosno to nije razlog iz čl. 50. st.1. t.7-9 OZ, a zbog kojih je podnesena žalba, a na kojima tužitelj može utemeljiti svoju tužbu temeljem čl. 55. st. 3. OZ.

17. Tužitelj je upućen u parnicu i iz žalbenog razloga iz čl. 50. st.1 toč .7., toč. 9. i toč. 10. OZ. Činjenice koje navodi u tužbi odnose se na solidarnost obveze i prijavu potraživanja u stečajnom postupku koji se vodi protiv solidarnog dužnika međutim tužitelj nije niti u žalbi, a niti u tužbi tvrdio da je tražbina prestala makar i djelomično uplatama od nekog od solidarnih dužnika, naplatom drugih sredstava osiguranja ili u stečajnom postupku, a tuženik osporava navod da bi naplatio svoju tražbinu pa kako je teret dokaza činjenice da je tražbina prestala bio na tužitelju, a to nije dokazao nije osnovan tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl.50 st 1 t 9 OZ.

18. Tuženik nije obvezan pokretati postupak protiv svih osoba koje su jamčile za obvezu glavnog dužnika već naprotiv ima pravo izbora ovo tim više što je upisano založno pravo na predmetnim nekretninama što sukladno čl. 336. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) daje pravo tuženiku da svoju tražbinu namiri prvenstveno iz založene nekretnine.

19. Izvod iz poslovnih knjiga tuženika je valjana isprava o visini duga kako je to ugovoreno čl. 13 Ugovora koju je dopušteno pobijati, ali tužitelj nije iznosio pa time i dokazao da činjenica visine duga navedena u ispravi tuženika nije točna, a teret dokaza je na tužitelju iz naprijed navedenog razloga.

20. Tužitelj se poziva na načelo razmjernosti, ali po ocjeni ovoga suda pogrešno tvrdeći da je tuženik trebao dug naplaćivati od svih solidarnih dužnika i po svim sredstvima osiguranja jer po shvaćanju ovoga suda u ovrsi se razmjernost ocjenjuje usporedbom visine duga i vrijednosti predmeta ovrhe a što nije predmet ovoga postupka.

Jednako tako u parničnom postupku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud odlučuje samo u granicama razloga zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu kako je to već navedeno pa o osnovanosti razloga iz t 6 čl 50 st 1 OZ-a koji se odnose na ograničenju ovrhe na poljoprivrednom zemljištu odlučit će prvostupanjski sud. 21. Tužitelj ne iznosi u tužbi činjenice koje bi ukazivale na postojanje razloga za nedopuštenost ovrhe iz čl.50 st.1 t.10 OZ-a.

22. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u toč. I. izreke ove presude.

23. Sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 682.678,40 eura (5.143.640,43 kn) kolika je vrijednost tražbine radi čije naplate je određena tražbina.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP u vezi čl. 155 ZPP.

25. Tuženik je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 137.760,00 eura.

25.1. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora, sud je tuženiku kao nužan i opravdan dosudio parnični trošak u ukupnom iznosu od 80.605,50 eura, a sastoji se od troška odgovora na tužbu od 12. siječnja 2022. u iznosu od 10.126,00 eura, troška sastava žalbe od 28. ožujka 2022. u iznosu od 10.126,00 eura, troška sastava podnesaka od 28. lipnja 2022. i 22. ožujka 2023. svako u iznosu od 10.126,00 eura, troška zastupanja na ročištima dana 23. ožujka 2023., 31. kolovoza 2023. i 04. prosinca 2024., svako u iznosu od 10.126,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 17.720,50 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, dalje Tarifa), sve kako je navedeno u toč. II izreke ove presude.

25.2. Sud tuženiku nije priznao iznos od zatraženih 13.776,00 eura za svaku pojedinu parničnu radnju s obzirom da je sud utvrdio vps predmeta spora u iznosu od 682.678,40 eura te mu sukladno Tbr. 7 toč. 1. Tarife po svakoj priznatoj parničnoj radnji pripada nagrada u iznosu od 10.126,00 eura. Tuženik je odbijen sa zatraženim iznosom naknade pristupa ročištu za objavu presude, budući isto još nije održano, a ukoliko tuženik pristupi na isto, sud će o takvom njegovom zahtjevu odlučiti posebnim rješenjem. Tuženiku nije priznat ni zatraženi trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.327,23 eura, budući nije razvidno na što se ista odnosi, a tuženik u postupku nije pozvan na uplatu pristojbe. O kamati na iznose presuđenih parničnih troškova nije odlučivano, jer takav zahtjev nije niti postavljen. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u toč. III. izreke presude.

26. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Čazmi, 20. siječnja 2025.

Sutkinja

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

I Presuda nepravomoćna

II. DNA – tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

III. Kal. 15 dana

U Čazmi, 20.01.2025.