REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-79/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKE d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz ZOU Gorana Veljovića i dr. iz Pule, radi isplate i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 5. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tuženika te tužiteljice osobno, 20. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici FO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.569,39 EUR koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 6,37 EUR od 10. veljače 2006.

- 4,69 EUR od 10. ožujka 2006.

- 2,67 EUR od 10. travnja 2006.

- 3,42 EUR od 10. svibnja 2006.

- 3,12 EUR od 12. lipnja 2006.

- 0,32 EUR od 20. srpnja 2006.

- 1,31 EUR od 10. kolovoza 2006.

- 1,12 EUR od 14. rujna 2006.

- 3,42 EUR od 10. listopada 2006.

- 0,08 EUR od 10. studenog 2006.

- 1,18 EUR od 11. prosinca 2006.

- 1,94 EUR od 10. ožujka 2008.

- 0,71 EUR od 10. listopada 2008.

- 6,01 EUR od 10. studenog 2008.

- 4,04 EUR od 10. prosinca 2008.

- 15,32 EUR od 12. siječnja 2009.

- 19,62 EUR od 10. veljače 2009.

- 24,89 EUR od 10. ožujka 2009.

- 15,63 EUR od 10. travnja 2009.

- 13,99 EUR od 11. svibnja 2009.

- 13,06 EUR od 10. lipnja 2009.

- 14,92 EUR od 10. srpnja 2009.

- 11,20 EUR od 10. kolovoza 2009.

- 12,89 EUR od 10. rujna 2009.

- 9,99 EUR od 12. listopada 2009.

- 12,57 EUR od 10. studenog 2009.

- 11,09 EUR od 10. prosinca 2009.

- 17,91 EUR od 11. siječnja 2010.

- 22,04 EUR od 10. veljače 2010.

- 21,16 EUR od 10. ožujka 2010.

- 24,67 EUR od 12. travnja 2010.

- 29,73 EUR od 10. svibnja 2010.

- 34,23 EUR od 10. lipnja 2010.

- 42,87 EUR od 12. srpnja 2010.

- 34,42 EUR od 10. kolovoza 2010.

- 55,88 EUR od 10. rujna 2010.

- 44,62 EUR od 11. listopada 2010.

- 46,80 EUR od 10. studenog 2010.

- 58,18 EUR od 14. prosinca 2010.

- 68,47 EUR od 10. siječnja 2011.

- 54,60 EUR od 10. veljače 2011.

- 58,91 EUR od 10. ožujka 2011.

- 52,81 EUR od 11. travnja 2011.

- 66,60 EUR od 10. svibnja 2011.

- 76,05 EUR od 10. lipnja 2011.

- 94,84 EUR od 27. srpnja 2011.

- 113,94 EUR od 16. kolovoza 2011.

- 82,80 EUR od 12. rujna 2011.

- 76,05 EUR od 10. listopada 2011.

- 75,85 EUR od 21. studenog 2011.

- 77,71 EUR od 15. prosinca 2011.

- 85,28 EUR od 13. siječnja 2012.

- 87,56 EUR od 15. veljače 2012.

- 85,28 EUR od 15. ožujka 2012.

- 85,33 EUR od 13. travnja 2012.

- 86,51 EUR od 11. svibnja 2012.

- 88,00 EUR od 15. lipnja 2012.

- 85,97 EUR od 13. srpnja 2012.

- 85,92 EUR od 10. kolovoza 2012.

- 79,17 EUR od 14. rujna 2012.

- 82,86 EUR od 10. listopada 2012.

- 86,31 EUR od 12. studenog 2012.

- 84,49 EUR od 14. prosinca 2012.

do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici FO, OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak 2.320,37 EUR sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 7. veljače 2023. navodi da je s tuženikom sklopila 27. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 99535/05 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Ugovorom o kreditu da je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 23.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,88 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje tužiteljica ukazuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke što da je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“). Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 27 prosinca 2005. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku. Ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. U prilog navedenom tužiteljica citira dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, izneseni dio odluke Ustavnog suda prema mišljenju tužiteljice ide u prilog njezinim tvrdnjama jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je tuženik ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužiteljici iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih, a koju razliku potražuje ovom tužbom.

1.1.Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 27. studenog 2024. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.569,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini, ističe prigovor zastare i prigovor potrošača tužitelja. Nije sporno da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, sklopio s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, dana 27. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 99535/05 (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 23.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema kupovnim tečaju kreditora na dan korištenja. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem i isplatom s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom iz podataka s e-predmeta proizlazi da je tužba predana sudu 7. veljače 2023. dok je rok za podnošenje tužbe bio 13. lipnja 2019. (5 godina od pravomoćnosti odluke posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđenu odlukom posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2019. godine kojom je ustanovljena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Nadalje, zaključenjem Ugovora, tužitelj i tuženik su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica. Nadalje, a vezano uz navode tužitelja glede kolektivnog postupka „Potrošač“, ističe se da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača. Međutim, u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa. Naime, sud je dužan u svakom pojedinačnom sudskom postupku utvrditi sve relevantne činjenice kao i što je tužitelj dužan dokazati sve okolnosti na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač. Odluke na koje se tužitelj poziva nikako se ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao. Tuženik ukazuje da odredba članka 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Također, ukazuje se da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Slijedom navedenog tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu nije znao i nije razumio. Zaključno, tuženik ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom da isti nije dokazao da bi odredbe Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva bile ništetne iz bilo kojeg razloga. Međutim, ukoliko sud u konačnici i prihvati stajalište tužitelja glede kolektivnog postupka Potrošač (a koje tuženik izričito osporava) ističe se da su čak i prije pokretanja kolektivne tužbe od dana 4. travnja 2012. protekli zastarni rokovi u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatom tužitelja počevši od 10. veljače 2006., slijedom čega je jasno da je tužbeni zahtjev tužitelja u zastari. Slijedom svega navedenoga, a obzirom su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli i neosnovani, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenje po Marimar-fin d.o.o. Rijeka, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan na način kako je to navedeno u izreci

.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 27. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 99535/05 kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 23.200,00 CHF

- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora, odnosno za CHF na dan dospijeća (čl. 10. Ugovora) prema tečajnoj listi kreditora (tuženika) na dan dospijeća,

- da je predmetni ugovor ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje potražuje ovom tužbom. Sporno je među strankama mogu li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice te ima li ona u tom ugovornom odnosu status potrošača.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 6. da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema euru, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravni položaj, to ugovornu odredbu čini nepoštenom, a nepoštene odredbe su ništetne sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO. Osim toga, takve ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnosti tvrdnji da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Odredbama čl. 1. i 10. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak sadržajno je izražena na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim.

11.1. Sud je prema dokaznom prijedlogu tužiteljice odlučio saslušati ju radi utvrđenja sporne činjenice je li ona u času sklapanja predmetnog ugovora imala svojstvo potrošača.

11.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je novcem kojeg je dobila po tom kreditu kupila zemljište u Štinjanu s ciljem izgradnje obiteljske kuće. Duži niz godina njezina obitelj koju čine suprug i dvoje djece, živjeli su u podstanarstvu i procijenili da je krajnje vrijeme da riješe svoje stambeno pitanje pa su zbog toga podigli kredit. Zemljište koje su kupili bilo je građevinsko, ali nisu uspjeli realizirati potrebne dozvole, tako da nisu započeli s gradnjom, pa su lani predmetno zemljište prodali. U času podizanja tog kredita tužiteljica da nije bila obrtnik, odnosno uopće nikada nije bila vlasnica obrta ili poduzeća već je uvijek bila zaposlena. Kod tuženika je imala otvoren tekući račun zato im se i obratila za kredit. Odlučila se za kredit u CHF jer su joj u banci sugerirali da je riječ o sigurnijim, stabilnijem i povoljnijem kreditu. Objašnjeno joj je koliko će joj iznositi mjesečna rata kredita, to joj je odgovaralo, a rekli su joj da oscilacije mogu biti minimalne i to joj je također bilo prihvatljivo. Na početku joj je rata iznosila oko 1.600 HRK, da bi na kraju narasla do cca. 2.700 HRK. Nije joj bilo objašnjeno što će utjecati na rast ili pad valute CHF, niti su je u banci upozorili na rizike CHF jer da jesu sigurno ga ne bi bila uzela. Pročitala je ugovor o kreditu, bile su joj određene odredbe jasne kao "laiku", a za one koje joj nisu bile jasne pitala je pojašnjene pa joj je djelatnica banke izvukla "srž" cijelog ugovora na način da joj je rekla visinu mjesečne rate i rok otplate.

11.3. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njezin iskaz nije osporio. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da su joj u banci valutu CHF predočili kao sigurnu i stabilnu te da joj nisu posebno predočili što će utjecati na rast ili pad valute CHF, niti su ju u banci upozorili na rizike CHF. Nadalje iz njezina iskaza je utvrđeno da je predmetna novčana sredstva ostvarena kreditom utrošila na kupnju građevinskog zemljišta i to kao fizička osoba jer nikada nije bila vlasnica obrta ili poduzeća.

11.4. Obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da konkretni Ugovor o kreditu br. 99535/05 od 27. prosinca 2005. odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njegovu korist). No, provedenim dokazima sud nije utvrdio bitno drugačije činjenice koje bi imale za posljedicu da se na konkretni pravni odnos tužiteljice i tuženika ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz citiranih pravomoćnih presuda, već upravo suprotno sud je iz iskaza tužiteljice samo potvrdio da se na konkretni pravni odnos po tom Ugovoru imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora. Stoga sud ne prihvaća stav tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, ne može odnositi na konkretan pravni odnos između tužiteljice i tuženika. Naime, tuženik je sudjelovao u tim postupcima kao kolektivnim sporovima te je navedenim presudama odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule izražene u švicarskim francima (CHF) upravo za ugovore o kreditu koje je tuženik zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor o kreditu tužiteljica i tuženik zaključili su upravo u tom razdoblju, odnosno 27. prosinca 2005. Shodno navedenom, stav je ovog suda kako je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice dakle ništetnost ugovornih odredbi kredita u CHF iz Ugovora o kreditu br. 99535/05 od 27. prosinca 2005. utvrđena upravo navedenim presudama. Dakle, naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

13.1. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je tužiteljica koristila kredit u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, nisu osnovani navodi tuženika kojima tužiteljici osporava svojstvo potrošača.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. iz Rijeke čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao objektivan cijeneći da je sačinjen u skladu s pravilima struke. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, razlike anuiteta, odnosno preplate anuiteta dospjelih u razdoblju otplate kredita sve do zatvaranja kredita, koja obuhvaća razliku zbog promjene tečaja, izračunom po mjesecima razlike između plaćenih anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 99535/05 od 27. prosinca 2005. i iznosa koje je tužiteljica trebala platiti prema srednjem tečaju CHF-a na dan isplate kredita s prikazanim samo pozitivnim tečajnim razlikama ukupno iznose 2.569,39 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Dok negativne tečajne razlike uslijed nižeg tečaja u odnosu na početni tečaj ukupno iznose 108,78 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br.6.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te sukladno njemu precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 27. studenog 2024. na način da potražuje samo pozitivne tečajne razlike od 2.569,39 EUR.

16. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda i shvaćanjima iznesenim u ovoj presudi.

17. Naime, u postupku je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

18. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. veljače 2023. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužitelju nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od iznos od 2.569,39 EUR, a kako je to navedeno u izreci presude.

20. Tužiteljici su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

21. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koju je tužiteljica učinila nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, no sud je istu dopustio na temelju čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP). Tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je ona za egzaktnu visinu svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog dokaza vještačenjem, zbog čega je sud unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, temeljem čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužiteljica bi bila onemogućena u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

22. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike jer tuženik u ovoj pravnoj stvari nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja niti je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. 15.1. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za povratom iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešle u tuženikovu imovinu temeljem ništetnih odredbi Ugovora. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

23. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19), s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti s postavljenim zahtjevom. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 7. rujna 2023., 18. veljače 2024. i 27. studeni 2024. (3x100 bodova) prema Tbr.8/1, te 18. ožujka 2023. (25 bodova) Tbr 8/3, zatim za zastupanje na ročištu 28. veljače 2024. i 5. prosinca 2024. (2x100 bodova) Tbr. 9/1, te 13. rujna 2023. Tbr.9/5 (25 bodova) za pristup na ročište za objavu 50 bodova. Tužiteljici je priznato sveukupno 700 bodova uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 1.750,00 EUR. Tužiteljici se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu 70,37 EUR te predujam za vještačenje 500,00 EUR pa ukupni trošak iznosi 2.320,37 EUR.

24. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 20. siječnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.