REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1118/2022-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LKH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom društvu Jugoslav Puran i LK u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 538-50-3945091 sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužiteljice LKH [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 na iznos 14.691,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećeg na dan korištenja kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici LKH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.233,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

- 1,51 eur od 31.03.2008. do isplate,

- 3,88 eur od 20.10.2008. do isplate,

- 3,39 eur od 20.11.2008. do isplate,

- 2,89 eur od 22.12.2008. do isplate,

- 10,21 eur od 31.12.2008. do isplate,

- 11,59 eur od 31.01.2009. do isplate,

- 12,22 eur od 28.02.2009. do isplate,

- 10,75 eur od 31.03.2009. do isplate,

- 11,09 eur od 30.04.2009. do isplate,

- 8,38 eur od 31.05.2009. do isplate,

- 6,39 eur od 30.06.2009. do isplate,

- 6,92 eur od 31.07.2009. do isplate,

- 7,97 eur od 31.08.2009. do isplate,

- 7,88 eur od 30.09.2009. do isplate,

- 6,82 eur od 31.10.2009. do isplate,

- 8,81 eur od 30.11.2009. do isplate,

- 10,41 eur od 31.12.2009. do isplate,

- 12,68 eur od 31.01.2010. do isplate,

- 12,16 eur od 28.02.2010. do isplate,

- 15,24 eur od 31.03.2010. do isplate,

- 14,65 eur od 30.04.2010. do isplate,

- 15,79 eur od 31.05.2010. do isplate,

- 25,66 eur od 30.06.2010. do isplate,

- 23,63 eur od 31.07.2010. do isplate,

- 29,83 eur od 31.08.2010. do isplate,

- 27,69 eur od 30.09.2010. do isplate,

- 24,24 eur od 31.10.2010. do isplate,

- 31,52 eur od 30.11.2010. do isplate,

- 40,77 eur od 31.12.2010. do isplate,

- 34,22 eur od 31.01.2011. do isplate,

- 36,52 eur od 28.02.2011. do isplate,

- 33,59 eur od 31.03.2011. do isplate,

- 34,12 eur od 30.04.2011. do isplate,

- 46,52 eur od 31.05.2011. do isplate,

- 47,73 eur od 30.06.2011. do isplate,

- 57,90 eur od 31.07.2011. do isplate,

- 52,59 eur od 31.08.2011. do isplate,

- 46,78 eur od 30.09.2011. do isplate,

- 45,73 eur od 31.10.2011. do isplate,

- 45,29 eur od 30.11.2011. do isplate,

- 48,03 eur od 31.12.2011. do isplate,

- 50,43 eur od 31.01.2012. do isplate,

- 50,75 eur od 29.02.2012. do isplate,

- 49,09 eur od 31.03.2012. do isplate,

- 50,21 eur od 30.04.2012. do isplate,

- 50,97 eur od 31.05.2012. do isplate,

- 49,69 eur od 30.06.2012. do isplate,

- 50,03 eur od 31.07.2012. do isplate,

- 49,06 eur od 31.08.2012. do isplate,

- 46,98 eur od 30.09.2012. do isplate,

- 49,20 eur od 31.10.2012. do isplate,

- 50,26 eur od 30.11.2012. do isplate,

- 49,52 eur od 31.12.2012. do isplate,

- 45,33 eur od 31.01.2013. do isplate,

- 48,89 eur od 28.02.2013. do isplate,

- 49,20 eur od 31.03.2013. do isplate,

- 47,80 eur od 30.04.2013. do isplate,

- 511,60 eur od 04.05.2013. do isplate

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 da tužiteljici LKH, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.652,54 eur sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 581,10 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 1. ožujka 2007. sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 538-50-3945091 na iznos od 24.153,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita te koji sadrži ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora, a iste predstavljaju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana sve na njezinu štetu čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatila tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Slijedom navedenog predlaže da sud utvrdi djelomičnu ništetnost ugovora te naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.233,00 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice i promotivne uvjete. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o..

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Iz dokumentacije u spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 1. ožujka 2007. Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti 14.691,85 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7.)

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužiteljica poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužiteljica treba dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142.2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401.12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129.13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632.17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249.14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221.18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Tužiteljica je u svom okolnosno uvjerljivom i životnom iskazu navela da u poslovnici tuženika nije bila već je u auto kući dobila ugovor na potpis pri čemu joj nisu objašnjenje pojedine odredbe ugovora niti je bila upozorena da bi rate mogle rasti.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.

8.2. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije prihvaćen jer saslušanjem istog nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javi bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

8.3. Isto tako nije prihvaćen prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka FK obzirom da se ne radi o osobi koja je na strani tuženika sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora.

9. Nadalje valja reći kako je tužiteljica kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18.18).

9.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužiteljica sklopila kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 6. Ugovora, a to je kupnja motornog vozila, pri čemu valja reći i to da je tužiteljica u iskazu, kojeg sud u cijelosti prihvaća, navela da je vozilo kupljeno i korišteno isključivo u privatne svrhe.

9.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužiteljice, pa stoga iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača.

10. Valja dodati i to da autokrediti nisu bili isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi a provedenim dokazima, kao što je već rečeno, tuženik nije uspio dokazati da je konkretno postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96.03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14.14, 110.15, 14.19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO te čl. 502. a i c ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

12. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33.2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 21. siječnja 2021.

13. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda.

13.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

13.2. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužiteljici u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužiteljica sve i da je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjesna a da bi trebala vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljičine obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se zahtjev tužiteljice umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nema osnoveda se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativne razlike.

13.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, a u tom je pravcu usmjeren i prigovor o pitanju opravdanosti promjene kamatne stope, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

13.4. Tako je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.233,00 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 2.233,00 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod toč. II. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. S obzirom da je tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu djelomično smanjila tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 581,09 eur, a tuženik se usprotivio toj procesnoj dispoziciji, to nije bilo mjesta donošenju odluke u smislu odredbe čl. 193. ZPP već je taj dio zahtjeva valjalo ocijeniti neosnovanim obzirom na utvrđenje vještaka i odlučiti kao pod toč. IV. izreke presude.

17. Imajući u vidu da je tužiteljica u pogledu osnove zahtjeva uspjela u potpunosti dok je u pogledu visine zahtjeva u cijelosti uspjela sa zahtjevom postavljenim u podnesku od 19. siječnja 2024. to je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška ocijenjen osnovanim a zahtjev tuženika neosnovanim.

17.1. Trošak tužiteljice odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat joj je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 25. veljače 2021. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 21. rujna 2022. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 19. siječnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 2. listopada 2024. prema Tbr. 9. toč. 1.

– 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 262,50 eur, što ukupno iznosi 1.312,50 eur. Tom iznosu pribrojen je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 74,59 eur te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur tako da joj je dosuđen trošak u iznosu od 1.652,54 eur. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 19. veljače 2021. jer se ne radi o trošku koji opravdano ima pasti na teret protivne strane.

18. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika