REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj P-282/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužiteljice NSĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Predrag Kralik, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Branimir Iveković, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-4318048 od 16. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužiteljice NSĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju NSĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.844,28 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na navedeni iznos teče od 20. siječnja 2025. kao od dana donošenja ove presude pa sve do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi kako su dana 16. kolovoza 2007. godine tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 718-50-4318048, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa] dana 17. kolovoza 2007. godine pod brojem Ov-16 147/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.237,60 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca. Člankom 3. Ugovora o kreditu (Naknada), ugovoreno je da se naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužiteljica de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužiteljici je naplaćena u iznosu od 3.428,56 HRK. Spornim člankom 3. Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava navode tužitelja ističući da se u konkretnom slučaju radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti Tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata, te da je tužitelj mogao osporavati bilo koju odredbu Ugovora o kreditu neovisno o jasnoći i precizno iste. Uz gore navedeno, Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da je obvezan isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu.

3. Tužitelj se u podnesku od 12.05.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći kako je spornim člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužiteljica de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit, a koja naknada joj je naplaćena u iznosu od 3.428,56 HRK, te navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužiteljicu u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužiteljica mogla predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Obveza transparentnosti ugovorenih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. To je odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Naime, tzv. ulazna naknada prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka obzirom tužiteljici prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije joj ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a kojom obvezom je tužena za krajnji cilj imala isključivo ostvarenje dodatnog profita. Nadalje ističe kako odredba članka 3. Ugovora o kreditu (Naknada) tužiteljici nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužiteljica o istoj nije bila informirana na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna. U odnosu na tuženikov navod kako je Ugovor o kreditu tužiteljici jasno istumačen od strane javnog bilježnika, tužiteljica ističe kako javni bilježnik nije zadužen ni ovlašten tumačiti funkcioniranje mehanizma pojedinih odredbi, što je nedvojbeno dužnost banke kao financijske institucije i kao profesionalca u ovom području te je dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je propustila učiniti.

4. U podnesku od 01.10.2024. tuženik ističe ponovno prigovor mjesne nenadležnosti, dok u podnesko od 10.10.2024. ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe zbog čega je sporna njegova aktivna legitimacija i pozivanje na odluke iz kolektivnog spora. Budući da se status potrošača ne presumira, nije dovoljno da se tužitelj samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude, već da svojstvo potrošača i dokaže, u protivnom se krše procesna pravila o teretu dokaza u parničnom postupku na način da se tuženiku nameće obveza dokazivanja negativnih činjenica, te tuženik ističe i prigovor zastare.

5. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj: 718-50- 4318048 od 16.08.2007., očitovanja tuženika od 22. studenog 2023. godine s podacima o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu kredita, odluka Županijskog suda u Puli-Pola, Posl.br.: Gž-944/19 od 11. studenog 2019. godine, odluka Županijskog suda u Sisku, Posl.br.: Gž-579/19 od 13. prosinca 2019. godine, odluka Županijskog suda u Karlovcu, Posl.br.: Gž-109/20 od 12. ožujka 2020. godine, odluka Županijskog suda u Osijeku, Posl.br.: Gž-1815/21 od 15. srpnja 2021. godine, Rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.broj Gž-1112/2020 od 10. prosinca 2020. godine; Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2384/2020 od 19. studenog 2020. godine; Odluka Ustavnog suda posl. broj U-III-1519/2021 od dana 15. srpnja 2021. godine; Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-685/2021 od dana 7. lipnja 2021. godine, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika.

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 266 i 267spisa).

6. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

7.Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 718-50-4318048 od 16. kolovoza 2007.

8.Između stranaka je sporno da li je odredba čl.3. tog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 16.08.2007. ništetna, da li tužiteljica ima status potrošača, te da li je za predmetni tužbeni zahtjev nastupila zastara.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 718-50-4318048 od 16. kolovoza 2007., proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik dana 16.08.2007., te je istim tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.237,60 CHF.

Člankom 3. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

10. Iz potvrde tuženika od 22.11.2023. proizlazi da istom potvrđuju da je klijentica Banke NSĐ bila korisnik kredita 718-50-4318048 na iznos od 23.237,60 CHF, isplaćenog dana 17.08.2007. te redovno dospjelog i otplaćenog dana 31.08.2014., te da je prilikom isplate / korištenja kredita dana 17.08.2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.428,56 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl.3. Naknada – Ugovora o kreditu i isto je naplaćeno / ustegnuto od iznosa odobrenog kredita.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona sklapala ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, da je taj ugovor sklapala u banci i da su njoj tamo objašnjavane odredbe vezano za iznos i rok otplate, te da joj je nekakva naknada tada spominjana, ali da su to odredbe tipskog ugovora, pa njoj nije poznato od čega se ta naknada u stvari sastoji, te da nije mogla mijenjati niti jednu odredbu ugovora, a da njoj nije pojašnjeno koje troškove pokriva ta naknada. Nadalje navodi kako je ona odlučila uzeti kredit u CHF, jer je tada trebala kupiti automobil i službenica joj je rekla za ovu valutu da je to sigurna i stabilna valuta i da je u toj valuti najpovoljnija kamata, da su njoj u banci vezano za promjenjivu kamatu rekli da će ona neznatno oscilirati, a za promjenu tečaja joj nije ništa rečeno, te da se ona nije kod drugih banaka raspitivala za mogućnost kreditiranja obzirom da sam ovdje klijent, da je sa službenicom prošla odredbe ugovora, a kako je to tipski ugovor mislila je da je to nepromjenjivo, nije čitala ugovor i tražila dodatna pojašnjenja, te ističe kako se nije nikada bavila poduzetničkom djelatnošću niti je ikad imala obrt.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv. 12. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljjicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kredira, niti joj je istu pojašnjavao, jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (3.Ugovora) pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice.

15.Vezano uz prigovore tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača takav prigovor nije osnovan sve iz razloga što člankom 4. toč.21 ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica nije mogla tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristila u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, i sama u svom iskazu navodi kako se nije nikada bavila poduzetničkom djelatnošću niti je ikad imala obrt, a ukoliko je tuženik smatrao da tužiteljica nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužiteljica potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Nadalje vezano uz prigovor zastare sud isti smatra neosnovanim imajući u vidu odredbe čl. 328. ZOO-a , u kojima je propisano da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, odnosno dakle nije ograničeno nikakvim rokovima, a predmetnim tužbenim zahtjevom upravo se traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Navedena odredba iz 3. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela“ nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik.

18.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da da se naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratna naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela - članak 3. Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno troškove naknade i troškove je dužan snositi, pokazati joj odnosno uputiti ju na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

19.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. ZOO-a. poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.3 Ugovora o kreditu od 16.08.2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.

21. Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 12.05.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak sastava podneska od 08.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 21.10.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održano 21.10.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], NS – [adresa] – [adresa], NS u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 21.10.2024. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 10.12.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održano 10.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], NS – [adresa], N 14 – [adresa], NS u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 10.12.2024. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 20.01.2025. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održano 10.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], NS – [adresa] – [adresa], NS u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 20.01.2025. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.844,28 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 20. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

Sud tužiteljici nije dosudio trošak sastava podneska od 28.03.2024. obzirom kako taj podnesak nije bio nužan u ovom postupku, obziom na činjenicu da istim tužiteljica obavještava kako je uplatila pristojbu na tužbu, a što sam sustav e-spisa generira te je uplata sudskih pristojbi vidljiva automatski po uplati istih.

U Križevcima, 20. siječnja 2025.

S U D A C:

Jasmina Drageljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.