REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-2354/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja PHRIXUS d.o.o. Zagreb, Ulica Roberta Frangeša – Mihanovića 9, OIB: 51149085686, kojeg zastupa punomoćnik Matej Klaričić, odvjetnik u Zagrebu, Gundulićeva 31, protiv tuženika PULITO USLUGE d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 51905955605, radi isplate stjecanja bez osnove, dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.796,20 eura sa zateznim kamatama tekućim i to:

- na iznos od 3.233,80 eura počevši od 22. siječnja 2024. do isplate,

- na iznos od 562,40 eura počevši od 22. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za zateznu kamatu zatraženu na iznos od 3.796,20 eura preko stope dosuđene u točki I. izreke kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 292,21 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom 21. studenog 2023. sklopio Ugovor o ustupanju radnika na temelju kojeg je ugovoreno da će tuženik, kao agencija, ustupiti tužitelju, kao korisniku, određeni broj agencijskih radnika koji su potrebni tužitelju za obvaljanje poslova čišćenja. Tuženik je tužitelju s naslova izvršenih usluga s naslova Ugovora o ustupanju radnika izdao 29. prosinca 2023. račun broj 21-1-1 u iznosu od 562,40 eura(PDV uključen) te 4. siječnja 2024. račun broj 4-1-1 u iznosu od 3.233,80 eura (PDV uključen). Tužitelj je 11. siječnja 2024. izvršio plaćanje predmetnih računa. Tužitelj je ponovno, uslijed internih organizacijskih propusta, ne znajući da nije dužan platiti predmetne račune koji su tada već bili prethodno plaćeni, ponovno 22. siječnja 2024. izvršio plaćanje predmetnih računa, dakle, bez spoznaje o nepostojanju duga tuženiku u tom trenutku. Tužitlej se poziva na odredb čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima određuje prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3. propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi članka 1112. st.1. Zakona o obveznim odnosima, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

Ističe kako pogreška jedne strane ne ovlašćuje drugu stranu da, zbog te greške, zadrži ono što je stekla bez osnove (Odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-795/2022-3 od 12. lipnja 2024.)

Kad se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja odnosno činjenicu da je došlo do greške u poslovanju tužitelja, odnosno da iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da na strani tužitelja nije postojala svijest odnosno spoznaja o nepostojanju duga u trenutku (ponovnog) plaćanja predmetnih računa 22. siječnja 2024., iz navedenog proizlazi da je stoga tuženik, bez valjane osnove, stekao korist (čl.1111. st. 2. Zakona o obveznim odnosima) u visini iznosa od ukupno 3.796,20 eura, za što nije bio ovlašten. Isti takav stav je Vrhovni sud RH zauzeo u jednoj od svojih ranijih odluka prema kojoj je presuđeno da kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno (Odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-294/2014-2 od 15.04.2015.).

Tužitelj je višestruko puta izravno, kao i putem punomoćnika, bezuspješno pozivao tuženika da izvrši povrat stečenog bez osnove.

2. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o ustupanju radnika sklopljen između ovdje tužitelja i tuženika od 21. studenog 2023. (list 5-9 spisa), račun R1 br. 4-1-1 od 31. prosinca 2023. (list 11 spisa), račun R1 br. 21-1-1 od 30. studenog 2023. (list 12-13 spisa), izlisti plaćanja (list 14-17 spisa), e-mail korespondencija (list 18 spisa).

3. Prema odredbi čl. 284. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“ Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/011, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) tuženik je pozvan dostaviti pisani odgovor na tužbu, a uz upozorenje na posljedice iz čl. 331. b. st. 1. ZPP-a.

4. Tuženik je zaprimio tužbu sa dokumentacijom dana 22. studenog 2024., a u danom mu roku nije podnio odgovor na tužbu, stoga je donesena presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u suprotnosti sa podnesenim dokazima, temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

5. U pogledu stope zatezne kamate odlučeno je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a kako je u konkretnom slučaju riječ o stjecanju bez osnove to se ima primijeniti stopa za ostale odnose. Obzirom na navedeno valjalo je odbiti zahtjev tužitelja preko stope zatezne kamate koja mu sukladno zakonu pripada te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

6. Slijedom navedenog, a na osnovi odredbe čl. 331. b. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

7. Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 36/22; dalje: Tarifa), i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), koji uvećan za trošak pdv-a (Tbr. 42. Tarife), iznosi 250,00 eura.

Tužitelju također pripada i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,21 eura, te ukupni trošak parničnog postupka koji pripada tužitelju iznosi 292,21 eura. Tužitelju su na navedeni trošak dosuđene i zakonske zatezne kamate u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 (tri) primjerka u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).