REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-2220/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569696535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika ŠĆ, odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-4153661 od 31.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.778,34 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se dio glavnice u iznosu 15.769,44 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice u iznosu 5.008,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, odjednom u zadnjem mjesecu, članak 1. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se utvrđuje iznos kredita od 20.778,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, u dijelu u kojem se utvrđuje dio glavnice u iznosu 15.769,44 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, u dijelu u kojem se utvrđuje dio glavnice u iznosu 5.008,90 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, članak 2., u dijelu u kojem se utvrđuje glavnica kredita od 9.919,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4153661 od 31.5.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, članak 1. Dodatka br.

1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se utvrđuje kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a koja u trenutku sklapanja tog dodatka iznosi 6,75% godišnje.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.824,68 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi: na iznos od 0,30 Eura 31.07.2007.

1,07 Eura 31.08.2007.

0,31 Eura 30.11.2007.

2,27 Eura 31.01.2008.

3,77 Eura 29.02.2008.

6,36 Eura 31.03.2008.

2,48 Eura 30.04.2008.

0,96 Eura 31.05.2008.

2,90 Eura 30.06.2008.

0,06 Eura 31.07.2008.

0,20 Eura 31.08.2008.

1,88 Eura 30.09.2008.

14,63 Eura 31.10.2008.

6,09 Eura 30.11.2008.

16,95 Eura 31.12.2008.

18,62 Eura 31.01.2009.

19,37 Eura 28.02.2009.

17,96 Eura 31.03.2009.

18,38 Eura 30.04.2009.

15,07 Eura 31.05.2009.

12,64 Eura 30.06.2009.

13,29 Eura 31.07.2009.

14,57 Eura 31.08.2009.

14,46 Eura 30.09.2009.

13,16 Eura 31.10.2009.

15,59 Eura 30.11.2009.

17,54 Eura 31.12.2009.

19,48 Eura 31.01.2010.

19,68 Eura 28.02.2010.

23,44 Eura 31.03.2010.

22,73 Eura 30.04.2010.

24,12 Eura 31.05.2010.

36,16 Eura 30.06.2010.

33,68 Eura 31.07.2010.

41,26 Eura 31.08.2010.

38,64 Eura 30.09.2010.

34,43 Eura 31.10.2010.

43,31 Eura 30.11.2010.

54,61 Eura 31.12.2010.

46,61 Eura 31.01.2011.

49,41 Eura 28.02.2011.

45,85 Eura 31.03.2011.

46,49 Eura 30.04.2011.

61,63 Eura 31.05.2011.

63,11 Eura 30.06.2011.

75,22 Eura 31.07.2011.

68,77 Eura 31.08.2011.

61,70 Eura 30.09.2011.

59,70 Eura 31.10.2011.

59,16 Eura 30.11.2011.

62,46 Eura 31.12.2011.

65,34 Eura 31.01.2012.

65,73 Eura 29.02.2012.

63,74 Eura 31.03.2012.

65,08 Eura 30.04.2012.

66,00 Eura 31.05.2012.

64,45 Eura 30.06.2012.

64,86 Eura 31.07.2012.

63,70 Eura 31.08.2012.

71,89 Eura 30.09.2013.

71,82 Eura 31.10.2013.

71,40 Eura 30.11.2013.

72,75 Eura 31.12.2013.

73,59 Eura 31.01.2014.

75,35 Eura 28.02.2014.

74,78 Eura 31.03.2014.

72,82 Eura 30.04.2014.

72,19 Eura 31.05.2014.

72,47 Eura 30.06.2014.

74,64 Eura 31.07.2014.

76,51 Eura 31.08.2014.

76,12 Eura 30.09.2014.

77,73 Eura 31.10.2014.

78,83 Eura 30.11.2014.

78,19 Eura 31.12.2014.

79,07 Eura 31.01.2015.

79,07 Eura 28.02.2015.

79,07 Eura 31.03.2015.

79,07 Eura 30.04.2015.

79,07 Eura 31.05.2015.

1.376,79 Eura 01.06.2015.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.222,35 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 7. lipnja 2021. tužitelj navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-4153661 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 20,778,34 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,20%. Također, navodi se kako su stranke 11. rujna 2012. sklopile dodatak ugovoru o kreditu br. 1. Nadalje, da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je otplata kredita vezana uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje, koja kamatna stopa je promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Odlukom o kamatnim stopama tuženika") bez navođenja preciznih, jasnih i tužitelju provjerljivih parametara na koji će se kamatna stopa mijenjati pa je postupajući na ovakav način, došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Nadalje, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva jer tuženik nije tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak bila je u to vrijeme poznata bankama. Tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF, a budući da je tuženik na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist. Konačno tužitelj od tuženika zahtijeva povrat sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetne odredbe o valutnoj kaluzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

3. Podneskom od 27. svibnja 2024. tužitelj je, po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

4. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

4.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i sjedišta banke (Zagreb) te mogućnost dolaska tužiteljice/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti kao neosnovan.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-4153661 od 31. sibnja 2007. s cjelokupnom popratnom dokumentacijom, dodatka br.I. ugovoru o kreditu, otplatnu tablicu, prijepis knjigovodstvene, otplatne planove, Porezne uprave, Ispostave Split od 24, rujna 2024. te je saslušana tužiteljica.

5.1. U postupku je izveden dokaz vještačenjem te je stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije Jović Marijan izradio pisani nalaz i mišljenje u studenom 2023.

5.2. Podneskom od 11. siječnja 2024., a očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, tuženik je istaknuo kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije da se tečaj nije mijenjao. Smatra da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Stoga da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

5.3. Podneskom od 27. svibnja 2024. tužitelj je, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka naveo kako na isto nema prigovora.

5.4. Tuženik je u tijeku postupka povukao prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka djelatnika banke Roberta Svilovića i javnog bilježnika.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 418-50-4153661 koji je sklopljen 31. svibnja 2007. i dodatka br. I. Ugovora o kreditu koji je sklopljen 11. rujna 2012. između stranaka, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.824,68 eura s osnova promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 31. svibnja 2007. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 418-50- 4153661 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 20.778,34 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 8., redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

9.1. Također nije sporno ni to da su stranke 11. rujna 2012. sklopile dodatak br. I. Ugovoru o kreditu br. 418-50-4153661kojim su ugovorile moratoriji u trajanju od 12 mjeseci za nedospjelu glavnicu kredota koja na dan početka moratrija iznosi 9.919,74 CHF.

10. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe članka 1., 2. i 7. ugovora te odredbe dodatka Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu 418-50-4153661 od 31. svibnja 2007. kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 20.778,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužitelj predmetni ugovor sklopila rdi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u članku1. ugovoren iznos kredita u kunskj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u čl. 2. Ugovora, ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora, a u članku 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

11.1. Čitanjem dodatka br. I. Ugovora o krditu br. 418-50-4153661 od 11. rujna 2012. sud je utvrdio kako je istim među strankam augovren moratoriji u trajanju od 12. mjeseci. Zatim da je među strankama utvrđeno kako dio glavnice kredita u iznosu od 5.008.90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita te da se moratoriji ugovara za nedospjelu glavnicu kredita koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 9.919,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

13. Saslušana na ročištu tužiteljica je iskazivala kako je 2004 godine dobila prvi posao za stalno u struci. Njen suprug je u to vrijeme radio u Jugovinila kasnije Adriakem i nije bio u mogućnosti podignuti kredit. Tvrtka u kojoj je radila imala je dobar bonitet te se 2007 godine odlučila na kupnju njihovog prvog automobila. Otišla je u autokuću PSC Dalmacija i izabrala automobil marke Opel . Djelatnici autokuće su joj kazali kako surađuju sa Raiffeisenbankom i uputili su je u tu banku i još su joj kazali kako su krediti u valuti CHF najpovoljniji. Kada je došla u poslovnicu Raiffeisenbanke Ugovor je već bio pripremljen, a kazala je da je to bio šprancirani ugovor. Nitko joj nije nudio kredite u nijednoj drugoj valuti niti u kunama niti u eurima. Ugovor je pročitala, nije puno pitala vjerovala je službenicima banke. Smatrala je da će je oni upozoriti na rizike. Nije mogla pregovarati o određenim točkama ugovora, bilo je uzmi ili ostavi. Ugovor je sklopila na 7 godina i bilo joj je rečeno kako mjesečna rata neće preći iznos od 1000 kn, međutim do kraja otplate ona je rasla do 1990 kn. Kazala je još i kako se 2011. godine razboljela te je morala ići na autolognu transplataciju matičnih stanica. Kasnije te godine je i dobila otkaz nakon čega je doživjela recidiv bolesti. Iz toga razloga je 2012. tražila moratorij kredita jer je kako je već kazala bila teško bolesna (Hodgkinov limfon). Tijekom moratorija plaćala je kamatu. Kasnije je suprug dobio novi posao, financijska situacija im se popravila te je 01. lipnja 2015. otplatili zadnju ratu kredita. Objekt financiran sredstvima kredita nije koristila u komercijalne svrhe, to je bio obiteljski automobil. Nitko joj nije objasnio rizike ugovaranja kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a pojam valutne klauzule joj je bio poznat, ali nije mi bio jasan. Tek ga je bolje upoznala nedavno, kada je radila na zamjeni u ekonomskoj školi. Nije se raspitivali o kreditima u drugim bankama jer su je iz autokuće uputili u Raiffeisenbanku. Vjerovala je zaposlenicima autokuće i banke, a i bilo joj je važno da što prije dobije kredit.

13.1. Čitanjem očitovanja Porezne uprave, Ispostava Split od 24. rujna 2024. sud je utvrdio kako tužitelj nema osnovan obrt niti trgovačko društva.

13.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren kunska protuvrijednost iznosa kredita, zatim kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, te odredbe Dodatka br. I. ugovora o kreditu ništetne ili ne.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

17. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

20. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2021. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

24. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

25. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stope, kao i odredbe Dodatka br. I. ugovora o kreditu, jer su iste dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, te je ih je stoga sud utvrdio ništetnim, a kako je i odlučeno u točki I. i II. izreke.

26. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

27. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 1., 2. i 7. Ugovora te odredbe dodatka br. I. Ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

28. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradio stalni sudski vještak za financije Marijan Jović.

29. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Marijan Jović iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u svojoj tablici priloženoj u nalazu i mišljenju, te naveo kako je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojeidinačno veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primjenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaen u ukupnom iznosu od 4.824,68 eura.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marijana Jovića s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

30.1. Prigovori tuženika na sačinjeni nalaz i mišljenje sadržajno predstavljaju prigovore pravne priprode, radi čega sud nije od sudskog vještaka zatražio dodatno očitovanje jer navedeno nije njena domeni.

30.2. U situaciji kada sud odredbu o valutnoj klauzuli utvrdi ništetnom, te se ona, budući da ugovor bez nje može opstati (a uostalom i izvršen je) smatra "pro non scripto" jedini način da se utvrdi koliki je iznos tužitelj na temelju takve ništetne odredbe pretplatio upravo ovaj koji je primijenio sudski vještak u svojem nalazu i mišljenju, dok je za takozvane "negativne razlike" tuženik propustio istaknuti prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a sud nije ovlašten sam svojevoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita.

31. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

32. Stoga je, odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

34. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.824,68 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

35. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištima od 10. listopada 2023., 6. lipnja 2024., 18. rujna 2024. i 19. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- pristup na ročište za objavu presude 20. siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife).

- sastav dva obrazložena podnesak i to podneska od 26. rujna 2023 i 27. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

36. Tako odmjeren iznos parničnog troška u iznosu od 1.500,00 eura, valja uvećati za zatraženi PDV u iznosu od 25% (375,00 eura) čime se dolazi do iznosa od 1.875,00 eura.

37. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 47,35 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

38. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.222,35 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 20. siječnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis