REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3946/2020-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Raiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika KK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Samaržiji, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženice AK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Grilec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja, punomoćnika I. tuženika, II. tuženice osobno i njezine punomoćnice, dana 20. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se I. tuženiku KK isplatiti tužitelju MK iznos 92.347,46 eur sa zateznom kamatom od 8. prosinca 2018. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se u razdoblju do 31. prosinca 2022. određuje po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju do 31. prosinca 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u razdoblju od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine, u roku 15 dana.
II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev kojim se predlaže obvezati obvezati I. tuženika na isplatu iznosa 6.281,11 eur sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2020. do isplate, kao i u dijelu kojim se predlaže obvezati II. tuženicu na isplatu iznosa 98.628,56 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 92.347,46 eur sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2018. do isplate; - na iznos 6.281,11 eur sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2020. do isplate.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa u visini 861.914,24 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2018. do isplate.
II. Nalaže se I. tuženiku KK isplatiti tužitelju MK trošak parničnog postupka u iznosu 20.815,03 eur sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju MK isplatiti II. tuženici AK trošak parničnog postupka u iznosu 9.236,00 eur, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 14. ožujka 2008. zaključen javnobilježnički potvrđen (solemniziran) Ugovor o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 13932/08 između Societe Generale-Splitska banka d.d. u svojstvu kreditora, prvotuženika KK u svojstvu korisnika kredita, drugotuženika AK u svojstvu sudužnika te sada pok. NK i tužitelja u svojstvu protivnika osiguranja (fiducijarnih/založnih dužnika). Navedenim ugovorom tužitelj i tužiteljeva sada pok. supruga HK su, uslijed upornih molbi i uvjeravanja svog sina i snahe (ovdje tuženika), pristali fiducijarno založiti svoju kuću i dvorište u [adresa] u [adresa] (tada upisanu u naslovljenim zemljišnim knjigama u zk. ul. br.: [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br.: 1391/4, odnosno u katastru u posjedovnom listu broj 333, k. o. [katastarska općina], k. č. br.: [katastarska čestica]) u korist Splitske banke, a radi osiguranja kredita u iznosu glavnice 117.780,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju navedene banke na dan isplate (točka 2. podtočka 1. tog ugovora). Navedeni kredit, koji je u cijelosti utrošen za dotadašnje i daljnje (nadprosječne) životne potrebe isključivo tuženika, tuženici su bili dužni vratiti u 180 mjesečnih obroka tj. unutar petnaest godina. Tijekom 2011. tužiteljeva supruga HK je preminula te je tužitelj utvrđen jedinim nasljednikom njenog jednopolovinskog udjela u predmetnoj nekretnini. Tuženici godinama nisu redovito i općenito uredno plaćali rate navedenog kredita. Stoga je kreditor (Splitska banka) započeo vršiti ovrhu nad imovinom tuženika (primanjima istih, novčanim sredstvima istih, i dr.), jednako kao i slati opomene tuženicima kako će cjelokupni predmetni kredit biti otkazan. Pritom se ističe kako su tuženici svjesno izbjegavali plaćati rate predmetnog kredita, i to upravo u namjeri nanošenja štete tužitelju odnosno ishođenja da kreditor provede ovršnu prodaju predmetne kuće u [adresa] u [adresa] (a koju kuću je sam tužitelj bio sagradio odnosno općenito stekao mukotrpnim odricanjem) te time liši tužitelja vlasništva predmetne nekretnine (tuženici su tako postupali svjesno tj. usprkos činjenici kako isti ostvaruju znatno odnosno višestruko iznadprosječna primanja: prvotuženik je već desetljećima zaposlen na menadžerskim pozicijama u njemačkim proizvođačima automobila u Saudijskoj Arabiji gdje ostvaruje neto zaradu od cca 7.000,00 eur mjesečno, dok je drugotuženik dugogodišnji zaposlenik Direkcije Zagrebačkog holdinga te ista zarađuje plaću minimalno 7.000,00 kn). Također, tuženici su od 2013. do 2017. bili bespravno uzurpirali posjed predmetne nekretnine i time onemogućili tužitelju prodati predmetnu nekretninu na tržištu. Dana 28. travnja 2017.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
kreditor je otkazao predmetni kredit. Dana 30. kolovoza 2017. kreditor je pokrenuo ovršni postupak unovčenjem predmetne nekretnine putem javnog bilježnika Branke Rački sukladno odredbi čl. 274.f. OZ 1996. Usprkos (aktivnom) osporavanju te ovrhe od strane tužitelja, navedeni bilježnik je 3. rujna 2018. donio Oglas o prodaji nekretnine broj OU- 150/2017 kojim je: 1. vrijednost predmetne nekretnine utvrdio s iznosom 235.465,00 eur odnosno s iznosom 1.749.642,20 kn (točka II. tog Oglasa) te 2. odredio prodaju predmetne nekretnine putem FINA-e (dakle, u roku od svega par mjeseci). Radi navedenog tužitelj je 7. prosinca 2018. zaključio kupoprodajni ugovor s trećom osobom (ČK) kojim je predmetnu nekretninu prodao toj trećoj osobi za iznos 120.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, pri čemu je:
- dio tog iznosa, i to upravo iznos 695.791,91 kn, istog dana (7. prosinca 2018.) uplaćen kreditoru po osnovi podmirenja kreditorove novčane tražbine koja se u tom trenutku ovršavala glede predmetne nekretnine,
- dok je ostatak tog iznosa, i to iznos 191.936,05 kn, ostao tužitelju (120.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti je na dan 7. prosinca 2018., prema srednjem tečaju HNB-a od 7,397733 kn za 1 eur iznosio 887.727,96). Iz navedenog je vidljivo kako je tužitelj, upravo i isključivo uslijed postupanja tuženika (koji godinama nisu plaćali rate predmetnog kredita iako su to s lakoćom mogli činiti te koji su predmetnu nekretninu doveli do faze održavanja javnih dražbi), bio primoran – radi sprječavanja nastanka veće štete tj. prodaje predmetne nekretnine na dražbi – dana 7.XII.2018.g. prodati predmetnu nekretninu trećoj osobi za cijenu od 120.000,00 eur i od tog iznosa odmah podmiriti dug tuženika prema kreditoru. Tužitelj se i prije pokretanja tog ovršnog postupka, u trenutku pokretanja tog ovršnog postupka te za vrijeme pokretanja tog ovršnog postupka u više navrata obraćao tuženicima zahtijevajući od istih da otklone navedeno traženje kreditora glede predmetne nekretnine, međutim, tuženici su sva navedena traženja tužitelja u cijelosti odignorirali. Pritom se ističe kako je tužitelj intenzivno pokušavao naći kupca za predmetnu nekretninu još par godina prije 2018. međutim, u tome je bio spriječen uslijed činjenice dugogodišnje uzurpacije predmetne nekretnine od strane tuženika. Pritom se ističe i kako je točkom 9.1.2. podtočkom 2. predmetnog ugovora o kreditu izričito predviđena i mogućnost unovčenja predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 277. OZ-a (1996.) tj. na način da tužitelj – kao protivnik osiguranja – dođe u situaciju da u roku od trideset dana od dana kreditorovog poziva mora platiti cjelokupni iznos duga tuženika prema kreditoru jer će u protivnom kreditor postati punopravnim (dakle, ne više samo fiducijarnim) vlasnikom predmetne nekretnine. U razgovorima tužitelja vođenim tijekom 2018. s ovlaštenim djelatnikom kreditora (dipl.iur. OK, koji je zastupao kreditora i u navedenoj ovrsi javnog bilježnika Branke Rački) kreditor je najavio kako će - ako se predmetna nekretnina ne proda do kraja prosinca 2018.– odustati od unovčenja nekretnine temeljem odredbe čl. 274.f. OZ-a (1996.) te istu unovčiti temeljem odredbe čl. 277. OZ. Obzirom na navedeno tuženici duguju tužitelju:
1. iznos 1.557.706,15 kn po osnovi preostalog dijela tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2018. do isplate (navedeni iznos preostaje nakon što se puna tržišna vrijednost predmetne nekretnine od 235.465,00 eur odnosno 1.749.642,20 kn umanji za iznos 191.936,05 kn a koji iznos je preostao tužitelju od 120.000,00 eur kupovnine od 7. prosinca 2018. tj. ta kupovnina od 120.000,00 eur umanjena za 695.791,91 kn plaćenih kreditoru prosinca 2018 = 191.936,05 kn), te
2. iznos 47.325,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2020. do isplate po osnovi štete uzrokovane tužitelju činjenicom pokretanja i vođenja navedenog ovršnog postupka 2017. i 2018. glede predmetne nekretnine (tužiteljev punomoćnik je, za pravnu pomoć pruženu tužitelju glede tog ovršnog postupka, dana 2. ožujka 2020. istome izdao račun br.45-01-1/2020 kojim se potražuje isplata 47.325,00 kn sa zateznom kamatom od od 12. ožujka 2020. do isplate). Navedene iznose tuženici su dužni isplatiti tužitelju
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
sukladno, osobito, odredbi čl. 120. ZOO, ali i temeljem općeg instituta naknade štete. Navedeno prvenstveno stoga što je tužitelj isključivo uslijed namjernog postupanja tuženika lišen vlasništva svoje jedine nekretnine (svog doma), kojeg je sam stekao (izgradio) i u kojem je desetljećima živio, da bi zadnje cca dvije i pol godine tužitelj bio primoran živjeti kao podstanar. Nedvojbeno je kako je tužitelj aktivno i ustrajno pokušavao izmoliti tuženike da isti ispunjavaju svoju obvezu prema kreditoru i time spriječe prodaju predmetne nekretnine, jednako kao što je tužitelj isto tako i oponirao pokušaju kreditora unovčiti predmetnu nekretninu u ovršnom postupku sve do momenta dok u pitanje nije došao nastanak još veće štete (gubitak vlasništva cjelokupne predmetne nekretnine temeljem odredbe čl. 277. OZ-a 1996. tj. tako da tužitelju ne preostane niti citiranih 191.936,05 kn). Zahtjevom iz tužbe predlaže solidarno podredno, pojedinačno obvezati tuženike na isplatu iznosa 1.605.031,15 kn sa zateznom kamatom na iznos 1.557,706,15 kn od 7. prosinca 2018. do isplate i na iznos 47.325,00 kn od 12. ožujka 2020. do isplate, kao i obvezati tuženike na isplatu troška parničnog trošak tužitelju sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. I. tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u osnovi i u visini. Opreza radi ističe prigovor zastare cjelokupnog potraživanja tužitelja te se osporava vjerodostojnost isprava koje su dostavljene uz tužbu, kao i navode iz tih isprava te predlaže naložiti tužitelju da iste predoči sudu i strankama u izvorniku. Nesporno je da su, I. tuženik u svojstvu korisnika kredita, II. tužena u svojstvu sudužnika, te roditelji I. tuženika - tužitelj i pok. HK u svojstvu protivnika osiguranja i suvlasnika nekretnine u [adresa], dana 14. ožujka 2008. sa Societe Generale - Splitska banka d.d. kao vjerovnikom, sklopili i javnobilježnički potvrdili "Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 13932/08". Sredstva predmetnog kredita nisu utrošena za "nadprosječan životni stil tuženika", već su upravo uložena u uređenje predmetne nekretnine i zatvaranje ranijih kredita koje je podizao I. tuženik kod banaka također za uređenje predmetne nekretnine. Navodi tužbe koji se odnose na "uporne molbe i uvjeravanja svog sina i snahe...", "dotadašnje i daljnje (nadprosječne) životne potrebe isključivo tuženika...", da su "tuženici svjesno izbjegavali plaćati rate predmetnog kredita, i to upravo u namjeri nanošenja štete tužitelju odnosno ishođenja da kreditor provede ovršnu prodaju predmetne kuće..." te da su tuženici s lakoćom mogli plaćati rate predmetnog kredita, kao i da je tužitelj pokušavao kuću prodati i prije 2018., a u čemu da su ga spriječili tuženici, su neistinite, krajnje zlonamjerne i pravno neodlučne za ovaj predmet, a iznesene su isključivo s namjerom da se oblate tuženici kao rezultat narušenih obiteljskih odnosa među strankama, do kojeg je došlo nakon smrti pok. majke I. tuženika i pronalaska nove partnerice od strane tužitelja. Ovo osobito iz razloga što su tuženici prvenstveno vraćali predmetni kredit, a nakon što su zbog gubitka posla zapali u financijske teškoće banka je protiv njih kao korisnika kredita i sudužnika, na njihovoj cjelokupnoj imovini i novčanim sredstvima pokrenula ovršne postupke radi namirenja tražbine. Predmetnim i drugim kreditima I. tuženik je prvenstveno financirao ulaganja u predmetnu nekretninu u visini 200.000,00 kn, a koja se odnose se na uređenje i popravak krovišta, ograde, stepenica i dvorišta, čime je znatno povećana vrijednost nekretnine u vrijeme dok je ona bila suvlasništvo tužitelja i pok. majke I. tuženika te u koje vrijeme su tuženici živjeli u predmetnoj nekretnini. Logika ulaganja tuženika u tuđu nekretninu odnosila se na obećanja i dogovor I. tuženika s tužiteljem i pok. majkom, NK, da će nakon njihove smrti, nekretnina ostati njemu (sinu) kao jedinom nasljedniku, a u kojem smjeru su isti već ranije sklopili i darovni ugovor koji je naknadno raskinut. Nadalje se navodi da je I. tuženik, od sredstava dobivenih predmetnim kreditom, predao tužitelju i pok. NK iznos 140.000,00 kn, kojim sredstvima su isti dovršili gradnju kuće, dvora i objekta, te izvršili legalizaciju i otkup zemljišta od Republike Hrvatske u [adresa]. Preostalim iznosom dobivenog kredita zatvoreno je dugovanje po kreditu kod Hypo-Alpe-Adria bank d.d. broj 443/99, koji kredit
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
je također utrošen u uređenje i popravak predmetne nekretnine. Važno je naglasiti da je tužitelj svjesno i bez mana volje, kao ugovorna stranka, protivnik osiguranja, sklopio predmetni "Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 13932/08" sa Societe Generale-Splitska banka d.d., a dokazivanje suprotnog nije predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Osporava se tvrdnja tužitelja da bi tuženici u razdoblju između 2013. i 2017. imali posjed predmetne nekretnine bez pravnog osnova. Osporavaju se i tvrdnje da bi u ovrsi postojale nezakonitosti, a što impliciraju navodi tužbe pod toč. 5. tužbe. Naime, I. tuženiku je posve nejasno na koji način su te tvrdnje, usmjerene na postupanje javnog bilježnika pravno relevantne za ovaj predmet. Tužitelj u ovom postupku traži da mu tuženici naknade štetu koja mu je navodno nastala uslijed sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine ČK te uslijed sudjelovanja u ovršnom postupku radi namirenja Societe General-Splitske banke d.d. na predmetnoj nekretnini, pri čemu ničime ne dokazuje niti obrazlože postojanje pretpostavki za naknadu štete, kao ni osnov tužbenog zahtjeva niti visinu te štete. I. tuženik ovdje osobito osporava sve navode tužitelja vezane za prodaju predmetne nekretnine ČK. Ističe da je tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13932/08 od 14. ožujka 2008. te da je temeljem tog ugovora preuzeo prava i obveze pa u ovom postupku ne može tvrditi da je I. tuženik njemu odgovoran za štetu koja mu je proizašla iz činjenice da je sklopio ugovor obveznog prava temeljem kojeg su za njega nastala prava i obveze, niti da je sklapanje tog ugovora (od strane samog tužitelja) protupravna radnja koja predstavlja jednu od pretpostavki za nastanak odgovornosti za štetu. Naime, kad nema protupravnosti u pravnom odnosu koji nastane povodom odgovornosti za štetu, niti je ona dokazana, nema niti odgovornosti za štetu, a što je i stav sudske prakse (VSRH Rev- 721/07 od 30.08.2007., VSRH Revr-267/11 od 8.1.2015). Nadalje, osim što se osporava postojanje protupravnosti, osporava se postojanje ostalih općih pretpostavki odgovornosti za štetu koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi i. tuženik odgovarao tužitelju za štetu u ovom predmetu. Također, suprotno navodima tužitelja, kod tuženika ne postoji niti element krivnje, jer je isti ostao bez posla, te uslijed nezaposlenosti objektivno nije bio u mogućnosti vraćati predmetni kredit, a treba dodati i to da se, nakon smrti I. tuženikove majke 2011. koja je bila suvlasnica predmetne nekretnine u ½ suvlasničkog dijela, I. tuženik prihvatio nasljedstva u cijelosti te čitav svoj nasljednički dio, temeljem sporazuma s tužiteljem, ustupio tužitelju, slijedom čega je tužitelj stekao znatnu imovinsku vrijednost upravo ustupom imovine od strane I. tuženika. U konačnici, činjenica da je tužitelj, sklopio predmetni Ugovor o kreditu te temeljem njega, kao protivnik osiguranja, prenio svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine na vjerovnika radi osiguranja tražbine, predstavlja i pristanak oštećenika, sukladno čl. 1054. Zakona o obveznim odnosima pa i slijedom toga nema pravo zahtijevati naknadu štete od I. tuženika. Tužitelj, kao osnovu svog tužbenog zahtjeva navodi opću odgovornost za štetu, čije pretpostavke nije dokazao kako je to ranije objašnjeno, kao i čl. 120. Zakona o obveznim odnosima koji se odnosi na odnos jamca i dužnika. Međutim, tužitelj nije I. tuženiku bio jamac temeljem predmetnog Ugovora o kreditu te s njim ne stoji u obvezno pravnom odnosu jamstva jer je, prema čl. 104. Zakona o obveznim odnosima, jamac osoba koja se prema vjerovniku obvezuje ispuniti valjanu i dospjelu tražbinu dužnika, ako to dužnik ne učini. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu, jasno se može utvrditi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu protivnika osiguranja te da se radilo o javnobilježničkom osiguranju prijenosom vlasništva na stvari. Člancima 310. i 327. Ovršnog zakona, protivnik osiguranja je definiran kao osoba koja se sporazumi s predlagateljem osiguranja da se na njega prenese vlasništvo na određenoj stvari radi osiguranja neke novčane tražbine predlagatelja osiguranja. Stoga, iz zakonskih definicijama jamca i protivnika osiguranja kod sporazuma o prijenosu vlasništva radi osiguranja je jasno da se radi o različitim pravnim institutima te nije moguće primjenjivati pravne propise o jamstvu na odnose proizašle iz instituta sporazumnog prijenosa vlasništva radi osiguranja jer bi se radilo o
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Slijedom svega iznesenog, I. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovu tako i u visini te predlaže isti odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno zakonskim zateznim kamatama.
3. II. tuženica u odgovoru na tužbu čini nespornim sklapanje Ugovora o kreditu uz ugovor o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13932/08 od 14. ožujka 2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Kao što je razvidno iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, II. tuženica je isti ugovor zaključila u svojstvu sudužnika, dok je korisnik kredita bio prvotuženik. S obzirom na navedeno drugotuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Dodatno se osporavaju kao netočni navodi tužitelja da bi predmetni kredit bio utrošen na „dotadašnje i daljnje (nadprosječne) životne potrebe tuženika". Predmetni kredit, kao i raniji krediti koje je prvotuženik dizao kod poslovnih banaka, a koji su zatvoreni dijelom novčanim sredstvima odobrenim predmetnim Ugovorom o kreditu, uloženi su u uređenje nekretnine tužitelja čime je direktno povećana vrijednost imovine tužitelja. Dio kredita isplaćenog po Ugovoru o kreditu, i to dio iznos od 200.000,00 kn utrošen je na uređenje eksterijera kuće (krov, ograda, stepenice te dvorište), iznos od 140.000,00 kn predan je na ruke tužitelju i njegovoj pok. supruzi gđi. NK kako bi s tim novčanim sredstvima dovršila gradnja kuće, dvora i objekta te legalizacija nekretnina i otkup zemljišta u vlasništvu RH u [adresa], dok je preostali iznos kredita iskorišten za zatvaranje ranijih kredita. U prilogu se dostavlja Ugovor o kreditu zaključen s Hypo bankom koji je zatvoren sredstvima isplaćenim po predmetnom Ugovoru o kreditu. Iz ovog Ugovora razvidno je da su kreditna sredstva odobrena za namjenu uređenja nekretnine. Nesporna je činjenica smrti pok. NK, majke prvotuženika i supruge tužitelja, kao što je nesporno i da je tužitelj u ostavinskom postupku koji se vodio iza pok. NK, proglašen njezinim jedinim nasljednikom, ovo iz razloga jer je prvotuženik, sin tužitelja, svoj nasljedni dio prihvatio i ustupio svom ocu u cijelosti. Pritom valja istaknuti da je ostavinsku masu iza pok. NK, između ostalog, činilo i pravo na povrat vlasništva predmetne nekretnine koje je bilo prenijeto na Societe Generale-Splitsku banku radi osiguranja kredita, i to u ¼ dijela. Drugotuženica u prilogu dostavlja i Ugovor o darovanju predmetne nekretnine koji je prvotuženik sklopio sa svojim roditeljima dana 8.01.2008.g. kojim ugovorom su tužitelj i njegova pokojna supruga predmetnu nekretninu darovali svom sinu - prvotuženiku. Ovaj ugovor su stranke kasnije sporazumno raskinule. Sve naprijed navedeno ističe se kao relevantno u vezi dokazivanja imovinskih odnosa tužitelja i prvotuženika, s kojima drugotuženica, kao supruga prvotuženika, nema nikakve veze jer se radi o posebnoj imovini prvotuženika. Upravo u tu imovinu tužitelja i posebnu imovinu prvotuženika ulagana su kreditna sredstva isplaćena Ugovorom o kreditu jer se i očekivalo da će predmetna nekretnina ostati u vlasništvu prvotuženika koji je jedino dijete tužitelja i njegove pok. supruge, a kao što je to naprijed i navedeno u tom cilju su stranke već i bile poduzimale određene radnje, odnosno sklopile ugovor o darovanju. Netočne su tvrdnje da bi drugotuženica svjesno izbjegavala plaćati rate predmetnog kredita u namjeri da tužitelju nanese štetu na način da kreditor provede ovršnu prodaju predmetne kuće u [adresa]. Drugotužena ponavlja da je ista sudionica kreditnog odnosa u svojstvu sudužnika. Drugotuženica je radi naplate predmetnog kredita u razdoblju od 2012. do. 2018. bila ovršena od strane kreditora te je ukupno po predmetnom kreditu drugotuženica platila iznos 288.705,93 kn. Netočne su, a ujedno za ovaj spor i irelevantne, daljnje tvrdnje da bi drugotuženica bespravno uzurpirala nekretninu tužitelja u razdoblju od 2013.g. do 2017. Naime, drugotuženica je sa svojom obitelji, uz privolu roditelja prvotuženika, koristila gornji kat predmetne nekretnine. Da bi isti bio podoban za stanovanje, drugotuženica je zajedno sa prvotuženikom uložila značajna novčana sredstva za uređenje nekretnine. Po odlasku prvotuženika na rad u inozemstvo, a zbog trajno narušenih odnosa s tužiteljem koji je drugotuženicu i njezinu djecu kontinuirano uznemiravao prijetnjama i raznim prisilama, drugotuženica je sa svojom djecom iselila iz
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
predmetne nekretnine još u listopadu 2015., stoga nisu točni navodi tužitelja da bi bio onemogućen u slobodnoj prodaji nekretnine. Očitujući se na navode tužitelja iz točke V. i VI. tužbe, drugotuženica ističe kako nije jasno zbog čega je tužitelj predmetnu nekretninu prodao po znatno nižoj vrijednosti od njezine stvarne tržišne vrijednosti. Naime, iz dokumentacije koju sam tužitelj dostavlja u prilogu ovog dijela tužbe - Oglas o prodaji nekretnine javnog bilježnika Branke Rački iz Svetog Ivana Zelina, broj OU-150/2017 od 3. rujna 2018. razvidno je da je javni bilježnik odredio prodaju predmetne nekretnine, s time da je u oglasu navedena procijenjena vrijednost nekretnine u visini od 235.465,00 EUR, koja se na prvoj dražbi nije mogla prodati ispod 4/5 procijenjene vrijednosti, dakle ispod iznosa od 188.372 eur. Pritom je naravno bilo za očekivati da se nekretnina proda i po višoj vrijednosti od početne cijene jer je već i prije prodaje nekretnine bilo osoba koje su pokazale interes za kupnju nekretnine. Tako je na ročištu za procjenu vrijednosti nekretnine koje je održano kod javnog bilježnika 12. prosinca 2017. navedeno kako je g. GK iskazao interes za kupnju nekretnina. Dodatno se ističe da je u postupku koji se vodio pred javnim bilježnikom kao vrijednost predmetne nekretnine uzeta vrijednost koju su stranke ugovorile odredbom članka 9.1.2. Ugovora o kreditu, a da je tijekom tog postupka sam tužitelj dostavio novu, aktualnu procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz prosinca 2017 iz koje proizlazi da je vrijednost nekretnine utvrđena čak u iznosu od 472.872,00 eur. Ovo povećanje vrijednosti nekretnine također govori u prilog tvrdnji drugotuženice da je u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prodaje nekretnine vrijednost nekretnine znatno porasla što je dobrim dijelom posljedica i ulaganja tuženika u nekretninu. Obzirom na navedene procjene nekretnina, nejasno je zbog čega je tužitelj na kraju nekretninu prodao za iznos od svega 120.000,00 eur. U svakom slučaju kako ovaj iznos kupovnine nije polučen provedbom prisilne prodaje predmetne nekretnine već slobodnom prodajom gdje je tužitelj svakako mogao utjecati da se nekretnina proda po što većoj cijeni, navodna šteta koja je tužitelju nastala zbog prodaje nekretnine po cijeni od svega 120.000,00 EUR ne može se nikako imputirati tuženicima. Ovo iz razloga jer je upravo tužitelj kriv i odgovoran za prodaju nekretnine daleko ispod njezine tržišne vrijednosti, a motivi tužitelja za ovakvu štetnu kupoprodaju ostaju nejasni. U svakom slučaju ne postoji odgovornost drugotuženice za bilo kakvu štetu nastalu tužitelju zbog ovakve kupoprodaje, stoga je zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 1.557.706,15 kn po osnovi preostalog dijela tržišne vrijednosti predmetne nekretnine neosnovan u cijelosti. Tužbeni zahtjev neosnovan je i u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 47.325,00 kn s osnove štete uzrokovane tužitelju vođenjem ovršnog postupka, koju tužitelj potražuje temeljem računa broj 45-01-1/2020. Osporava se osnova i visina predmetnog računa, a ujedno se ističe i da tužitelj nije dostavio bilo kakav dokaz o plaćanju istog. Iznosi fakturirani predmetnim računom nisu fakturirani sukladno stavkama Odvjetničke tarife. Drugotuženica ponavlja već istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na istu jer ona nije bila korisnik kredita, a ponavlja se da su sredstva isplaćena po tom kreditu utrošena isključivo na uređenje nekretnine tužitelja te zatvaranje ranijih zaduženja prvotuženika koja su također nastala zbog ulaganja u imovinu tužitelja. Zbog navedenog tužbeni zahtjev tužitelja je u odnosu na drugotuženicu neosnovan u cijelosti. Drugotuženica predlaže po provedenom postupku odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženicu u cijelosti te naložiti tužitelju da drugotuženici naknadi troškove ovog parničnog postupka.
4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu od 14. ožujka 2008. sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list 8-20 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 21-22 i 282-284 spisa), Potvrdu Splitske banke od 17. rujna 2015. (list 25-26 spisa), poziv javnog bilježnika (list 29 spisa), dopise tužitelja od 6. veljače 2013. 31. listopada 2017. upućene I. tuženiku (list 30-32 i 37-42 spisa), pravomoćnu preusdu ovog suda posl.br. Ps-113/13 od 22. srpnja 2016. (list 47-53 spisa), dopis tužitelja od 31. listopada 2017. upućen II. tuženici (list 54-56 spisa), Ugovor o kreditu broj 443/99 od 30.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
srpnja 1999. (list 161-171 spisa), rješenje o nasljeđivanju od 29. srpnja 2011. (list 172- 173 spisa), Ugovor o darovanju nekretnine od 8. siječnja 2008. (list 174-175 spisa), Sporazumni raskid Ugovora o darovanju nekretnine od 13. studenog 2009. (list 176-177 spisa), obračunske platne liste II. tuženice (list 178-266 spisa), promet po tekućem računu II. tuženice (list 267-272 spisa), izjavu II. tuženice od 24. rujna 2015. (list 273-274 spisa), zahtjev za promjenu naziva potrošača od 25. rujna 2015. (list 275 spisa), dopis OTP banke s prilozima od 25. svibnja 2022. (list 352-376 spisa), dopise OTP banke od 20. siječnja 2023., 7. ožujka 2023. i 16. ožujka 2023 (list 395, 406 te 410-411 spisa), iskaz I. tuženika (list 427-428 spisa), iskaz tužitelja (list 430-432 spisa), iskaz II. tuženice (list 432- 433 spisa), izvršen je uvid u spis javnog bilježnika Branke Rački poslovni broj OU- 150/2017.
5. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovanim u odnosu na I. tuženika, a u cijelosti neosnovanim u odnosu na II. tuženicu.
6. Podneskom od 2. rujna 2021. (list 290-291 spisa) tužitelj je povukao tužbu u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa 861.914,24 kn sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2018. do isplate, a kojem povlačenju se tuženici nisu protivili i u odnosu na koji dio zahtjeva je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja. Istim podneskom tužitelj je ostao kod potraživanja za isplatu iznosa 743.116,91 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos 695.791,91 kn od 7. prosinca 2018. do isplate (po osnovi isplate dugovanog iznosa po Ugovoru o kreditu Splitskoj banci d.d.) te na iznos 47.325,00 kn od 12. ožujka 2020. do isplate (po osnovi odvjetničkog troška za zastupanje glede predmetne nekretnine). Podneskom od 8. rujna 2024. (list 421-422 spisa) tužitelj je novčane iznose za isplatu (iz podneska od 2. rujna 2021.) iskazao u važećoj valuti eur (92.347,46 eur sa zateznom kamatom od 7. prosinca 2018. do isplate i 6.281,11 eur sa zateznom kamatom od 12. ožujka 2020. do isplate).
7. Predmet ovog postupka je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tužitelj platio Splitskoj banci d.d. na temelju Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 14. ožujka 2008., a koji iznos je navedenoj banci dugovao I. tuženik na temelju navedenog Ugovora o kreditu te zahtjev za naknadu štete u vidu troškova ovršnog postupka u vezi prodaje nekretnine pred javnim bilježnikom.
8. Iz stanja spisa, uvidom i spisu priležeću dokumentaciju kao i spis javnog bilježnika Branke Rački u Zagrebu broj OU-150/17, proizlazi da između stranka nisu sporne slijedeće činjenice:
- da su I. tuženik, kao korisnik kredita i II. tuženica kao sudužnik, tužitelj i pok. HK, kao protivnici osiguranja, **.**.2008. zaključili sa Societe Generale – Splitskom bankom d.d., kao kreditorom i predlagateljem osiguranja - Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13932/08, koji je javnobilježnički solemniziran pod posl. brojem OV-2158/2008, za iznos 117.780,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita sa rokom otplate 180 mjeseci;
- da je radi osiguranja otplate kredita odnosno naplate svih tražbina iz Ugovora- glavnice, redovitih i zateznih kamata, troškova, naknada i izvršenja drugih obveza preuzetih Ugovorom, protivnik osiguranja pristao i ovlastio predlagatelja osiguranja samostalno izvršiti prijenos prava vlasništva sa protivnika osiguranja na predlagatelja osiguranja na
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
nekretnini (pobliže opisanoj u toč. 9.1.1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva);
- da su toč. 9.1.2 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva ugovorne strane odredile vrijednost nekretnine u iznosu 235.465,00 eur;
- da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva - kreditor i predlagatelj osiguranja na nekretnini, tada u suvlasništvu protivnika osiguranja, u zemljišnim knjigama pod poslovnim brojem Z-16235/18 upisao pravo vlasništva uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 117.780,00 CHF;
- da je protivnica osiguranja HK umrla 2011.;
- da korisnik kredita nije uredno otplaćivao kredit te je kreditor 28. travnja 2017. otkazao predmeti kredit;
- da je kreditor 4. rujna 2017. javnom bilježniku Branku Rački u Zagrebu (spis broj OU- 150/17) temeljem Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 14. ožujka 2008., kao predlagatelj osiguranja, podnio prijedlog protiv tužitelja kao protivnika osiguranja, za pokretanje postupka unovčenja predmeta osiguranja te da dug po kreditu na dan 30. kolovoza 2017. iznosi 104.252,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti;
- da je javni bilježnik u postupku prodaje nekretnine 3. rujna 2018. donio Oglas o prodaji nekretnine sa utvrđenom vrijednosti 1.749.642,00 kn te je određena prodaja nekretnine po Financijskoj agenciji koja je 17. listopada 2018. objavila poziv na uplatu predujma za pokriće troškova prodaje elektroničkom javnom dražbom i 16. studenog 2018. objavila Poziv na sudjelovanje u elektroničkoj javnoj dražbi;
- da je tužitelj nekretninu koja je predmetom spora u konačnici prodao ČK za iznos manji od onog koji je utvrđen kao vrijednost iste u toč. 9.1.2 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva te iz dobivenog iznosa podmirio obveze po kreditu I. tuženika;
- da je 13. prosinca 2018. predlagatelj osiguranja OTP banka Hrvatska d.d. (kao pravni slijednik Splitske banke d.d.) povukao pred javnim bilježnikom prijedlog za ovrhu na nekretnini jer je dugovanje po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 14. ožujka 2008. u cijelosti podmireno;
- da je javni bilježnik 13. prosinca 2018., temeljem opisanog povlačenja, obustavio postupak prodaje nekretnine.
9. Iz dopisa OTP banke na listu 352 i 410 spisa, kao nespornog s pravnog slijednika kreditora, sud je utvrdio da je banka dakle, povukla prijedlog za unovačenje nekretnine pred javnim bilježnikom, a budući da je ista prodana u suradnji sa založnim dužnikom. Iz priloženog naloga za uplatu (list 411 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj 7. prosinca 2018. izdao nalog za uplatu iznosa 695.791,91 kn u korist uplatnog računa po Ugovoru o kreditu broj 13932/08. Priloženo je dostavljen i predmetni nalog za uplatu koji je vlastoručno potpisan po nalogodavatelju MK (list 411 spisa). Osim toga sud je izvršio uvid u cjelokupni spis javnog bilježnika Branke Rački u Zagrebu broj OU-150/17 kojem također prileži dokumentacija koju je i tužitelj priložio uz tužbu pa je neosnovan navod I. tuženika o nevjerodostojnosti iste.
10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužbu podnio iz razloga što njegov sin i snaha nisu uredno otplaćivali rate po ugovoru o kreditu koji je sklopljen 2008. godine, a iz kojeg razloga je kuća otišla na ovrhu. On je došao do kupca koji se javio u postupku ovrhe te je istom prodao kuću, ne zna kako se isti zove, misli ČK, ne zna prezime. Naveo je da su njegov sin i snaha ugovor o kreditu prestali otplaćivati 2011., misli čak i prije. Te godine je naime umrla i njegova supruga koja je bila za to da oni kao založni dužnici potpišeju ugovor o kreditu, međutim da je tada znao razliku između fiducija i hipoteke taj ugovor nikada ne bi potpisao. Naime niti bilježnik im nije objašnjavao posljedice tog
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
ugovora. Na poseban upit pun. tužitelja na čiju inicijativu je sklopljen ugovor o kreditu naveo je da su se njegov sin i supruga dogovarali oko toga, a njega su zvali samo kada je trebalo potpisati. Njemu je naime supruga objasnila da je bilo potrebno pomoći njegovom sinu i snahi radi podizanja kredita, a dodao je da i kada je supruga umrla, imao je problema sa prenošenjem kuće na svoje ime iako su oni bili suvlasnici kuće i to iz razloga što je u međuvremenu banka "sjela" na nekretninu. Naveo je da su njegov sin i snaha jedno vrijeme otplaćivali kredit međutim kako je isti podignut u CHF valuti došlo je do porasta anuiteta, čak im i je pomogao u otplati, ali kasnije kredit više nije bio otplaćivan. Ne sjeća se da bi dio kredita bio iskorišten za uređivanje kuće, a radi proteka vremena. Ne zna točno za koji iznos je kuća u konačnici prodana, misli oko 110.000,00 eura, piše na ugovoru, ali kako je odlazio iz kuće sve je dokumente u vezi toga bacio. Misli da je od banke dobio oko 5.000,00 eura povrata, a nakon što je iznos za koji je prodana kuća iskorišten za podmirenje kredita. Na pitanje poznaje li osobu imena i prezimena ČK naveo je da je to osoba kojoj je prodao kuću. Prije prodaje kuće nije pokušao osobno kontaktirati tuženike radi dogovora oko otplate kredita jer je u međuvremenu banka pokrenula postupak ovrhe. U vrijeme prodaje kuće odnosno par mjeseci prije nitko nije koristio kuću jer se odselio u Njemačku, a sin i snaha su također odselili iz navedene kuće. Prije prodaje kuće ČK kuću je pokušavao prodati i putem oglasnika, njih par se javilo, ali zbog kredita koji je bio na kući nitko nije želio kupiti istu. I sudskim putem zatražio je iseljenje tuženika iz kuće, ali ne sjeća se kako je isti završio. Naveo je da je podmirivao troškove ovrhe koje su dolazile na ime režijskih troškova, voda, struja, čistoća, televizija. Ne zna koliko su tuženici imali primanja u vrijeme kada je došlo do otkaza ugovora o kreditu. U vrijeme otkaza ugovora o kreditu koliko mu je poznato tuženica je radila u Holdingu, a sin u Saudijskoj Arabiji. Poznato mu je ime OK, on je zaposlenik Splitske banke koji je vodio cijeli taj postupak oko prodaje kuće i oko svih transakcija. OK ga je i obavijestio o tome da ukoliko banka ne uspije prodati kuću putem javne dražbe da se ista može prodati i mimo iste. Na pitanje da li zna zašto su tuženici prestali otplaćivati ugovor o kreditu naveo je da u početku vjerojatno nisu imali novaca, a kasnije ne zna, možda nisu htjeli, ima osjećaj da se radilo o prevari. Na poseban upit pun. I. tuženika o tome da li je prije smrti njegove supruge sa I. tuženikom bilo razgovora da se uredi nekretnina u [adresa] odnosno da isti pomogne u tom uređivanju naveo je da je bilo samo razgovora o tome da bi se supruga i on eventualno preko ljeta preselili u tu nekretninu. Imao je problema sa utvrđivanjem vlasništva oko te nekretnine nakon smrti supruge, to je bilo 2011. pa je tako od svega odustao, danas je ta nekretnina u vlasništvu države. Nakon smrti njegove supruge sin se u ostavinskom postupku odrekao četvrtine svih nekretnina u njegovo ime međutim u odnosu na konkretnu kuću nije istu uspio upisati kao vlasnik jer je već banka bila uknjižena kao založni vjerovnik. 2008. godine supruga i on su darovali sinu predmetnu kuću ugovorom o darovanju kako bi isti eventualno podigli kredit međutim kako to nisu uspjeli "vratili" su ugovor o darovanju odnosno vlasništvo kuće je ostalo na njemu i supruzi te su pristali biti založni dužnici tuženicima kako bi podigli kredit. Na pitanje kako je bila kronologija, a vezano za razdoblje nakon sklapanja ugovora o darovanju 8. siječnja 2008. naveo je da je prvo sklopljen ugovor o darovanju, zatim je došlo do raskida ugovora o darovanju, a da bi nakon toga sin i snaha digli kredit sklapanjem ugovora. Naime isti nisu mogli podići kredit zbog toga što kuća formalno nije bila upisana kao njihovo vlasništvo, a ne zna iz kojeg razloga se isti nisu mogli upisati kao vlasnici. Na poseban upit pun. II. tuženice naveo je da je jedini razlog raskida ugovora o darovanju bio taj što je tuženicima bio hitno potreban kredit, a kako ga isti nisu mogli dobiti jer nisu mogli kuću upisati na svoje ime, ugovor o darovanju je raskinut, a supruga i on su pristali biti založni dužnici po navedenoj nekretnini s tim da je ponovno naveo da nisu znali što je fiducija, a što je hipoteka. Kuća je imala oko 200 kvadrata, u prizemlju su živjeli supruga i on, a na katu sin, snaha i djeca. Poznato mu je da je II. tuženica u kući sa sinom na katu živjela od 1999., misli do 2012. odnosno 2013. su isti živjeli u toj kući, ali mu je točno nepoznato jer
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
on više nije dolazio u tu kuću, a kada bi dolazio imao bi problema. Poznato mu je da su tuženici uređivali kat za zajednički život. Isti su uredili dnevni boravak, spavaću sobu, kuhinju. To je zapravo sve bilo preuređeno jer je njegov sin tad već prethodno živio na katu s time što su supruga i on pomagali u preuređenju financijski. Sjeća se da je i preuređen krov te da su to zajednički financirali supruga i on i tuženici. Koristi se nekretninom u [adresa] iako nije upisana na njegovo ime. Na pitanje iz kojeg razloga je kuća prodana za 120.000,00 eura, a kada je ista procijenjena na vrijednost 240.000,00 eura naveo je da to niti njemu nije poznato, to samo zna OK iz Splitske banke. Na poseban upit pun. I. tuženika naveo je da nije pokretao nikakve sudske postupke radi utvrđenja eventualne pobojnosti ugovora o kreditu, a iz razloga što mu nije bila jasna razloga između fiducije i hipoteke. Na poseban upit pun. tužitelja naveo je da je kuću prodao iz razloga što bi banka svakako prodala kuću, prodao ju on ili ne.
11. Iz iskaza I. tuženika proizlazi da ne spori da je kao korisnik kredita 2008 sklopio ugovor o kreditu radi ulaganja u nekretnini – kuću koja je bila tada u suvlasništvu njegovih roditelja, a radilo se o stanu u prizemlju gdje su živjeli njegovi roditelji, a on je tada sa svojom bivšom suprugom i djecom živio na katu. Kredit je trebao otplaćivati do 2023. i podignut je u iznosu od 118.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Iznos kredita ugl. se iskoristio za uređenje stana na katu, a osim toga s time iznosom je uređen krov, dvorište, postavljena je nova ograda na daljinsko upravljanje, uređeni su dva balkona na katu, stepenice, ograda na dvorištu cca dužine 45 m. Naveo je da su njegovi roditelji prvobitno htjeli prenijeti vlasništvo kuće radi lakšeg ishođenja kredita međutim na dugotrajnosti postupka njegovi roditelji su pristali biti založni dužnici odnosno pristali su dati u zalog predmetnu nekretninu. Naveo je da je 2012. godine ostao bez posla te su se anuiteti kredita otplaćivali na način da je dio oduziman od plaće sada njegove bivše supruge, a dio je otplaćivan na način da niti ja otplaćivao od poslova koje sa, tada obavljao. Naveo je da 2015. godine odlazi u Saudijsku Arabiju zbog posla i od tada šalje dio novca za kredit supruzi, međutim anuiteti kredita se nisu otplaćivati u visini kredita kako je to ugovoreno, a u međuvremenu je došlo do porasta anuiteta kredita. Negdje u to vrijeme njegov otac traži da mu se počne plaćati stanarina za život u kući, zatvara vodu, struju, stavlja lokote na vrata, tako da su se 2016., njegova supruga i djeca preselila u iznajmljeni stan u [adresa]. Naveo je da je netočna tvrdnja tužitelja da bi on namjerno izbjegavao otplaćivati rate kredita kako bi se isti u konačnici namirivao od nekretnine njegovog oca. Koliko mu je poznato 2018. je ugovor o kreditu otkazan i koliko mu je poznato banka je u ovršnom postupku prodala nekretninu radi namirenja duga po kreditu. Nema nikakvog saznanja o tome da bi njegov otac u međuvremenu pronašao kupca za kuću i istu prodao za manju vrijednost, a samo kako bi zatvorio dug po kreditu. Na poseban upit pun. tužitelja da su i oni prije podizanja pred. kredita podigli novac putem kartica kako bi uredili stan na katu, pa im je tako npr. brat od njegove supruge pomogao u tom smislu uredit stan. Posebno je naveo da su negdje otprije 2009. pomagali njegovim roditeljima koji su tada uređivali kuću iznad [adresa], na način da je dio nekretnine u svom suvlasništvu u kojoj je ostavila njegova baka, darovao majci kako bi mogla ishoditi kredit za uređenje te kuće. Posebno objašnjava da su njegovi roditelji bili voljni darovati cijelu kuću, a prije dizanja kredita, a oni su napravili ugovor o darovanju, ovjerili ga kod bilježnika međutim na z.k. odjelu mu je rečeno da će sve skupa dulje trajati, a što je prenio roditeljima, te su isti pristali, kako bi što prije ishodio kredit, biti založni dužnici za predmetnu kuću, roditelji su mu rekli da će ionako tijekom penzije boraviti u kući na moru a da će tijekom zime doći živjeti u [adresa]. Nakon smrti majke prihvatio se nasljedstva u jednoj četvrtini suvlasništva u odnosu na nekretninu koja je predmetom spora te je ustupio ocu. Koliko je shvatio kuća u [adresa] nikada nije niti bila u vlasništvu njegovih roditelja, jer bi morali tužiti RH. Suvlasnički dio nekretnine u Slavoniji koji je darovao majci, i njega je ustupio ocu te isti u konačnici prodao. Koliko se sjeća, a prije prodaje kuće nešto mu je tužitelj putem e maila slao i po odvj ali se isti oglušio. Sada se ne može sjetiti sadržaja
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
tih e-mailova. Na poseban pun tužitelja naveo je da nema saznanja kome je njegov otac prodao založenu kuću, ne zna niti to da bi njegov otac 2018. istu pokušavao prodati putem agencije. Ne zna niti kolika je ista vrijedila u trenutku prodaje 2018., 2018. on nije bio u posjedu nekretnine i ne zna tko je bio u njenom posjedu, vjerojatno banka, ne zna da li je postojala pravna problematika 2018., 2017. i 2018. nije imao nikakvu komunikaciju sa svojim ocem, a niti sa suprugom, koliko je njemu poznato 2017. i 2018. nije postojala nikakvu komunikaciju između njega i II tuženice te odvjetnika tužitelja, jedno 6 mjeseci je trajao postupak ne zna točno koje godine u kojima ih je tužitelj htio iseliti iz predmetne nekretnine. U razdoblju od 2015. do otkaza kredita 2018. njegova mjesečna primanja, u Saudijskoj Arabiji su iznosila oko 3.000,00 eur mjesečno, u istom vremenu njegova supruga je ostvarivala 6.500,00 kn mjesečno. Ponovljeno je naveo da je u to vrijeme kredit otplaćivao na način da bi novac slao supruzi na račun te je banka uzimala potreban iznos na ime kredita. Ne zna koliko je iznos tužitelj iskoristio za pred kredita a nakon navodne kuže od njegove strane.
12. Iz iskaza II. tuženice proizlazi da ne spori da je po ugovoru o kreditu iz 2008. bila sudužnik međutim osporava navode tužitelja da ništa po ugovoru o kreditu nije plaćeno iz razloga što su njoj u razdoblju od 2012. do 2018. godine dolazile ovrhe po istom kreditu i koje dugovanje je otplatila iz vlastitih primanja u sveukupnom iznosu 288.000,00 kn. Nije joj poznato zašto je tužitelj svojom voljom prodao kuću umjesto u sudskoj dražbi i to za iznos 120.000,00 eura, a kada je ista bila procijenjena u sudskom postupku na 235.000,00 eura. Navela je da je u istoj počela živjeti na katu 1999. godine te da taj dio kuće, a suprotno navodima tužitelja nije bio uređen jer je isti imao samo odvode za vodu i za struju, dakle nije bilo niti glazure niti ničega te su bivši suprug i ona prethodim kreditima koristili novac za uređenje tog dijela kuće, a predmetnim kreditom iz 2008. su zatvorena postojeća dugovanja po prethodnim kreditima i ostatak novaca je iskorišten za uređenje krova, balkona, stepenica, ograde i dogovor sa tužiteljem i pok. suprugom istog je bio da se preostalih 140.000,00 kuna preda njima kako bi legalizirali nekretninu u [adresa] odnosno otkupili zemljište koje je bilo u vlasništvu Republike Hrvatske te obnovili predmetnu kuću i dvor. Navela je da se njezin bivši suprug od 2015. nalazio na radu u Saudijskoj Arabiji i da je netočno da bi joj isti slao novac radi otplate kredita, a kako je to isti iskazao u svom iskazu pred ovim sudom. Navela je da je netočno da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ne bi znao što je fiducija, a što hipoteka iz razloga što je bilježnik objašnjavao koje su pravne posljedice ugovora o kreditu, a kojeg su tužitelji njegova pok. supruga nesporno potpisali. Na poseban upit pun. I. tuženika navela je da je iznos od 140.000,00 kn predan MK i NK nakon dizanja kredita. Na poseban upit pun. tužitelja navela je da je tih 140.000,00 kn predano na ruke tužitelju i njegovoj supruzi, o tome nije sačinjena nikakva pisana potvrda jer je to bio njihov interni dogovor. Toj primopredaji novca nije bio prisutan nitko od svjedoka i ista je izvršena u prizemlju kuće u kojoj su živjeli. Koliko je njoj poznato kuća u [adresa] je uređena, u njoj ovdje tužitelj i dalje ljetuje, uređeno je i dvorište, a kuća vlasničkopravno nije riješena. Njezin bivši suprug je dobio od bilježnika dopis u kojemu je predloženo da on otkupi zemljište na kojem se nalazi kuća u [adresa], a sa čim se oni tada nisu složili jer su novac dali tužitelju i njegovoj supruzi kako bi između ostalog riješili vlasničkopravni status te kuće. Pojasnila je da je ta kamena kuća stara koja je postojala na zemljištu nije obnovljena odnosno pored nje je napravljena drvena kuća koja je kompletno uređena kao i pristup istoj, njezina bivša svekrva je imala ideju da će se ta stara kamena kuća urediti za iznajmljivanje, a što nikad nije realizirano, a za što su sve utrošeni novci koji su predani u iznosu od 140.000,00 kn. Ona sa svojim bivšim suprugom, ovdje I. tuženikom ne komunicira od 2015. i može potvrditi da joj se nije obraćao niti ČK niti tužitelj vezano za otplatu predmetnog ugovora o kreditu. U trenutku otkaza ugovora o kreditu radila je u Zagrebačkom holdingu, gdje i dan danas radi. Dodala je da Saudijska
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
Arabija sa Republikom Hrvatskom nema nikakve bilateralne odnose te u trenutku pokretanja ovrhe po ugovoru o kreditu zapravo se jedino nju moglo kao sudužnika ovršiti.
13. Analizom izvedenih dokaza u njihovoj ukupnosti, a kraj nesporno prethodno navedenih činjenica između stranaka, kao odlučno, utvrđuje se da je tužitelj dakle 7. prosinca 2018. kao nalogodavac uplate iznosa 695.791,91 kn na ime duga po kreditu koji je predmetom spora- kao protivnik osiguranja, podmirio obveze po Ugovoru o kreditu čiji je I. tuženik bio korisnikom, a slijedom čega je i banka, kao kreditor, 13. prosinca 2008. i povukla prijedlog za unovačenje nekretnine i njene prodaje jer je dug po kreditu u cijelosti izmiren. Kraj navedenih činjenica utvrđenih uvidom u relevantnu dokumentaciju, sud nije posebno cijenio iskaze stranka koji se, u bitnom, kraj nesporne činjenice zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13932/08, iscrpljuju u navođenju razloga i namjene korištenja sredstava dobivenih kreditom, međusobnim odnosima stranaka u vezi razloga vrste sklopljenog Ugovora, opisivanjem postupka prodaje nekretine pred javnim bilježnikom, a što je neodlučno obzirom na predmet spora i odlučne činjenice. Sud nije, kao nepotrebno niti izveo dokaz saslušanjem po tužitelju predloženih svjedoka ČK, CK, SK, GK, M i DK, PK, ĐK svi na okolnost da je tužitelj nije mogao prodati nekretninu za iznos veći od 120.000,00 eur te da su je neki bili spremni kupiti i za manji iznos te na okolnost postojanja obveze tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Kao nepotreban nije saslušan niti svjedok OK, djelatnik Splitske banke, na okolnost da je tužitelju najavljeno da banka neće prodati nekretninu te da će aktivirati fiduciju i postati njen punopravni vlasnik. Naime, obzirom na činjenična utvrđenja (fiducija nije aktivirana) radi se tek o hipotetskoj tvrdnji.
14. Tužitelj je dakle, kao protivnik osiguranja, imao pravni interes za ispunjenje obveze I. tuženika, kao korisnika kredita, po Ugovoru o kreditu pa je podmirenjem iznosa u visini 695.791,91 kn (sada 92.347,46 eur) 7. prosinca 2018. u korist uplatnog računa po Ugovoru o kreditu broj 13932/08, u skladu sa odredbom čl. 91. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), ispunio obvezu I. tuženika i time subrogacijom stekao pravo regresa (povrata) prema I. tuženiku u navedenom iznosu. Neosnovan je i prigovor zastare, a primjenom odredbe čl. 225 ZOO. Navedeno stoga što je tužitelj obvezu I. tuženika, kao dakle, korisnika kredita, u cijelosti podmirio isplatom 7. prosinca 2018., a tužba je podnijeta 6. kolovoza 2020. (Ugovor o kreditu je otkazan 28. travnja 2017.).
15. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos 92.347,46 eur temelji se na odredbi čl. 29. st.1. ZOO i ista teče od dana nakon nesporne isplate navedenog iznosa.
16. Nasuprot tome, kraj nesporne činjenice da je II. tuženica bila sudužnik po navedenom kreditu, osnovano ista ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer dakle, tužitelj nije podmirio njenu obvezu, već obvezu I. tuženika pa je prema istoj regresni zahtjev neosnovan.
17. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa 47.325,00 kn odnosno 6.281,11 eur koji tužitelj, prema činjeničnim navodima tužbe, potražuje kao naknadu štete koja da mu je uzrokovana činjenicom pokretanja i vođenja ovršnog postupka pred javnim bilježnikom (prodaja nekretnine), a predstavlja odvjetnički trošak prema računu broj 45-01-1/2020 od 2. ožujka 2020. izdan na ime tužitelja u visini ukupno 47.325,00 kn, valja reći da tužitelj ničime nije dokazao da bi prvenstveno taj trošak podmirio pa da bi mu time eventualno nastala šteta.
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
18. Osim toga, za nastanak građanskopravne odgovornosti (naknada štete) neophodno je ispunjenje više uvjeta. Generalno gledajući, da bi izvjesno ponašanje ili događaj koji se mogu staviti na nečiji teret proizvelo građanskopravnu odgovornost, potrebno je ispunjenje slijedećih uvjeta: 1. radnja, ponašanje štetnika; 2. posljedica (šteta); 3. uzročna veza između ponašanja štetnika i posljedice; 4. protupravnost ponašanja ili posljedice; 5. subjektivna krivnja štetnika; 6. deliktna sposobnost štetnika.
19. Po ocjeni suda, tužitelj u odnosu na tuženike nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, sve da se i uzme da je tužitelj podmirio navedeni trošak odvjetniku temeljem izdanog računa, a u vezi vođenja opisanog ovršnog postupka i što da mu predstavlja štetu, isti nije u skladu sa odredbom čl. 219. st.1. u vezi čl. 221 a ZPP dokazao protupravnost ponašanja I. i II. tuženika odnosno da je upravo njihovo protupravno ponašanje, za posljedicu imalo navedenu štetu, imajući u vidu da je tužitelj nesporno potpisao, kao protivnik osiguranja, Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 13932/08, čime je dakle, nesporno bio upoznat sa pravima i obvezama po istom.
20. Time tužitelj, za opisani potraživani iznos navodno nastale štete nije dokazao osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu te je isti odbijen kao neosnovan.
21. Pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je imao u vidu da je tužitelj u odnosu na I. tuženika kvalitativno i kvanitativno u sporu uspio u omjeru 94% (u odnosu na konačno postavljen zahtjev), dok u odnosu na II. tuženicu nije uspio sa zahtjevom. Stoga je tužitelju u odnosu na I. tuženika trošak suđen primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP dok je primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP trošak postupka suđen II. tuženici budući da u odnosu na istu tužitelj nije uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja i II. tuženice sastoji se od zastupanja istih po punomoćniku odvjetniku, sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje zastupanja (vrijednost predmeta spora se tijekom postupka mijenjala), u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema potraživanom trošku.
21.1.Obzirom da je vrijednost predmeta spora i razdoblju od podnošenja tužbe do 1. rujna 2021. iznosila 1.605.031,15 kn ( 213.024,24 eur) to osnovna vrijednost boda u tom razdoblju iznosi 1.600 bodova odnosno temeljem tbr. 54 Tarife 3.200,00 eur, a u razdoblju od 2. rujna 2021. do okončanja postupka 98.628,56 eur, to osnovna vrijednost boda u tom razdoblju iznosi 742 boda odnosno tbr. 54 Tarife 1.484,00 eur.
21.2.Tužitelj je priloženim troškovnikom za radnje zastupanja potraživao manje iznose odnosno vrijednosti radnji zastupanja pa su mu tako i priznati. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 3.197,29 eur (tbr.7/1 u vezi tbr. 54 Tarife), sastav podnesaka od 2. rujna 2021., 15. rujna 2021., 9. rujna 2022. i 9. veljače 2023., svaki po 1.482,00 eur (tbr. 8/1 u vezi tbr. 54 Tarife), sastav podnesaka od 15. listopada 2021., 29. ožujka 2023. i 8. rujna 2024. svaki po 50,00 eur (tbr. 8/4 u vezi tbr. 54 Tarife), zastupanje na ročištu 23. travnja 2021. 3.197,29 eur (tbr.9/1 u vezi tbr. 54 Tarife), zastupanje na ročištima 5. svibnja 2022., 9. rujna 2024. i 2. prosinca 2024., svaki po 1.482,00 eur (tbr. 9/1 u vezi tbr. 54 Tarife), ukupno 16.918,58 eur što uz uvećanje za 25% PDV (4.229,65 eur) iznosi 21.148,23 eur. Tom trošku dodan je zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu 331,81 eur te na presudu 663,61 eur, čime trošak iznosi sveukupno 22.143,65 eur. Taj trošak tužitelju je dosuđen razmjerno uspjehu u sporu (94%) u iznosu 20.815,03 eur.
21.3.Tužitelju nije priznat trošak pribave ovjerene preslike Ugovora o kreditu, pribave zk izvadaka, pribave očitovanja OTP banke jer isti nije dokazao da bi taj trošak
P o s
lo
v
n i b r
o
j
: P -
9 4 6/2020-44
imao. Nije mu priznat niti trošak sastava podnesaka od 13. travnja 2021. i 19. rujna 2021. jer takvi ne prileže spisu niti mu je priznat trošak sastava podnesaka od 31. kolovoza 2022. i od 15. rujna 2022. jer nisu bili nužni za vođenje postupka. Nije mu priznat zastupanja na ročištu 26. siječnja 2024. jer takvo nije niti održano niti mu je priznat materijalni trošak pribave ovjerene preslika od 23. ožujka 2023. jer nije dokazan, a niti se materijalni troškovi postupka smatraju nužnim troškom postupka.
21.4. II. tuženici je priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu 1.600 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 10. rujna 2021. i 5. listopada 2021., svaki po 25 bodova (tbr. 8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 23. travnja 2021., 5. svibnja 2022., 9. rujna 2024. i 2. prosinca 2024., svako po 742 boda, ukupno 4.618 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 9.236,00 eur.
U Zagrebu, 20. siječnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
- pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu 331,81 eur te na presudu 663,61 eur
- punom. I. tuženika
- punom II. tuženika
