REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-2971/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Ćulav Aličić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569696535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivane Ćulav Aličić, odvjetnice u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika EE, odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u toč. 2. / KAMATNA STOPA kojom je ugovoreno: " Redovna kamata: 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", ugovorna odredba u toč. 7. / NAČIN OTPLATE te ugovorna odredba u toč. 12./ SPOROVI Ugovora o kreditu broj 418-50-3245066 od 27.01.2006.g., solemniziran kod javnog bilježnika Joška Donika- Stanojevića iz Kaštel Starog pod br. OU-46/06 dana 27.01.2006.g.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.804,67 EUR, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 4,14 EUR od 31.10.2008. godine,

- na iznos od 6,82 EUR od 31.12.2008. godine,

- na iznos od 8,75 EUR od 31.01.2009. godine,

- na iznos od 9,63 EUR od 28.02.2009. godine,

- na iznos od 7,36 EUR od 31.03.2009. godine,

- na iznos od 7,83 EUR od 30.04.2009. godine,

- na iznos od 4,08 EUR od 31.05.2009. godine,

- na iznos od 1,32 EUR od 30.06.2009. godine,

- na iznos od 2,06 EUR od 31.07.2009. godine,

- na iznos od 3,51 EUR od 31.08.2009. godine,

- na iznos od 3,38 EUR od 30.09.2009. godine,

- na iznos od 1,91 EUR od 31.10.2009. godine,

- na iznos od 4,67 EUR od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 6,88 EUR od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 10,03 EUR od 31.01.2010. godine,

- na iznos od 9,31 EUR od 28.02.2010. godine,

- na iznos od 13,58 EUR od 31.03.2010. godine,

- na iznos od 12,77 EUR od 30.04.2010. godine,

- na iznos od 14,35 EUR od 31.05.2010. godine,

- na iznos od 28,02 EUR od 30.06.2010. godine,

- na iznos od 25,20 EUR od 31.07.2010. godine,

- na iznos od 33,80 EUR od 31.08.2010. godine,

- na iznos od 30,83 EUR od 30.09.2010. godine,

- na iznos od 26,05 EUR od 31.10.2010. godine,

- na iznos od 36,13 EUR od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 48,95 EUR od 31.12.2010. godine,

- na iznos od 39,87 EUR od 31.01.2011. godine,

- na iznos od 43,06 EUR od 28.02.2011. godine,

- na iznos od 39,01 EUR od 31.03.2011. godine,

- na iznos od 39,73 EUR od 30.04.2011. godine,

- na iznos od 56,92 EUR od 31.05.2011. godine,

- na iznos od 58,59 EUR od 30.06.2011. godine,

- na iznos od 72,80 EUR od 31.07.2011. godine,

- na iznos od 65,44 EUR od 31.08.2011. godine,

- na iznos od 57,39 EUR od 30.09.2011. godine,

- na iznos od 56,23 EUR od 31.10.2011. godine,

- na iznos od 55,61 EUR od 30.11.2011. godine,

- na iznos od 59,43 EUR od 31.12.2011. godine,

- na iznos od 62,77 EUR od 31.01.2012. godine,

- na iznos od 63,21 EUR od 29.02.2012. godine,

- na iznos od 60,91 EUR od 31.03.2012. godine,

- na iznos od 62,46 EUR od 30.04.2012. godine,

- na iznos od 63,53 EUR od 31.05.2012. godine,

- na iznos od 61,74 EUR od 30.06.2012. godine,

- na iznos od 62,21 EUR od 31.07.2012. godine,

- na iznos od 60,86 EUR od 31.08.2012. godine,

- na iznos od 57,96 EUR od 30.09.2012. godine,

- na iznos od 61,06 EUR od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 62,54 EUR od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 61,50 EUR od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 58,48 EUR od 15.01.2013. godine,

pa sve do isplate, i to od 28.02.2006.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008.g., pa do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stane kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g., pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 10. siječnja 2023, a kojom se od suda traži utvrđenje ništetnosti odredbe toč. 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će u slučaju spora mjesno nadležan biti sud prema sjedištu kreditora.

II. Utvrđuje se da je tuženik povukao tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu više plaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope.

III. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.898,72 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos troška zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 3. kolovoza 2021. tužitelj navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-3245066 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 20,562,99 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,50%. Nadalje, da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je otplata kredita vezana uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,50% godišnje, koja kamatna stopa je promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Odlukom o kamatnim stopama tuženika") bez navođenja preciznih, jasnih i tužitelju provjerljivih parametara na koji će se kamatna stopa mijenjati pa je postupajući na ovakav način, došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Nadalje, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva jer tuženik nije tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak bila je u to vrijeme poznata bankama. Tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF, a budući da je tuženik na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist. Konačno tužitelji od tuženika zahtijeva povrat sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

3. Podneskom od 10. siječnja 2023. tužitelj je proširio tužbeni zahtjev na način da je od suda tražio utvrđenje ništetnosti i odredbe toč. 12. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno da će u slučaju spora mjesno nadležan biti sud prema sjedištu kreditora, a kojoj preinaci se tuženik protivio.

3.1. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

3.2. Slijedom navedenoga, sud je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, dopustio preinaku u ovom postupku, te je riješeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

4. Nadalje, na ročištu od 14. svibnja 2024. povukao je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu više plaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope, a na koje povlačenje je tuženik pristao te riješeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

4.1. Podneskom od 10. rujna 2024. tužitelj je , po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-3245066 od 27. siječnja 2006. s cjelokupnom popratnom dokumentacijom, tabelarni prikaz anuitetskog otplatnog plana s obračunom razlika kamata i anuiteta, prijepis knjigovodstvene, otplatne planove, dopis Porezne uprave, Ispostave Split iz svibnja 2024., te je saslušan tužitelj.

5.1. U postupku je izveden dokaz vještačenjem te je stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije Ines Lozić izradila pisani nalaz i mišljenje u lipnju 2024.

5.2. Podneskom od 26. srpnja 2024., a očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, tuženik je istaknuo kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije da se tečaj nije mijenjao. Smatra da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Stoga da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

5.3. Podneskom od 10. rujna 2024. tužitelj je, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka naveo kako na isto nema prigovora.

5.4. Tuženik je u tijeku postupka povukao prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka djelatnika banke ŠE.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 418-50-3245066 koji je sklopljen 27. siječnja 2006. između stranaka, a kojim odredbama je ugovoreno da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.804,67 eura s osnova promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 27. siječnja 2006. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 418-50- 3245066 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 20.562,99 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 8., redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,50 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

10. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe članka 2. i 7. ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu 418-50-3245066 od 27. siječnja 2006. kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 20.562,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužitelj predmetni ugovor sklopila radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u članku 2. Ugovora, ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora, a u članku 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je te 2006 godine bio mi je potreban novi automobil koji je odlučio kupiti u autokući PSC Dalmacija. U autokući mu je pojašnjeno kako oni imaju suradnju sa Raiffeisenbakom. Inače to da nije bila njegova banka jer je sva svoja primanja primao preko Splitske banke, kasnije njenih slijednika. Ne može se sjetiti koliko je točno puta išao u poslovnicu banke, siguran je da je otišao jednom kada je nosio isplatne liste koje su bile potrebne radi utvrđenja visine kredita. Ugovor koji je potpisao bio je unaprijed pripremljen i dan mu je da ga pročita. Pismen je čovjek te je laički mogao razumjeti što znači promjenjiva kamata, međutim nije imao izbora, nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora, mogao bi reći da je bilo uzmi ili ostavi. Nije bio posebno upozoren na posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, a odredbu čl. 12 Ugovora o kreditu nije primijetio sve do trenutka kada je došlo do ove tužbe. U trenutku zaključenja Ugovora o kreditu vjerovao je kako će rate koje mora plaćati biti u skladu s otplatnim planom koji je dobio od službenika banke. Međutim to nije bilo tako jer je rata sa početnih 1400 kn došla do 1800 kn. Pojam valutne klauzule nije mu bio jasan, čini mu se kako se ona u ugovoru ni ne spominje, a pojma promjenjive kamatne stope bio mu je donekle jasan. U banci mu nisu bili ponuđeni krediti u drugim valutama, a u drugim bankama se nije raspitivao jer se odlučio sam za vozilo marke Daewoo/Chevrolet, a autokuća koja je ista vozila prodavala imala je suradnju sa tuženikom te je uvjetovala financiranje preko tuženika. Nitko ga nije upozorio na rizike uzimanja kredita u CHF u odnosu na neku drugu valutu.

13.1. Čitanjem očitovanja Porezne uprave, Ispostava Split od 27. svibnja 2024. sud je utvrdio kako tužitelj u 2006 godini nije bio evidentiran kao vlasnik obrt niti trgovačkog društva, niti je koristio nikakva prava u kontekstu poreznih propisa vezano za predmetno vozilo.

13.2. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

17. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

20. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 3. kolovoza 2021. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

24. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

25. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stope, kao i odredba o prorogacijskoj klauzuli sadržana u toč. 12. Ugovora, jer su iste dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, te je ih je stoga sud utvrdio ništetnim, a kako je i odlučeno u točki I. izreke.

25.1. Još je za navesti kako tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i sjedišta banke (Zagreb) te mogućnost dolaska tužitelja/potrošača na sud, ovaj sud drži kako prorogacijska klauzula ugovorena u toč. 12. Ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna. Također, iz iskaza tužitelja, kojem sud u potpunosti poklanja vjeru, proizlazi kako odredbu čl. 12 Ugovora o kreditu nije primijetio sve do trenutka kada je došlo do ove tužbe.

25.2. Kako je utvrđena ništetnom odredba čl. 12. ugovora, valjalo je i odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a kako je odlučeno u toč. III. izreke rješenja.

26. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

27. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 2., 7. i 12. Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

28. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradio stalni sudski vještak za financije Ines Lozić.

29. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Ines Lozić iznijela je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknula da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja joj je bila na raspolaganju i podataka navedenih u svojoj tablici priloženoj u nalazu i mišljenju, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate, u razdoblju otplate kredita iznose 1.804,67 eura.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

30.1. U odnosu na prigovore tuženika u kojima ističe kako vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir situacije u kojima je tečaj na dan uplate bio niži, za navesti je kako je vještak u potpunosti postupio po zadatku suda. Tuženik je propustio istaknuti prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a sud nije ovlašten sam svojevoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita.

31. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

32. Stoga je, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, ovaj sud smatra da je tužitelj djelomično uspio u postupku, pa bi tuženiku valjalo odmjeriti troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP.

34. Međutim, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.) Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.).

35. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.804,67 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

36. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištima od 19. siječnja 2023., 13. studenog 2023., 14. svibnja 2024., 12. rujna 2024., 3. listopada 2024., 2. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- sastav četiri obrazložena podnesak i to podneska od 22. srpnja 2022., 10. siječnja 2023., 4. svibnja 2023., 9. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav podneska od 30. rujna 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife).

- sastav podneska od 14. rujna 2021. i 16. svibnja 2024. u iznosu od po 50 eura za svaki podnesak (Tbr. 9/4 Tarife)

37. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 34,18 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), te trošak vještačenja u iznosu od 464,54 eura.

38. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.898,72 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

39. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe presude s obzirom na to da je člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), izmijenjen članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Budući da je pristojbena obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe tužbe nastala u trenutku podnošenja tužbe, dakle prije stupanja na snagu ZOIZSP, to mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, dok mu nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, jer je tužitelj oslobođen od plaćanja iste temeljem citirane odredbe ZOIZSP.

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV ovog rješenja.

U Splitu, 20. siječnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis