Poslovni broj: Us I-4750/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREB

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PG, rođenog **.**.1990., u mjestu Ruyigi, Republika Burundi, smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Letica, odvjetnik u Zagrebu, Žitnjak Bogdani 66, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja međunarodne zaštite, 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5688, URBROJ: 511-01-212-24-14, od 17. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenjem međunarodne zaštite na teritoriju Republike Hrvatske, uz obrazloženje tuženika kako u postupku koji je prethodio osporenom rješenju nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale na osnovanost straha od proganjanja.

2. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je osporeno rješenje utemeljeno na pogrešnim činjeničnim utvrđenjima. Pojašnjavajući svoj stav ukazuje kako je tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju tuženiku predočio potvrdu poslodavca da je u periodu od 2. ožujka 2015. do 20. lipnja 2016. radio kao tehničko osoblje u telekomunikacijskom društvu Viettel u [adresa]. Dodaje kako je u postupku već pojasnio da je narav njegovog tadašnjeg zaposlenja tužitelja zahtijevala učestalo korištenje motornog vozila te da je stoga u više navrata boravio i u mjestu Bujumbura, koja je udaljena na manje od tri sata vožnje. Upravo zbog takve naravi posla, a koja se u Brundiju može smatrati rijetkošću, bio je izložen pritisku oružane skupine Imbonerakure da se pridruži stranci CNDD – FDD, koja je tada bila vladajuća stranka i koja je podupirala tu oružanu skupinu. Ističe kako je takvu suradnju direktno odbio te je suočen s porastom sveopćeg nasilja u Burundiju i neselektivnim ubojstvima koje su provodili upravo pripadnici oružane skupine Imbonerakure, ali i Burundijske policije, tijekom 2015. godine od svog poslodavca zatražio premještaj u Bujumburu i to tek nakon što mu je kuća u [adresa] pretresena i njegovoj supruzi na prijeteći način rečeno da se on mora javiti u policijsku postaju. Ukazuje i kako je odrastao u izbjegličkom kampu u Burundiju, u kojem kampu su uvjeti bili potpuno nehumani, uslijed priljeva 26.000 izbjeglica nakon građanskog rata uzrokovanog genocidom koji je tijekom 1993. godine proveden nad plemenom Tutsi u Ruandi. Smatra da iz svega navedenog proizlazi da je potpuno opravdan njegov strah od progona, a koji strah je utemeljen na odbijanju suradnje s oružanom skupinom Imbonerakure te pogibije njegovih članova i prijatelja, zbog čega mu je pripisana politička pripadnost oporbenoj stranci. Mišljenja je i kako tuženik pogrešno cijeni stanje u državi podrijetla a povodom kandidature predsjednika P, karakterizirajući taj događaj kao običan prosvjed, dok je u stvarnosti to bio puč, koji je doveo do napada na radio i televizijske postaje te da je i Asylum Reserch Centre izvijestio kako je tijekom tog udara u 2015. godini poginulo više od 1000 ljudi, dok ih je stotine tisuća izbjeglo u susjedne države. Navodi i kako je zbog neuspjelog puča poraslo politički motivirano nasilje, progonom opozicije, a vrhunac nasilja zabilježen je 12. prosinca 2015., kada je ubijeno 300 ljudi i njihova tijela pobacana u masovne grobnice u okolici Bujumbure. Dodaje kako u prilog njegovom iskazu govore i izvještaji nevladinih organizacija koji izvješćuju da su službenici zdravstva i obrazovanja te članovi opozicijske stranke CNL, izloženi pritisima administrativnog upravitelja općine [adresa], na način da se od njih traži da se priključe stranci CNDD-FDD, a o kojim okolnostima je tužitelj životno iskazivao. Ukazuje i kako je Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država tijekom 2021. godine, objavilo izvještaj o ljudskim pravima u Burundiju, u kojem je navedeno, u odnosu na pripadnike oružane skupine Imbonerakure, kako se uslijed nekažnjavanja djelovanja te grupe stvara dojam kako se vladajuća stranka oslanja na tu grupaciju u gušenju djelovanja političke oporbe. Navodi i kako ti pritisci ne pogađaju samo politički aktivne osobe, već i organizacije i članove tih organizacija, koje promiču vladavinu prava. Ističe kako i danas, sukladno stavovima sa 57. sjednice Vijeća za ljudska prava Općine skupštine Ujedinjenih Naroda, održane 9. rujna 2024. – 9. listopada 2024., proizlazi kako se prostor civilnih društava u Burundiju smanjuje kako rastu napetosti uslijed novih parlamentarnih izbora koji će se održati tijekom 2025. godine te da država nastavlja sustavno vladati Nacionalnom obavještajnom službom i milicijom Imbonerakure, koja pomaže zamijeniti sigurnosne snage na lokalnim područjima gdje one nisu prisutne te koje imaju slobodu zastrašivati stanovništvo, a posebno disidente, članove oporbenih stranaka, članove organizacija civilnog društva i medijske profesionalce. U odnosu na državu u kojoj je tužitelj ostvario međunarodnu zaštitu i bio smješten u kampu Nakivale, navodi kako je taj kamp mjesto očaja u kojem djeluju Imbonerakure, a što je jasno naznačeno i u peticiji mnogobrojnih burundijskih izbjeglica, koji su tijekom 2018. godine na taj način zahtijevali zaštitu od nasilja i kazneni progon počinitelja. Ističe kako sukladno članku 22. stavku 4. Zakona o privremenoj i međunarodnoj zaštiti, proizlazi kako se može smatrati da postoje razlozi političkog proganjanja koji se odnosi na političko mišljenje, bez obzira da li tužitelj postupa po tom mišljenju, stajalištu ili uvjerenju, a što je upravo kod njega slučaj zbog protivljenja da se priključi stranci CNDD – FDD. Pozivajući se na, po njegovom mišljenju, primjenjivu praksu postupanja Suda Europske unije smatra kako u njegovom slučaja postoje djela koja se trebaju smatrati djelima proganjanja te da je u njegovom slučaju dodatno, zbog njegovog medicinskog stanja, evidentno kako će se povratkom u zemlju podrijetla izložiti trpljenju ozbiljne nepravde. Pojašnjavajući svoje medicinsko stanje navodi kako je tuženik i u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno da nije uzeo u obzir da u izbjegličkom kampu Nakivale, u kojem je boravio, nije imao pristup liječenju i da je prvu terapiju za njegovo zdravstveno stanje primio tek u prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite. Pozivajući se na presudu ABC protiv Belgije navodi kako je protivno načelu non refoulement udaljavanje osobe kada je dokazano postojanje opravdane vjerojatnosti da će ta osoba, iako joj ne prijeti neposredan rizik od smrti, biti suočena sa stvarnim rizikom da, zbog neodgovarajućeg liječenja u zemlji primateljici, ili zbog nedostatka pristupa takvom liječenju, bude izložena teškom, brzom i nepovratnom pogoršanju svog zdravstvenog stanja, koje bi rezultiralo intenzivnom patnjom ili znatnim skraćenjem očekivanog životnog vijeka. Dodaje da je u slučajevima u kojima su podneseni takvi dokazi na vlastima države koja vraća, da otkloni sve sumnje u tom smislu. Predlaže Sudu da poništiti osporeno rješenje uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju ocijenio sve dokaze relevantne za primjenu prava u konkretnom slučaju te da u tom postupanju tužitelj nije navodio da bi ga netko prisiljavao na određeno postupanje u smislu da se pridruži nekoj organizaciji, ili stranci. Ukazuje i kako tužitelj sukladno vlastitim navodima, tijekom prosvjeda u Burundiju uopće nije bio tražen od strane policije, a što ukazuje da ga nitko i nije proganjao. Dodaje i kako je nakon provale u njegovu kuću, u kampu za izbjeglice, cijela njegova obitelj premještena u sigurniji dio kampa, ali i da okolnost kako je tužitelj cijelu svoju obitelj ostavio u Burundiju ukazuje kako u konkretnom nema progona. S obzirom na medicinsko stanje tužitelja navodi kako je tijekom saslušanja pozvan da dostavi medicinsku dokumentaciju putem elektroničke pošte, ukoliko smatra da bi ista imala utjecaja na odluku u ovom predmetu, ali da je takvo postupanje u cijelosti izostalo. Napominje i kako u gradu Bujumbura ima 13 bolnica, u gradu Ruyigi 6, dok samo u Nakivale kampu postoje 4 zdravstvena centra, iz čega zaključuje kako je tužitelju dostupna medicinska pomoć kako u zemlji podrijetla tako i u zemlji koja mu je već pružila zaštitu od proganjanja. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. Sud je 15. siječnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja i u prisutnosti opunomoćenice tuženika, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid te uvid u spis tuženika i priložene isprave, nakon čega je saslušao tužitelja na okolnosti koje je naveo u tužbi.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 7. Spisu tuženika prileži Zahtjev za međunarodnu zaštitu Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5688, URBROJ: 511-01-213-22-3, od 3. studenoga 2022., sukladno kojem zahtjevu proizlazi kako je tužitelj rođen u [adresa], da je 2008. godine otišao u Bujumburu u kojoj je boravio od 2012. do 2016. godine. Iz zahtjeva proizlazi i kako je tužitelj te godine izbjegao u Ugandu i bio smješten u kamp Nakivale u kojem je boravio do 23. lipnja 2023., kada odlazi u Europu. U zahtjevu je navedeno i kako se tužitelj neposredno prije odlaska u Europu, iz Ugande vratio u Bujumburu, dakle u Burundi, gdje je ostao desetak dana te da je avionom legalno napustio zemlju podrijetla i stigao u Republiku Srbiju, a iz koje je tada ilegalno ušao na teritorij Republike Hrvatske 24. listopada 2022. Ističe i kako je oženjen te da mu je supruga, sin i kćer u Kampu u Ugandi. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla tražitelj navodi političke i etničke probleme, odnosno okolnost što ga je vladajuća stranka tražila da kao informatičar surađuje sa sigurnosnim službama, a što je on odbio. Navodi kako je 2015. godine u Burundiju izbio građanski rat u kojem je policija ubila mnogo ljudi te da su tom prilikom uhitili njegovog oca i ubili mu ujaka. Stoga je pobjegao u Ugandu, gdje su mu i u izbjegličkom kampu, putem telefona, prijetili pripadnici policije Imbonerakure. Navodi i kako je njegov mlađi brat otet iz kampa te da je 2022. godine započeo rat paravojske M 23 protiv vlasti Ugande, koje su ga, kao predsjednika mladih u kampu, namjeravale angažirati u mobilizaciju mladih, zbog kojeg razloga je odlučio napustiti i zemlju utočišta. U zahtjevu je evidentirano kako je tražitelj iskazao kako boluje od Hepatitisa B, nakon čega ga službena osoba upućuje liječniku u prihvatilištu.

8. Spisu tuženika prileži Zapisnik Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Odjel za postupak međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5688, URBROJ: 511-01-212-24-13, od 27. lipnja 2024., a sukladno kojem je tužitelj iskazao kako je nakon napuštanja Burundija cijela njegova obitelj ostvarila izbjeglički status u Ugandi, ali da on to ne smatra azilom. Iskazao je kako je 23. svibnja 2022. napustio Ugandu, ušao u Tanzaniju i u njoj boravio oko do 18. rujna 2022. kada se vratio u Burundi, nakon čega je 28. rujna 2022., zrakoplovom doletio u Europu. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi da od 1993. godine, a kada je u Burundiju izbio građanski rat vlada stanje potpune nesigurnosti. Navodi kako je 2015. godine započeo novi sukob, u koje vrijme se on zaposlio u društvu Vittel te da ga je poslodavac, budući da je trpio nasilje kao pripadnik plemena Tutsi, odlučio premjestiti u Bujumburu. Navodi da je u vremenu u kojem su trajali prosvjedi, tajna služba tražila podatke iz baze korisnika društva u kojem je on bio zaposlen, ali da su on i njegovi radni kolege odbili tako postupati, iz kojeg razloga su neki od njih bili uhapšeni. Iskazao je kako je iz tih razloga pobjegao iz Burundija u Ugandu, ali da su mu i tamo prijetili.

9. U svom iskazu, evidentiranom raspravnim zapisnikom od 4. prosinca 2024., (list 71, 72 spisa), tužitelj je naveo kako je rođen u mjestu [adresa] u Burundiu, gdje već duže vrijeme vlada netrpeljivost prema njegovoj etničkoj skupini, plemenu Tutsi. Iskazao je kako je nakon 2015. godine radio u telekomunikacijskom društvu te da su negdje u to vrijeme vlasti gasile organizacije koje su se bavile zaštitom ljudskih prava, a pod okriljem kojih organizacija je i odrastao. Navodi da su u isto vrijeme na njega započeli pritisci i to kako od strane policije, tako i od organizirane mladeži koja podržava vlast, a koja djeluje na način da traži priključenje organizaciju, uz razne prijetnje, nasilje i konačno ubojstva. Iskazuje kako su njega konkretno, u nekoliko navrata, tražili u obiteljskoj kući te da ga je iz tog razloga poslodavac premjestio na drugo radno mjesto u grad Bujumbura, gdje nije bio tražen, jer nije bio nikome poznat. Kao razlog napuštanja Burundija navodi kako su 29. svibnja 2015. započeli prosvjedi protiv vlasti te da su odmah, u svezi s time sigurnosne službe tražile da on i društvo u kojem je bio zaposlen prisluškuju telekomunikacije potencijalnih protivnika vlasti. Iskazuje da je zbog toga njegovo poduzeće obustavilo rad na par mjeseci, ali i da je odmah, nakon ponovne uspostave rada, ponovno počeo pritisak te da je on osobno primio prijeteći poziv, u kojem je upozoren da u tom smislu surađuje. Iskazuje kako mu je u to vrijeme zatvoren otac i ubijen stric i to isključivo po osnovi etničke pripadnosti, jer je poznato da je njegova etnička skupina protivnik vlasti. Upravo navedeno je razlog zbog kojeg navodi da je 24. lipnja 2016. napustio Burundi i to na način da je koristeći taxi ušao u Ruandu, gdje se nije zadržavao, već je otišao u izbjeglički kamp u Ugandu, u kojoj je boravio od srpnja 2016. do srpnja 2022. Navodi da su i u tom kampu bili infiltrirani pristaše burundijskih vlasti te je stoga i u kampu doživljavao različite prijetnje, jer je u kampu obavljao funkciju omladinskog predsjednika za sve izbjeglice te je stoga surađivao sa državnim organima Ugande. Iz opisanih razloga odlučio je napustiti Ugandu te je uz pomoć svog poznanika ilegalno ušao u Burundi, tamo ishodio putovnicu i 28. rujna 2022. zrakoplovom odletio u Srbiju.

10. Cijeneći naprijed navedeni iskaz tužitelja i komparirajući istog s njegovim ranijim iskazima, Sud nalazi kako je isti općenito nevjerodostojan. Primjerice tužitelj je na raspravi iskazao kako je zbog traženja vlasti da prisluškuje telekomunikacije društva u kojem je radio, poslodavac tužitelja obustavio rad, dok sukladno Zapisniku proizlazi kako je njegovo društvo i u vrijeme demonstracija radilo; Nadalje, tužitelj je u svom zahtjevu naveo kako je posao izgubio radi etničke pripadnosti, dok kasnije navodi kako ga je upravo poslodavac prebacio u drugi grad, u sigurnije radno područje, gdje ga nitko ne poznaje.

11. Nevezano uz naprijed navedene nesuglasnosti u iskazu, Sud ukazuje kako tužitelj nije aktivan u političkom životu Burundija, da skoro deset godina nije zaposlen u telekomunikacijskim službama, odnosno više nije ni predsjednik mladeži u kampu zemlje koja mu je pružila zaštitu, iz kojeg razloga Sud nalazi neosnovanim strah utemeljen na navedenim okolnostima.

12. I izvan ovog Sud kao odlučno uzima neživotnost samog iskaza tužitelja. Naime, Sud ne može uzeti osnovanim opravdanost straha za svoju budućnost u nekom mjestu (a koje mjesto je izbjeglički kamp upravo formiran za zaštitu ugroženih osoba), u kojem tada ostavlja svoju suprugu i troje malodobne djece i napušta ih legalnim letom na drugi kontinent. Isto tako krajnje je neuvjerljiv način kretanja tužitelja koji napušta drugu državu (Uganda), radi straha od progona kojeg poduzima njegova zemlja podrijetla (Burundi) i to upravo na način da iz zemlje utočišta ilegalno uđe u zemlju koja ga proganja, u njoj ostane deset dana, ishodi putovnicu, kupi avionsku kartu i legalno odleti u Europu. Pri ovome Sud navodi i kako je sam tužitelj iskazao kako je Ugandu ili Tanzaniju mogao napustiti i na druge načine, a ne samo povratkom u državu zbog čijeg progona međunarodnu zaštitu traži. Slijedom navedenih razloga, Sud uzima za točnim činjenična utvrđenja naznačena u osporenom rješenju.

13.1. Člankom 20. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23. – u daljnjem tekstu Zakon), određeno je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

13.2 Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

13.3. Člankom 21. stavkom 2. Zakona određeno je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

14. Budući da, uzimajući u obzir naprijed navedena činjenična utvrđenja, proizlazi kako u konkretnom slučaju ne postoje osnovani razlozi koji bi doveli do osnovanog straha tužitelja da će povratkom u zemlju podrijetla, odnosno u zemlju gdje mu je već odobrena zaštita, biti proganjan zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, odnosno ni razlozi koji ukazuju da će se povratkom suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, Sud zauzima stav da u ovom predmetu ne postoje okolnosti za odobrenjem azila, ni supsidijarne zaštite.

15. Iz razloga naprijed navedenih okolnosti u ukupnosti Sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim.

16. U odnosu na prigovor tužitelja kako je protivno načelu non – refoulment udaljiti stranca u zemlju podrijetla ukoliko bi mu se njegovim povratkom i zbog njegovog zdravstvenog stana ugrozio život ili mu se trajno ugrozilo zdravstveno stanje, Sud navodi kako u ovom sporu, ali ni u postupku koji mu je prethodio, na niti jedan način nije dokazano da bi zdravstveno stanje tužitelja bilo takve naravi, a posebno imajući na umu kako i zemlja podrijetla tužitelja, odnosno zemlja u kojoj je tužitelj već ostvario zaštitu, ima zdravstveni sustav.

17. Stoga je temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

18. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog na raspravnom zapisniku od 15. siječnja 2025. (list 73 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužitelj ovaj upravni spor izgubio te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

19. U odnosu na navod tužitelja da je stranka ovog spra ima pravo na besplatnu pravnu pomoć Sud navodi kako je člankom 60. stavkom 4. Zakona propisano da su pružatelji pravne pomoći odvjetnici i pravnici iz udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa, a što opunomoćenik tužitelja nije.

Zagreb, 20. siječnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Josip Letica, Zagreb, Žitnjak Bogdani 66,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335,

3. U spis