Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-299/2019-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog Leko & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 11. prosinca 2024.g. u prisutnosti tužitelja, pun. tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 20. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010589024 od 13. lipnja 2005. g. sklopljenog između tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi “Kredit u iznosu od 71.213,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora”.
II.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4 Ugovora o kreditu br. 9010589024, od 13. lipnja 2005. g. sklopljenog između tužitelja ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, vezano uz kamatnu stopu iz čl. 4. Ugovora koja iznosi 4,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 7.156,04 € (slovima: sedamtisućastopedesetšesteura i četiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 %-tnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB, za razdoblje, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na svaki pojedinačni novčani iznos kako slijedi:
na iznos 65,97 EUR od 31. svibanj 2010. do plateža
na iznos 147,09 EUR od 30. lipanj 2010. do plateža
na iznos 83,30 EUR od 31. srpanj 2010. do plateža
na iznos 96,00 EUR od 31. kolovoz 2010. do plateža
na iznos 91,92 EUR od 30. rujan 2010. do plateža
na iznos 83,27 EUR od 31. listopad 2010. do plateža
na iznos 91,79 EUR od 30. studeni 2010. do plateža
na iznos 112,16 EUR od 31. prosinac 2010. do plateža
na iznos 98,12 EUR od 31. siječanj 2011. do plateža
na iznos 103,22 EUR od 28. veljača 2011. do plateža
na iznos 96,37 EUR od 31. ožujak 2011. do plateža
na iznos 97,40 EUR od 30. travanj 2011. do plateža
na iznos 118,49 EUR od 31. svibanj 2011. do plateža
na iznos 180,81 EUR od 30. lipanj 2011. do plateža
na iznos 143,43 EUR od 31. srpanj 2011. do plateža
na iznos 126,01 EUR od 31. kolovoz 2011. do plateža
na iznos 113,83 EUR od 30. rujan 2011. do plateža
na iznos 112,31 EUR od 31. listopad 2011. do plateža
na iznos 111,23 EUR od 30. studeni 2011. do plateža
na iznos 116,58 EUR od 31. prosinac 2011. do plateža
na iznos 122,21 EUR od 31. siječanj 2012. do plateža
na iznos 122,64 EUR od 29. veljača 2012. do plateža
na iznos 118,86 EUR od 31. ožujak 2012. do plateža
na iznos 120,73 EUR od 30. travanj 2012. do plateža
na iznos 122,50 EUR od 31. svibanj 2012. do plateža
na iznos 181,19 EUR od 30. lipanj 2012. do plateža
na iznos 253,36 EUR od 31. srpanj 2012. do plateža
na iznos 119,06 EUR od 31. kolovoz 2012. do plateža
na iznos 115,05 EUR od 30. rujan 2012. do plateža
na iznos 119,28 EUR od 31. listopad 2012. do plateža
na iznos 121,62 EUR od 30. studeni 2012. do plateža
na iznos 120,80 EUR od 31. prosinac 2012. do plateža
na iznos 111,74 EUR od 31. siječanj 2013. do plateža
na iznos 119,46 EUR od 28. veljača 2013. do plateža
na iznos 119,83 EUR od 31. ožujak 2013. do plateža
na iznos 116,59 EUR od 30. travanj 2013. do plateža
na iznos 107,94 EUR od 31. svibanj 2013. do plateža
na iznos 168,86 EUR od 30. lipanj 2013. do plateža
na iznos 109,57 EUR od 31. srpanj 2013. do plateža
na iznos 113,07 EUR od 31. kolovoz 2013. do plateža
na iznos 118,42 EUR od 30. rujan 2013. do plateža
na iznos 115,66 EUR od 31. listopad 2013. do plateža
na iznos 117,25 EUR od 30. studeni 2013. do plateža
na iznos 119,05 EUR od 31. prosinac 2013. do plateža
na iznos 82,33 EUR od 31. siječanj 2014. do plateža
na iznos 84,50 EUR od 28. veljača 2014. do plateža
na iznos 83,85 EUR od 31. ožujak 2014. do plateža
na iznos 81,32 EUR od 30. travanj 2014. do plateža
na iznos 80,27 EUR od 31. svibanj 2014. do plateža
na iznos 142,58 EUR od 30. lipanj 2014. do plateža
na iznos 83,83 EUR od 31. srpanj 2014. do plateža
na iznos 86,22 EUR od 31. kolovoz 2014. do plateža
na iznos 85,68 EUR od 30. rujan 2014. do plateža
na iznos 87,96 EUR od 31. listopad 2014. do plateža
na iznos 89,56 EUR od 30. studeni 2014. do plateža
na iznos 88,71 EUR od 31. prosinac 2014. do plateža
na iznos 96,22 EUR od 31. siječanj 2015. do plateža
na iznos 27,91 EUR od 28. veljača 2015. do plateža
na iznos 89,85 EUR od 31. ožujak 2015. do plateža
na iznos 89,85 EUR od 30. travanj 2015. do plateža
na iznos 89,85 EUR od 31. svibanj 2015. do plateža
na iznos 151,97 EUR od 30. lipanj 2015. do plateža
na iznos 89,85 EUR od 31. srpanj 2015. do plateža
na iznos 89,84 EUR od 31. kolovoz 2015. do plateža
na iznos 89,85 EUR od 30. rujan 2015.do plateža
sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 3.278,60 € (slovima: tritisućedvjestosedamdesetosameura i šezdesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom na trošak koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 20. siječnja 2025. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 13.lipnja 2005.g. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9010589024 na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 71.213,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U pogledu predmetnog ugovora, tužitelj smatra kako je Ugovorom i to člancima 4. i 7. Ugovora o kreditu povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu švicarskog franka, uz koju je vezana glavnica te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, odnosno, da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Nadalje, tužitelj ističe da je ugovor o kreditu br. 9012311974 sklopljen na unaprijed formuliranom standarnom obrascu, s formuliranim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, tuženik nije dao potpune informacije pa tužitelji nije imao u cijelosti informacije u izboru kredita koji odgovara njezinim potrebama i financijskoj situaciji, pri čemu tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Na taj je način, u čl. 4. Ugovora, i ugovorena kamatna stopa, za koju tužiteljica ističe da je ništetna, pozivajući se na čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 79/07). Sporna ugovorna odredba je ništetna s obzirom da visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno, jedne od ugovornih strana. Osim toga, tužitelj navodi kako je tijekom ugovornog odnosa kamatna stopa bila nekoliko puta povećavana u vrijeme kad je rasla vrijednost švicarskog franka, što je rezultiralo značajnijim porastom rate kredita. Tužitelj napominje da je zbog anuitetnog načina obračuna, povećana kamatna stopa značila da se udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje. Dalje, tužitelj navodi da iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe čl. 96. – 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji je na snazi bio u vrijeme sklapanja ugovora, a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, a što je potvrđeno i presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu. Tužitelj tvrdi da je i odredba čl.7. Ugovora o kreditu 9010589024 nepoštena, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke, koja se temelji na potpunim obavijestima za vrijeme pregovora. Posljedica izostanka potpunog informiranja tužiteljice ogleda se u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana te u činjenici da je valutnu klauzulu tuženik ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi, kako bi se zaštitio od gubitka vrijednosti novca. Tužitelj dalje ističe kako postoji nekoliko presuda suda Europske unije koje utvrđuju da su ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštene i ništetne odredbe, a kako je stav spomenutog suda da je ugovor o kreditu ništetan ako je ništetna valuta kredita. U konkretnom slučaju, za vrijeme otplatnog perioda spornog ugovora, švicarski franak je aprecirao, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. Banka je, kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezivanja obveze uz tečaj CHF, dok tužitelj, nastupajući s pozicije potrošača, nije imala mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti potencijalne rizike i posljedice koje bi proistekle iz istog. Naprotiv, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom vezanom uz CHF prezentirala kao povoljniji, pa je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditoru, prihvatila prezentirane činjenice kao točne. Pritom, tuženik nije transparentno prikazao ni izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu u EUR, stoga tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je kredit povoljniji, pa je tako pristao na valutnu klauzulu, koja se kasnije pokazala rizičnijom. Tužitelj dodaje kako je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene, čime nije ostavljao mogućnost pregovora o pojedinačnim odredbama. Dužnost tuženika bila je da tužitelju, u pisanom obliku izloži sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke, pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila procjenu odgovara li predloženi ugovor njezinim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koji bi mogli nastati za tužitelja. Ta tuženikova obveza danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj zaključuje kako propustom tuženika da postupa u skladu sa zakonskim obvezama, u trenutku sklapanja Ugovora nije raspolagao potrebnim informacijama za donošenje odluke te da je primjena valutne klauzule u CHF, u trenutku kad nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, pa je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR. Tužitelj smatra kako sklapanjem Dodatka ugovoru tužitelj nije doveden u svoju početnu poziciju u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj stoga tužbom traži da se utvrdi ništetnost odredaba čl.4. i 7. Ugovora o kreditu te da isplati preplaćeni iznos od 61.883,84 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja sredio tužbeni zahtjev u iznosu od 7.156,04 €.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine, kao što je osporio i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu, te istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik obrazlaže da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, koja ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti dok traje ugovorni odnos, a da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, što je jasno naznačeno u čl.1.Ugovora o kreditu. Također, tuženik navodi da nije sporna niti odredba Ugovora kojom je ugovorena početna kamatna stopa zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tuženik dalje ističe da nije znao, kao što nije imao ni razloge sumnjati u buduće kretanje tečaja valute, uzimajući u obzir stabilnost tečaja CHF kroz dugi niz godina, a promjenjiva kamatna stopa nije zabranjena, već je naprotiv bila suglasna volja ugovornih strana. Tuženik se dalje osvrće na tužiteljeve navode o neinformiranosti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, smatrajući da ju je informirao o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, za što je tuženik imao točno određene smjernice za informiranje i u sladu s edukacijama kojih su se bankari koji su radili na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Nadalje, tuženik dodaje da je korisnik kredita, ovdje tužitelj, potpisom potvrdio i posljednju stavku ugovora kojom potvrđuje da je upoznat s činjenicom da su kredit i iz njega proizlazeće obveze vezane uz valutnu klauzulu, pa da time i izrijekom potvrđuje pristanak na sve rizike i učinke koji bi mogli proizaći iz promjene tečajnih odnosa. Iz sveg navedenog proizlazi kako na strani tuženika nije bilo znanja o budućem kretanju tečaja, da je tuženik s razlogom vjerovao u stabilnost tečaja i da je tužitelj bio upozoren na valutni rizik. Naposljetku, tuženik je predložio da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te zatražio naknadu parničnog troška te je istakao prigovor zastare, a osim toga nesporno je da su stranke potpisale aneks ugovora odnosno provele su konverziju koja se odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje.
3. U svrhu dokazivanja pročitan je Ugovor o kreditu (list 4-5), otplatna tablica (list 6), dopis tužiteljice od 4.5.2019. (list 7), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 16-20), Poslovanje s građanima, Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke nadležnih tijela Banke (list 21-23), promjene kamatnih stopa na kredite građana po nagradnom programu inovacija (list 24), pregled uplata po kreditu na dan 12.6.2019 (list 27-28), pročitan je podnesak tuženika (list 29- 32), pročitan je podnesak tužitelja (list 33-37), provedeno je knjigovodstveno – financijsko vještačenje na okolnost pretplaćenih iznosa.
4.Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5.Sud je donio rješenje kojim se usvaja prigovor mjesne nenadležnosti međutim povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Osijeku je važio žalbu, preinačio rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj P-299/2019-16 od dana 25.ožujka 2024.g. i odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan. Nesporno je da su tužitelj, odnosno korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 13.lipnja 2005.g. Ugovor o kreditu br. 9010589024 na temelju je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 71.213,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Stoga, nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o čijoj visini se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Konačno, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, u trenutku kad je nastupila promjena u visini ugovorene kamatne stope, ista je bila ostvarena jednostranom odlukom tuženika, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne kamatne stope. Sud smatra kako je ugovorna odredba sadržana u čl. 4. Ugovor nepoštena, budući da nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.
6.U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 4. ugovora, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Isto tako Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. je neodređena nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.
8.U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe čl. 1. i 2. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv 8 banaka od 4.7.2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 i potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt- 249/14 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 10.lipnja 2019.g., nije nastupio zastarni rok od pet godina. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2245/17-2 proizlazi kako: „prema shvaćanju revizijskog suda, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05. Stoga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“
10. Nesporno je da su stranke dana 10.prosinca 2015.g. provele konverziju predmetnog ugovora o kreditu odnosno sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 9010589024 a kojim su izmjenile ugovorne odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
11. Međutim, s obzirom na navedeno u odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru iurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
12. Dakle, nije sporno da je konverzija provedena sukladno zakonskim okvirima koji su bili važeći u vrijeme sklapanja dodatka Ugovora, međutim sud smatra kako je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
13. Sud je stoga na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo IŠ, mag. oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o kreditu od 5,10% te zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platila iznos od 6.130,48 € više od onog iznosa koji bi isplatila da je obveza otplate kredita bila u kunama ( bez valutne klauzule vezane uz CHF) i da je kamatna stopa cijelo vrijeme iznosila 5,10 % godišnje. Sud je dao zadatak vještaku tražeći izračun po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10% smatrajući kako je ova kamatna stopa nesporno ugovorena između stranaka. Protiv ovakvog nalaza tužitelj je uložio prigovor smatrajući da je vještak pogrešno obračunao iznos preplate. Vještak je nakon toga dana 6.studenog 2024.g. dostavio očitovanje odnosno novi obračun priznajući da je metodološki pogriješila u dijelu izračuna kada radi prijeboj s preplatom priznatom u konverziji te je vještak izračunala kako preostala razlika više plaćenog iznosi 7.156,04 €, a na koji matematički izračun stranke nisu stavile prigovor, odnosno tuženik je i dalje ostao kod prigovora pogrešne premise tužbenog zahtjeva.
14.U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od 7.156,04 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.
15.Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom pa je tuženik dužan nadoknaditi trošak parničnog postupka, koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, za sastav žalbi od 28.8.2023.g. i 3.9.2023.g. svaku u iznosu od 250,00 €, zastupanje na četiri ročištima dana 19.11.2019..g., 3.9.2024.g., 13.11.2024.g., 11.12.2024.g. svakog u iznosu od 200,00 €, za sastav podnesaka od 12.11.2024.g. i 21.10.2024.g. svakog u iznosu od 200,00 €, za predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 €, za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 € te PDV od 25% na cjelokupni trošak od 2.200,00 € koji iznosi 550,00 € sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 128,60 €, tako da ukupni trošak iznosi 3.278,60 €.
16.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 20. siječnja 2025.
Sudac
Darko Magdić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1.Odvj. Sonja Dušić Poljak, Koprivnica - neposredno
2.Odvj. Miroslav Leko, OD Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18 - preko e- komunikacije
