Pn-123/2012-117
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Spizu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, i II. tuženika Lovačko društvo Perun, OIB 65968220944, Mošćenička Draga 21, Mošćenička Draga, zastupanog po punomoćniku Kristianu Čapariću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Pavao Theo Pocrnić Schaps, odvjetnika, punomoćnika po zaposlenju I. tuženika G Težulata i punomoćnika II. tuženika HZ, odvjetnika, a po objavi presude dana 20. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. II. tuženik Lovačko društvo Perun, OIB 65968220944, Mošćenička Draga 21, dužan je tužitelju ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], platiti iznos od iznos od 13.093,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2012. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te iznos od 1.912,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine te naknaditi troškove postupka iznosu od 5.646,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem od II. tuženika potražuje isplatu iznosa od 19.835,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2012. do isplate.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem od II. tuženika potražuje isplatu zateznih tekućih na dosuđeni iznos od 1.912,31 EUR od 4. siječnja 2012. do 20. siječnja 2025.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na I. tuženika Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, kao neosnovan.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na II tuženika Lovačko društvo Perun, OIB 65968220944, preko iznosa dosuđenog u toč. I. izreke.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa neimovinske štete te imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 27.606,34 EUR.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u odnosu na zahtjev za neimovinsku štetu, zahtjev za imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu te zahtjev za imovinsku štetu za uništenu odjeću i kacigu, učinjena 18.3.2024.
III. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa imovinske štete na motociklu u iznosu od 2.120,76 EUR te imovinske štete za trošak šlepanja u iznosu od 5,52 EUR te trošak garaže u iznosu od 1,49 EUR.
IV. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane II. tuženika.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 31. kolovoza 2011,. stradao kao vozač motocikla registarske oznake [registarska oznaka] na državnoj cesti kraj Mošćeničke Drage kada je u jednom trenutku s lijeve strane ceste iskočila srna i udarila u motocikl. Od siline udarca tužitelj je pao s motocikla na kolnik i tom prilikom zadobio teške tjelesne ozljede opasne po život. Tužitelj je kolima Hitne medicinske pomoći prevezen u KBC Rijeka gdje je deset dana ostao na odjelu s dijagnozama: prijelom lopatice, prijelom ključne kosti, višestruki prijelomi rebara, kontuzija i hematom pluća, prijelom nosne kosti, prijelom maleola fibule. Tužitelj je pretrpio silan strah i izuzetno jake fizičke bolove koji su trajali mjesecima nakon ozljeđivanja. Zaostao je čitav niz tegoba iza teških prijeloma te znatno smanjenje plućne funkcije zbog serijskog prijeloma rebara, penetrantnih ozljeda prsnog koša te kontuzije i hematoma pluća. Unatoč liječenju zaostalo je teško oštećenje tjelesnog zdravlja u omjeru od oko 60%. Tužitelj je nakon nesreće teško traumatiziran u psihičkom statusu te je došlo i do oštećenja duševnog zdravlja. Zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tužitelj traži odštetu za: strah 12.000,00 kn, fizičke bolove 20.000,00 kn, duševne bolove zbog tjelesnog oštećenja 250.000,00 kn, duševne bolove zbog oštećenja psihičkog zdravlja 50.000,00 kn, nagrđenja izgleda 20.000,00 kn, tuđu pomoć 12.000,00 kn, uništenu odjeću 1.000,00 kn, uništeni motor 25.000,00 kn, trošak šlepanja 569,00 kn, trošak garaže 184,50 kn u ukupnom iznosu od 390.753,50 kn. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 390.753,50 kuna sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka.
1.1.Tužitelj je u podnesku od 7.11.2017., a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za naknadom neimovinske štete i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 208.000,00 kn (27.606,34 EUR). I tuženik se protivio povlačenju, dok se II tuženik u roku od zakonskom roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen predmetni podnesak tužitelja nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe pa se temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra kako je II tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je u ovom slučaju tužbeni zahtjev smanjen, odnosno tužba u navedenom dijelu povučena nakon upuštanja I. tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a kako se I. tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, već će se o tom dijelu sud odlučiti ovom presudom (toč. II. izreke presude).
1.2. Na ročištu od 18.3.2024. tužitelj je dijelom povećao tužbeni zahtjev u odnosu na ranije postavljeni od 7.11.2017. glede nastavno navedenih vidova štete, a s obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o izmjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, a kako to navodi na ročištu od 3.12.2024. Tim podneskom postavlja zahtjev za isplatu 30.000,00 EUR na ime naknade neimovinske štete (10.000,00 EUR za pretrpljene fizičke bolove, 5.000,00 EUR za pretrpljeni strah, 10.000,00 EUR za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, 5.000,00 EUR za naruženost) te postavlja zahtjev za naknadu imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu) u iznosu od 3.000,00 EUR te imovinske štete na uništenu odjeću i kacigu u iznosu od 550,00 EUR. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, dalje u tekstu: ZPP) propisano je da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu. Stavkom 2. te odredbe propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U ovom konkretnom slučaju tuženici su se protiviili preinaci tužbe, tako da je sud, sukladno čl. 190. st. 2. ZPP, mogao dopustiti preinaku samo ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Imajući na umu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeo stav da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.), te da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev (glede neimovinske štete), valjalo je dopustiti preinaku u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, sukladno čl. 190. st. 2. ZPP i riješiti kao u toč. II. izreke rješenja, s tim da se u odnosu na I. tuženika ne radi o preinaci jer se on ranije protivio učinjenom povlačenju tužbe pa se u odnosu na njega odlučuje o prvotno postavljenom postavljenom zahtjevu pa je tužitelj na taj način, tužbenim zahtjevom od 18.3.2024. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika u odnosu na prvotno postavljeni. Sud je dozvolio preinaku i glede zahtjeva za naknadu štete glede tuđu pomoć i njegu i glede zahtjeva za uništenu odjeću i kacigu imajući prvenstveno u vidu da se visina naknade štete prema odredbi čl. 1089. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim u slučajevima kad zakon određuje što drugo pa obzirom da je došlo do značajnog proteka vremena i povećanja cijena od ranije postavljenog tužbenog zahtjeva, dopustio je preinaku i glede tog vida štete.
1.3. Na tom ročištu tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na ranije postavljeni glede imovinske štete za trošak šlepanja u iznosu od 5,52 EUR te trošak garaže u iznosu od 1,49 EUR pa kako se tuženici u zakonskom roku od 15 dana od dana kada je povlačenje učinjeno nisu izjasnili o djelomičnom povlačenju tužbe (već su se samo usprotivili preinaci tužbe), temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra se kako su tuženici pristali na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja. Podneskom od 31.5.2024. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na ranije postavljeni glede imovinske štete na motociklu u iznosu od 2.120,76 EUR pa kako se tuženici u zakonskom roku od 15 dana od dana kada im je dostavljen podnesak tužitelja nisu izjasnili o djelomičnom povlačenju tužbe, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra se kako su tuženici pristali na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja.
1.4. Vezano za po II tuženiku istaknut prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja napomenuti kako
2. U odgovoru na tužbu I. tuženik Hrvatske ceste d.o.o. navodi da u ovom slučaju nema nikakve krivnje ili propusta u radu I. tuženika i da on ničim nije prouzročio štetu ili pridonio istoj. Uzrok prometne nezgode nije stanje ceste ili postojanje ili nepostojanje prometnog znaka, nego uzrok šteti je sudar vozila i divljači, dakle sudar dvije opasne stvari. Cesta nije opasna stvar, sama po sebi, nego vozilo na cesti je opasna stvar, a to je velika razlika. I. tuženik se bavi upravljanjem, održavanjem i rekonstrukcijom državnih cesta, a ne brigom i uzgojem divljači. Ističe da je divljač opasna stvar te da odgovornost u konkretnom slučaju valja prosuđivati prema odredbama Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti te da I. tuženik po tim odredbama ne može biti odgovoran. Dakle I. tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što I. tuženiku nije djelatnost lovno gospodarstvo, već se tom djelatnošću bave lovačka društva, koja su prema Zakonu o lovstvu, obavezna poduzimati mjere sprječavanja štete od divljači trećim osobama pa tako i spriječiti dolazak divljači na ceste ograđivanjem lovišta, osiguranje, hrane za divljač osigurati pojilišta i sl. I. tuženiku nije poznato da je do štetnog događaja došlo na način kako je to u tužbi navedeno, a niti je mogao imati saznanja da se na dijelu ceste gdje se dogodila prometna nezgoda nalazi lovište i u kojim granicama pa tako i da postoji opasnost od učestalog prelaska divljači preko ceste, a i sam Zakon o lovstvu ne navodi državnu cestu kako granicu lovišta. Iz zapisnika o očevidu razvidno je da je postojao znak "divljač na cesti", a to znači da je lovačko društvo zatražilo postavljanje prometnog znaka radi upozorenja vozačima. Postavljanje okomite prometne signalizacije dio je sadržaja, zakonom ustanovljene dužnosti I. tuženika da osigura neometan i siguran promet na javnim državnim cestama. Zakonom o cestama određeno je da se prometni znakovi, signalizacija i oprema te turistička i ostala signalizacija postavlja na javnoj cesti na temelju Prometnog projekta. Također je određeno da sve pravne osobe koje upravljaju javnim cestama iz prethodnu suglasnost ministra odnosno Ureda državne uprave u županiji nadležnoj za poslove prometa mogu izmijeniti Prometni projekti i postojeće stanje. To znači da I. tuženik lako upravlja navedenom prometnicom, sam po svom nahođenju ili izboru ne postavlja prometni znak "divljač na cesti" ili bilo koji drugi prometni znak bez prethodno obavljenog postupka. Nema logike da je I. tuženik odgovoran za postavljanje takvog prometnog znaka jer tuženik ne zna gdje se nalaze lovišta i njihove granice i gdje divljač učestalo prelazi cestu. Teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da postoji propust I. tuženika jest da tužitelju, a on takve činjenice nije ni iznio, a kamoli da ih je pokušao dokazati, pa se ne vidi razlog zbog čega bi I. tuženik bio odgovaran i u čemu je njegova krivnja, odnosno što to on nije učinio u smislu održavanja, a trebao je. Cesta po ustaljenoj sudskoj praksi ne predstavlja opasnu stvar, a upravljanje i održavanje cesta ne predstavlja opasnu djelatnost pa I. tuženik ne odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti već po načelu presumirane krivnje. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima presumira se upravo krivnja, ali ne štetna radnja i uzročna veza između te radnje i nastale štete, već njih treba dokazati upravo štetnik. Prema odredbi čl.1064. Zakona o obveznim odnosima za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a I. tuženik sigurno nije vlasnik srne na koju je naletjelo vozilo tužitelja, već je to očito Lovačko društvu Perun čiji je i lovnik GZN i preuzeo divljač, a što je vidljivo iz Zapisnika policijske postaje Opatija. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.
3. U odgovoru na tužbu II. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u pogledu visine. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je sukladno čl. 85. Zakona o lovstvu (NN 140/05 i 75/09) "za sporove glede naknade štete koju počini divljač nadležan redovno mjesno nadležni sud na području kojeg je lovište ustanovljeno." S obzirom na činjenicu da je II. tuženik Lovačko društvo "Perun" ustanovljeno na području Mošćeničke Drage, to bi postupanje po ovoj tužbi bilo u nadležnosti Općinskog suda u Opatiji. Sukladno čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu "za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovog Zakona bio obvezatan poduzeti. Prema Zapisniku o očevidu Policijske uprave Primorsko-goranske Rijeka, broj: 511-09-31-03/2-16-2011. NB od 29.9.2011., trag struganja motocikla pronađen je na desnoj prometnoj traci u dužini od 24,80 m, početak traga udaljen je od PZM unatrag za 297,30 m te udaljen od desnog ruba kolnika za 1,60 m. Uzimajući u obzir navedeno, odnosno da je motocikl pronađen udaljen od desnog ruba kolnika 1,60 m, a ukupna širina kolnika iznosi 7 m, dakle 3,50 m računajući na dvije jednake polovice, a srna je iskočila s lijeve strane ceste, te činjenicu da se nesreća dogodila na ravnom dijelu ceste, nameće se zaključak da je tužitelj mogao divljač-srnu motociklom zaobići, odnosno izbjeći, a sve pod uvjetom da je vozio propisanom brzinom od 50 km/h. Dakle, oštećeni nije poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači. Sukladno čl. 86. st. 3. citiranog Zakona o lovstvu odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku. Prema istom, a prije navedenom Zapisniku o očevidu na cesti DC 66/3, kms 14-30m, odnosno na mjestu prije štetnog događaja ekskulpacije tužitelja. Vidjevši prometni znak, tužitelj je trebao prilagoditi brzinu kretanja uvjetima na cesti, stoga u navedenom smislu, ne postoji odgovornost II. tuženika za nastalu štetu od divljači, a na motociklu tužitelja. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu (list 5-7 spisa), medicinsku dokumentaciju (list 8-14 i 224-232 spisa), račune (list 15-16 spisa), situacijski plan (list 56), proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 41-42 i 137 spisa), proveo očevid na licu mjesta od 11. lipnja 2015. (list 50 spisa), proveo prometno vještačenje po sudskom vještaku dipl. ing. Berislavu Šimunoviću (list 85-90 spisa), usmeno saslušao prometnog vještaka na ročištu od 15. prosinca 2021. (list 215-216 spisa), proveo medicinsko vještačenje po sudskim vještacima dr. med. Davorki Paldino i dr. med. TZ (list 105-109 spisa), usmeno saslušao vještakinje dr. Paladino i dr. TZ, proveo dokaz saslušanjem svjedoka MZ, LZ, zakonskog zastupnika II tuženika ŠZ i svjedokinje HZN, proveo psihijatrijsko vještačenje po sudskom vještaku prim. Gordanu Makariću, dr. med. (list 183 spisa), usmeno saslušao vještaka na ročištu od 15. prosinca 2021. (list 212 spisa), proveo prometno vještačenje po sudskom vještaku dipl. ing. Berislavu Šimunoviću (list 319-322 spisa), proveo dopunsko medicinsko vještačenje po sudskim vještacima dr. med. Davorki Paladino, dr. med. TZ i dr. med. Gordanu Makariću (list 334-335 spisa).
5. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja. Sporna je pasivna legitimacija I tuženika i odgovornost tuženika za štetu. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.
6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
7. Predmet spora je naknada imovinske štete na motociklu, imovinske štete s osnova uništene odjeće i kacige, troška šlepanja, troška garaže, neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te imovinske štete za tuđu pomoć i njegu koju je tužitelj pretrpio kao vlasnik motocikla reg. oznake [registarska oznaka] prilikom naleta motocikla na srnu na kolniku državne ceste 66/3, dionica 3, km 14 + 300 m u smjeru Rijeke dana 31. kolovoza 2011., a kojim je upravljao.
8. Radi utvrđivanja odgovornosti za nastanak štetnog događaja pa slijedom toga postojanja osnova i visine imovinske štete (osim štete za tuđu pomoć i njegu) izvršen je uvid zapisnik o očevidu Policijske postaje Opatija od 29.9.2011., situacijski plan, račune, proveden je očevid na licu mjesta u prisustvu stranaka i prometnog vještaka, provedeno je prometno vještačenje, saslušan je tužitelj kao stranka te svjedoci MZ, LZ, HZN, zakonski zastupnik II tuženika SZ, dok je radi utvrđivanja ozljeda koje je tužitelj zadobio te slijedom toga postojanja osnova i visine neimovinske štete te imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, pročitana medicinska dokumentacija te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, kao i dokaz medicinskim vještačenjem.
9. Iz zapisnika o očevidu proizlazi da se 31. kolovoza 2011. na kolniku državne ceste 66/3, dionica 3, km 14 + 300 m u smjeru Rijeke dogodila prometna u kojoj je sudjelovao tužitelj kao vozač motocikla reg. oznake [registarska oznaka].
10. Iz iskaza svjedoka MZ proizlazi kako je na dan štetnog događa bio član izvršnog odbora II. tuženika te kako ga je bivši predsjednik II tuženika obavijestio o štetnom događaju. Poznato mu je da je došlo do sudara motocikla i srne te da je član lovačkog društva LZ došao po srnu. Ne zna gdje se dogodio štetni događaj. Navodi kako II tuženik nema nikakve ovlasti na cesti te kako mu je poznato da je II tuženik tražio od Ceste Rijeka postavljanje znakova "divljač na cesti" te kako na dan štetnog događaja nije bilo skupnog lova. Pretpostavlja da je II tuženik tražio od I tuženika postavljanje znaka "divljač na cesti" te kako bi takav dokument kod II tuženika trebao postojati te navodi kako je postavljanje znaka zatraženo puno prije štetnog događaja. Pretpostavlja da je znak "divljač na cesti" postojao na dan štetnog događaja. Isti je postavljen na zahtjev II tuženika.
11. Iz iskaza svjedoka LZ proizlazi kako se sjeća štetnog događaja, a u to vrijeme je bio član II. tuženika. Štetni događaj nije vidio jer je bila noć, a policija ga je pozvala da pokupi ostatke životinje. Tada je postojao znak opasnosti "divljač na cesti", a u Mošćenićkoj Dragi postoji ograničenje brzine od 40 km/h. Postavljanje znaka "divljač na cesti" zatražio je II. tuženik. Navodi kako je mjesto nezgode bliže Brseču na udaljenosti od kilometra, možda malo više. Štetni događaj se dogodio na ravnom dijelu ceste iza kojeg dolazi zavoj u lijevo. Štetni događaj je malo više od km udaljen od njegove kuće. Navodi kako je divljač eksplodirala od udarca te kako je nekoliko puta skupljao divljač sa ceste te kako u takvom stanju nikada nije bila divljač te kako je sporna srna bila sva za zakopati. Navodi kako na mjestu nezgode ne postoji ograda uz cestu niti postoji osvjetljenje.
12. Sud prihvaća iskaze svjedoka u cijelosti, ocjenjuje ih uvjerljivim i istinitim, budući da su isti u dijelu koji se odnosi na postavljanje prometnog znaka i stanje divljači nakon štetnog događaja suglasni sa javnom ispravom- zapisnikom o očevidu Policijske postaje Opatija od 29.9.2011., a sadržaj iskaza navedenih svjedoka nisu ničim dovedeni u sumnju.
13. Iz iskaza svjedokinje ĐZN proizlazi kako se ne sjeća štetnog događaja radi proteka vremena. Svjedokinja vrši uvid u zapisnik o očevidu na listu 5-7 spisa te navodi kako ona nije sudjelovala u izradi zapisnika o očevidu, već isti sastavljanja njezin mentor FZ koji je danas pokojni. Navodi kako je u PP Opatija u to vrijeme bila na vježbeničkom radu, u periodu od 10 mjeseci, stoga se ne sjeća ičega vezano za mjesto nezgode.
13.1. Iskaz navedene svjedokinje sud nije posebno cijenio jer ta svjedokinja nema neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama.
14. Iz iskaza zakonskog zastupnika II. tuženika ŠZ proizlazi kako je na dan štetnog događaja bio član II tuženika, lovac, ne sjeća štetnog događaja, ali se unutar lovačkog društva pričalo o štetnom događaju, da je životinja nakon sudara bila neprepoznatljiva. Ništa se nije pričalo oko dinamike nastanka štetnog događaja. Na dan štetnog događaja sporna dionica ceste bila je pokrivena znakom "divljač na cesti", postavljena od strane I. tuženika i o tome postoji pisana dokumentacija kod II. tuženika. Sporni dio ceste napravljen je od granita te taj dio ceste vozači motocikla koriste za razvijanje velikih brzina, a posljedica toga je minimalno 5-10 prometnih nezgoda u kojima sudjeluju motociklisti. Navodi kako cesta niti 6 metara prostora uz cestu nije lovište i II. tuženik nema nikakve ingerencije na navedenom dijelu ceste. Navodi kako skupni lov može biti vikendom, može biti i srijedom, ali nikako prije sredine rujna i sigurno nije bio na dan štetnog događaja. Unazad 3 godine uvedena mogućnost skupnog lova srijedom.
14.1. Sud prihvaća iskaz zakonskog zastupnika II. tuženika u pretežitom dijelu, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, a sadržaj njegovog iskaza u dijelu u kojem se prihvaća nije ničim doveden u sumnju. Ne prihvaća dio njegovog iskaza da je sporni dio ceste napravljen od granita te taj dio ceste vozači motocikla koriste za razvijanje velikih brzina, a posljedica toga je minimalno 5-10 prometnih nezgoda u kojima sudjeluju motociklisti jer takvi navodi nisu ničim dokumentirani.
15. Iz iskaza tužitelja od 3. ožujka 2015. proizlazi kako se uputio na put iz [adresa] u [adresa] i negdje oko 20:30 sati kretao se motociklom u Mošćenićkoj Dragi vozeći brzinom od oko 50 km/h dok se iza njega kretalo osobno vozilo i u jednom trenutku s njegove lijeve strane iskočila je pred motor životinja-srna, koja je bila u visini motora te je on motorom prešao preko životinje i u tom trenutku udario glavom o kontrolnu ploču i izgubio kontrolu nad motorom, a motor mu je pao na lijevu nogu. Pad je bio na crti koja dijelila cestu po pola. U tom trenutku on je imao misao da bi ga mogao na cesti pokupiti i osobni automobil koji je vozio iza njega pa se probao pomaknuti na desno prema cesti. Međutim, taj osobni auto je stao i iz njega je izašao jedan čovjek koji je već zvao mobitelom hitnu i pomogao mu da se ustane, a spriječio je curenje benzina iz motora koji je ostao na cesti na lijevom boku. Nakon toga je došla hitna i odvela ga u KBC Rijeka. Životinja za koju je govorio da je iskočila na cestu je po njegovoj procjeni vjerojatno sa ceste skočila na njegov dio ceste jer je on shvatio da je u doskoku na cestu uslijed čega je i pokleknula na cesti i on je motorom prešao preko te životinje i pregazio je. S lijeve strane ceste se nalazi nekakvo raslinje i šipražje i provalija, a ne sjeća da je postojala ikakva zaštitna ograda. Prije dolaska hitne pomoći došla je policija i dao im je informacije o štetnom događaju, ali je bio u takvom zdravstvenom stanju da nije nazočio očevidu već ga je odvezla hitna pomoć. Navodi da je njemu rečena životinja iskočila na cestu i on ju prethodno nije vidio. Zbog posljedica prometne nezgode njemu je zaostalo naruženje na tijelu od toga da mu je desno rame niže, nos mu je grbav, usta deformirana, svakodobno nosi štaku i ne može se uopće kretati bez štake i ima ožiljke po tijelu i na kupanju ga ljudi gledaju i pitaju od čega mu je to, a on im mora objašnjavati. Za dužeg kretanja koristi ortopedsko pomagalo u vidu hodalice. Navodi da se prije nesreće normalno hodao i nikakva pomagala mu nisu bila potrebna. Njemu je u nesreći uništena motociklistička jakna vrijednosti 300-400 EUR, hlače vrijednosti 800,00 kuna i kaciga vrijednosti 1.000,00 kn. Zbog posljedica nezgode bila mu je potrebna pomoć i njega drugih osoba koju su mu pružali njegova prijateljica, sestra i majka, a on im za to ništa nije plaćao. U svom iskazu od 16. srpnja 2018. tužitelj navodi kako je zadobio ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji te kako je prije štetnog događaja svirao, a sada više ne može te kako nije sposoban za bilo kakav posao nakon štetnog događaja. Atrofirali su mu mišići. Navodi kako nema nikakvih primanja te mu se urušio cijeli život, kako je svirao harmoniku i gitaru, a radi ozljede lijeve ruke više ne može svirati. Radi ozljede lijeve noge vidno šepa te koristi štake pri hodu i hodalicu. Tužitelj pokazuje sudu zglob lijeve noge te je utvrđeno da je isti vidno natečen.
15.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja, osim u dijelu u kojem navodi kako nije sposoban za bilo kakav posao nakon štetnog događaja, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju. U dijelu u kojem tužitelj navodi kako nije sposoban za bilo kakav posao nakon štetnog događaja sud nije prihvatio njegov iskaz jer za takve navode ne postoje nikakvi dokazi u spisu.
16. Na očevidu na licu mjesta tužitelj je kao mjesto štetnog događaja pokazao mjesto različito od onog navedenog u zapisniku o očevidu pa je sudska komisija sa prisutnima, a nakon što je punomoćnik I tuženika na to ukazao ponovno pristupila na mjesto štetnog događaja prema zapisniku o očevidu pa je stoga prometni vještak izvršio potrebna mjerenja i fotografiranja prema zapisniku o očevidu.
17. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. Berislava Šimunovića od 5. prosinca 2021. proizlazi da je u štetnom događaju motocikl tužitelja s prednjim dijelom naletjelo na srnu koja je pretrčavala kolnik, dolazeći motociklu s lijeve strane. Mjesto naleta je određeno tragovima krvi srne. Do naleta je došlo na ravnom dijelu kolnika, u desnoj (sjevernoj) prometnoj traci po kojoj se kretao motocikl tužitelja, na oko 1,6 m do 1,8 m od središnje linije kolnika. Brzina motocikla u trenutku naleta iznosila je oko 63,3 km/h. Tehnički je moguće da se motocikl tužitelja i prije naleta kretao ovom brzinom. Provedena analiza pokazuje da je tužitelj najranije mogao uočiti srnu kada mu je ušla u domet svjetla motocikla, tj. kada je dolazeći tužitelju s lijeve strane bila prostorno udaljena oko 3 m od mjesta naleta, a vremenski oko 0,6 s. U tom trenutku motocikl tužitelja je bio udaljen oko 10,6 m od mjesta naleta i nalet je za tužitelja bio neizbježan. Naime, kako je naletno vrijeme (0,6 s) jednako vremenu reakcije vozača na opasnost (0,6 s), proizlazi da tužitelj u ovoj prometnoj situaciji nije imao vremena poduzeti radnju kočenja kako bi izbjegao štetni događaj. Do štetnog događaja je došlo izvan naselja. Nema prometnog znaka koji bi ograničavao brzinu kretanja vozilima pa je brzina bila ograničena općim načelom na 90 km/h. Mjesto štetnog događaja prema kazivanju tužitelja na rekonstrukciji (20 km + 510 m) se razlikuje od mjesta koje je navedeno u zapisniku o očevidu i koje je ucrtano u skici policije (14 km+300m). Ako je do šetnog događaja došlo na mjestu kojeg je na rekonstrukciji pokazivao tužitelj, tada na tom mjestu nije bilo znaka opasnosti "divljač na cesti". Međutim, ukoliko je do naleta došlo na tom mjestu koje je navedeno u zapisniku policije, tada se ono nalazilo na području koje je bilo pokriveno znakom opasnosti "divljač na cesti".
17.1. Radi primjedbi II. tuženika na nalaz i mišljenje, prometni vještak je usmeno saslušan na glavnoj raspravi.
17.2. II. tuženik je nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja ustrajao u iznesenim primjedbama na nalaz i mišljenje prometnog vještaka, ističući kako je tužitelj vozio znatno većom brzinom od one koju je procijenio vještak te da vještak nije odgovorio na sve iznesene primjedbe te je predložio novo prometno vještačenje po vještaku Miši Bariću. Međutim, takvi prigovori II. tuženika ocijenjeni su neosnovanima, s obzirom da je vještak jasno i argumentirano obrazložio kako bi do naleta vozila tužitelja na divljač u konkretnoj situaciji došlo neovisno o brzini kretanja vozila, i to upravo uslijed okolnosti da je tužitelj najranije mogao uočiti srnu kada mu je ušla u domet svjetla motocikla, tj. kada je dolazeći tužitelju s lijeve strane bila prostorno udaljena oko 3 m od mjesta naleta, a vremenski oko 0,6 s. U tom trenutku motocikl tužitelja je bio udaljen oko 10,6 m od mjesta naleta i nalet je za tužitelja bio neizbježan pa obzirom da je naletno vrijeme (0,6 s) jednako vremenu reakcije vozača na opasnost (0,6 s), proizlazi da tužitelj u takvoj situaciji nije imao vremena poduzeti radnju kočenja kako bi izbjegao štetni događaj. Pritom valja naglasiti kako je vještak detaljno obrazložio sva utvrđenja iz nalaza i mišljenja, slijedom čega bi do naleta došlo i pri kretanju brzinom manjom od dopuštenih 90 km/h na tom dijelu kolnika. Navodi da bi tužitelj izbjegao štetni događaj da se kretao brzinom manjom od 30 km/h radnjom intenzivnog kočenja, no ovaj sud smatra da s obzirom da utvrđene uvjete vožnje (noć, neosvijetljeno i da se radi o svjetlima na motociklu te postojanje prometnog znaka divljač na cesti) te činjenicu da se štetni događaj dogodio izvan naselja gdje nema prometnog znaka koji bi ograničavao brzinu kretanja vozilima pa je brzina bila ograničena općim načelom na 90 km/h, tužitelj nije bio dužan voziti brzinom manjom od 30 km/h te da je naletna brzina motocikla u trenutku naleta od oko 63,3 km/h, a u odnosu na koju je tehnički moguće da se motocikl tužitelja i prije naleta kretao tom brzinom brzina prilagođena uvjetima vožnje u konkretnom slučaju. Također valja napomenuti kako je u konkretnom slučaju divljač na kolnik ceste izletjela sa šumovitog područja, a što proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika II tuženika u uvjetima slabije vidljivosti (mraka), slijedom čega se zaključak vještaka o nemogućnosti izbjegavanja naleta iste divljači ukazuje opravdanim. Iz navedenih razloga, primjedbe II. tuženika na nalaz i mišljenje prometnog vještaka ovaj sud ocijenio je neosnovanima, budući da je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio brižljivo i savjesno, sukladno sadržaju spisu priležeće dokumentacije te je kao mjesto nezgode utvrdio ono prema zapisniku o očevidu, a na sve je primjedbe dao jasne i obrazložene odgovore. Ujedno valja napomenuti kako fotografija koju je II. tuženik dostavio u spis iz koje proizlazi ograničenje brzine od 40 km/h (l. 132) nije dokaz da je na mjestu nezgode upravo toliko ograničenje brzine, imajući u vidu utvrđenja prometnog vještaka i zapisnik o očevidu, a navodi II. tuženika da se predmetni prometni znak nalazi u blizini mjesta nezgode irelevantni su za ovaj postupak s obzirom na navedeno. S obzirom da u navedenom nalazu i mišljenju nisu uočeni nikakvi nedostaci u smislu čl. 261. st. 2. i 3. ZPP, to niti prijedlog II. tuženika za provođenjem novog prometnog vještačenja nije prihvaćen sukladno prethodno iznesenim razlozima.
18. Dakle na temelju prometnog vještačenja utvrđeno je kako za nastanak predmetnog štetnog događaja u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužitelja u smislu čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO), budući da nalet na divljač nije bilo moguće izbjeći kod brzine veće od 30 km/h, ograničenje brzine na tome dijelu ceste iznosilo je 90 km/h, a tužitelj se kretao brzinom koja je primjerena postavljenom znaku opasnosti „divljač na cesti“ te smanjenoj vidljivosti zbog mraka i neosvjetljenosti.
19. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11)koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. pa se primjenjuje u konkretnom slučaju propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Stavkom 2. te odredbe propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. toga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Prema tekstu tog stavka, proizlazilo bi da pravna osoba koja upravlja javnom cestom (ovdje I. tuženik), odgovara za štetu iz stavka 1. samo ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. To znači da se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Vezano za utvrđenja iz odlomka 16. ove presude (mjesto nastanka štetnog događaja) valja napomenuti kako je zapisnik o očevidu javna isprava prema odredbi čl. 230 st. 1. ZPP, a tužitelj nije tvrdio, a niti dokazao, sukladno st. 3. istog članka, da su u policijskom zapisniku neistinito utvrđene činjenice ili da je zapisnik nepravilno sastavljen pa se stoga smatra da je mjesto štetnog događaja upravo ono navedeno u zapisniku o očevidu, a ne ono koje je tužitelj pokazao na očevidu sudskoj komisiji. Obzirom da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da ukoliko je do naleta došlo na mjestu koje je navedeno u zapisniku policije, tada se ono nalazilo na području koje je bilo pokriveno znakom opasnosti "divljač na cesti", a osim toga navedeno proizlazi i iz zapisnika o očevidu (stranica 2.) te iz iskaza svjedoka LZ te zakonskog zastupnika II. tuženika, a koji su suglasni utvrđenjima vještaka i zapisnika o očevidu, to je u odnosu na I. tuženika valjalo odbiti tužbeni zahtjev (toč. IV. izreke presude) jer je I. tuženik postavljanjem znaka opasnosti „divljač na cesti“ otklonio svoju odgovornost za predmetnu štetu (tako i VSRH u Rev 2902/2016-2 od 28.8.2019., Rev 252/2022-2 od 27.4.2015.). Uzgredno valja napomenuti kako prometni znak "divljač na cesti", sukladno odredbi čl. 22. st. 33. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine" broj: 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11- dalje: Pravilnik), predstavlja znak opasnosti, zbog čega u odnosu na isti ne postoji obveza njegovog ponavljanja nakon svakog križanja sa drugom cestom koja je propisana čl. 28. Pravilnika za znakove izričitih naredbi.
20. Spomenuta odredba Zakona o cestama odnosi se na oštećenika kao osobu koja je pretrpjela štetu na javnoj cesti i pravnu osobu koja upravlja cestama, dok se odgovornost II. tuženika za štetu od divljači kao opasne stvari prosuđuje po odredbama Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj: 140/05, 75/09 i 153/09- dalje: ZL) i općim pravilima o objektivnoj odgovornosti iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11-dalje: ZOO). II. tuženik je lovoovlaštenik lovišta u kojem je počinjena predmetna šteta od divljači u smislu odredbi čl. 2. toč. 8. ZL, u svezi sa čl. 2. toč. 10. ZL. Navedeno proizlazi i iz sadržaja zapisnika o očevidu Policijske postaje Opatija u kojem je navedeno da je upravo lovnik II. tuženika navedenu divljač preuzeo na mjestu štetnog događaja. Pritom valja istaknuti kako u konkretnom slučaju nije odlučno što je štetni događaj nastao na javnoj prometnici, budući da se, sukladno odredbi čl. 13. st. 1. ZL, ceste ne smatraju prekidom zemljišta lovišta. Stoga navode zakonskog zastupnika II. tuženika kako cesta niti 6 metara prostora uz cestu nije lovište te da II. tuženik nema nikakve ingerencije na navedenom dijelu ceste sud ne prihvaća s obzirom na utvrđenja koja se nastavno iznijeti u presudi. Prema odredbi čl. 83. st. 1. ZL za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti. Stavkom 2. te odredbe propisano je kako se smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno. Odredbom čl. 1063. ZOO propisano je da kako se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbom čl. 1064. ZOO propisano je kako za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Odredbom čl. 1067. st. 1. ZOO propisano je kako se vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stavkom 2. te odredbe propisano je kako se vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Stavkom 3. te odredbe propisano je kako se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Imajući u vidu utvrđenja iz odlomka 17. ove presude te činjenicu da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar zbog povećane opasnosti za nastanak štete, temeljem čl. 1064. ZOO, a u vezi čl. 82. st. 3. ZL, za predmetnu štetu odgovoran je II. tuženik kao lovoovlaštenik lovišta u kojem srna živi.
21. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. sc. Davorke Paladino i dr. TZ od 31. siječnja 2017. proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio prijelom nosne kosti, prijelom lijeve ključne kosti, višeiverni prijelom lijeve lopatice, prijelom III, VI, VII i VIII rebra lijevo, nagnječenje pluća sa krvarenjem u plućno tkivo lijevo, krvarenje u prsište lijevo i prijelom maleola lijeve fibule. Tužitelj je liječen uobičajenim konzervativnim medicinskim tretmanom za tu vrstu ozljede. Unatoč provedenom liječenju ostale su trajne posljedice opisanih ozljeda koje se manifestiraju u vidu bolova u lijevoj ruci, ramena, prsnom košu i lijevom gležnju i to kod promjene vremena, kod dužeg hodanja, pri nošenju već i lakših tereta, kod prisiljenog položaja tijela. Tužitelj ima bolove u nosnoj kosti, pogotovo pri promjeni vremena. Kretnje u lijevom ramenu su ograničene i bolne, kao i kretnje u lijevom gležnju. Sa pulmološke strane prema medicinskoj dokumentaciji spisu priloženoj nema dovoljno elemenata za procjenu trajnih tjelesnih posljedica. Tužitelj je uslijed udarca, tj. prijeloma rebara zadobio nagnječenje pluća sa krvarenjem u plućno tkivo, lijevo prsište i te manji izljev u desnom prsištu. Kontrolni su RTG nalazi pokazali potpunu sanaciju, uz neznatne ožiljke po plućnom tkivu. Ostala pulmološka obrada nije učinjena. Trajne posljedice s naslova zadobivenih prijeloma smanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja ukupno za 23 %, u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnim životnim aktivnostima. Strah tzv. primarni, u trenutku ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja je bio intenzivan i kratkotrajan. Nakon toga se javlja tzv. sekundarni strah, proistekao iz tjelesnih ozljeda i njenih posljedica, jačeg intenziteta 3 dana, srednjeg 7 dana, manjeg 20 dana. Tzv. kasni strah, u vidu anksioznosti i nelagode za vrijeme učestvovanja u prometu, trajao je 3 mjeseca. Bol jačeg intenziteta je trpio oko 3 dana, srednjeg intenziteta oko 20 dana i manjeg još oko 3 mjeseca. Povremene manje boli ubrajamo u pojačane napore. Tuđa pomoć bila mu je potrebna kroz tjedan dana po 4 sata dnevno, potom tjedan dana po 3 sata dnevno i još tjedan dana po 2 sata dnevno. Naruženje je manjeg stupnja zbog nižeg ramena i trofičkih promjena po koži gležnja.
21.1. Radi primjedbi tužitelja na nalaz i mišljenje, vještakinje su usmeno saslušane na ročištu za glavnu raspravu.
21.2. Na raspravi od 3.12.2024. tužitelj je naveo da je izgubljeni CD sa RTG i EMNG snimkama, a koji je naveo da ga je predao vještakinji TZ irelevantan za daljnji tijek postupka te kako nije potrebno saslušavati vještakinju u odnosu na navedeno već općenito prigovara nalazu vještakinje glede ocjene trajnih posljedica. Upravo iz tih razloga ovaj sud nije ustrajao na pribavljanju CD-a sa RTG i EMNG snimkama za koje je tužitelj naveo da ga je izgubila navedena vještakinja, bilo od vještakinje, bilo od ustanova u kojima je vršio navedene dijagnostičke pretrage. Iz tih razloga sud nije ponovno niti pozivao vještakinju na glavnu raspravu radi saslušanja na te okolnosti.
22. Iz nalaza i mišljenja vještaka prim. Gordana Makarića, dr. med. od 23. rujna 2019. proizlazi da je tužitelj stradao u štetnom događaju 31. kolovoza 2011. pri čemu je zadobio navedene teške tjelesne ozljede. Kao izravnu posljedicu na psihičkom je planu razvio pogoršanje simptomatike ratnog PTSP-a (F43.1). Naime, tužitelj je u okolnostima predmetnog šetnog događaja bio izložen situaciji stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti po tjelesni integritet pa i život, što je i dovelo do razvoja pogoršanja psihičkog poremećaja. Psihijatrijskim ispitivanjem bilježi se opisana simptomatika. Između šetnog događaja i razvoja pogoršanja psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno-posljedična veza te je kod tužitelja došlo do povrede duševnog zdravlja. Tužitelj je pri štetnom događaju trpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta. Do smirivanja akutnih simptoma trauma i prilagodbe na novonastalo stanje trpio je umjereni do jaki oscilirajući strah do 3 dana, te pritom umjereni oscilirajući strah do sveukupno do 4 tjedna. Po navedenom trpio je slabiji oscilirajući strah sveukupno do 12 tjedana. Tuđa pomoć, pružana od strane ukućana uklapa se u ocjenu kirurga. Duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti cijeni sa 5 % te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu. Navedeno je potrebno objediniti s nalazom prijašnjih vještaka.
22.1. Povodom primjedbi II tuženika na nalaz i mišljenje, vještak je usmeno saslušan na glavnoj raspravi.
23. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka dr. Davorke Paladino, dr. TZ i dr. Gordana Makarića od 12. lipnja 2024. koji je izrađen prema zadatku suda da objedinjeno iskažu duljinu i trajanje bolova, straha, opseg smanjenja životne aktivnosti kod tužitelja, nastalo naruženje te potrebu za tuđom pomoći i njegom kod tužitelja, imajući u vidu prethodno izrađene nalaze i mišljenja navedenih vještaka te činjenicu da objedinjen nalaz i mišljenje nisu dani, obzirom da je vještak Makarić naknadno vještačio u postupku i zasebno iskazao navedene okolnosti proizlazi da je tužitelj stradao kao vozač na motocikla u prometnoj nezgodi 31. kolovoza 2011., na način opisan u tužbi. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji pri tome je zadobio: prijelom nosne kosti, prijelom lijeve ključne kosti, višeiverni prijelom lijeve lopatice, prijelom III, VI-VIII lijevog rebra, nagnječenje pluća s krvarenjem u lijevo plućno krilo, krvarenje u lijevo prsište, prijelom maleola lijeve lisne kosti. Tužitelj je zbog navedenih ozljeda vještačen po pulmologu/traumatologu i neurologu 31.1.2017. te po psihijatru 23.9.2019. Duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti objedinjeno i realno cijene s 27 % (s traumatološkog stajališta 23 %, s neurološkog stajališta 0%, s psihijatrijskog stajališta 5 %) te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu. Bol jačeg intenziteta trpio je oko 3 dana, srednjeg intenziteta oko 20 dana i manjeg još oko 3 mjeseca. Povremene manje boli ubrajaju u pojačane napore. Tužitelj je pri štetnom događaju trpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta. Do smirivanja akutnih simptoma trauma i prilagodbe na novonastalo stanje trpio je umjereni do jaki oscilirajući strah do 3 dana te potom umjereni oscilirajući strah do sveukupno do 4 tjedna. Po navedenom trpio je slabiji oscilirajući strah sveukupno do 12 tjedana. Tuđa pomoć mu je bila potrebna kroz tjedan dana 4 sata dnevno, potom tjedan dana po 3 sata dnevno i još tjedan dana po 2 sata dnevno. Naruženje je manjeg stupnja zbog nižeg ramena i trofičkih promjena po koži gležnja.
23.1. Tužitelj je podneskom od 5.7.2024. prigovorio nalazu i mišljenju ponavljajući da ima prigovor na liječničko vještačenje dr. TZ koja se pri izradi mišljenja nije služila Orijentacijskim medicinskim tablicama pa je serijski prijelom rebara umjesto s 10 % trajnih posljedica ocijenila s 5 %. Osim toga, tužitelj je zadobio nagnječenje pluća s krvarenjem u lijevo plućno krilo te krvarenje u lijevo prsište, što je trebalo ocijeniti s daljnjih 5 % trajnih posljedica. Nalazom i mišljenjem dr. TZ oštećen je tužitelj za 10 % trajnih posljedica jer bi ispravnom primjenom Orijentacijskih medicinskih tablica tužiteljeva ukupna invalidnost bila utvrđena omjerom od najmanje 35 %, što bi bitno utjecalo na odštetu koja mu treba biti dosuđena. Tužitelj predlaže da dr. TZ bude pozvana na sljedeće ročište. Imajući u vidu da su primjedbe tužitelja iz navedenog podneska istovjetne primjedbama koje je tužitelj ranije isticao tijekom postupka u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje TZ da je upravo povodom tih primjedbi navedena vještakinja usmeno saslušana na ročištu, sud nije sukladno prijedlogu tužitelja iz navedenog podneska ponovno pozivao navedenu vještakinju na ročište obzirom da se ne radi o nikakvim novim primjedbama tužitelja na dopunski nalaz i mišljenje vještaka u kojem su objedinjeno iskazali duljinu i trajanje bolova, straha, opseg smanjenja životne aktivnosti kod tužitelja, nastalo naruženje te potrebu za tuđom pomoći i njegom kod tužitelja, a imajući u vidu prethodno izrađene nalaze i mišljenja tih vještaka.
24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje medicinskih vještaka, njihov dopunski nalaz i mišljenje te usmena očitovanja jer su isti logični, uvjerljivi te su dani u skladu s pravilima struke. Sud smatra i da su na primjedbe na nalaz i mišljenje dana logična i uvjerljiva objašnjenja koja u cijelosti kao vjerodostojna prihvaća i ovaj sud pri čemu su pisani nalazi i usmena očitovanja sukladni medicinskoj dokumentaciji koja je pročitana na glavnoj raspravi. Osim toga, medicinski vještaci su, osim uvida u medicinsku dokumentaciju, izvršili i pregled tužitelja. Prigovori tužitelja na nalaz i mišljenje dr. TZ ocijenjeni su neosnovanima, s obzirom da je vještakinja jasno i argumentirano obrazložila sva utvrđenja iz nalaza i mišljenja, logično ukazujući pritom da se trajne tjelesne posljedice uslijed nagnječenja pluća po bilo kojim tablicama mogu procijeniti samo ukoliko je uslijed serijskog prijeloma rebara došlo do oštećenja same funkcije pluća, a što se može procijeniti jedino spirometrijom, i to ukoliko ona ukazuje na promjene po tipu restrikcije. Vještakinja pritom dalje argumentirano pojašnjava kako u tužitelja nema niti jednog nalaza koji bi ukazivao na promjene u funkciji disanja, a kontrolni RTG nalazi su svi u granicama normale pa stoga nema dovoljno elemenata za procjenu trajnih tjelesnih posljedica s naslova pluća. Zaključno vještakinja navodi, a koje navode kao logične prihvaća i ovaj sud, da razne tablice sa kojima je tijekom njezine prakse od 25 godina upoznala nisu obavezujuće nego služe samo okvirna shema. Upravo iz navedenih razloga nije provedeno po tužitelju predloženo novo vještačenje po vještaku pulmološke specijalnosti.
25. Prema čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog članka određeno je da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
26. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka te iskaza tužitelja, a koji su sukladni pročitanoj medicinskoj dokumentaciji, utvrđeno je da je tužitelj povodom ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju trpio fizičke bolove i strah u trajanju i intenzitetu kako je navedeno u nalazu vještaka i naprijed navedeno u presudi te da mu je smanjena životna aktivnost u omjeru od 27 % kao i da mu je naružen izgled uslijed čega trpi duševne bolove. Također, na temelju nalaza i mišljenja vještaka i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna i tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 63 sata.
27. Dakle, imajući u vidu ozljede koje je tužitelj pretrpio, intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, kao i duševne bolove koje je tužitelj zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja trpio i trpi, sud smatra da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje temeljem čl 19. st. 2. ZOO. Obzirom da je utvrđeno da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, ispunjene su pretpostavke iz čl. 1100. st. 1. ZOO da se tužitelju dosudi pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu. Pritom sud smatra da trajanje i jačina fizičkih bolova i straha, kao i težina povrede prava osobnosti, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade te da se dosuđivanjem iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
28. Prilikom dosuđivanja visine pravične novčane naknade sud je imao u vidu jačinu i trajanje fizičkih bolova, karakter, težinu i lokalitet ozljeda, neugodnosti prilikom liječenja (bolničko liječenje, imobilizacija, mirovanje, fizikalna terapija i dr.), kao i intenzitet i trajanje pretrpljenog straha. Također, sud je imao i u vidu opseg smanjenja životne aktivnosti (27 %), pojavne oblike kroz koje se trajne posljedice očituju, dob tužitelja u vrijeme ozljeđivanja (47 godina), njegov preostali životni i radni vijek, kao i trajanje i jačinu duševnih bolova koje zbog smanjenja životne aktivnosti trpi. Prilikom odmjeravanja naknade imao u vidu opseg, stupanj, položaj i vidljivost naruženja, kao i trajanje i jačinu duševnih bolova koje zbog naruženja tužitelj trpi.
29. Imajući u vidu gore navedene okolnosti sud smatra da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u visini od 13.000,00 EUR pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev s tog osnova u iznosu od 30.000,00 EUR osnovan za iznos od 13.000,00 EUR, a neosnovan za iznos od 17.000,00 EUR.
30. Što se tiče naknade imovinske štete za pruženu tuđu pomoć i njegu, na temelju nalaza i mišljenja vještaka i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 4 sata kroz tjedan dana, 3 sata kroz tjedan dana te u trajanju od 2 sata kroz tjedan dana te da su istu tužitelju pružali prijateljica, sestra i majka. Sud je slobodnom ocjenom u smislu odredbe čl. 223. ZPP utvrdio 5,00 EUR kao cijenu sata pružene tuđe pomoći i njege tako da je tužitelj s osnove pružene tuđe pomoći i njege pretrpio štetu u visini od 315,00 EUR (63 sata x 5,00 EUR) pa mu je s te osnove dosuđen taj iznos, dok je s preostalim dijelom zahtjeva s tog osnova u ukupnom iznosu od 3.000,00 EUR za iznos od 2.685,00 EUR tužitelj odbijen.
31. Prema čl. 29. st. 1. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Čl. 1103. ZOO određeno je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužitelju na dosuđenu neimovinsku štetu pripadaju zatezne kamate za razdoblje od dana podnošenja tužbe pa do isplate, neovisno o datumu završetka liječenja tužitelja i neovisno o danu presuđenja jer se sve ozljede koje se spominju u medicinskoj dokumentaciji, a koje su detaljno opisane u nalazu i mišljenju vještaka, bile predvidive u vrijeme podnošenja tužbe pa je neimovinska šteta koju tužitelj potražuje u ovom postupku nastala u vrijeme podnošenja tužbe ili je makar u tom trenutku po redovnom tijeku stvari bila predvidiva (tako i VSRH Rev-27/2022-2 od 16.11.2022.). Odredbom čl. 1086. ZOO određeno je da se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. U situaciji kada sud utvrđuje visinu naknade za tuđu pomoć i njegu (koji trošak oštećeni nije imao prema trećim osobama) prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete teku od donošenja sudske odluke pa tako tužitelju na dosuđenu imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu pripadaju zatezne kamate za razdoblje od presuđenja pa do isplate (tako i VSRH u Rev 702/2022 od 6.7.2022.). Stoga je valjalo II. tuženiku naložiti da tužitelju prema odredbi čl. 1086. ZOO na dosuđeni iznos od 315,00 EUR isplati zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude (20. siječnja 2025.) do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj je odbijen sa zahtjevom u dijelu u kojem od II. tuženika potražuje isplatu zateznih tekućih na iznos 315,00 EUR od 4. siječnja 2012. do 20. siječnja 2025.
32. U odnosu na po I tuženiku istaknuti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, valja napomenuti kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje o izmjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, dakle isti nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U slučaju kada je tužitelj već u tužbi utužio naknadu neimovinske štete, dakle i iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran te imajući u vidu da se tako preinačeni dio tužbenog zahtjeva zasniva na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od početka samog postupka, po stajalištu ovog suda ne može se govoriti o zastari za preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer je došlo do izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete na način da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), na što tužitelj nedvojbeno nije mogao utjecati niti isto predvidjeti pa stoga preinaka tužbenog zahtjeva iz navedenog razloga ne može ići na štetu ovdje tužitelja. Zbog navedenog je za naknadu neimovinske štete za ocjenu prigovora zastare odlučan dan podnošenja tužbe temeljem čl. 242. st. 1. ZOO, a ne dan preinake tužbe, budući da je tužitelj za visinu naknade neimovinske štete saznao tek tijekom postupka, donošenjem naprijed navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga bi po ocjeni ovog suda shvaćanje da je za ocjenu prigovora zastare kod preinake tužbe odlučan dan preinake tužbe bilo usmjereno prema pretjeranom formalizmu koji otežava uspostavljanje pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika i njime bi se tužitelju ograničilo njegovo pravo na pristup sudu kao aspekt prava na pravično suđenje i jedno od osnovnih prava koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (tako i ŽS u Splitu poslovni broj Gž 2439/2016 od 8. lipnja 2017.). Zaključno, ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, neosnovan je i prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva istaknut od strane I. tuženika. Uzgredno se napominje kako do preinake tužbenog zahtjeva glede zahtjeva za neimovinsku štetu u odnosu na II. tuženika nije niti došlo, kako je navedeno u odlomku 1.1. ove presude.
33. U odnosu na imovinsku štetu s osnove uništene odjeće, tužitelj je u svom iskazu koji je sud prihvatio naveo da su mu u štetnom događaju uništeni motociklistička jakna, hlače i kaciga. Obzirom da bi se visina štete s osnove uništene odjeće i kacige mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud je temeljem čl. 223. ZPP, o visini tog vida imovinske štete odlučio prema slobodnoj ocjeni. Imajući u vidu starost stvari, sud sukladno čl. 223. ZPP smatra da je tužitelj pretrpio štetu s osnove uništene motociklističke jakne u iznosu od 200,00 EUR, s osnove uništenih hlača u iznosu od 100,00 EUR te osnova uništene kacige u iznosu od 100,00 EUR, što sveukupno iznosi 400,00 EUR pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev s tog osnova u iznosu od 550,00 EUR osnovan za iznos od 400,00 EUR, a neosnovan za iznos od 150,00 EUR. Visina štete glede tog dijela zahtjeva utvrđena je prema cijenama u vrijeme donošenja ove presude, a pritom tijekom postupka nije bilo dovedeno u sumnju da tužitelj predmetnu štetu nije popravio. U konkretnom slučaju obveza tuženika na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju koja nije popravljena, određena je prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada počinje obveza tuženika na isplatu zateznih kamata (tako i VSRH u Rev-878/2023-4 od 16.1.2024., Rev- 7/2017-2 od 20. svibnja 2020., Rev 1096/06-2 od 9. srpnja 2008.). Stoga je valjalo II. tuženiku naložiti da tužitelju prema odredbi čl. 1086. ZOO na dosuđeni iznos od 400,00 EUR isplati zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude (20. siječnja 2025.) do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj je odbijen sa zahtjevom u dijelu u kojem od II. tuženika potražuje isplatu zateznih tekućih na taj iznos od 4. siječnja 2012. do 20. siječnja 2025.
34. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. Berislava Šimunovića od 23. svibnja 2024. proizlazi da je iz usporedbe ukupnih troškova popravka motocikla i visine štete na motociklu tužitelja, vidljivo da su ukupni troškovi popravka (3.109,54 EUR) veći od visine štete na motociklu (1.197,31 EUR). Stoga je popravak motocikla ekonomski neopravdan, tako da je na motociklu tužitelja nastala totalna šteta. U štetnom događaju od 31.8.2011. na motociklu tužitelja nastala je totalna šteta, koja je svedena na dan izrade nalaza i mišljenja iznosi oko 1.197,31 EUR.
35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka Berislava Šimunovića jer je isti logičan, uvjerljiv te dan u skladu s pravilima struke. Osim toga, na taj nalaz i mišljenje prometnog vještaka stranke i nisu imale primjedbi. Odlučujući o tijeku kamate sud je pošao od odredbe čl. 1086. ZOO kojim je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete. Kako je iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj nije popravio motocikl (čl. 1090. ZOO), tako se u konkretnom slučaju radi o naknadi nereparirane imovinske štete. Stoga je valjalo II. tuženiku naložiti da tužitelju prema odredbi čl. 1086. ZOO na dosuđeni iznos isplati zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude (20. siječnja 2025.) do isplate (tako i VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev 638/2020. od 12. siječnja 2021.). Slijedom navedenog, tužitelj je odbijen sa zahtjevom u dijelu u kojem od II. tuženika potražuje isplatu zateznih tekućih na dosuđeni iznos od 1.197,31 EUR od 4. siječnja 2012. do 20. siječnja 2025.
36. U odnosu na imovinsku štetu s osnove troškova garaže i šlepanja, ovaj sud zaključuje da je taj trošak bio potreban obzirom da je na motociklu tužitelja nastala šteta te da motocikl nije bio u voznom stanju, a tužitelj je po štetnom događaju hospitaliziran, dok je visinu tog troška utvrdio na temelju dostavljenih računa pa tužitelju s osnova troškova garaže pripada iznos od 24,49 EUR, a s osnova troškova šlepanja iznos od 75,53 EUR, no kako tužitelj s tog osnova konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznose od 23,00 EUR i 70,00 EUR, to mu je dosuđeno kako je zatražio. Tužitelju na iznos te imovinske štete pripada pravo na zateznu kamatu od trenutka nastanka štete, u smislu odredbe čl. 1086. ZOO, što znači da bi imao pravo na kamatu od svakog priloženog računa, međutim, kako je tužitelj zahtijevao zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, primjenom odredbe čl. 2. ZPP je u tom dijelu odlučeno u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (tako i Žs u Rijeci u Gž-1943/2019-2 od 7.3.2022).
37. Dakle konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja je u odnosu na II. tuženika osnovan za iznos od 13.093,00 EUR (13.000 EUR + 70,00 EUR + 23 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2012. do isplate te iznos od 1.912,31 EUR (315,00 EUR + 400,00 EUR + 1.197,31 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. (dan donošenja presude) do isplate pa je odlučeno kao u toč. I. izreke presude, dok nije osnovan za iznos od 19.835,00 EUR (17.000,00 EUR + 2.685,00 EUR + 150,00 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2012. do isplate pa je odlučeno kao u toč. II. izreke presude. Nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem od II. tuženika potražuje isplatu zateznih tekućih na dosuđeni iznos od 1.912,31 EUR od 4. siječnja 2012. do 20. siječnja 2025. pa je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.
38. U odnosu na odluku o parničnim troškovima valja navesti da je odredbom čl. 154. st. 2. propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Shodno izloženom, odluka o parničnim troškovima donesena je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP. Ujedno se napominje kako je I. tuženik pravna osoba zastupana po punomoćniku po zaposlenju te da nije zatražio naknadu troškova u ovom postupku. Naime, s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici, imajući u vidu kako kvantitativni uspjeh (u odnosu na visinu zahtjeva), tako i kvalitativni uspjeh (u odnosu na osnovu zahtjeva), tužitelj je u parnici u odnosu na II. tuženika uspio u mjeri od 71,54 % (osnov 100 %, a visina 43,07 %), a II. tuženik u mjeri od 28,46 % (osnov 0 %, a visina 56,93 %). Od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tužitelja) oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (II. tuženika) pa je II. tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak u omjeru od 43,08 %. Iako je vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe pa do 7.11.2017 iznosila 51.861,90 EUR, da bi potom bila smanjena na 24.653,73 EUR, navedeno nije imalo utjecaja na odluku o trošku jer je punomoćnik tužitelja zahtjev za naknadu troškova neovisno o navedenom postavio za obavljene radnje u vrijednosti od 250 bodova. Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 EUR temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 20.6.2012., 21.12.2015., 2.3.2016., 15.2.2017., 7.11.2017., 6.5.2024., 31.5.2024. u iznosu od 500,00 EUR sa svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 4.6.2014., 3.3.2015., 16.7.2018. 25.9.2019., 29.4.2019., 15.12.2021., 18.3.2024., 3.12.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Priznat mu je trošak pristupa na ročište održano 25.9.2014. u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno ne više od 50 bodova, budući da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Ukupno priznati troškovi tužitelja s osnova poduzetih radnji po punomoćniku iznose 10.125,00 EUR. Kako je II. tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak u omjeru od 43,08 %, tako je parnični trošak tužitelju dosuđen u istom omjeru pa iznosi 4.361,85 EUR. Tužitelju je, nadalje, na temelju odredbe čl. 154. st. 3. ZPP kao potreban u cijelosti priznat trošak uplate predujma za provođenje prometnih vještačenja u iznosima od 464,53 EUR i 200,00 EUR, medicinskog vještačenja u iznosima od 291,99 EUR i 145,99 EUR, trošak uplate predujma za usmeno saslušanje vještaka na ročištima u iznosima od 66,36 EUR i 66,36 EUR te trošak izlaska sudske komisije na lice mjesta u iznosu od 49,78 EUR. Stoga mu je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 5.646,86 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbijen (toč. V. Izreke).
38.1. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja dva odštetna zahtjeva jer nema dokaza da su isti podneseni. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja podneska od 8.1.2013. kojim požuruje ovaj sud u postupanju jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja podneska od 4.6.2014. jer podnesak s tim danom ne prileži spisu. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja podnesaka od 30.9.2014., 27.11.2014., 6.5.2016., 14.12.2016., 5.6.2018., 2.4.2019. , 17.10.2019. jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 7.5.2015., 20.5.2016. i 30.4.2024. kojima izvještava sud kako je uplatio predujam za vještačenje, budući da uplatu sud sam provjerava putem računovodstva ili Ipis financijske kartice predmeta. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podneska od 20.2.2017. jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti u podnesku od 15.2.2017. u kojem je prigovarao na nalaz i mišljenje vještaka, a za koji mu je priznat trošak. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 2.3.2017., 29.5.2019., 6.2.2020. kojim isti izvještava sud kako je uplatio predujam za usmeno saslušanje vještaka, budući da uplatu sud sam provjerava putem računovodstva ili Ipis financijske kartice predmeta. Nije mu priznat trošak zastupanja na ročištu od 14.9.2021. jer ročište toga dana nije održano u predmetu. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 21.9.2021. i 25.7.2024. u kojem ponavlja primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka iz ranijeg podneska za koji mu je priznat trošak. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata pa nije u obvezi plaćati sudske pristojbe. Nije mu priznat niti zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 132,72 EUR jer nije našao da bi tužitelj, pored troškova vještačenja i usmenog saslušanja vješaka koji su mu priznati platio još i taj trošak. Stoga je riješeno kao u toč. V. izreke.
U Zagrebu, 20. siječnja 2025.
Sutkinja
Vedrana Kufrin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1.tužitelju po punomoćniku Bruni Spizu, odvjetniku
2. I. tuženiku
3. II. tuženiku po punomoćniku Kristianu Čarapiću, odvjetniku
