Poslovni broj: Us I-1221/2024-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje Marijane Jurić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Sabini Hrelja, odvjetnici u Rovinju, Ulica Spine 16, protiv tuženika: Splitsko-dalmatinska županija, Župan, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi prestanka službe po sili zakona, nakon javne rasprave zaključene dana 20. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja zajedno s opunomoćenicom, dana 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Župana KLASA: UP/II-112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/08-24-0001 od dana 12. travnja 2024.

II Poništava se rješenje o prestanku službe Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za opću upravu KLASA: UP/I 112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/05-24-0003 od dana 27. veljače 2024. i predmet vraća prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog tužitelja da se odredi privremena mjera vraćanja zaposlenika na rad do pravomoćnog okončanja ovog sudskog postupka.

II Nalaže se tuženiku [adresa], Ć, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00€, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Župana KLASA: UP/II-112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/08-24-0001 od dana 12. travnja 2024., tužitelj je osporavajući zakonitost i prvostupanjskog upravnog rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za opću upravu KLASA: UP/I 112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/05-24-0003 od dana 27. veljače 2024., u bitnom, naveo da, sukladno čl. 347. st. 1. toč. 10. i st. 2. Ovršnog zakona (NN br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24), odredi privremenu mjeru vraćanja zaposlenika na rad do okončanja ovog sudskog postupka, obzirom da će zbog izuzetno teških materijalnih prilika njegove obitelji, a koje su još dodatno otežane njegovim teškim zdravstvenim stanjem, nastati nesagledive štetne posljedice za njihovu egzistenciju. Naime, da je tužitelj jedini zaposleni član svoje obitelji i kućanstva te da je sa svojom plaćom uzdržavao još svoju suprugu i brata koji su oboje osobe starije životne dobi i nezaposleni. Rješenjem o prestanku službe po sili zakona da je tužitelju nakon 37 godina, 1 mjesec i 24 dana radnog staža od toga 19 godina, 6 mjeseci i 2 dana radnog iskustva na odgovarajućim poslovima (dakle samo dvije godine pred mirovinu), prestao radni odnos, po sili zakona. U konkretnom slučaju da se nije moglo raditi o neopravdanom izostanku iz razloga što su ispunjene posebne pretpostavke propisane odredbom čl. 42. st. 3. ZSN-a. Naime, navedenom odredbom da je jasno propisano kako službenik u slučaju nedolaska na posao nije dužan obavijestiti svog nadređenog službenika odnosno pročelnika upravnog tijela kada to nije bilo moguće učiniti iz objektivnih razloga ili više sile, jer da je u tom slučaju službeniku dana mogućnost obavještavanja nadređenog službenika odmah po prestanku razloga koji su službenika u tome sprječavali. U objektivne razloge iz čl. 42. st. 3. ZSN da sasvim izvjesno spada dijagnoza F 22.0 klasificiran poremećaj, kao tzv. sumanuti poremećaj, doživotna bolest, u skladu s nalazom dr. Katanića , psihijatra u Zagrebu, od dana 15. ožujka 1999. odnosno F 06.2 sumanuti poremećaj organski uvjetovan (uslijed starenja, demencije ili dr. organske bolesti) u skladu s otpusnim pismom Klinike za psihijatriju Vrapče, Bolnička cesta 32, Zagreb, od dana 25. travnja 2024. I laiku da je poznato da je gornje stanje jedno od najgorih psihičkih stanja u medicini, koje ovisno o terapiji ima faze lucidnosti, no u teškoj fazi, osoba s duševnim smetnjama može izostati i 5 radnih dana s posla, a da toga nije svjesna. Tužitelj da za postupke izostanka s radnog mjesta nije kriv, jer je bolestan, ima duševni poremećaj i njegovo stanje da je izvan realiteta. Iz nalaza KBC Zagreb, Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu, Zavoda za kliničku psihijatriju, nalaza broj: 20240007000 od dana 18. ožujka 2024. da je vidljiv psihički status tužitelja, da je izvan realiteta, u svezi anamneze, da je u strahu, da ima osjećaj da ga napadaju, da mu se skrivaju ljudi iza leđa. Iz otpusnog pisma, nakon liječenja u Zavodu za psihotične bolesti, Klinike za psihijatriju Vrapče, od dana 25. travnja 2024., da je razvidno da se tužitelju psihičko stanje pogoršalo, da se tužitelj poziva na radno mjesto, spominje župana Š pa da je time i njegova psihopatologija direktno povezana s radnim mjestom. Logično da je i životno uvjerljivo iz svega navedenog u tužbi da je poslodavcu već dulje vremena bilo poznato kako je tužitelj psihički bolestan. Tuženik da nije laik, već je osposobljena jedinica područne (regionalne) samouprave u RH, koja obavlja poslove od regionalnog značaja pa da tako, pored ostalih, obavlja i poslove koji se odnose i na zdravstvo. Time da je tuženik osposobljen i daleko upoznat s načinom postupanja u danim okolnostima s osobama koje boluju od duševnih smetnji. To da je pitanje posebno osjetljivo za županiju prema vlastitim službenicima i namještenicima, a u ovom predmetu da je za tužiteljeve duševne smetnje znao i nadležni centar, nadležni obiteljski liječnik, kolege na radnom mjestu, na kraju i pročelnik i to duži niz godina. Tuženik da je zakonski morao, čim je imao ta dugogodišnja saznanja, postupiti u skladu sa zakonom, uputiti službenika na medicinu rada te po nalazu iste, putem liječnika primarne medicine, nakon otvaranja bolovanja za tužitelja, pokrenuti postupak zaštite prava službenika, ovdje tužitelja, pred nadležnim centrom za socijalnu skrb. Ali da je tuženik duševno bolesnoj osobi, za vrijeme odsutnosti s radnog mjesta, a koja je odsutnost uvjetovana bolešću i usmenim odobrenjem godišnjeg odmora, dao otkaz po sili zakona. Dijagnoza F 22.0 tzv. sumanuti poremećaj, odnosno F 06.2 sumanuti poremećaj organski uvjetovan, kao trajno psihičko stanje tužitelja da se u razdoblju izostanka s posla i otkaza pogoršala i da je to stanje trajalo minimalno sve do 25. travnja 2024. (kada je tužitelj na vlastiti zahtjev pušten kući uz daljnji nastavak obveznog ambulantnog liječenja), a o čemu da je u žalbenom postupku nedvojbeno bio obavješten i tužiteljev nadređeni, pročelnik ŠL, već početkom ožujka 2024., u telefonskom razgovoru koji je vođen sa svjedokom RL. U žalbenom postupku da je o svim predmetnim činjenicama i medicinskoj dokumentaciji obaviješten i tuženik i to župan Splitsko- dalmatinske županije. Unatoč tome tuženik, kao tužiteljev neposredno nadređeni, da nije uzeo u obzir navedene razloge niti dostavljenu medicinsku dokumentaciju, već da je tuženik, u osporavanom rješenju nesuvislo i neprimjereno naveo, kako neće uzeti u obzir dostavljenu medicinsku dokumentaciju niti potvrdu o hospitalizaciji tužitelja od 25. ožujka 2024. jer da se prema čl. 8. st. 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN broj 76/14) psihijatrijska dijagnoza ne smije temeljiti samo na saznanjima iz prijašnjeg medicinskog postupka. Tužitelj s smatra, kako je takav zaključak u potpunosti neopravdan, nezakonit, nemoralan i neustavan, obzirom da je tuženik upravo bio u posjedu nove medicinske dokumentacije koju da je trebao ispitati u ispitnom postupku u skladu sa zakonom i postupiti kao gore navedeno. Opetovano da se ponavlja i apostrofira da se psihijatrijska dijagnoza tužitelja temelji na saznanjima iz aktualnog medicinskog postupka iz 2024. Naime, prilikom prijema tužitelja u Kliniku za psihijatriju Vrapče, dana 24. ožujka 2024., da je tužitelju uspostavljena psihijatrijska dijagnoza organski uvjetovane sumanutosti F 06.2, koja da prema medicinskoj literaturi predstavlja teško psihičko oboljenje. Tako teška dijagnoza tužitelja, da sigurno nije mogla nastati „preko noći", već s je ista postojala i u kritično vrijeme, budući da se radi o teškom poremećaju koji je morao biti prisutan duže vremensko razdoblje i koje je za posljedicu moralo imati teške simptome koji su otežavali racionalno rasuđivanje i normalno funkcioniranje tužitelja, posljedično i njegov rad te da su isti morali biti vidljivi i poznati svim drugim osobama u tužiteljevoj okolini, a koje da su prosječnog znanja i sposobnosti, dakle da su isti morali biti vidljivi i poznati svim njegovim radnim kolegama i nadređenoj osobi. U prilog tome da su u kritično vrijeme sasvim izvjesno bile ispunjeni objektivni razlozi govore i sljedeća utvrđenja specijaliziranih liječnika gore navedenih nalaza sa Klinika za psihijatriju Vrapče i klinike Rebro: „psihičko stanje pacijenta znatno je pogoršano unazad dva mjeseca (koji se računaju od 24. ožujka 2024.), pacijent je nesuvislog govora, dezorijentiran u vremenu i prostoru, psihomotorno napet, misli da ga netko napada, disociran, distrofično-povišenog osnovnog raspoloženja, udaljenijeg afekta, duktus formom dislociran, u sadržaju niz bizarnosti, pa tako pacijent prilikom prijema navodi kako se nalazi na Rebru kao šef računovodstva, da ima više zanimanja, da je rahli poručnik, da je sudjelovao u građanskom ratu u Srbiji od 85-87., da je prvak svijeta u daktilografiji, nautici i informatici, nadalje navodi da je star 73 godine (iako je rođen 1961.), da je dobio otkaz jer je koristio 5 dana godišnjeg, da je na bolovanju godinu, da može vidjeti u budućnost tri dana, da je unaprijeđen u modro nebo. U nalazu da se također navodi, kako se od strane liječnika stječe dojam da pacijent ne razumije pitanja, jer kratko odgovori „ne" i nastavlja u disociranom duktusu te da je pacijent uznemiren, konfuzan, smeten, limitirane konverzacije, bez uvida u svoje stanje." Logično da je i životno uvjerljivo da su tužiteljeve sumanute misli povezane s radnim mjestom i sa stresom kojeg je proživljavao na tom radnom mjestu, uslijed nehumanog ponašanja i šikaniranja, prema tužitelju, na njegovom radnom mjestu. Sve navedeno, da govori u prilog tome da je tužitelj obzirom na svoje zdravstveno stanje (dakle radi se o opravdanom i objektivnom razlogu) sasvim izvjesno bio ograničen u svome rasuđivanju zbog čega da isti nije mogao zaštititi svoja prava niti je mogao predvidjeti posljedice svojih postupaka zbog čega je tuženik kao dobar i savjesni nadređeni prema odredbama članka 54. ZSN bio dužan postupiti sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), konkretnije sukladno članku 8., članku 51. i članku 52. ZUP-a te je bio dužan utvrditi jesu li ispunjene posebne pretpostavke iz članka 42. stavak 3. ZSN. Strahovito bitno za naglasiti da je i to da je tuženik osporavanim rješenjima dao otkaz službeniku koji da predstavlja posebno zaštićenu kategoriju službenika iz članka 75. ZDS i osobu koja je kao duševno bolesna osoba zaštićena Ustavom i odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN 76/14) i koja je obzirom na otegotne privatne ekonomsko-socijalne obiteljske prilike još dodatno ranjiva. Iznova da apostrofira kako je tuženik, obzirom na sve navedeno morao provesti ispitni postupak i da je na taj način trebao savjesno i detaljno utvrditi sve relevantne činjenice i okolnosti za ovu pravnu stvar. Tuženik da je morao pokrenuti prethodno pitanje u kojem bi se onda utvrdilo je li tužitelj obzirom na svoje zdravstveno stanje uopće uračunljiv i sposoban za samostalno rasuđivanje i je li isti u mogućnosti adekvatno zaštiti svoja prava (u slučaju da isti nije sposoban, morao je imati svog zastupnika). U konačnici da je tuženik morao kako u prvostupanjskom tako i u drugostupanjskom upravnom postupku utvrditi najhitnije činjenice, sve u skladu s Rev. odlukama Vrhovnog suda RH, je li tužiteljeva izočnost s posla nanijela poremećaj u procesu rada i štetne posljedice na poslovanje tuženika (poslodavca), sve obzirom na jednostavnost tužiteljeva radnog mjesta te je li naknadno dostavljena medicinska dokumentacija opravdava neopravdani izostanak s posla. Nadalje, u provedenom postupku da je bilo potrebno održati i usmenu raspravu na kojoj bi se nesporno utvrdili navodi podnositelja o usmenom podnošenju zahtjeva za godišnjim odmorom u razdoblju od 1. do 7. veljače 2024., a koji je dan usmeno, u prostorijama upravnog odsjeka Splitsko-dalmatinske županije u [adresa], na isti način kao što je to tužitelj uz odobrenje svog nadređenog činio svih prethodnih godina. U prilog navedenog da govori i činjenica da nitko iz radne organizacije punih sedam dana nije probao kontaktirati teško bolesnog tužitelja niti njegovog liječnika obiteljske medicine, niti članove njegove obitelji, iako se radilo o izostanku teško bolesnog službenika u trajanju od čak 5 radnih dana što sve govori u prilog tome da su svi iz radne organizacije znali kako se radi o godišnjem odmoru. Naime, da je sasvim životno moguće da se teško bolesni službenik u slučaju svog nenadanog nedolaska na posao, ne javi svom nadređenom, ali da nije normalno i očekivano da nadređeni za kojeg se inače očekuje da postupa s dužnom pažnjom i u dobroj vjeri da isti u takvoj situaciji ne kontaktira teško bolesnog službenika, kako bi provjerio je li tužitelj opet u teškoj fazi bolesti, ima li dokumentaciju za isto. Poslodavac bi u tom slučaju dobio kako medicinsku dokumentaciju (koju je dokumentaciju usmenim putem poslodavcu i nudila svjedokinja RL, prije pokretanja drugostupanjskog postupka), tako i u slučaju sumnje uputu da se obrati radi potvrde navoda doktoru obiteljske medicine NL iz [adresa]. Također, da bi poslodavac bio upućen da je tužitelj i bolestan te da se liječi, a ujedno da je i na godišnjem odmoru u skladu s usmenim odobrenjem godišnjeg odmora, sve u skladu s dugogodišnjom praksom dodjele godišnjeg odmora tužitelju. Iz sveukupno gore navedenog, da tužitelj dolazi do tužnog zaključka da je razlog tome što je poslodavac sve gornje i znao, ali da je moguće namjerno čekao, da prođe pet radnih dana, da se ispuni zakonski uvjet za otkaz po sili zakona. Dakle, u konkretnom slučaju, da zakon u ovakvim slučajevima ne dopušta donijeti rješenje o otkazu po sili zakona, budući da se znalo da je tužitelj usmenim putem podnio zahtjev za korištenjem starog godišnjeg odmora i obzirom na to da su postojale određene okolnosti vezane za zdravstveno stanje tužitelja koje moguće otegotno utječu na njegove postupke i rasuđivanje. Iz sveukupno gore navedenog u ovoj tužbi, da je razvidno da su te činjenice bile poznate iz vlastita opažanja poslodavca, a i jer je dostavljena mjerodavna medicinska dokumentacija o kojoj dokumentaciji da je čak i vođeni telefonski razgovori između svjedoka RL i tuženika. Pozivajući na sudsku praksu naveo je da tužitelj smatra da njegovo jednostavno radno mjesto kako ga opisuje i sam tuženik na strani 6., zadnji odlomak osporenog rješenja, nije moglo u tih 5 radnih dana opravdanog izostanka kako radi bolovanja tako i radi bolesti dovesti mjesto rada ustrojstvenu jedinicu [adresa] do poremećaja u radu i do štetnih posljedica za predmetnu jedinicu [adresa]. U prilog tužiteljeve tvrdnje da se poziva tužitelj na pisane argumente samog tuženika sa strane 6. i 7. žalbe, a koji da su ujedno pisani argumenti i najjači dokaz u ovom postupku, za sreću in favorem tužitelja. Naime, iz razgovora s tužiteljevim kolegama i osobama koje su redovito posjećivale Općinu u [adresa], da je utvrđeno, kako je tužitelj odlukom hijerarhijski nadređene osobe, pročelnika ŠL bio stavljen u „poseban položaj" u odnosu na sve druge zaposlenike navedene radne organizacije, a koji se ogledao u tome da od strane nadređene osobe, tužitelju, nisu bili osigurani nikakvi radni uvjeti pa je tako tužiteljevo radno mjesto (za razliku od radnog mjesta svih njegovih drugih radnih kolega) duži niz godina bio hodnik Općine. Dakle, da tužitelj duži niz godina nije imao svoju radnu prostoriju niti je imao tehničku, niti drugu radnu opremu (radni stol, kompjuter, telefon, čak niti papir, niti olovku, niti je dobivao ikakve radne zadatke) te posljedično tome da tužitelj nije imao niti mogućnost izravne i neposredne komunikacije sa svojim nadređenim, a pogotovo iz razloga što se njegov nadređeni nalazio na dislociranom radnom mjestu, u drugom gradu od radnog mjesta tužitelja te da je isti svoje zahtjeve i očitovanja prema svome nadređenome morao upućivati usmenim putem preko svojih kolega, koji bi onda prenosili poruke nadređenome u Splitu preko (e-maila ili telefona). U odnosu na sve navedeno ovdje je vrlo važno naglasiti, kako su ovakvi „posebni radni uvjeti" sasvim izvjesno doprinijeli i pogoršanju psihičkog zdravlja tužitelja, što da je uostalom i razvidno iz dostavljene medicinske dokumentacije tužitelja. Kako sam tuženik u osporenom rješenju, na listu 6. predmetnog rješenja, zadnji pasus, navodi da je tužitelj obavljao jednostavne i rutinske pomoćne poslove, da se tu konkretno radilo o poslovima kopiranja, arhiviranja i skeniranja građe, da je postojeća uredska oprema dostatna, da se tužitelj ovdje zaista pita, jesu li hodnik i klupa na kojoj je sjedio oprema koju tuženik nabraja kao dostatnu. Imajući u vidu cjelokupne okolnosti slučaja, da proizlazi nesporan zaključak kako je tuženik na jedan vrlo nehuman način rješavao sasvim izvjestan problem tužiteljevog teškog zdravstvenog stanja i potencijalne radne nesposobnosti (a što da je pročelnik u telefonskom razgovoru usmeno i potvrdio svjedoku RL, u ožujku), umjesto da je isti tužitelja uputio na medicinu rada ili na liječenje (koje je moglo trajati sve do mirovine, obzirom na težinu tužiteljeve dijagnoze) ili da je proveo postupak procjene tužiteljeve radne sposobnosti i u slučaju krajnje nužde tužitelju dao osobno uvjetovani otkaz, isti da je iskoristio pravno „najprozirniji" razlog i tuženiku rješenjem dao skrivljeni otkaz po sili zakona, iako je znao da se ne radi o skrivljenom otkazu budući su postojali objektivni razlozi iz čl. 42. st. 3. ZSN koji su morali biti uzeti u obzir u slučaju otkaza ovako teško bolesne osobe. Na taj način (a posebno „posebnim radnim uvjetima" koji su vrijedili samo za tužitelja) tuženik da je grubo povrijedio dostojanstvo tužitelja i njegove obitelji te da je ugrozio njihovu egzistenciju, budući je bolesnog službenika starije životne, osobu s duševnim smetnjama, ostavio bez ikakvih prihoda čak dvije godine do njegove mirovine. Slijedom navedenog da tužitelj predlaže izricanje privremene mjere povratka službenika na posao do okončanja sudskog postupka, poništenje osporavanog rješenja tuženika kao i prvostupanjskog upravnog rješenja, povratak tužitelja na radno mjesto uz obvezu tužitelja da naknadi tužitelju plaće za vrijeme neopravdanog otkaza do poništavanja osporavanog rješenja te provođenje redovnog postupka zbrinjavanja teško bolesnog službenika.

2. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 20. prosinca 2024. opunomoćenica tužitelja navela je da ostaje pri tužbi i svim navodima iz tužbe te da ukazuje da tuženik u odgovoru na tužbu nije dostavio niti jedan dokaz koji je zatražen u samoj tužbi te da je naveo da, prema tuženiku, nije bilo nikakvih neznanih ponašanja i šikaniranja te da su obzirom na tužiteljevu situaciju uvijek imali maksimalno razumijevanja u granicama dopuštenog aktualnim propisima. Predmetnim navodom da je sam tuženik dao na znanje, i to izričito, da je bio svjestan tužiteljevog zdravstvenog stanja i njegovog postupanja izvan realiteta. No svejedno, da je unatoč sveukupno navedeno i u tužbi priloženim dokazima te pozivom na propise koji štite osobe sa duševnim smetnjama, jedini zahtjev tuženika da se tužitelja ne vrati na posao i da taj zahtjev pravdaju upravo njegovim zdravstvenim stanjem. Time da potvrđuju da se ovaj predmet mogao riješiti u skladu sa zakonom koji regulira zbrinjavanje osoba sa duševnim smetnjama kao što je tužitelj. Zaključno, da se apostrofira da je obavljen i razgovor sa sindikalnim povjerenikom koji je na istom katu kao i tuženik te da je povjerenik bio užasnut da nije upoznat sa slučajem, a da je znao da bi odmah zatražio zbrinjavanje jer da je tužitelj zaštićena kategorija kako zakonski, a tako i moralnom maksimom. Grubost ovog slučaja i krajnja bezosjećajnost da se ogleda u činjenici da je tužitelj i nakon što je dobio otkaz danima išao na posao jer da je bio naravno u zoni izvan realiteta te da je sin iz Zagreba morao doći po njega nakon što je to obitelji dojavljeno od radnih kolega tužitelja. Sin tužitelja da je potom odmah isti dan tužitelja odveo u Zagreb na liječenje.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti kao nedopuštenom i neosnovanom. U prvom redu, a u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere vraćanja na rad do okončanja ovog postupka, da tuženik ističe kako isto nije opravdano iz niza razloga, a ponajprije tužiteljevog zdravstvenog stanja uslijed kojeg da je vrlo upitno kako bi obavljao svoj rad u tom slučaju. Nadalje, da tužitelj u tužbi opetovano navodi kako je od strane tuženika prema njemu bilo nehumanog ponašanja i šikaniranja, što da je kod tužitelja dovelo do sumanutih misli povezanih sa radnim mjestom i stresom kojeg je tamo proživljavao. Ovakvi navodi da su u najmanju ruku neutemeljeni i deplasirani. Naime, upravo suprotno od toga, tuženik da je, obzirom na tužiteljevu situaciju, uvijek imao maksimalno razumijevanja, naravno u granicama dopuštenog aktualnim propisima. Prvostupanjsko rješenje da je doneseno u primjeni odredbe čl. 5. st. 1. i st. 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, br. 86/08, 61/11, 4/18 i 12/19, u daljnjem tekstu: ZSN), prema kojoj da se o prestanku službe odlučuje rješenjem koje donosi pročelnik upravnog tijela te odredbe čl. 115. st. 1. toč. f) ZSN-a. Izričitom odredbom čl. 110. st. 2. ZSN-a da je propisano kako se opći propisi o zabrani prestanka rada pojedinim kategorijama zaposlenih ne primjenjuju na službenike kojima služba prestaje jer nisu zadovoljili na probnom radu ili kojima služba prestaje po sili zakona. Uzgred, uvidom u personalni dosje službenika i uvidom u evidenciju o prisutnosti na radu, od dana preuzimanja svih službenika Ureda državne uprave (246 službenika i namještenika) od strane Splitsko-dalmatinske županije odnosno od 1. siječnja 2020., da nije utvrđeno kako je žalitelj bio privremeno odsutan zbog privremene nesposobnosti za rad na koju bi bio upućen od strane liječnika, niti je postojao dokaz u personalnom dosjeu koji bi upućivao da se radi o duševnoj bolesnoj osobi. Nalaz psihijatra od dana 15. ožujka 1999. da se ne nalazi u personalnom dosjeu tužitelja. Nadalje, iz uvida u rješenje KLASA: UP/I 113-03/23-0001/0009, URBROJ: 2181/1-04-02/03-23- 0025 od dana 12. lipnja 2023., da je tužitelju utvrđeno pravo na godišnji odmor za 2023., u trajanju od 31 radnog dana. Istoga da je tužitelj bio dužan iskoristiti do 30. lipnja 2024. Nadalje, uvidom u evidenciju o prisutnosti na radu, da je utvrđeno da je imenovanom za 2023., do dana prestanka službe preostalo 8 radnih dana neiskorištenog godišnjeg odmora, odnosno do dana prestanka službe da je iskoristio 23 radna dana godišnjeg odmora. Stoga, da tuženik osporava navode tužitelja da je u navedenom vremenu koristio godišnji odmor, jer da o istome prileži evidencija o prisutnosti na radu. Tuženik da upućuje na čl. 35. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano kako je službenik dužan bez posebnog naloga obavljati poslove, odnosno zadatke radnog mjesta na koje je raspoređen. Sukladno Pravilniku, opis poslove radnog mjesta na koje je tužitelj raspoređen glasi: „Obavlja jednostavne i rutinske pomoćne poslove. Obavlja i druge poslove po nalogu nadređenih službenika.“ Obzirom da se zaista radi o jednostavnim, rutinskim i administrativno-pomoćnim poslovima i to prvenstveno pružanja potpore i pomoći drugim službenicima u Upravnom tijelu, da se može konkretno raditi o poslovima kopiranja, arhiviranja i skeniranja građe, dakle da se radi o malobrojnim i jednostavnim administrativnim poslovima, stoga da tuženik smatra da je za izvršavanje istih postojeća uredska oprema dostatna. Primjenom citiranog članka, da nadređeni nije u obvezi izdavanja radnih zadataka koji se odnose na obavljanje poslova radnog mjesta na koje je službenik raspoređen. Uzgred da se napominje kako se u konkretnom slučaju radi o izdvojenom mjestu rada u [adresa], sa relativno malim brojem predmeta kako upravnih tako i neupravnih predmeta i zahtjeva za postupanje, a uzročno-posljedično jednostavnih i rutinskih pomoćnih poslova za obavljanje. Slijedom svega naprijed navedenoga, da tuženik smatra kako je pobijano rješenje zakonito, odnosno da je cjelokupni postupak koji je prethodio donošenju tog rješenja proveden u skladu sa zakonom i drugim relevantnim propisima. Konačno, da tuženik ostaje pri svim navodima iz svojih rješenja i kod činjenica i shvaćanja navedenih u predmetnom drugostupanjskom rješenju te da predlaže Naslovnom sudu donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje u cijelosti kao nedopuštena, a podredno presudu kojom se predmetna tužba odbija kao neosnovana i potvrđuje osporeno rješenje tuženika.

4. Osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Župana KLASA: UP/II-112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/08-24-0001 od dana 12. travnja 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenje o prestanku službe po sili zakona Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za opću upravu KLASA: UP/I 112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1-04-02/05-24-0003 od dana 27. veljače 2024., a kojim rješenjem ĆL, ovdje tužitelju, VŠS, ekonomistu, službeniku Upravnog odjela za opću upravu Splitsko-dalmatinske županije, raspoređenom u službu na neodređeno vrijeme, u Odsjek za opću upravu, [adresa], na radno mjesto „Referent - 3. vrsta za opću upravu“, danom 1. veljače 2024., prestaje služba po sili zakona i to danom napuštanja službe odnosno prvog dana odsutnosti s rada, zbog neopravdanog izostanka s rada pet radnih dana uzastopce.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se isti sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se saslušaju svjedoci RL te doktor VL kao i da se provede medicinsko vještačenje, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

6. U sporu je dana 20. rujna 2024. održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Odredbom čl. 42. st. 3. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne Novine“, br. 86/08, 61/11, 04/18 i 112/19, dalje: Zakona) propisano je da je službenik o nemogućnosti dolaska na posao i razlozima spriječenosti dolaska dužan obavijestiti nadređenog službenika, odnosno pročelnika upravnog tijela najkasnije u roku od 24 sata od njihova nastanka, osim ako to nije moguće učiniti iz objektivnih razloga ili više sile, u kom je slučaju dužan obavijestiti nadređenog službenika, odnosno pročelnika upravnog tijela odmah po prestanku razloga koji su ga u tome sprječavali.

10. Člankom 115. st. 1. toč. f) Zakona propisano je da službeniku prestaje služba po sili zakona kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce – danom napuštanja službe, odnosno prvoga dana odsutnosti s rada.

11. U obrazloženju osporenog rješenja, između ostalog, navedeno je da je osvrćući se na navod žalitelja o primjeni odredbi Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21 - u daljnjem tekstu: ZUP), u postupku utvrđeno kako je prvostupanjsko tijelo u skladu s odredbom članka 51. stavka 1. ZUP-a, pismenom KLASA: UP/I 112-02/24-0007/0001, URBROJ: 2181/1- 04-02/05-24-0002 od dana 8. veljače 2024., poslanim osobnom dostavom, uputio imenovanom službeniku dopis da se žurno, a najkasnije u roku od 3 radna dana očituje o razlozima izostanka s radnog mjesta pet radnih dana uzastopce, tj. od dana 1. veljače 2024. do dana 7. veljače 2024. Žalitelj da je pismeno osobno preuzeo dana 20. veljače 2024., što da je razvidno iz povratnice koja prileži spisu te usprkos uredno zaprimljenom pismenu na koji se morao očitovati na okolnosti izostanka, da se službenik nije u ostavljenom roku ni na koji način očitovao o razlozima izostanka sa posla pa ni do dana donošenja rješenja o prestanku službe po sili zakona.

12. Naime, najprije je potrebno istaknuti da je tuženiku, rješenjem ovog Suda pod posl. br. UsI-1221/2024-6 od dana 6. kolovoza 2024., dostavljena tužba na odgovor te je istovremeno pozvan da u roku od 30 dana dostavi spis upravnog tijela uz upozorenje da, ukoliko tuženik ne dostavi sve spise, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta.

13. Nakon toga je tuženik dana 30. kolovoza 2024. te ponovno dana 3. rujna 2024. dostavio odgovor na tužbu bez spisa tuženog tijela, a koji nije dostavljen ni do dana kada je održana i zaključena glavna rasprava 20. prosinca 2024.

14. Odredbom čl. 48. st. 1. ZUS-a propisano je da Sud tužbu sa svim prilozima dostavlja na odgovor tuženiku i zainteresiranim osobama. Stavkom 2. istog članka propisano je da Sud određuje rok za odgovor na tužbu prema okolnostima slučaja koji ne može biti kraći od 30 niti dulji od 60 dana. Stavkom 3. istog članka propisano je da se u odgovoru na tužbu tuženik treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže. Stavkom 4. istog članka propisano je da se odgovor na tužbu predaje prema pravilima o predaji podnesaka. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan sudu dostaviti sve spise koji se odnose na predmet spora u obliku u kojemu su spisi vođeni. Ako tuženik ne dostavi sve spise predmeta u obliku u kojemu su vođeni ili izjavi da ih ne može dostaviti, sud može riješiti spor i bez spisa predmeta.

15. Dakle, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja ovaj Sud mora imati uvid u stanje cjelokupnog spisa tuženog tijela temeljem kojeg je doneseno osporeno rješenje, a ovdje Sud ne može izvršiti uvid u tužiteljevu žalbu niti dokumentaciju na koju se upravna tijela pozivaju prilikom donošenja svojih odluka (a koje je dijelom spisu priložila opunomoćenica tužitelja kao i medicinsku dokumentaciju na koju se tužitelj poziva, a koja bi opravdala njegov izostanak s posla u spornom periodu), a koje moraju biti priložene spisu tuženog tijela.

16. Kako tuženik u sudski spis nije dostavio upravni spis koji se odnosi na predmet spora (članak 48. stavak 4. ZUS-a), ovaj Sud nije u mogućnosti ispitati zakonitost donesene odluke niti otkloniti prigovore iznesene u tužbi pa je iz navedenih razloga osporeno rješenje kao i prvostupanjsko upravno rješenje trebalo poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak, sukladno odredbi članka 117. stavka 1., u vezi s člankom 47. stavkom 1. ZUS-a, a radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkama I i II.

17. Nastavno izloženom, u ponovnom postupku prvostupanjsko upravno tijelo je dužno ponovno provesti postupak, izvesti sve dokaze iz kojih će nesporno proizlaziti je li tužiteljeva psihička bolest bila razlog njegovog izostanka s posla u spornom periodu, pri čemu će, saslušati i svjedoke, pregledati cjelokupnu medicinsku dokumentaciju te, po potrebi, provesti i medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru, a sve da bi se zaštitila tužiteljeva prava obzirom da iz medicinske dokumentacije koju je priložio tužbi nesporno proizlazi da se radi o osobi koja boluje od određene psihičke bolesti koja ga je svakako mogla spriječiti da dođe na posao u spornom periodu, a sve to pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, a sve u skladu s odredbom člankom 151. stavka 2. ZUS-a.

18. Nadalje, glede prijedloga za određivanje privremene mjere vraćanja zaposlenika na rad do pravomoćnog okončanja ovog sudskog postupka za navesti je da je ovaj Sud poništio osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje te predmet vratio prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, a čime je postupak pred ovim Sudom već pravomoćno okončan. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

19. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom čl. 144. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 36/24, dalje: ZUS) smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom čl. 144. st. 1. ZUS-a te Tbr. 27. toč. 1. i toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23, dalje: Tarifa) tužitelju priznat trošak na ime sastava tužbe te zastupanja na ročištu održanom kod ovog Suda dana 20. prosinca 2024. od po 500 bodova za svaku radnju, ukupno 1000 bodova, odnosno 2.000,00€, uvećano za 25% PDV-a (500,00€) što sveukupno iznosi 2.500,00€, radi čega je, primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a, riješeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

20. U odnosu na dio zahtjeva za nadoknadu troška koji se odnosi na putne troškove vezane uz putovanje iz Rovinja u Split, troškovi cestarine i troškovi goriva opunomoćenice tužitelja za istaći je da se isti ukazuju neosnovanima jer je opunomoćenica tužitelja mogla pronaći zamjenu u osobi odvjetnika sa područja sjedišta ovog Suda u svrhu zastupanja tužitelja na ročištu održanom kod ovog Suda dana 20. prosinca 2024. pa je slijedom iznesenog odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

U Splitu, 20. siječnja 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba (čl. 127. st. 1. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 148. st. 5. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje rješenja (čl. 148. st. 6. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenici tužitelja Sabini Hrelja, odvjetnici u Rovinju, Ulica Spine 16,

- tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Županu, [adresa] uz spis tuženog tijela KLASA: UP/II-112-02/24-0007/0001,

- u spis

ž