Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1527/2019-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužiteljice GT iz [adresa], Pješčana uvala VI ogranak 33, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Leo Peruško, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Lea Peruška, odvjetnika u Puli i punomoćnice tuženika OT, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, 20. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostanoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3207513783 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. rujna 2006., a koje glase:

čl. 2. ".... i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...",

čl. 7. "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora ...", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odlukle ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.138,23 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.11.2007. pa do isplate, po stopi 15% do 31.12.2007., od 01. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku:

- na iznos od 20,23 EUR počev od 16.11.2007. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR počev od 17.12.2007. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR počev od 22.01.2008. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR počev od 20.02.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 13.03.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 18.04.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 15.05.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 16.06.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 18.07.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 14.08.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 29.09.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 24.10.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 19.11.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 19.12.2008. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 27.01.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 26.02.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 20.03.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 20.04.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 29.05.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 37,83 EUR počev od 03.08.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 27.08.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 27.10.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 18.11.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 22.12.2009. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 26.01.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 08.03.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 02.04.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 28.06.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 30.07.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 04.08.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 09.09.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 22.09.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 25.01.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 14.02.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 21.03.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 05.04.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 19.05.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 14.06.2011. do isplate,

- na iznos od 65,77 EUR počev od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 04.11.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 04.12.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 27.01.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 19.03.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 20.03.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 02.05.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 08.06.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 13.08.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 19.09.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 14.11.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 21.12.2012. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 18.01.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 15.02.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 18.03.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 29.04.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 03.06.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 26.06.2013. do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR počev od 25.07.2013. do isplate,

- na iznos od 54,37 EUR počev od 22.08.2013. do isplate,

- na iznos od 54,37 EUR počev od 25.09.2013. do isplate,

- na iznos od 54,37 EUR počev od 07.11.2013. do isplate,

- na iznos od 54,37 EUR počev od 19.12.2013. do isplate,

- na iznos od 54,37 EUR počev od 06.02.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 17.03.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 28.03.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 30.04.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 22.05.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 30.06.2014. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počev od 30.07.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 03.09.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 15.09.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 02.11.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 01.12.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 10.12.2014. do isplate,

- na iznos od 40,49 EUR počev od 02.02.2015. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR počev od 12.03.2015. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR počev od 04.05.2015. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR počev od 09.06.2015. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR počev od 17.07.2015. do isplate,

- na iznos od 34,75 EUR počev od 07.08.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 31.08.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 06.10.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 24.11.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 1.12.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 18.12.2015. do isplate,

- na iznos od 29,68 EUR počev od 15.02.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 17.02.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 24.03.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 14.04.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 17.05.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 23.06.2016. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR počev od 15.07.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 11.08.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 14.09.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 14.10.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 11.11.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 19.12.2016. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počev od 13.01.2017. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa od 250,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.911,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. siječnja 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 27. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 3207513783, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] 28. rujna 2006., a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 100.000,00 EUR, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s rokom otplate kredita 180 mjeseci. Ističe da je kredit je odobren za kupnju stana, a da je tužiteljici odobren iznos od 100.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, odnosno 742.745,20 kuna. Nadalje, navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed od tuženika formuliranom standardnom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, a tužiteljica nije imala niti je mogla imati nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Ukazuje kako je odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora ugovorena kamata na kredit i to na način da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a na temelju odluke banke, i u trenutku ugovaranja iznosi 5,80%. U vrijeme zaključenja Ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni uvjeti, egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, pa tužiteljica nije znala niti je mogla odrediti koliko će iznositi kamata koju tuženik određuje svojom jednostranom odlukom. Dakle, visina i promjena kamate bila je isključivo u domeni tuženika, ovisna o njegove poslovne politike i poslovnih interesa. Od početka otplate pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, gdje je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametra i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Ističe da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom tuženika o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom Ugovoru utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom tuženika. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, a prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa. Kako tužiteljica nema stručna znanja da bi mogla precizno odrediti visinu svoje tražbine, pridržava pravo da visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na svaki neutemeljeno isplaćeni iznos kredita specificira odnosno odredi po primitku nalaza i mišljenja. Predlaže da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi čl. 2. i čl. 7. prema kojima je redovna kamata promjenljiva prema odluci o kamatnoj stopi kreditora, te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 25.000,00 kuna (odnosno 3.318,07 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) zajedno sa zateznim kamatama, a tužiteljica od tuženika potražuje i trošak parničnog postupka.

1.1. Podneskom od 14. listopada 2020., nakon primitka odgovora na tužbu tužiteljica je provela vansudsko vještačenje na okolnost visine predmetnog potraživanja, prema kojem je uredila tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 40.605,67 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate. S time da je tužiteljica, nakon u postupku provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 23. lipnja 2023. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 5.138,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa (naznačene u tužbi – list 271 do 274 spisa) teku od njihova dospijeća pa do isplate. Navedenom povlačenju tužbe tuženik se nije protivio, a iz kojeg razloga je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP) odučio kao u točci I izreke rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, ukupno i pojedinačno određenu visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu, a protivi se svakom budućem uređivanju tužbenog zahtjeva jer tužiteljica nije postavila manifestacijski zahtjev, niti je njena tužba stupnjevita tužba. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 17. lipnja 2014. Ako se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P – 1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, tužiteljev zahtjev od 17. lipnja 2019. u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. Nadalje, ističe da iz prometa po kreditu (četvrta kolona s lijeva i druga s desna) proizlazi da se neke od uplata uopće ne mogu povezati s tužiteljicom jer su neke evidentno vršene od strane trećih osoba (npr. RT, IT, odvjetnički ured Žrvnar) te u tom smislu pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica nije plaćala dospjele anuitete. Protivi se prijedlogu tužiteljice iz tužbe o tome da sud naloži tuženiku “dostavu dokumentacije o kreditu“ od koje neku navodi, a neku ne jer je ovakav dokazni prijedlog neodređen, a tužiteljica time prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Tuženik je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Nadalje ističe da je u ovom sporu riječ o kreditu uz EUR valutnu klauzulu te ukazuje na revizijsku odluku u kolektivnom sporu broj Revt 249/14-2 a prema kojoj se utvrđenja, pravni argumenti i shvaćanja o pitanjima ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu uz CHF valutnu klauzulu ne primjenjuju na ugovore o kreditu uz EUR valutnu klauzulu, kako u pitanjima valute obveze, tako i u pitanjima promjenjive kamatne stope (što jest osnova tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju). Tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz konkretnog kolektivnog spora, a samim time nije došlo ni do prekida zastare za tužiteljicu, jer je jasno kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u konkretnom kolektivnom sporu, izričito naveo da se izreka presude ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu. Samim time, u svjetlu presude Rev-2245/17-2 evidentno je kako ne postoji ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za tužiteljevu tražbinu i od čije pravomoćnosti zastara ponovno teče, te kako, u slučaju da je i zahtjev osnovan, zbog zastare potrebno odbiti sve iznose dospjele prije 17. lipnja 2014. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Nadalje, navodi da je od 1.1.2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. („Narodne novine“, broj 112/12 – u daljnjem tekstu ZID ZPK/12), odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni i varijabilni element (6M NRS 1 za EUR), a tužiteljica je o tome obaviještena obaviješću od 8.1.2013. Ugovorom o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., prema kojima se banka obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta te je takva odredba bila je u skladu s tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu sadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ broj 41/14). Prema tome, OUP/1999 (čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.” Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužiteljice i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužiteljice tuženiku od 25.000,00 kuna a niti to proizlazi iz prometa po računu. Zaključno, čak i kad bi se opisane kolektivne presude i primjenjivale na tužiteljicu, a što tuženik spori, tužiteljica nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača, a to je upravo svojstvo potrošača. Tužiteljica je odvjetnica pa se prema tome ne može nikako govoriti o tužiteljici kao prosječnom potrošaču. Da se kredit nije koristio u potrošačke svrhe ide u prilog i činjenica da je iz samog Prometa po kreditu razvidno da su uplate vršene i od strane odvjetničkog ureda tužiteljice. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi „kupnje stana„ (članak 6. Ugovora o kreditu.), a tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se stan kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe, a zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka u cijelosti.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, izvatci iz zemljišnih knjiga, dopis Zagrebačke banke, dostavljeni podaci Zagrebačke banke od 30. siječnja 2017., promete po kreditu, dopis tužiteljice od 20. siječnja 2017., prometi po kreditu/specifikacija uplata, obavijest o promjeni kamatne stope od 8. siječnja 2013., opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, opći uvjeti poslovanja, vansudsko vještačenje od 18. studenog 2019., tečajna lista tuženika, izjava o suglasnosti za korištenje stambenog kredita, iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje vještaka od 11. travnja 2023. te dopunu nalaza i mišljenja od 15. studenog 2024.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 3207513783 od 27. rujna 2006., koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojima je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora, i posljedično tome njen zahtjev za isplatu iznosa od 5.138,23 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci) teku od njihova dospijeća do isplate, a to sve na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope.

6. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 27. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 3207513783, koji je solemniziran 28. rujna 2006. kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-838/06, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 EUR, po srednjem tečaju HNB za EUR na dan isplate kredita, a s rokom otplate od 180 mjeseci. Nesporno je da je čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,80% godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva te da se izmjenjuje sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a korisnik se istu obvezao plaćati. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda svojim odlukama mijenjao (povećavao) početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,80 %, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7. Između parničnih stranaka sporno je, jesu li navedene odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i sukladno tome ništetne, a s time u vezi sporna je i osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnova, kao i osnovanost istaknutih prigovora zastare, nedostatka aktivne legitimacije i statusa potrošača tužiteljice.

8. Prvenstveno, valja ukazati da u konkretnom slučaju, kako to i tuženik ukazuje, nema mjesta neposrednoj primjeni pravnih utvrđenja izraženih u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. Naime, učinak navedenih odluka donesenih u predmetima po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne mogu se neposredno primijeniti u ovom predmetu uz primjenu odredbe čl. 502. c ZPP, jer je u tim predmetima izraženo pravno shvaćanje o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koju su stranke u tom postupku ugovarale sa korisnicima kredita prema ugovorima o kreditu vezanih za valutu švicarski franak, a što u konkretnom slučaju nije riječ. Stoga, zahtjev tužiteljice valja raspraviti uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja pod kojima je predmetni ugovor sklopljen uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, imajući (tek podredno) u vidu i pravna shvaćanja te utvrđena načela iz predmeta "Potrošač", jer su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržajno jednake odredbama razmatranim u predmetu „Potrošač“.

9. Na okolnosti pregovora vođenih između tužiteljice i tuženika u predugovornoj fazi i svrhe sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i načina vršenja uplata po kreditu proveden je dokaz slušanjem tužiteljice.

9.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podigla za kupnju stana, da je tada već imala otvoren račun kod tuženika te da je postojala akcija „Dom po mom“, da je uzela kredit na 15 godina i da je izračunala da mjesečno može plaćati 6.000,00 kuna te da joj je po sklapanju Ugovora o kreditu rata iznosila 6.000,00 kuna odnosno 825,00-828,00 EUR, da je Ugovor bio tipski i da je solemniziran kod javnog bilježnika, da joj je Ugovor pročitan kod javnog bilježnika kod solemnizacije i da joj je kako je glasio bio jasan u vrijeme njegova potpisivanja jer joj je bilo jasno vidljivo razdoblje na koje je uzet kredit, nominalni iznos kredita, da će mjesečna rata iznositi 6.000,00 kuna sukladno otplatnom planu koji je dobila uz kredit, da joj je u trenutku sklapanja Ugovora bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, ali da nije mogla predvidjeti da će se ona mijenjati na način na koji se mijenjala, da joj nije nitko objasnio po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, da je nedugo nakon sklapanja Ugovora rata počela rasti i do iznosa od 6.800,00 do 6.900,00 kuna odnosno 10-15 % više od onoga što je procijenila da može plaćati, da joj nitko u banci i kod javnog bilježnika nije rekao da će za dvije godine rata kredita porasti za 10-15 %, jer u tom slučaju ne bi uopće uzela takav kredit budući da joj je takva rata kredita bila neprihvatljiva, da je i ranije uzela kredit za auto s promjenjivom kamatnom stopom ali da joj je rata kredita bila uvijek ista odnosno oko 1.500,00 kuna, 10,00 kuna više ili manje od tog iznosa, te da je u ovaj stambeni kredit išla s punim povjerenjem da će takva situacija biti i kod tog stambenog kredita, da je kredit u cijelosti otplatila u rujnu 2021., da je kredit plaćala bankovnim transferom kada je imala dovoljno novaca na računu, a inače da je novac nosila u poslovnicu banke i na šalteru davala novac službeniku banke, da je novac u banku nekada nosio i njezin sin IT i njezin suprug, da su sve uplate učinjene od strane tužiteljice, da su uplate nekada vršene i sa sredstava njezinog odvjetničkog ureda ali da se radilo o njezinim sredstvima, koja je ostvarila svojim radom i koje je kasnije vraćala kao pozajmicu, da je stan kupljen za stanovanje i da se u istoj zgradi nalazio i stan tužiteljičine svekrve koji je koristila kao svoj ured i za koji je imala sklopljen ugovor o najmu, da je stan pred dvije godine uredila kao apartman te da ga je darovala kćerci.

9.2. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivala životno logično i uvjerljivo, te u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu.

10. Prije svega, ovaj sud ocjenjuje paušalnim i neosnovanim istaknuti prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljice. Naime, u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, sud je utvrdio kako je tužiteljica kao fizička osoba zaključila pravni posao s tuženikom u okviru djelatnosti tuženika, jer je tuženik banka i bavi se emitiranjem novca, te da je u konkretnom slučaju kao namjena kredita u Ugovoru naznačena kupnja stana a ne poslovnog prostora za obavljanje odvjetničke aktivnosti, na što ukazuje tuženik u postupku. Dakle, predmetni ugovor o kreditu tužiteljica je zaključila kao fizička osoba radi kupnje stana, a tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je svoju odvjetničku djelatnost i prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu obavljala u istoj zgradi na temelju ugovora o najmu koji je imala zaključenog sa svojom svekrvom, te da je predmetni stan kupila radi stanovanja i to upravo iz razloga jer se stan nalazio u zgradi u kojoj je imala i ured, kao i da je za kupnju stana koristila akcijsku ponudu banke „Dom po mom“. Tuženik u postupku nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno a niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu.

11. Nadalje, komunikacija tužiteljice s tuženikom, onako kako ju je opisala tužiteljica, po stavu ovoga suda nema značaj pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz njenog iskaza proizlazi da joj je predmetni kredit ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ jer joj je na potpis dan tipizirani ugovor sastavljen po tuženiku, o čijim pojedinačnim odredbama nije mogla pregovarati niti zahtijevati njihovu izmjenu (tuženik suprotno ne tvrdi, niti je suprotno dokazao). Tužiteljica je, na temelju ranijih iskustava s tuženikom vjerovala da će joj upravo tuženik ponuditi najpovoljnije uvjete kredita, slijedom čega je pristala na zaključenje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, iako joj nisu detaljno pojašnjeni kriteriji promjenjivosti. Tužiteljici je bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, ali iz njenog iskaza razvidno je da joj točni kriteriji promjenjivosti nisu predočeni niti objašnjeni.

12. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (rujan 2006.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog zakonskog članka određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je st. 4. istog zakonskog članka propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Prema čl. 84. ZPP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07).

13. Cijeneći sadržaj citiranih zakonskih odredbi i uzimajući u obzir rezultate dokaznog postupka, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba, kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje, nepoštena i posljedično tome ništetna.

13.1. Naime, iz predmetnog Ugovora (kao i iz ostalih izvedenih dokaza, poglavito iskaza tužiteljice) jasno proizlazi da je sklopljen prema formuliranom standardnom ugovoru o stambenom kreditu kojeg je sastavio tuženik i da se o predmetnoj ugovornoj odredbi kojom je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo. Radi navedenog, tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njen sadržaj te je kao takva, s obzirom na to da je za posljedicu imala znatniji rast kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu od 5,80%, na štetu tužiteljice izazvala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama iz navedenog Ugovora, doseg i posljedice kojih tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla shvatiti u trenutku sklapanja ugovora, s obzirom na to da ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasno i sažeto sadržavala sve uvjete, odnosno parametre o njezinoj promjeni.

13.2. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 teret dokaza da se o predmetnim ugovornim odredbama pregovaralo je na tuženiku, a koji tijekom postupka na te okolnosti nije predložio adekvatne dokaze, pa je ovaj sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), zaključio da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla utjecati te da se o osporenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo.

14. Vezano za navode tuženika da ugovor o kreditu sadrži egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope valja ukazati da iz samog sadržaja ugovornih odredaba to ne proizlazi. Naime, Ugovorom o kreditu je određeno jedino da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i da se mijenja izmjenama i dopunama Odluke banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje. Ni odredbe čl. 23. Ugovora ne upućuju na zaključak da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora jasno odredio i tužiteljici predočio egzaktne parametre prema kojima će se kamatna stopa mijenjati tijekom otplatnog razdoblja, a okolnost da je tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora uručio otplatni plan s iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatnog plana (što proizlazi iz čl. 23. K. Ugovora) upućuje jedino na zaključak da je tuženik tužiteljicu upoznao s kamatnom stopom u vrijeme sklapanja ugovora, no ne i parametrima nastavne promjenjivosti iste.

14.1. U spornom Ugovoru o kreditu nije navedeno ni da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača – ovdje tužiteljice) vezana za odluku banke prema kriterijima iz Općih uvjeta tuženika, nego samo za odluku banke, pa se tuženik neosnovano poziva na to da su parametri promjenjivosti određeni u Općim uvjetima. Osim toga, iz sadržaja Općih uvjeta koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (Opći uvjeti od srpnja 1999. - list 83 do 87 spisa), točnije iz čl. 5. istih (na koji članak se poziva i tuženik), prema kojem se kamatna stopa utvrđuje, između ostalog, ovisno o „procjeni tržišnih uvjeta“, ne proizlazi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, ni ugovor ni opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao ni pojašnjenje na koji način i u kojem omjeru na odluku o visini kamatne stope utječu „tržišni uvjeti“.

14.2. Zaključno, tuženik nije dokazao da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odredio egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope i sa istima upoznao tužiteljicu, a okolnost da je tuženik 2013. dostavio obavijesti o promjeni kamatne stope i Općih uvjeta poslovanja, ne dokazuje da je kamatna stopa mijenjana prema unaprijed određenim egzaktnim kriterijima.

15. Valja navesti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO/05).

15.1. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

15.2. Ocjena je ovoga suda da ugovarajući način promjene kamatne stope kako je to navedeno u čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora, tuženik nije odredio jasan način promjene kamatne stope i posljedice koje će za tužiteljicu kao potrošača nastupiti nakon promjene početne kamatne stope od 5,80%. Takvo ugovaranje suprotno je načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogla ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg tijeka kreditnog razdoblja. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, niti odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je i tuženik bilo dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on u konkretnom slučaju nije učinio na valjani način jer se zadovoljio nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužiteljici kao prosječnom potrošaču ostala potpuno nerazumljiva.

16. Dakle, kao što je to i prethodno navedeno, kako je sporne odredbe o promjeni kamatne stope unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, na temelju odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

16.1. Prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika na koju tužiteljica bezuvjetno pristaje, imala je za posljedicu znatniji rast kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, a time i povećanje mjesečnih anuiteta, što sve ukazuje na postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice.

16.2. Također, predmetna odredba nije u smislu čl. 84. ZZP/03 izuzeta od ocjene poštenosti, jer, iako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva i naizgled jasna, ona, iz već danog obrazloženja, nije lako razumljiva. Točnije, takva ugovorna odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, ona nije razumljiva nikome, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamate stope, koja se mijenja, odluka banke, a nisu propisani kriteriji na temelju kojih banka tu odluku donosi. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16.3. Pritom, tuženik osnovano ukazuje da ZOO/05 u čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Naime, nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Također, nije odlučna okolnost da kamatna stopa tijekom otplatnog razdoblja nije prelazila najvišu dopuštenu stopu zatezne kamate, jer ni ta okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

17. Slijedom svega navedenog, sporne ugovorne odredbe, sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, ocijenjene su nepoštenim, a posljedično tome i ništetnim te je stoga odlučeno kao u točki I izreke presude.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio, ne pripada.

18.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18.3. S obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena a time i ništetna (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,80 % - čl. 87. st. 2. ZPP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO/05), te s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazila da navedene nepoštene odredbe nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu (od 5,80 %), kao jedinu valjano određenu a time i poštenu.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Ručević vještačenje d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio razliku preplaćene kamate po predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno kamate koja se tijekom otplatnog perioda uvećavala jednostranom odlukom banke u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu (od 5,80 %). Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je početna kamatna stopa bila 5,80 % te da je tuženik odlukama o kamatnim stopama tijekom otplatnog perioda mijenjao kamatnu stopu, na način da ju je u utuženom razdoblju uvećavao. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 5.138,23 EUR (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici na listovima 258-262 spisa).

19.1. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s nalazom i mišljenjem uredila tužbeni zahtjev.

19.2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadatka koji je sud dao vještaku, a nije osporio matematički izračun.

19.3. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga stručnim i objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda, a vještak se u postupku očitovao na primjedbe tuženika te tuženik nije predlagao provođenje dopune nalaza i mišljenja niti da se vještak usmeno sasluša u postupku. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

20. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredila svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude.

21. Pritom je sud ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice. Naime, okolnost da bi neke iznose na ime obveze po kreditu platila treća osoba, nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da su sve uplate izvršene na ime ispunjenja ugovorne obveze tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koji ugovor je s tuženikom zaključila upravo tužiteljica.

22. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

22.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22.2. S obzirom na to da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku (u konkretnom slučaju ne primjenjuju se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača), zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema gore izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći. Slijedom navedenog, stav je ovoga suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa), za sastav podneska od 26. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 15. listopada 2020., 10. veljače 2022. i 29 studenog 2023. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 7. lipnja 2021. 50 bodova (Tbr. 9.2 Tarife) te 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), odnosno ukupno 600 bodova, a što obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.500,00 EUR. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujme za provedbu vještačenja u iznosu od 331,81 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 EUR. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.911,44 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.

23.2. Naime, tužiteljici nije priznat trošak izvansudskog zahtjeva, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje tog zahtjeva bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 14. listopada 2020. jer je isti predan na pripremnom ročištu od 15. listopada 2020., a trošak kojeg ročišta je priznat tužiteljici, kao ni trošak sastava podneska od 9. veljače 2022. jer je navode iz tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na ročištu održanom 10. veljače 2022. (trošak kojeg je priznat tužiteljici). Također, tužiteljici nije priznat ni materijalni trošak u iznosu od 10,00 EUR jer tužiteljica nije dokazala da joj je navedeni trošak nastao, kao ni visinu tako zatraženog troška.

24. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan i to na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku ne pripada ni pravo na naknadu troška u odnosu na povučeni dio tužbe jer mu u tom pogledu nisu nastali posebni troškovi, a s obzirom na istaknute prigovore tuženika u postupku bilo je nužno provesti financijsko vještačenje.

U Puli-Pola, 20. siječnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte