REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Pn-74/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Željku Lubini i Jeleni Mandarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i z. z. tuženika, dana 20. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10.travnja 2020.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja odbija u dijelu kojim je tražio isplatu više zatraženih zakonskih zateznih kamata od dosuđenih na dosuđeni iznos od 750,00 eura te u dijelu kojim je tražio isplatu više zatraženog iznosa od 2.702,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 9.siječnja 2024.godine zaprimljena je tužba u predmetu pod gornjim poslovnim brojem, u tužbi se navodi da je protiv tužitelja pod brojem K.13/2018 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu. Tužitelj da je bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90.Kaznenog zakona/97. Presudom od 16.X.2018.godine tužitelj da je pravomoćno oslobođen optužbe. U tom postupku tužitelj da je bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, naslonom na propis iz članka 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku/97, a prema propisu iz članka 25.stavak 4.Ustava Republike Hrvatske, nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru. Ministarstvo pravosuđa i uprave je u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2.II.2023.godine da je utvrdilo da je zahtjev tužitelje pravno osnovan, pa je ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 € radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode „s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja“. Tužitelj smatra da iznos koji je Ministarstvo pravosuđa i uprave ponudilo tužitelju nije primjeren. Protiv tužitelja da je u tom predmetu vođen postupak da bi on ubio svoju majku, državni organi (policija, državno odvjetništvo i sud) da su javnost kontinuirano obavještavali da bi tužitelj ubio svoju majku, pa su o tome „sredstva javnog priopćavanja“ obavještavali javnost kao da je tužitelj to i učinio, premda je istina sasvim drugačija, pa da je tužitelj trpio povredu prava osobnosti prouzročenu neosnovanim lišenjem slobode u trajanju od 1240 dana. Tužitelj da je lišen slobode dana 9.veljače 2010.godine u 16:00 sati. Dan 4.rujna 2010.godine tužitelj da je proveo u zatvoru, da je vrlo malo spavao, da je bio iscrpljen, da je slabo jeo, trpio duševne boli jer ga je tuženik osumnjičio da bi ubio svoju majku, pa traži da mu tuženik za taj dan plati iznos od 345,29 € na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, jer mu je takvim ponašanjem tuženika oduzeto pravo na slobodu, pravo na ugled, pravo na čast, pravo na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri. Lišenjem slobode tužitelju da je tuženik onemogućio da radi, a radio je kao pomorac, pa mu je povrijedio pravo na rad iz članka 55.Ustava Republike Hrvatske pa mu je tužitelj onemogućio i pravo na zaradu kojom je mogao sebi i obitelji slobodan i dostojan život, koje pravo je propisano člankom 56.stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 345,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31.listopada 2012.godine do isplate, potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika. Pred ovim sudom tužitelj je (u pritvoru/istražnom zatvoru proveo 1420 dana) protiv istog tuženika podnio preko stotinu tužbi, vezano za istu pravnu osnovu, traži naknadu štete posebno za svaki dan proveden u pritvoru/istražnom zatvoru.
Sud je rješenjem od 3.svibnja 2024.godine pod gornjim poslovnim brojem odlučio da se predmeti ovog suda (kojima je zadužena ista sutkinja): Pn-162/24, Pn- 180/24, Pn-201/24, Pn-212/24, Pn-244/24, Pn-287/24, Pn-307/24, Pn-329/24 i Pn- 353/24, spoje sa predmetom broj Pn-74/24, radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena. Radi se o naknadi štete za dane provedene u pritvoru/istražnom zatvoru: 9.siječnja 2010.godine, 21.studenog 2010.godine, 9.prosinca 2010.godine, 30.prosinca 2010.godine, 4.siječnja 2011.godine, 27.siječnja 2011.godine, 10.ožujka 2011.godine, 18.ožujka 2011.godine, 15.travnja 2011.godine, 7.travnja 2011.godine, dakle, ukupno 10 dana u ovom predmetu, sa zakonskim zateznim kamatama, za svaki dan tužitelj potražuje naknadu u iznosu od 345,29 eura sa kamatama, dakle, sada je zahtjev nakon spajanja predmeta u iznosu od ukupno 3.452,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Tužbe su tuženiku dostavljene na odgovor, dana 23.svibnja 2024.godine zaprimljen je odgovor tuženika na tužbu/tužbe.
U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je zaprimio tužbe tužitelja, ističe da uz tužbe nije dostavljena valjana punomoć za zastupanje tužitelja u ovom postupku, odnosno da tužitelj nije izdao punomoć za vođenje parnice sukladno čl. 95. i 97. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91-114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa se predlaže sudu postupiti sukladno čl. 98. ZPP-a i pozvati naznačene punomoćnike na podnošenje uredne punomoći. U protivnom, predlaže se tužbu odbaciti, sukladno čl. 285. u svezi čl. 281. i čl. 109. ZPP-a, te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku. Nadalje, tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku, predmetnim tužbama, pozivom na odredbu čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 110/97-115/06, dalje: ZKP), tužitelj da potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode za vrijeme provedeno u pritvoru i to za navedenih 10 dana, u iznosima od po 345,29 EUR (odnosno ukupan iznos od 3.452,90 eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od 345,29 eura od sljedećeg dana za koji potražuje naknadu štete. Tužbeni zahtjev da nije osnovan, odnosno tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Naime, kod činjenice da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020., a da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena, odnosno zaprimljena kod Naslovnog suda dana 9.siječnja 2024., to da je predmetna tražbina tužitelja zastarjela sukladno čl. 477. i čl. 478. ZKP-a u svezi odredbe čl. 238. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05-156/22, dalje u tekstu: ZOO). Podredno, ako sud ne prihvati istaknuti prigovor zastare, tuženik navodi da nije sporno da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. i da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., pravomoćno oslobođen optužbe. Ovdje da je potrebno naglasiti da u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti prouzročene neosnovanim lišenjem slobode i to podnoseći posebnu tužbu za svaki dan proveden u pritvoru, pa iako je sud predmetnim rješenjem broj Pn-993/2024-3 od 3. svibnja 2024. spojio ukupno 10 predmeta Naslovnog suda formiranih povodom tužbi tužitelja u ovaj jedan predmet, da ipak treba voditi računa o tome da pred Općinskim sudom u Splitu i nadalje egzistira više desetaka tužbi kojima se na isti način i u istom iznosu traži naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru, pa se primjerice navode postupci pod poslovnim brojevima: Pn-150/2023, Pn-157/2023, Pn-159/2023, Pn-175/2023, Pn-160/2023, Pn-173/2023, Pn-195/2023, Pn-181/2023, Pn-193/2023, Pn-206/2023, Pn-214/2023, Pn-203/2023, Pn-162/2023, Pn-199/2023, Pn-150/2023, Pn-205/2023, Pn-196/2023, Pn-217/2023, Pn-224/2023, Pn-202/2023, Pn-221/2023, Pn-34/2024, Pn-57/2024… Tuženik osporava osnov ovako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno potraživanja naknade štete za svaki pojedini dan, odnosno u konkretnom slučaju ukupno 10 dana provedenih u pritvoru, s obzirom da se kod donošenja odluke, sukladno sudskoj praksi u istovrsnim predmetima, u obzir uzima cjelokupno vrijeme trajanja neosnovanog lišenja slobode. Naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovanog neosnovanim lišenjem slobode da se prosuđuje prema odredbi čl. 1100. ZOO-a kao jedinstvena šteta koja obuhvaća sve štetne posljedice proizašle iz neosnovanog lišenja slobode vodeći računa upravo o ukupnom vremenu trajanja pritvora. Stoga, razdoblje provedeno u pritvoru, kao jednu od okolnosti u smislu čl. 1100. ZOO-a koja utječe na visinu pravične novčane naknade, da valja razmatrati kao jednu cjelinu, te da se ne može svaki pojedini dan ili nekoliko dana provedenih u pritvoru sagledavati izdvojeno, odnosno pravičnu novčanu naknadu prosuđivati samostalno za pojedini dan, odnosno u konkretnom slučaju za ukupno 10 dana. Nadalje, naknada pravične novčane naknade da predstavlja satisfakciju te kao takva da ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj naravi i društvenoj svrsi. Postupanje tužitelja (točnije naznačenih punomoćnika) koji za svaki pojedini dan proveden u pritvoru podnose posebnu tužbu radi naknade neimovinske štete, osobito vodeći računa o kojem se razdoblju radi, da nedvojbeno predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz čl. 3. st. 3. ZPP-a. Tuženik navodi da ukazuje na lukrativne pobude, odnosno usmjerenost ciljevima koji su protivni i naravi i društvenoj svrsi pravične novčane naknade. Za ovakvo postupanje da nema nikakvog opravdanja jer se svi zahtjevi temelje na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu, odnosno svi ti zahtjevi u suštini da čine samo jedan zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava slobode, pa da se polazeći od načela savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja/načela zabrane zlouporabe prava te načela ekonomičnosti postupka, iz čl. 9. i 10. ZPP-a, predlaže sudu, sukladno čl. 313. ZPP-a, odrediti spajanje svih postupaka radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke. Podredno, pod pretpostavkom da bi se u konkretnom slučaju radilo o tužbenom zahtjevu koji bi mogao samostalno egzistirati (što se osporava), odnosno ako sud ne prihvati prijedlog tuženika za spajanjem svih postupaka pokrenutih od strane tužitelja, svakako da je prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade potrebno imati u vidu činjenicu vođenja postupaka po identičnim zahtjevima tužitelja. Nadalje, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaju, osobito vremensko razdoblje provedeno u pritvoru, te vodeći računa o cilju i svrsi kojoj pravična naknada služi, zatraženi iznos naknade štete po danu provedenom u pritvoru da je svakako previsoko postavljen. U tom smislu tuženik ukazuje na sudsku praksu u istovrsnim predmetima, pa se primjerice ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 1702/18-2 od 26. siječnja 2022. u kojoj revizijski sud prihvaća stajališta nižestupanjskih sudova po kojima bi tužitelju pripadao iznos od 39,82 EUR/300,00 kn po danu, te odluku istog suda broj: Rev-853/17-2 od 04. svibnja 2021. u kojoj revizijski sud izražava shvaćanje prema kojem bi tužitelju pripadao iznos od 46,45 EUR/350,00 kn po danu neosnovanog pritvaranja. Isto tako, tuženik ukazuje i na odluke županijskih sudova, i to: Gž 449/2022-2 od 22. veljače 2023. Županijski sud u Dubrovniku, Gž 524/2022-2 od 03. siječnja 2023. Županijski sud u Zadru, Gž 2398/2021-5 od 13. prosinca 2022., Županijski sud u Zagrebu Gž Gž-157/202-3 od 16. studenoga 2021., Županijski sud u Velikoj Gorici, kojima je tužiteljima dosuđen iznos od cca 53,00 EUR do cca 59,00 EUR. Ujedno, osporava se i tijek zateznih kamata na zatraženi iznos pravične novčane naknade. Naime, tužitelj da neosnovano potražuje kamate od dana kada je proveo dan u pritvoru jer mu iste sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a pripadaju od dana podnošenja pisanog zahtjeva. Dodatno, stopa zatezne kamate (za razdoblje nakon siječnja 2023.) na način kako je zatražena u tužbi da nije u skladu s čl. 29. st.
2. ZOO-a.
Na ročištu održanom dana 11.prosinca 2024.godine tuženik ističe da je zastoj zastare mogao trajati tri mjeseca nakon proteka kojeg roka da su bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužba. Predlaže odbaciti tužbu u dijelu u kojem tužitelj potražuje iznos od 278,93 eura za pojedini mjesec, a koji iznos predstavlja razliku između traženja u ovom postupku i mjesečnog iznosa od 66,33 eura koji je potraživan od nadležnog ministarstva te prilaže zahtjev za naknadu štete. Predlaže se pročitati i u dokazne svrhe koristiti zapisnik o saslušanju tužitelja iz predmeta ovog suda broj Pn-269/23 i Pn-321/23. Pun.tužitelja predlaže saslušanje tužitelja jer se u jednom od tih predmeta u kojima je tužitelj saslušan vidi da je sudac iskaz tužitelja protumačio, ne kao zahtjev iz glave 30 ZKP/97 nego dijelom i kao zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade iz radnog odnosa.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete u iznosu od po 345,29 eura za svaki od predmetnih 10 dana provedenih u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana), ukupno 3.452,90 eura za tih 10 dana, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom zahtjeva tužitelja podnesenog Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske dana 10.travnja 2020.godine; rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13 od 2.srpnja 2013.godine; dopisa Ministarstva pravosuđa i uprave tužitelju Klasa: UP/I-702-03/20-01/52, Urbroj: 514-05- 02-02-02/01-23-06 od 2.veljače 2023.godine; zapisnika sa ročišta održanog dana 26.rujna 2024.godine u predmetu ovog suda Pn-269/23 i sa ročišta održanog dana 22.listopada 2024.godine u predmetu ovog suda Pn-321/23 (iskaza tužitelja u tim predmetima); presude Općinskog suda u Splitu u predmetu ovog suda broj Pn-269/23 od 5.studenog 2024.godine.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Kako je tužitelj na sve bitne i sporne okolnosti već saslušan kao stranka u dva predmeta pred ovim sudom, radi načela ekonomičnosti postupka, sud je u dokazne svrhe koristio zapisnike u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23, sa ročišta održanih dana 22.listopada 2024 godine odnosno 26.rujna 2024.godine. Iskazi tužitelja su iscrpni, potpuni, tužitelj je u tim predmetima kao stranka saslušan na sve bitne okolnosti pa ove iskaze sud koristi u dokazne svrhe u ovom postupku.
Odredbom čl.154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odredbom čl.1100.st.1. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Odredbom čl.19.ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu zakona se podrazumijevaju: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Prema čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 ) svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je Republika Hrvatska prihvatila retroaktivno počev od 6. listopada 1991. (NN 12/1993.), propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je i odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 6/99, 88/99).
Među strankama nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 i da je pritvoru, odnosno istražnom zatvoru bio u periodu od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013.godine, sporno je među strankama pravo tužitelja na naknadu štete, je li valjano zastupan po punomoćniku u ovom postupku, može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.
Tužbama u spojenim predmetima priložene su punomoć i opća punomoć tužitelja ispuštene pun.tužitelja, dakle, pored opće punomoći istim punomoćnicima, tužitelj im je ispustio i punomoć u postupcima radi naknade štete pred sudom vezano za njegov zahtjev spram istog tuženika, Ministarstva pravosuđa i uprave, prije podnošenja tužbi, a taj zahtjev za naknadu štete tužitelj je morao podnijeti prvostupanjskom sudu odnosno nadležnom ministarstvu, sve sukladno čl. 476. do 481. Zakona o kaznenom postupku ( Narodne novine 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011, 143/2012, u daljnjem tekstu: ZKP/97). Dakle, prema stavu ovog suda, a tužitelj je i saslušan kao stranka u drugim navedenim predmetima radi naknade štete, a za druge dane provedene u pritvoru/istražnom zatvoru, u nazočnosti svog punomoćnika na tim ročištima i isti se ni na kakav način nije ogradio od zastupanja, nije opozvao punomoć niti u jednom predmetu, pored okolnosti što sud drži da je punomoć priložena tužbi valjana i da ista proizvodi pravne učinke, mandat punomoćnicima tužitelja za podnošenje tužbe i zastupanje tužitelja u svim ovim predmetima, pa i ovom postupku.
Što se tiče prigovora zastare potraživanja, za navesti je da sud isti ne drži osnovanim, iz predmeta Ministarstva pravosuđa i uprave Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 proizlazi da je zahtjev za naknadu štete od strane tužitelja tom ministarstvu tuženika podnesen 10. travnja 2020.godine, nadležno ministarstvo je dopisom od 2. veljače 2023.godine obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura, dakle, tuženik je priznao osnovanost zahtjeva ali u iskazanoj visini, radi čega je tužitelj i podnio ove tužbe, nakon tog očitovanja tuženika. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske, što je tužitelj napravio u ovim spojenim predmetima dana u periodu od 9.siječnja 2024.godine do 19.siječnja 2024.godine, tužitelj navodi da je došlo do zastoja zastare i da prigovor tuženika nije osnovan. Uzrok zastoja zastare propisan odredbom čl.238 ZOO-a, je taj da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći ako taj uzrok prestane, a ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. U ovom slučaju primjenjuje se trogodišnji zastarni rok za naknadu štete koji počinje teći od saznanja za štetu i štetnika, nesporno je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu K- 13/18 od 16.listopada 2018.godine oslobođen optužbe za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret u tom kaznenom postupku. Tužitelj je unutar zastarnog roka koji je od tada počeo teći, podnio nadležnom Ministarstvu tuženika zahtjev za naknadu štete, dana 10.travnja 2020.godine, u tom trenutku je došlo do zastoja zastare, a nadležno Ministarstvo je dopisom od 2.veljače 2023.godine Klasa: UP/I-702-03/20-01/52, Urbroj: 514-05-02-02-02/01-23-06 obavijestilo tužitelja da je njegov zahtjev djelomično usvojen, kao osnovan, ali ne i po visini u zatraženom iznosu. Dakle, tužitelju zaista pripada pravo na naknadu štete temeljem odredbe čl.480.st.1.tč.1. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06) u svezi čl.573.alineja 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17), kako je to u dopisu Ministarstva tužitelju i navedeno, tužitelj na ponudu po visini nije pristao u podnio je ove tužbe radi naknade štete. Dakle, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan, ponovno počinje teći zastara, a onaj rok od prije zahtjeva tužitelja nadležnom Ministarstvu radi naknade štete se uračunava u tijek zastare. Do tog trenutka prošlo je nepunih 18 mjeseci, a nakon nastavka tijeka zastare (dopisa Ministarstva od 2.veljače 2023.godine koji je tužitelju otpremljen 20.veljače 2023.godine) do podnošenja najkasnijih tužbi od ovih spojenih predmeta (19.siječnja 2024.godine) cca 12 mjeseci, pa je jasno da ukupno nisu protekle 3 godine, odnosno tužitelj nije tužbe podnio nakon isteka zastarnog roka od 3 godine od saznanja za štetu i štetnika. Dakle, ako se sagleda kao mjerodavan u ovom slučaju zastoj zastare, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan.
Za navesti je i to da bi u slučaju da se primjenjuje prekid zastare, vezano za odredbu čl. 240.ZOO-a, prema kojoj se zastara prekida kada dužnik, ovdje tuženik, prizna dug, a iz izjave Ministarstva od 2.veljače 2023.godine jasno je da je dug priznat, onda bi zastara počela iznova teći od tada pa u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.
Dakle, za ponoviti je, vezano za zastoj zastare, da prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, a sve vezano i za odredbe čl.477.i 478.ZKP/97, prema kojima pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik se dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (što je ovdje tužitelj uredno i napravio), a dok traje taj postupak ne teče zastara. Do zastoja zastare je došlo u ovom slučaju, a kada se sagleda vrijeme prije i nakon zastoja, do podnošenja ovih tužbi, jasno je da tužbe nisu podnesene nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka. Što se tiče odredbe čl.186.a. ZPP-a, podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe dovodi do zastoja zastare, a ne prekida.
Dakle, po pitanju tijeka zastare, okolnosti da je došlo u ovom slučaju do zastoja zastare i da su tužbe podnesene unutar trogodišnjeg zastarnog roka za naknadu štete, valja navesti da prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju neimovinsku štetu koju tužitelj zbog navedenog trpi i koju je pretrpio, već je navedeno da nije bilo potrebe u ovom postupku izvesti dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, korišteni su u dokazne svrhe njegovi iskazi u navedena dva predmeta suda, zapisnici su priloženi ovom sudskom spisu. Dakle, tužitelj je opsežno i precizno iskazao sve okolnosti pozivanja na razgovor dana 8.veljače 2010.godine, zadržanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru, navodi da je ukupno zatvoren proveo 1240 dana, iskazao je o okolnostima smještaja u sobi odnosno ćeliji, brojnosti zatvorenika u tom smještaju, skučenim i lošim uvjetima, svim okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, svojim osobnim i obiteljskim prilikama u to vrijeme, navodi da je proživio iznimno težak period, vezano i za postupanje spram njega kao i izvještavanja medija, iskazuje o svom zdravstvenom stanju, okolnosti okretanja leđa od strane ljudi i ukratko rečeno, iskazuje da mu je zbog ovog život uništen.
Za navesti je da sud prihvaća iskaze tužitelja kao uvjerljive i logične, očito je da neosnovano lišenje slobode u ovakvim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom suda, težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje, što sve skupa predstavlja osnov za dosuđenje naknade neimovinske štete, konkretno tužitelju. Temeljem svih izvedenih dokaza sud drži utvrđenim da je tužitelj pretrpio veliku štetu dugim i neosnovanim lišenjem slobode u uvjetima u kakvima je to lišenje slobode provođeno, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, okolnost da je tužitelj oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, da je u pritvoru odnosno istražnom zatvoru proveo ukupno 1240 dana, dakle, apsolutno sve okolnosti ovog slučaja i subjektivnih svojstava tužitelja, sud je stava da tužitelju po pojedinom danu neosnovanog lišenja slobode pripada iznos od po 75,00 eura, to prema stavu ovog suda predstavlja pravičnu novčanu naknadu za svaki pojedini dan lišenja i tužitelj jest ovlašten podnijeti pojedinačnu tužbu za svaki dan lišenja slobode, što je on i napravio, dakle, kada bi ovaj sud bio zadužen jednim predmetom za svih 1240 dana lišenja slobode, do jedinstvenog iznosa naknade štete došao bi množenjem tih dana sa iznosom naknade za pojedini dan od 75,00 eura i taj iznos bi konačno dosudio tužitelju. To je ta jedinstvena naknada o kojoj tuženik navodi u odgovoru na tužbu, pa posljedično tome, sud drži da je tužitelj ovlašten tražiti i naknadu za pojedini dan proveden u pritvoru, naknadu štete, tako da je za svaki dan sud u ovom postupku stava da tužitelju valja dosuditi naknadu neimovinske štete od po 75,00 eura. Kako se nakon spajanja predmeta radi o ukupno 10 dana, to je izrekom ove presude tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od ukupno 750,00 eura, za više zatraženi ukupan iznos od 2.702,90 eura sa kamatama valjalo je zahtjev tužitelja na ime naknade neimovinske štete odbiti kao neosnovan, imovinsku štetu tužitelj i ne potražuje u ovom postupku.
Temeljem odredbe čl. 19. ZOO-a, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom, pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr..
Tužitelju je radi ove štetne okolnosti, neosnovanog pritvaranja, nastala šteta, temeljem odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Odredba čl. 1100. ZOO-a propisuje da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
Na dosuđeni iznos neimovinske štete tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon. Tužitelj zakonske zatezne kamate potražuje od svakog pojedinog dana boravka u pritvoru/istražnom zatvoru, kamate mu od tada ne pripadaju, kamate na iznos od dosuđenih 750,00 eura pripadaju mu od dana podnošenja zahtjeva Ministarstvu odnosno od 10.travnja 2020.godine pa do isplate, dakle, za više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan odnosno odučiti kao u izreci ove presude, a vezano i za odredbu čl.29.ZOO-a.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelju je priznat cjelokupan trošak koji je imao a koji je bio potreban za vođenje postupka budući da isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva po visini radi čega nisu nastali posebni troškovi (u osnovu je tužitelj uspio u cijelosti). Dakle, tužitelj je popisao i zatražio trošak sastava tužbe od 50 bodova i trošak zastupanja na jednom ročištu od 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura daje iznos od 200,00 eura; na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 50,00 eura, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, trošak pristojbi nije popisan u određenom iznosu, u tužbi naveden popis troška nije po pitanju pristojbi određeno postavljen, dakle, zahtjev u pogledu troškova sudskih pristojbi nije određen, tako da sud ovaj trošak tužitelju nije ni obistinio. U Splitu, 20. siječnja 2025. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Z. z. tuženika
