Poslovni broj: UsI-1213/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) ČC iz [adresa], oboje zastupani po opunomoćenici Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, Ljudevita Posavskog 12B, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Veri Vučković, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 26A, radi priznavanja stanarskog prava, nakon javne i usmene rasprave zaključene 19. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2), zainteresirane osobe i opunomoćenice zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-371-01/22-08/4, URBROJ: 531-03-4-24-3 od 29. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

II. Nalaže se tužiteljima pod 1) i 2) da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplate zainteresiranoj osobi iznos od 3.000,00 (tri tisuće) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 16. svibnja 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-371-01/22-08/4, URBROJ: 531-03-4-24-3 od 29. ožujka 2024., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 2. prosinca 2024., tužitelji u bitnom navode kako tužbu podnose zbog bitnih povreda odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobijanim rješenjem poništava se rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-371-03/14-01/5, URBROJ: 2181/1-13/567- 22-29 od 10. ožujka 2022. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Citirano rješenje je nepravilno i nije na zakonu osnovano. Rješenjem prvostupanjskog tijela odlučeno je da se odbija prijedlog PC za donošenjem rješenja koje zamjenjuje odluku o priznavanju stanarskog prava na stanu u [adresa], vlasništva ČC i ĐC, ovdje tužitelja. Drugostupanjsko tijelo u pobijanom rješenju kao razloge za svoju odluku navodi da je prvostupanjsko tijelo primijenilo pogrešan propis, Zakon o stambenim odnosima koji nije bio na snazi, da nije cijenilo činjenicu faktičnog stanovanja predlagateljice u predmetnom stanu i činjenicu neprekinuto prijavljenog prebivališta, da je bilo dužno obrazložiti predstavlja li rješenje koje je donio Lučki pretovar skladišta Split od 28. lipnja 1964. valjanu pravnu osnovu za zasnivanje odnosa stanarskog prava, dalje kako je relevantni Zakon o stambenim odnosima predviđao način stjecanja stanarskog prava te da je bilo dužno uzeti u obzir odluke sudova u pogledu iseljenja predlagateljice te cijeniti od kakvog su utjecaja na predmetnu upravnu stvar. Suprotno razlozima drugostupanjskog tijela iz pobijanog rješenja, prvostupanjsko tijelo je dalo razloge o svim odlučnim činjenicama koje su od utjecaja na predmetu pravnu stvar te razloge o svim pravnim osnovama značajnima za odluku o postupku. Nije sporno da je predmetni stan u neprekinutom privatnom vlasništvu tužitelja. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže da rješenje Lučkog pretovara skladišta Split od 28. lipnja 1964. ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za zasnivanje stanarskog prava jer je doneseno od tijela koje nije imalo ovlasti za donošenje takvog rješenja i nad predmetnim stanom nije imalo pravo raspolaganja te shodno tome bilo kakva odluka ili dopuštenje navedenog tijela ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za useljenje u predmetni stan i zasnivanje stanarskog prava. U tom smislu je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrđivalo i utvrdilo je li ispunjena temeljna pretpostavka za zasnivanje stanarskog prava tj. je li do useljenja u stan došlo na valjanom pravnom osnovu, dakle na temelju valjane odluke tijela koje je za takvu odluku nadležno. S obzirom da temeljna pretpostavka nije bila ispunjena, kako zaključuje prvostupanjsko tijelo, tada ni daljnje pretpostavke ni činjenice nisu od utjecaja. Pretpostavke za stjecanje stanarskog prava su jasno, izričito i strogo propisane odredbama Zakona o stambenim odnosima pa je pravilno prvostupanjsko tijelo zaključilo da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od njih te da je zahtjev predlagateljice neosnovan. Drugostupanjsko tijelo, međutim zahtjeva da se u ponovljenom postupku utvrđuju činjenice koje su već utvrđene i što je posebno neprihvatljivo da se raspravljaju pravna pitanja. Drugostupanjsko tijelo je ne samo moglo, nego moralo na temelju stanja spisa i utvrđenih činjenica, koji bi u posljednjih 40 godina koliko se vodi postupak trebale biti raspravljene, samostalno odlučiti o pravnim pitanjima i pravilnoj primjeni materijalnih propisa, ako smatra da su pogrešno primijenjeni. Naime svi razlozi izneseni u pobijanom rješenju predstavljaju pitanja isključivo pravne prirode i primjene materijalnih pitanja. Posebno se naglašava da ni u jednom trenutku nije sporno da predmetna nekretnina – stan predstavlja vlasništvo tužitelja. Pravo vlasništva može biti podvrgnuto ograničenjima, ali takva ograničenja mogu biti utemeljena isključivo na zakonu. Da bi se dopustilo ograničenje prava vlasništva, suprotno ustavnoj kategoriji nepovredivosti, tada takvo ograničenje mora bit utemeljeno na zakonu i imati legitiman cilj te razumnu svrhu. Predmetni postupak koji se vodi 30-40 godina, tijekom kojeg je već utvrđeno da ne postoji valjano rješenje o dodjeli stana na korištenje i tijekom kojeg je tužiteljima ograničeno pravo raspolaganja njihovim vlasništvom, nema razumnu svrhu ni legitiman cilj. Donošenjem odluke traženog sadržaja po zahtjevu predlagatelja bi se u suštini ozakonilo nezakonito uspostavljeno stanje ograničenja vlasničkih prava tužitelja, što ne predstavlja ništa drugo nego ponovno uvođenje stanarskog prava i ograničenja prava vlasništva koja sadržajno ne odudaraju od onih koja su bila uspostavljena nacionalizacijom, a što je u pravno-političko-gospodarskom sustavu demokratskog društva, vladavine prava i ravnopravnosti, privatnog vlasništva i slobodnog tržišta, nedopustivo. Iako je predmetni postupak posljedica reforme u stambenom sektoru, iz pozicije prava zajamčenih Konvencijom, Ustavom zaštićenog jamstva prava vlasništva i na tome uspostavljenim pravima iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u konkretnom slučaju do sada raspravljeno činjenično stanje ne upućuje na zahtjeve općeg interesa koji bi mogli opravdati tako sveobuhvatna ograničenja vlasničkih prava tužitelja te je na iste stavljen nerazmjeran i pretjerani pojedinačni teret budući da tužitelji niti mogu raspolagati svojim vlasništvom, niti im se takvo ograničenje kompenzira plaćanjem najma utvrđenog zakonskim odredbama i/ili tržišnim kriterijima. Trajanje predmetnog postupka, a zbog odluke drugostupanjskog tijela je neizvjesno kada će biti okončan, osim što je odstupio od svih razumnih rokova, očito doprinosi pravnoj nesigurnosti i derogira koncept nepovredivosti prava vlasništva. Slijedom navedenog, tužitelji tužbenim zahtjevom predlažu sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlažu i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu, u bitom navodi kako se protivi podnesenoj tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te u svom odgovoru na tužbu drži nužnim istaknuti kako je u pobijanom rješenju ispravno ukazano da treba primijeniti Zakon o stambenim odnosima (Objavljen u „Sl. listu SFRJ", broj 11 od 16. marta 1966.) budući je rješenjem Lučkog pretovara i skladišta Split prednici zainteresirane osobe 28. travnja 1964. dodijeljeno pravo korištenja stana na adresi [adresa] (ranije [adresa]), te koji zakon propisuje: Članak 2. (1) Građanin koji se uselio u stan na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog akta, koji po važećim propisima predstavlja punovažan osnov za useljenje, stiče pravo da taj stan trajno i nesmetano koristi pod uslovima iz ovog zakona kao i da, saglasno posebnom zakonu, učestvuje u upravljanju zgradom (stanarsko pravo).". Član 3. (1) Pravo davanja stanova na korištenje građanima pripada društveno-političkoj zajednici, državnim organima, radnim organizacijama, drugim pravnim licima i građanima koji su zgrade i stanove kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Član 14. Stanarsko pravo stiče se danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korištenju stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno." Član 35. (1) Društveno-političke zajednice, radne organizacije i druga pravna lica koji su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli stambenu zgradu ili stan, imaju pravo davati na korištenje stanove odnosno stan u toj zgradi." Stanarsko se pravo moglo steći na zakonom određenim objektima u društvenom vlasništvu, međutim, građani koji su stekli stanarsko pravo nad stanom u privatnom vlasništvu do 26. kolovoza 1974., odnosno, do dana stupanja na snagu republičkog ZSO-a, zadržavali su i dalje to stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu, a što utvrđuje st. 2. čl. 3. ZSO-a. Sadržaj, oblik i postupak donošenja propisivao se od strane svake organizacije i zajednice zasebno, a sukladno Zakonu o općem upravnom postupku. Isto tako, akt o davanju stana na korištenje smatrao se osnovnim temeljem iz kojeg izviru sve ostale pravne i faktične radnje radi stjecanja stanarskog prava, a Lučki pretovar i skladište Split je raspolagalo predmetnim stanom. Među druge valjane pravne osnove stjecanja stanarskog prava ubrajao se: akt davatelja stana na korištenje, rješenje nadležnog organa koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, ugovor o zamjeni stana te zakon odnosno druge činjenice uz koje zakon vezuje stjecanje stanarskog prava kao što je useljenje u stan posljednja pravna pretpostavka uslijed koje je dolazilo do stjecanja stanarskog prava. Dakle, stanarsko pravo nad predmetnim stanom je stečeno danom donošenja akta o davanju na korištenje raspoloživog stana sukladno Pravilniku o dodjeli stanova te useljenjem u stan, a u kojem zainteresirana osoba živi od 1964. neprekidno do danas dok je prednica zainteresirane osobe živjela u predmetnom stanu neprekidno od 1964. do svoje smrti. Da rješenje Lučkog pretovara i skladišta Split predstavlja valjanu pravnu osnovu za zasnivanje stanarskog prava potvrđuje i presuda Općinskog suda u Splitu pravomoćna 7. veljače 1986. Naime, vođen je spor između prednika tužitelja i sada ovdje zainteresirane osobe radi iseljenja, a koji spor je riješen u korist prednice zainteresirane osobe. Isti se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem II P-1391/85 i Okružnim sudom u Splitu poslovni broj Gž- 97/86 od 7. veljače 1986., a u kojem postupku je utvrđeno da je prednica zainteresirane osobe stekla stanarsko pravo te da u stanu stanuje duže od 20 godina. Temeljem citiranih presuda razvidno je da je prednica zainteresirane osobe stekla stanarsko pravo. Ističe se činjenica da predmetni stan predstavlja dom zainteresirane osobe, zaštićen odredbom članka 8. Konvencije o ljudskim pravima, te da je člankom 16. Ustava Republike Hrvatske propisano da se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Stajalište kojim se opravdava zaštićena najamnina izraženo je u odluci Ustavnog suda U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., a isto stajalište Ustavni sud je zadržao i do sada, U-I-2759/2010 od 19. prosinca 2013.: vlasništvo obvezuje, vlasnici su dužni pridonositi općem dobru „što u konkretnom slučaju znači trpjeti i nadalje određena ograničenja u prihodima u situaciji kad se jedan pravni poredak mijenja i usklađuje s ustavnim odredbama". Nadalje se ističe kako je zainteresirana osoba ŠC invalid te stariji od 65 godina što prilikom odlučivanja treba uzeti u obzir. Slijedom navedenog predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, te se predlaže sudu donijeti odluku o priznavanju stanarskog prava ŠC na predmetnom stanu te statusa zaštićenog najmoprimca.

4.U sporu je održana rasprava 19. prosinca 2024. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica opunomoćenice tužitelja pod 1) i 2), zainteresirana osoba i opunomoćenica zainteresirane osobe, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-371-03/14-01/5, urbroj: 2181/1- 13/567-22-29 od 10. ožujka 2022. odbijen je prijedlog PC, za donošenjem rješenja koje zamjenjuje odluku o priznavanju stanarskog prava na stanu u [adresa] (ranije: [adresa]) vlasništva ČC i ĐC, a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbu čl. 52. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96) i čl. 242. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 53/91 i 103/96).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-371-01/22-08/4, URBROJ: 531-03-4-24-3 od 29. ožujka 2024. postupajući po žalbi pravne prednice zainteresirane osobe iz ovog spora poništeno je naprijed citirano rješenje prvostupanjskog tijela, te je predmet vraćen tijelu prvog stupnja na ponovni postupak. 11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem poništio naprijed citirano prvostupanjsko rješenje uz razloge koje je obrazložio u obrazloženju svog rješenja, konkretno jesu li egzistentni razlozi na kojima tuženik temelji svoj poništavajući akt i poništava to rješenje uz vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, te jesu li okolnosti koje tužitelji problematiziraju u tužbi razlozi zbog kojih bi osporeno rješenje tuženika bilo nezakonito, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

12.Prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (Objavljen u "Sl. listu SFRJ", br. 11 od 16. marta 1966.), građanin koji se uselio u stan na osnovu ugovora o korišćenju stana ili drugog akta, koji po važećim propisima predstavlja punovažan osnov za useljenje, stiče pravo da taj stan trajno i nesmetano koristi pod uslovima iz ovog zakona kao i da, saglasno posebnom zakonom učestvuje u upravljanju zgradom (stanarsko pravo).

Sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (Objavljen u "Sl. listu SFRJ", br. 11 od 16. marta 1966.), pravo davanja stanova na korišćenje građanima pripada društveno-političkoj zajednici, državnim organima, radnim organizacijama, drugim pravnim licima i građanima koji su zgrade i stanove kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.

Odredbom članka 35. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (Objavljen u "Sl. listu SFRJ", br. 11 od 16. marta 1966.) propisano je da društveno-političke zajednice, radne organizacije i druga pravna lica koji su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli stambenu zgradu ili stan, imaju pravo davati na korišćenje stanove odnosno stan u toj zgradi.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi pravne prednice zainteresirane osobe iz ovog spora poništio naprijed navedeno prvostupanjsko rješenje, to stoga što i ovaj sud nalazi egzistentnim razloge zbog kojih je tuženik osporenim aktom postupio na opisani način, koje razloge je tuženik detaljno elaborirao i izložio u svom rješenju, koji su pak u potpunosti prihvatljivi i ovom sudu, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Naime, sud prije svega nalazi potrebnim navesti kako prema podacima spisa proizlazi da spisu predmeta prileže rješenje Lučkog pretovara skladišta Split od 28. travnja 1964., kojim se pravnoj prednici zainteresirane osobe iz ovog spora daje pravo korištenja predmetnog stana. Nadalje, pravna prednica zainteresirane osobe iz ovog spora je 7. veljače 1991. podnijela zahtjev za priznavanje stanarskog prava na stanu u [adresa] (ranije: [adresa]), ističući da u tom stanu živi sa sinom ŠC (rođen **.**.1958.) neprekidno od 1964., kao i da joj je isti dodijeljen Odlukom upravnog odbora RO „Lučki pretovar i skladišta" od 28. travnja 1964. Tim zahtjevom pravna prednica zainteresirane osobe iz ovog spora obrazlaže da je stan u vlasništvu privatnih osoba, kao i da isti nisu uspjeli s tužbom za iseljenje pred nadležnim sudom. Nakon provedenog postupka, Ured državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Odsjek za graditeljstvo i obnovu, donio je rješenje 16. svibnja 2002. kojim je utvrdio PC (pravnu prednicu zainteresirane osobe iz ovog spora) nositeljicom stanarskog prava na stanu u [adresa], a zatim je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, rješenjem klasa:

UP/II-371-01/02-05/68, urbroj: 531-04-1-04-3 od 23. travnja 2004., u povodu žalbe tužitelja iz ovog spora, poništilo citirano rješenje od 16. svibnja 2002. i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

15.Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Lučkog pretovara i skladišta Split, broj: 1615/64 od 28. travnja 1964. radnici PC, s jednim djetetom, dodijeljen predmetni stan, s obrazloženjem u bitnome da je Upravni odbor poduzeća zbog stambenih prilika imenovane, kao i teškoća u obitelji, ocijenio da ista ispunjava uvjete iz članka 5. Pravilnika o dodjeli stanova na korištenje. Također, tijekom upravnog postupka je nesporno utvrđeno da je predmetni stan u vlasništvu privatnih osoba (sada ČC i ĐC), kao i da su vlasnici stana pokrenuli postupak radi iseljenja pred Općinskim sudom u Splitu te je 7. studenoga 1985. donesena presuda, poslovni broj: II P-1391/85, kojim se odbijaju tužitelji s postavljenim tužbenim zahtjevom da je PC, ovdje pravna prednica zainteresirane osobe dužna iseliti iz predmetnog stana, koja presuda je potvrđena presudom Okružnog suda u Splitu (tadašnji drugostupanjski sud), poslovni broj: Gž- 97/86 od 7. veljače 1986. Također, spisu predmeta prileže i uvjerenja o prebivalištu za pravnu prednicu zainteresirane osobe i njezinog sina (zainteresiranu osobu) kojim je nesporno utvrđeno da PC ima prebivalište na adresi [adresa] neprekidno od 24. lipnja 1964., a njezin sin ŠC neprekidno od 5. travnja 1976.

16.Potom, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da predmetni stan nikada nije predstavljao društveno vlasništvo, već se neprekinuto nalazi u vlasništvu privatnih osoba (sada ČC i ĐC) pa da rješenje Lučkog pretovara skladišta Split od 28. travnja 1964. ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za zasnivanje odnosa stanarskog prava, jer da je doneseno od tijela koje nije imalo ovlasti za donošenje takvog rješenja, kao i da na predmetnim stanom nije imalo pravo raspolaganja, iz kojeg pak razloga, prvostupanjsko tijelo nije postupilo po uputi tuženika iz rješenja od 23. travnja 2004., te to tijelo u svom rješenju citira odredbe članka 4. i članka 48. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ", broj 11/66, 32/68, 52/74, 51/85).

17.Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužitelji ističu da je pravilno i zakonito prvostupanjsko rješenje te da nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja tuženika kojim se to rješenje poništava i predmet vraća tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, to iz razloga koje tužitelji detaljno elaboriraju u tužbi, za kazati je kako sud takve navode ne nalazi osnovanima. Naime, prije svega, za primijetiti je kako je prvostupanjsko tijelo i po stajalištu ovog suda primijenilo pogrešan propis pozivajući se na Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ", broj 11/66, 32/68, 52/74, 51/85), iako se u konkretnoj upravnoj stvari primjenjuje Zakon o stambenim odnosima (Objavljen u "Sl. listu SFRJ", br. 11 od 16. marta 1966.), to pak iz razloga što rješenje Lučkog pretovara skladišta Split od 28. travnja 1964., kojim se pravnoj prednici zainteresirane osobe daje pravo korištenje predmetnog stana, datira iz 1964., a kako to imaju u vidu završne odredbe Zakona o stambenim odnosima (Objavljen u "Sl. listu SFRJ", br. 11 od 16. marta 1966.).

18.Također, pitanje vlasništva predmetnog stana nikada nije bilo sporno, no prvostupanjsko tijelo je propustilo cijeniti pitanje faktičnog stanovanja pravne prednice zainteresirane osobe i njezinog sina (sada zainteresirane osobe) na predmetnoj adresi, zanemarujući pritom činjenicu da pravna prednica zainteresirane osobe ima prebivalište na adresi [adresa] neprekidno od 24. lipnja 1964., a njezin sin neprekidno od 5. travnja 1976. Također, važno je za napomenuti kako je u postupku priznavanja stanarskog prava potrebno dokazati određene uvjete sukladno tada važećim propisima, što je prvostupanjsko tijelo i po stajalištu ovog suda propustilo utvrditi, što pak znači kako je tijelo prvog stupnja bilo dužno detaljno, jasno i precizno obrazložiti predstavlja li rješenje Lučkog pretovara skladišta Split od 28. travnja 1964. po tada važećim propisima pravovaljanu osnovu za useljenje, kao i po kojoj je osnovi Lučki pretovar skladišta Split, kao radna organizacija, imao ovlasti dati upravo taj stan na korištenje svojim radnicima. S tim u vezi, prvostupanjsko tijelo bilo je dužno primijeniti i tada važeći Pravilnik o dodjeli stanova na korištenje, koji je, a kako proizlazi iz rješenja Lučkog pretovara skladišta Split od 28. travnja 1964., bio pravna osnova radnoj organizaciji za dodjelu stanova, što je pak sve izostalo u provedenom postupku pred prvostupanjskim tijelom, zbog čega je tuženik s pravom poništio rješenje prvostupanjskog tijela i vratio mu predmet na ponovni postupak.

19.Također, ovaj sud je u cijelosti suglasan i s uputom koju je tuženik dao u osporenom rješenje tijelu pravog stupnja za daljnje postupanje u ponovljenom postupku, to stoga što i po stajalištu ovog suda je u daljnjem tijeku postupka potrebno utvrditi kako je mjerodavni Zakon o stambenim odnosima predviđao način stjecanja stanarskog prava, kao i je li od utjecaja činjenica da pravna prednica zainteresirane osobe u predmetnom stanu ima prijavljeno prebivalište neprekidno od 1964., a pored toga tijelo prvog stupnja dužno je uzeti u obzir i odluke sudova u pogledu iseljenja pravne prednice zainteresirane osobe te ocijeniti od kakvog su utjecaja na konkretnu upravnu stvar.

20.Konačno, sud nalazi potrebnim istaknuti kako osporenim rješenjem tuženika PC, pravnoj prednici zainteresirane osobe nije priznato stanarskog pravo na stanu u [adresa] (ranije: [adresa]) vlasništva ČC i ĐC, već je istim poništeno prvostupanjsko rješenje od 10. ožujka 2022. i predmet se vraća tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, s tim da sud u cijelosti prihvaća razloge zbog kojih je tuženik postupio na takav način pri čemu je za to dao jasne i argumentirane razloge, u kojim okolnostima sud ne nalazi da bi bilo povrijeđeno bilo koje od načela upravnog postupka, te osporenim rješenjem uopće nije meritorno riješena konkretna upravna stvar jer je tek potrebno u ponovljenom postupku donijeti novo zakonito rješenje i meritorno riješiti konkretnu upravnu stvar uz prethodno zakonito provođenje upravnog postupka u kojem je tijelo prvog stupnja dužno postupiti upravo na način na koji mu je tuženik dao uputu u osporenom rješenju, s kojom uputom je u cijelosti suglasan i ovaj sud, što pak znači da tek treba u ponovljenom postupku nedvojbeno utvrditi ostvaruje li pravna prednica zainteresirane osobe uvjete za priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu te je tek potrebno nakon provedenog ponovljenog postupka i nakon takvog utvrđenja o tom zahtjevu donijeti novo rješenje.

21.Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u drugostupanjskom upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je tuženik utemeljio svoj akt, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Naposljetku, s obzirom na uspjeh zainteresirane osobe u ovom sporu, trebalo joj je priznati zahtijevanu naknadu troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to za sastav odgovora na tužbu od 30. rujna 2024. i pristup na rasprave 2. listopada 2024. i 19. prosinca 2024. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 2.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od 3.000,00 eura, koji iznos je zainteresiranoj osobi i obistinjen, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 20. siječnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja pod 1) i 2) Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, Ljudevita Posavskog 12B,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 19. prosinca 2024., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćenici zainteresirane osobe Veri Vučković, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 26A, uz zapisnik o objavi,

- u spis.