Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-1626/24-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Maji Valušnig, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Zlodi, u upravnom sporu tužiteljice CN i mlt. JN, obje državljanke Ruske Federacije, smještene u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, koje zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB:36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/1998, URBROJ: 511-01-212-23-9, od 27. siječnja 2024.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljicama u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 (petsto) EUR-a, te za pristup na ročište iznos od 500,00 (petsto) EUR-a, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 (dvjestopedeset) EUR-a, dakle sveukupno iznos od 1.250,00 (tisućudvjestopedeset) EUR-a u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/1998, URBROJ: 511-01-212-23-9, od 27. siječnja 2024. odbijen je zahtjev tužiteljica za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te im je naloženo da u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja napuste Europski gospodarski prostor (EGP).

2. Tužiteljice osporavaju zakonitost tuženikove odluke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila postupka. Smatraju da je tuženik propustio ispitati izloženost riziku da bi obje tužiteljice, u slučaju ostanka u Ruskoj Federaciji ili povratka u nju mogle biti iskorištene od strane progonitelja supruga i/ili brata (ruske odnosno čečenske vlasti) I-tužiteljice radi dobivanja informacija o tome gdje se suprug i brat nalaze kao i u svrhu zastrašivanja i pritiska na njenog supruga i brata da se vrate u Rusku Federaciju i sudjeluju u ratnim vojnim operacijama u Ukrajini. Navode da su I tužiteljica i njen suprug etnički C te ruski državljani koji su prije ruskog napada na Ukrajinu zajedno živjeli i radili u Čečeniji, da su napustili Čečeniju, Rusku Federaciju zbog straha od pozivanja supruga I tužiteljice odnosno oca II-tužiteljice u vojnu službu i mobilizacije za rat u Ukrajini, obzirom da oni ne žele nikakvo sudjelovanje u ruskim vojnim aktivnostima u Ukrajini i bilo kakvu mogućnost da on bude uključen u taj rat, jer ne želi ubijati ljude i biti ubijen, a što je odraz njegovih političkih (i moralnih) uvjerenja (protivnih represivnoj vladajućoj ruskoj i čečenskoj politici). Ukazuje da kada jedan član najuže obitelji (bračni drug, suprug) mora napustiti zemlju podrijetla, najuža obitelj ima pravo ostati jedinstvena, cjelovita i spojena pa razlozi koji se odnose na jednog bračnog druga (suprug odnosno otac tužiteljica) redovito se reflektiraju i na drugog bračnog druga odnosno (ovdje I tužiteljicu). Obrazlažu da I tužiteljičin suprug, sve i ako nije formalno podložan pozivu za „djelomičnu” mobilizaciju sukladno (Putinovoj) odluci o „djelomičnoj” mobilizaciji od 21. rujna 2022., nesporno je podložan pozivu za služenje vojnog roka (regrutaciju) u ruskoj (čečenskoj) vojski u skladu sa (Kadirovim) Dekretom od 14. rujna 2022. o regrutaciji za vojnu službu rođenih u razdoblju 1995.-2004. Međutim, navode da su s obzirom na brojna izvješća, ročnici nakon kratkog vremena služenja vojnog roka odnosno nakon vrlo kratke obuke redovito slani na front u Ukrajini ili u/na ruske vojne objekte (ratne brodove i sl.) koji sudjeluju u tom ratu, pa da stoga, služenje vojnog roka predstavlja prvi korak za daljnju mobilizaciju za rat u Ukrajini, što je redovito korišteno te se ne može odbiti. ističu da se osim toga, u cijeloj Ruskoj Federaciji, a posebno u Čečeniji, odakle su tužiteljica i tužiteljičin suprug i brat, mobilizacija za rat u Ukrajini odvijala uz brojne nepravilnosti, bez obzira na prethodno vojno iskustvo, dob, zdravstveno stanje, osobne i/ili obiteljske okolnosti. Ističu da su u riziku u slučaju povratka u Rusku Federaciju, a što ih u slučaju povratka u Čečeniju odnosno u Rusiju stavlja u fokus sigurnosnih službi Čečenske Republike kao i druge povratnike koji su nakon povratka uhićeni i izgubio im se svaki trag.

2.1. Predlažu sudu da poništi osporavano rješenje i odobri im međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti.

3.1. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti I tužiteljice, opunomoćenice tužiteljica, opunomoćenice tuženika i tumača za ruski jezik, te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i spis ovog suda poslovni broj UsI-1623/24 te je provedeno saslušanje I tužiteljice.

7. Uvidom u osporavano rješenje od 27. siječnja 2024. sud je utvrdio da je zahtjev tužiteljica za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbijen, s obrazloženjem da je I tužiteljičin iskaz ocijenjen vjerodostojnim u odnosu na činjenice o identitetu i državljanstvu, ali ne i u odnosu na činjenice o postojanju vjerojatnosti da tužiteljičin suprug bude mobiliziran ili pozvan u rat, te da na temelju tužiteljičinih osobnih okolnosti, izvješća o zemlji podrijetla i procjene budućeg individualnog rizika, nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, budući da kako tužiteljičinom suprugu nije upućen poziv na mobilizaciju niti na regrutaciju, nije vjerojatno da bi u slučaju povratka u Rusiju mogle biti izložene postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja i ozbiljne nepravde, pa time nisu ispunjeni niti uvjeti za priznavanje supsidijarne zaštite iz članka 21. navedenog Zakona.

8. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („narodne novine“, broj:70/15, 127/17 i 33/23) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

10. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

11. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja tuženika, a polazeći od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika te u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava. Nisu utvrđene niti povrede odredaba procesnog zakona zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

12. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužiteljica uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud.

13. Naime, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima su tužiteljice temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupu u kojemu je i tužiteljici omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojemu je saslušana sukladno odredbi članka 35. Zakona, a tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te odluku donio nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta.

14. Naime, člankom 28. stavkom 2. Zakona propisano je da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu i 4. jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju prijeko potrebnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li te aktivnosti izložiti tražitelja proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde ako se vrati u tu zemlju.

15. Obrazloženje rješenja sadržava sve elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku.

16. Prema ocjeni suda, niti svojim iskazom danim na raspravi I tužiteljica nije dovela u sumnju zaključke tuženika iznesene u osporenom rješenju. I tužiteljica je u bitnome ponovila navode koje je u postupku pred tuženikom istaknula kao razloge za napuštanje zemlje podrijetla. Dane izjave sud ne smatra dosljednim i uvjerljivim niti vjerodostojnim. Iz cjelokupnog iskaza I tužiteljice proizlazi da su napustili Rusku Federaciju zbog straha od mobilizacije I tužiteljičinog supruga. Međutim, tužiteljičina obitelj je prema vlastitim navodima zemlju napustila legalno služeći se vlastitim putovnicama, te je I tužiteljica u iskazu navela da njezinom suprugu naknadno nije upućen poziv na mobilizaciju niti na regrutaciju. Dodatno, djelomična mobilizacija je okončana 31. listopada 2022., dakle u vrijeme u kojoj je tužiteljičin suprug još bio u Ruskoj Federaciji, te tužiteljičinom suprugu poziv u tom vremenu nije stigao, a zemlju podrijetla je napustio legalno, te bi mu poziv za novačenje, ukoliko mu ne bi mogao biti uručen osobno, bio uručen elektroničkim putem. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da povratak tužiteljica u zemlju podrijetla ne predstavlja za iste rizik da bi bile izložene ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

17. Također, sud nalazi da tužiteljičin suprug nije služio vojni rok niti je primio poziv za služenje vojnog roka, a niti za mobilizaciju, ne nalazi se u vojnoj evidenciji, dok je zemlju podrijetla napustio legalno, što sve ukazuje da nije niti bio na popisu za služenje vojnog roka, odnosno za mobilizaciju.

18. Nadalje, s obzirom na tvrdnju da tužiteljičin suprug ima srčanu manu, a što je i dokazao potvrdom o invalidnosti iz 2009., on niti zbog zdravstvenih razloga ne bi bio sposoban služiti vojni rok, a niti biti mobiliziran za rat u Ukrajini te dodatno, s obzirom na neiskustvo u smislu vojne obuke, ne bi došao u fokus sigurnosnih službi. I tužiteljica navodi da je njezin suprug tek pozvan na liječnički pregled radi služenja vojnog roka, a nije niti u vojnim evidencijama, odnosno naveo je da mu je bratov prijatelj javio da je na popisu osoba koje će biti pozvane na liječnički pregled. Ujedno iz iskaza tužiteljice proizlazi da ni njezin brat, koji se nalazi u Rusiji nije dobio poziv za služenje vojnog roka.

19. I tužiteljica niti njen suprug nisu sudjelovali u antivladinim kampanjama i prosvjedima niti su javno iznosili mišljenje suprotno vlasti da bi time došli u fokus sigurnosnih službi, što bi moglo dovesti do njegove ugroze povratkom u zemlju podrijetla.

20. Nadalje, u situaciji u kojoj je I tužiteljica zajedno s obitelji zbog ozbiljnog straha za život supruga napustila Rusku Federaciju, oni su međunarodnu zaštitu trebali pokušati ishoditi u zemljama kroz koje su prolazili na putu do Hrvatske, odnosno u Turskoj i Bosni i Hercegovini. Treba naglasiti da su sve te zemlje potpisnice UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači da se navedene zemlje u smislu čl. 46. st. 1. ZMPZ-a barem načelno trebaju smatrati Europskim sigurnim trećim zemljama.

21. Sukladno članku 37. stavku 1. Zakona, odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.

22. Obrazloženje tuženika i u dijelu koji se odnosi na određivanje roka za napuštanje Europskog gospodarskog prostora, prihvaća i ovaj sud.

23. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljica, pa se isto ne može ocijeniti nezakonitim.

24. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. Kako je I tužiteljica pri davanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu izjavila da nema nikakve imovine, sud je tužiteljicama odobrio besplatnu pravnu pomoć sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i članku 9. stavku 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15 i 155/22).

26. Stoga je opunomoćenici tužiteljica, a koja se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, na temelju odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/13), a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 1.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 2.), umanjenog za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, dakle u iznosu od 500,00 EUR-a po radnji, sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR-a sukladno stavku 2. glave I. Tarife priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR-a.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025.

Sutkinja:

Maja Valušnig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužiteljicama putem e -komunikacije

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis