REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5021/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, u pravnoj stvari tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Dumenčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. prosinca 2024., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 20.1. Općih uvjeta koji su sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu broj 31569 koji je sklopljen 30. srpnja 2008. između tuženika Porsche leasing d.o.o. i tužitelja GC i to u dijelu koji glasi: "Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izračene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb."

II Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. isplatiti tužitelju UC iznos od 4.075,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,27 EUR od 13. kolovoza 2008. do isplate,

- 0,64 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,

- 6,86 EUR od 16. listopada 2008. do isplate,

- 19,01 EUR od 14. studenoga 2008. do isplate,

- 15,47 EUR od 12. prosinca 2008. do isplate,

- 29,03 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 32,54 EUR od 13. veljače 2009. do isplate,

- 34,14 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 30,14 EUR od 14. travnja 2009. do isplate,

- 28,08 EUR od 18. svibnja 2009. do isplate,

- 24,49 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 21,67 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 21,82 EUR od 17. kolovoza 2009. do isplate,

- 24,86 EUR od 15. listopada 2019. do isplate,

- 23,06 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 22,63 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 24,35 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 28,87 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 31,70 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 31,95 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 40,86 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 36,95 EUR od 14. svibnja 2010. do isplate,

- 40,73 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 55,07 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 50,07 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 66,27 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- 59,12 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- 53,32 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- 70,45 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 86,62 EUR od 17. siječnja 2011. do isplate,

- 75,30 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 79,65 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- od 68,96 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- 75,18 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 98,10 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 90,80 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 124,62 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 141,36 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 97,64 EUR od 14. listopada 2011. do isplate,

- 101,26 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 99,51 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 103,96 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 109,07 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 109,45 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 107,08 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 108,10 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 110,52 EUR od 18. lipnja 2012. do isplate,

- 108,58 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 109,50 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

- 106,58 EUR od 18. rujna 2012. do isplate,

- 103,91 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- 107,66 EUR od 19. studenoga 2012. do isplate,

- 105,58 EUR od 14. prosinca 2012. do isplate,

- 108,33 EUR od 18. siječnja 2013. do isplate,

- 102,05 EUR od 18. veljače 2013. do isplate,

- 104,76 EUR od 20. ožujka 2013. do isplate,

- 106,65 EUR od 19. travnja 2013. do isplate,

- 104,83 EUR od 17. svibnja 2013. do isplate,

- 98,91 EUR od 17. lipnja 2013. do isplate,

- 95,88 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.630,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 30. srpnja 2008. s tuženikom, kao davateljem kredita, sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 31569. Tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje vozilo marke Seat, Toledo 1.9. TDi Stylance, godina proizvodnje 2006., broj šasije [broj šasije], u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.060,83 CHF, s rokom otplate od 60 mjeseci. Navodi i da prilikom zaključenja ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za ugovaranje valutne klauzule u CHF. Valutna klauzula ugovorena je odredbom čl. 15. i čl. 20. Ugovora. Tužitelj osporava valjanost ugovaranja pozivajući se na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Naime, tvrdi kako je prilikom otplate doveden u nepovoljan položaj zbog rasta valute CHF, na koju mogućnost prilikom ugovaranja obveze nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem leasinga u valuti CHF. Kao prosječni potrošač kojem je iznos leasinga u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikada nije bio upozoren da bi tu manju početnu stopu pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili u kunama. Prilikom zaključenja Ugovora, tužitelj kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do takve promjene tečaja, jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je bila uvećana u pojedinim razdobljima otplate za oko 35%. Tuženik je, za razliku od tužitelja, profesionalac koji se bavi poslovima operativnog i financijskog leasinga, te je, smatra tužitelj, znao ili mogao znati za taj rizik, pa stoga prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri. Ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom čl. 81. st. 2. toga Zakona propisano i da se smatra da se o pojedinačnoj odredbi nije unaprijed pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj je sklopio predmetni Ugovor kao potrošač, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno sklopio je isti u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti, dok je tuženik sklopio taj ugovor kao trgovac, u smislu iste odredbe, odnosno kao osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove te nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U Ugovoru o kreditu sadržana je nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik uopće nije informirao tužitelja o riziku ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak (CHF), pa tužitelj nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute švicarski franak (CHF) u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) mogla imati za njegove financijske obveze, pa da bi na temelju takve procjene mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s takvom odredbom sklopiti ili neće. Imajući u vidu ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana (konačne) otplate kredita, odnosno za cijelo vrijeme trajanja kredita, primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule u CHF. Slijedom navedenog, zatražio je da sud utvrdi ništetnom spornu ugovornu odredbu, te je, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio i da mu vrati preplaćeni iznos od ukupno 4.075,82 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana njegovog plaćanja do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, jer smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu primjenjuje petogodišnji zastarni rok, koji se odnosi na povrat plaćenog bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora uplaćen još u srpnju 2013., a tužba podnesena u rujnu 2022., smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Pritom je napomenuo da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Istaknuo je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Priznao je da je s tužiteljem sklopio ugovor o operativnom leasingu, što je posve drugačija vrsta ugovora, normirana drugim zakonskim odredbama od ugovora o kreditu, konkretno Zakonom o leasingu, za razliku od Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji izrijekom iz svoje primjene isključuje ugovore o operativnom leasingu, a kakav je i predmetni ugovor. Naime, ugovorom o operativnom leasingu se primatelju leasinga, ovdje tužitelju, daje na korištenje objekt leasinga od strane davatelja leasinga, ovdje tuženika, a sve uz plaćanje određene naknade. Pritom primatelj leasinga ne stječe vlasništvo na objektu, već objekt leasinga ostaje u vlasništvu davatelja leasinga. S druge strane, ugovorom o kreditu se korisniku kredita odobrava kredit u obliku odgode plaćanja te korisnik kredita vjerovniku plaća za takve usluge tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku mjesečnih obroka. Tuženik je istaknuo i da ugovor o operativnom leasingu ne sadrži odredbe o kamatnoj stopi, budući iste nisu predviđene Zakonom o leasingu. Osporio je tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, a dodao je i kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja predmetnog Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje istog s valutnom klauzulom u CHF. U tu svrhu je tuženik održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici leasinga tog rizika moraju biti svjesni. Tuženik navodi da je, nevezano za bilo koju valutu, nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o leasingu te je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, što nije učinio. Nadalje, istaknuo je da se ne radi ni o kakvom odnosu kreditiranja, s obzirom da je predmet ugovora leasing vozilo za čije se korištenje plaća mjesečna naknada te smatra da je tužitelj mogao u svakom trenutku vratiti vozilo tuženiku i raskinuti predmetni ugovor. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o CHF valuti, ne samo da ga je tuženik o svemu izvijestio, već je pitanje valute CHF, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo pitanje javne rasprave, tj. radilo se o javno dostupnoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB BC prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru te je u vrijeme kad je tužitelj sklapao ugovor u valuti CHF javno bila dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti podredno formira preko EUR. Dodao je i da se od tuženika ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik, nadalje, navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i valjano ugovorena, te da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Navodi i da je tužitelj ovakvim ugovorom ostvario prednosti u razdoblju do 2011., jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u eurima. Tuženik ukazuje i da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe Udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka te da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom Udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Slijedom navedenog, predložio je odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u informativnu ponudu za operativni leasing s ostatkom vrijednosti, račune, preglede izvršenih naloga, informaciju o platnoj transakciji, ispise naloga, potvrde o zaprimljenoj uplati, preglede izvršenih naloga, izvadak iz sudskog registra, poziv na dostavu dokumentacije od 17. lipnja 2022., Zahtjev - Ugovor o operativnom leasingu od 3. studenoga 2005. (dalje: Ugovor), Opće uvjete, medijske članke, promet po ugovoru, pregled iznosa, broja i rokova plaćanja od 8. kolovoza 2008., izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 30. srpnja 2008. sklopili Ugovor o operativnom leasingu br. 31569 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje vozilo marke marke Seat, Toledo 1.9. TDi Stylance, godina proizvodnje 2006., broj šasije [broj šasije], uz nabavnu vrijednost vozila u iznosu od 32.060,83 CHF i trajanjem ugovora (brojem mjesečnih obroka) od 60 mjeseci. Iz Ugovora proizlazi i da je mjesečni obrok leasinga iznosio 421,30 CHF, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da je isti sklopljen uz primjenu Općih uvjeta tuženika, a uvidom u iste Uvjete je utvrđeno da je čl. 20.1. regulirano da se novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izračene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb.

6. Glede navoda stranka o postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je pokrenula Udruga Potrošač, za istaknuti je da je nesporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., između ostaloga, utvrđeno da više banaka (ne i tuženik) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile valutnu klauzulu kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, te su ista prava povrijedili zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovci, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

7. Međutim, utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku, jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz tog postupka, pa je sud ocjenom svih izvedenih dokaza u svojoj ukupnosti i svakog dokaza zasebno, utvrđivao radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi predmetnog Ugovora, kojom je otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF, te je li ista posljedično ništetna, a ako je, ima li tužitelj pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi i koliko iznosi visina tog potraživanja, od kada teku zatezne kamate na isto, te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je vozilo nabavio za potrebe svoje obitelji, te u to vrijeme nije imao u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. ZZP/07.

9. Nadalje, tužitelj je iskazao, u kojem dijelu je njegov iskaz sukladan ispisima naloga i potvrdama o zaprimljenoj uplati, i da je cijelo vrijeme sam otplaćivao rate, a moguće je da je njegova supruga platila koju ratu u njegovo ime s njegovog računa, s obzirom da je ona najčešće plaćala račune za njihovo zajedničko kućanstvo, iz čega slijedi da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Tužitelj je iskazao i da mu je, s obzirom na visinu njegovih primanja i primanja njegove supruge, bila potrebna otplata na rate, a za operativni leasing se odlučio jer je kod takvog leasinga postojala mogućnost da se otplata razvuče i na razdoblje dulje od pet godina. Djelatnik tuženika mu je ponudio ugovor s valutnom klauzulom u CHF kao povoljniji, te mu je predočio i ratu u EUR savjetovavši mu kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer se radi o stabilnoj valuti, ali ga nije upozorio ni na kakve rizike vezano za tu valutnu klauzulu. Rata je od početnih 1.800,00 kn narasla na preko 3.000,00 kn tijekom otplatnog razdoblja, te je u jednom trenutku htio vratiti vozilo, ali mu je tada rečeno da je dužan više nego prvog dana, iako je vozilo do tada već tri ili četiri godine otplaćivao, pa je odustao od te opcije. Vozilo. Djelatnik tuženika je već unaprijed pripremio ugovor o leasingu te nije bilo nikakvog pojedinačnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, s tim da je sve isti dan riješio kada je odabrao vozilo. Nije se mogao sjetiti je li sve odredbe pročitao, ali je pogledao odredbe koje se odnose na visinu rate. Dodao je i da mu nije dan primjerak ugovora s valutnom klauzulom u EUR, već mu je samo rečeno koliko bi iznosila rata u EUR te da ga nitko nije kontaktirao kada je rata počela rasti. Sjeća se da je u autokući, gdje je sve riješeno, bio sat vremena, što uključuje i potpisivanje ugovora te da je djelatnik tuženika forsirao valutnu klauzulu u CHF, pri čemu istina nije garantirao da se tečaj CHF neće mijenjati. Poznato mu je da se tečaji valuta mijenjaju, ali u to vrijeme nije bio svjestan mogućnosti da bi moglo doći do takvog porasta tečaja CHF, niti je znao da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, za razliku od tečaja u odnosu na švicarski franak, a niti mu je to djelatnik tuženika predočio.

11. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o leasingu na snazi je bio ZZP/07, koji je odredbom čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. istog Zakona određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 3. ZZP/07 određeno je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Odredbom čl. 96. st. 4. ZZP/07 određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužitelj, kao potrošač, mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika, kao trgovca, već suprotno proizlazi iz njegovog iskaza.

12. Naime, iz njegovog iskaza proizlazi da on, kao potrošač, nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom oko spornih odredbi te da mu tuženik nije na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio spornu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli i upozorio ga na rizike povezane s istom, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, a s obzirom i da su iste dovele do znatne neravnoteže prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja, na što upućuje visina preplaćenog iznosa, slijedi da su u pitanju nepoštene i kao takve ništetne ugovorne odredbe. Za dodati je i da nije odlučno što je tužitelj ispunio svoju obvezu, odnosno što je objekt leasinga nesporno otplaćen, kako bi to i proizlazilo iz prometa po kreditu, jer se ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), što bi imalo za posljedicu da se ništetnost ne može isticati kada je ugovor ispunjen. Nadalje, sukladno odredbi čl. 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, slijedom čega taj tužbeni zahtjev nije u zastari, a slijedi i da postoji pravni interes za isti, u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s obzirom da je tužitelj istaknuo i posljedični tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove.

13. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, sadržanima u Općim uvjetima tuženika, koji su sastavni dio predmetnog Ugovora, sud je prihvatio zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da je ništetna odredba istih kojom je ugovoreno ispunjenje obveze tužitelja prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb koji vrijedi za CHF na dan plaćanja i odlučio kao pod točkom I izreke.

14. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno pojedine ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petre Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu navela da je Ugovor o operativnom leasingu sklopljen dana 30. srpnja 2008. te da je ugovorena otplata u 60 jednakih mjesečnih obroka u iznosu 345,33 CHF, koji se uvećavaju za PDV s obzirom na primjenjive zakonske propise, a utvrdila je i da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,475819. Dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo je 1. kolovoza 2008., a sljedećih svakog 16. dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja (čl. 20. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti). Uvidom u dokumentaciju utvrdila je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan izdavanja računa. Vještakinja je navela i da se na utvrđeni leasing obrok obračunavao porez na dodanu vrijednost za cijelo razdoblje plaćanja, te je tužitelj plaćao ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, temeljem Zakon o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 82/2004), porez na dodanu vrijednost se obračunavao u visini od 22%, dok je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 94/2009), u primjeni od 1. kolovoza 2009., stopa poreza na dodanu vrijednost iznosila 23%. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 22/2012) je propisano da se porez na dodanu vrijednost obračunava po stopi od 25% posto od 1. ožujka 2012. Posljedično na promjenu stope poreza na dodanu vrijednost bruto iznos mjesečnog leasinga obroka tužitelja se mijenjao od 421,30 CHF početno do 431,66 CHF kao najveći iznos mjesečnog leasing obroka. Izračun razlika u iznosu mjesečnih leasing obroka po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan sklapanja ugovora zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora vještakinja je dala u tabeli u nalazu te je mišljenja da, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, u razdoblju otplate iznosi 4.075,82 EUR, s tim da nije bilo razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

16. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a niti je istih imao tuženik, te je i sud nalaz i mišljenje prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, kao i sukladno pravilima struke.

17. Sukladno utvrđenjima vještaka, tužitelj je podneskom od 2. svibnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev tako da je zatražio isplatu iznosa 4.075,82 EUR čime je tužbeni zahtjev postavio u višem iznosu od onoga u tužbi (u tužbi je zatražena isplata iznosa od 3.976,11 EUR), kojoj preinaci se tuženik usprotivio, međutim, sud ju je dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, jer smatra da je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o opravdanoj preinaci. Slijedom navedenog, tužitelju je, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO dosuđen zatraženi iznos od 4.075,82 EUR. Glede prigovora zastare u dijelu zahtjeva za isplatu, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako se tek ovom odlukom utvrđuje ništetnost odredbi konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli, zastara potraživanja preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe još nije ni počela teći.

18. Dosuđene su mu i zatezne kamate, kako je to tužitelj i zatražio, tekuće od dana uplate preplaćenog anuiteta, s tim da su pojedini datumi i iznosi preplate u važećoj valuti navedeni u tabeli u nalazu vještaka, sukladno utvrđenjima iz koje je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev. Tuženik nije u obvezi plaćanja zateznih kamata tekućih tek od dana podnošenja zahtjeva, već od dana stjecanja, s obzirom da je bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima. Ovo imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i neinformiranje tužitelja o svim rizicima predmetnog pravnog posla) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

20. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), trošak sastav podnesaka od 5. siječnja 2023., 2. svibnja 2024., 29. svibnja 2024. i 9. srpnja 2024., sve po Tbr. 8 toč. 1. (4x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 26. siječnja 2023., 12. veljače 2024., 12. rujna 2024. i 5. prosinca 2024., sve po Tbr. 9 toč. 1. (4x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 450,00 EUR, zatim trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 43,50 EUR i presudu u iznosu od 87,00 EUR. 21. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.630,50 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

22. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO. U Zagrebu, 20. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika