REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-612/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. zastupan po punomoćniku Marijani Mastelić Jašić, odvjetnici u Splitu, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569696535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 22. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marijane Mastelić Jašić, odvjetnice u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Katarine Milatić, odvjetnice u Splitu, na ročištu za objavu dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-2912182 od dana 27. lipnja 2005. god., sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, potvrđen od strane Javnog bilježnika Boško Jurišić dana 30.06.2005.god., posl.br.: OU-254/05 u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od CHF 33.541,48 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 2.936,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 3,14 € od 31.08.2005 god., pa do isplate

- 3,67 € od 30.09.2005 god., pa do isplate

- 3,80 € od 31.10.2005 god., pa do isplate

- 4,33 € od 30.11.2005 god., pa do isplate

- 1,41 € od 31.12.2005 god., pa do isplate

- 1,68 € od 31.01.2006 god., pa do isplate

- 14,68 € od 31.10.2008 god., pa do isplate

- 19,08 € od 31.12.2008 god., pa do isplate

- 21,88 € od 31.01.2009 god., pa do isplate

- 23,60 € od 28.02.2009 god., pa do isplate

- 25,19 € od 31.03.2009 god., pa do isplate

- 25,87 € od 30.04.2009 god., pa do isplate

- 19,41 € od 31.05.2009 god., pa do isplate

- 16,48 € od 30.06.2009 god., pa do isplate

- 15,72 € od 31.07.2009 god., pa do isplate

- 18,89 € od 31.08.2009 god., pa do isplate

- 18,80 € od 30.09.2009 god., pa do isplate

- 12,71 € od 31.10.2009 god., pa do isplate

- 19,02 € od 30.11.2009 god., pa do isplate

- 24,18 € od 31.12.2009 god., pa do isplate

- 30,19 € od 31.01.2010 god., pa do isplate

- 32,98 € od 28.02.2010 god., pa do isplate

- 32,78 € od 31.03.2010 god., pa do isplate

- 33,99 € od 30.04.2010 god., pa do isplate

- 36,76 € od 31.05.2010 god., pa do isplate

- 58,42 € od 30.06.2010 god., pa do isplate

- 54,10 € od 31.07.2010 god., pa do isplate

- 64,95 € od 31.08.2010 god., pa do isplate

- 28,89 € od 30.09.2010 god., pa do isplate

- 72,39 € od 31.10.2010 god., pa do isplate

- 93,00 € od 30.11.2010 god., pa do isplate

- 92,81 € od 31.12.2010 god., pa do isplate

- 78,08 € od 31.01.2011 god., pa do isplate

- 83,19 € od 28.02.2011 god., pa do isplate

- 76,81 € od 31.03.2011 god., pa do isplate

- 92,02 € od 30.04.2011 god., pa do isplate

- 88,07 € od 31.05.2011 god., pa do isplate

- 112,92 € od 30.06.2011 god., pa do isplate

- 131,30 € od 31.07.2011 god., pa do isplate

- 99,95 € od 31.08.2011 god., pa do isplate

- 123,04 € od 30.09.2011 god., pa do isplate

- 104,28 € od 31.10.2011 god., pa do isplate

- 108,47 € od 30.11.2011 god., pa do isplate

- 104,99 € od 31.12.2011 god., pa do isplate

- 114,88 € od 31.01.2012 god., pa do isplate

- 119,91 € od 29.02.2012 god., pa do isplate

- 111,99 € od 31.03.2012 god., pa do isplate

- 114,75 € od 30.04.2012 god., pa do isplate

- 112,34 € od 31.05.2012 god., pa do isplate

- 120,20 € od 30.06.2012 god., pa do isplate

- 114,23 € od 31.07.2012 god., pa do isplate

sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god.pa do 29. prosinca 2023. u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se kako ne postoji potraživanje tuženika naspram tužitelja u iznosu od od 336,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to na:

- 2,57 EUR od 01.02.2006. pa sve do isplate

- 4,43 EUR od 01.03.2006. pa sve do isplate

- 6,29 EUR od 01.04.2006. pa sve do isplate

- 3,64 EUR od 29.04.2006. pa sve do isplate

- 5,23 EUR od 01.06.2006. pa sve do isplate

- 6,15 EUR od 01.07.2006. pa sve do isplate

- 4,83 EUR od 01.08.2006. pa sve do isplate

- 2,70 EUR od 01.09.2006. pa sve do isplate

- 5,09 EUR od 30.09.2006. pa sve do isplate

- 6,68 EUR od 01.11.2006. pa sve do isplate

- 9,47 EUR od 01.12.2006. pa sve do isplate

- 11,20 EUR od 30.12.2006. pa sve do isplate

- 11,46 EUR od 01.02.2007. pa sve do isplate

- 11,18 EUR od 01.03.2007. pa sve do isplate

- 14,78 EUR od 01.04.2007. pa sve do isplate

- 18,08 EUR od 01.05.2007. pa sve do isplate

- 20,06 EUR od 02.06.2007. pa sve do isplate

- 17,83 EUR od 03.07.2007. pa sve do isplate

- 16,77 EUR od 01.08.2007. pa sve do isplate

- 21,25 EUR od 01.09.2007. pa sve do isplate

- 21,65 EUR od 03.10.2007. pa sve do isplate

- 14,24 EUR od 03.11.2007. pa sve do isplate

- 15,44 EUR od 02.12.2007. pa sve do isplate

- 10,53 EUR od 01.01.2008. pa sve do isplate

- 7,48 EUR od 01.02.2008. pa sve do isplate

- 2,55 EUR od 01.03.2008. pa sve do isplate

- 10,09 EUR od 02.04.2008. pa sve do isplate

- 11,29 EUR od 03.05.2008. pa sve do isplate

- 7,33 EUR od 03.06.2008. pa sve do isplate

- 12,79 EUR od 02.07.2008. pa sve do isplate

- 12,52 EUR od 01.08.2008. pa sve do isplate

- 9,58 EUR od 02.09.2008. pa sve do isplate

- 1,24 EUR od 01.11.2008. pa sve do isplate

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje do 31. 12. 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.305,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 14. veljače 2022. tužitelj navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-2912182 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 33.541,48 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,85%. U ugovoru da je, u čl. 7. ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je otplata kredita vezana uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva jer tuženik nije tužitelju dao sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak bila je u to vrijeme poznata bankama. Stoga tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se otplata anuiteta veže uz valutu CHF, a budući da je tuženik na temelju te ništetne ugovorne odredbi ostvario korist, tužitelj od tuženika zahtijeva povrat sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Također, osporava tužiteljev status potrošača, ovo jer je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio obrtnik.

2.1. Tuženik je na pripremnom ročištu 13. svibnja 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja, koji je specificirao nakon provedenog vještačenja, podneskom od 22. srpnja 2024.

3. Podneskom od 9. listopada 2024. tužitelj je, po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

3.1. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno o situaciji propisano odredbom čl. 190. st. 2. ZPP- a, kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev. Tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike kamate i valute, radi čega je u postupku angažirana stručna osoba, pa sud smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

3.2. Nadalje, tuženiku se napominje kako je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

4. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

4.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i sjedišta banke (Zagreb) te mogućnost dolaska tužitelja/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti kao neosnovan.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-2912182 od 27. lipnja 2005. s cjelokupnom popratnom dokumentacijom, prijepis knjigovodstvene, otplatne planove, pročitano je očitovanje Porezne uprave, Ispostava Solin od 19. srpnja 2024., te je saslušan tužitelj.

5.1. U postupku je izveden dokaz vještačenjem te je stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije Lea Rajković izradila pisani nalaz i mišljenje u srpnju 2024.

5.2. Podneskom od 22. srpnja 2024., a očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, tuženik je istaknuo kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije da se tečaj nije mijenjao. Smatra da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Stoga da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

5.3. Podneskom od 9. listopada 2024. tužitelj je, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka naveo kako na isto nema prigovora.

5.4. Tuženik je u tijeku postupka povukao prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka djelatnika banke CO.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 418-50-2912182 koji je sklopljen 27. lipnja 2005. između stranaka, a kojim odredbama je ugovoreno da je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.936,22 eura s osnova promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 27. llipnja 2005. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 418-50- 2912182 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 33.541,48 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 8., redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,85 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

10. Sporno u postupku je utvrditi je li predmetna odredba članka 7. ništetna, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu 418-50-2912182 od 27. lipnja 2005. kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 33.541,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužitelj predmetni ugovor sklopila radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u članku 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je u to vrijeme bio potreban automobil za osobne potrebe, te je otišao u autokuću Fabijanac, tražio je SUV automobil te je ovaj cijenovno odgovarao njegovim potrebama. Ne može se točno sjetiti da li su ga iz autokuće uputili u banku tuženika jer je i sam ranije surađivao sa Raiffeisenbankom. Ne može se točno sjetiti koliko puta je morao ići u banku, možda 2 ili 3 puta, a kredit mu je odobren u vrlo kratkom roku od otprilike 5 radnih dana. U tom trenutku bilo mu je važno da kredit bude što prije odobren. Ugovor je bio već unaprijed pripremljen, on ga je pročitao, nije tražio dodatna pojašnjenja ali isto tako nije niti mogao pregovarati o odredbama ugovora. U trenutku realizacije kredita bio je vlasnik orta, ali je automobil koristio isključivo u privatne svrhe te ga je kasnije i prodao kao fizička osoba. U trenutku potpisivanja ugovora bilo mu je važno znati koliki će biti mjesečni anuitet. Prve 3-4 godine rata kredita nije puno rasla, kasnije je počela rasti te je u zadnje dvije godine od iznosa 2200 kn koliko je bila početna došla do iznosa od 3300 kn. Službenik banke ga nije upozorio na posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF. U trenutku realizacije kredita nije mu bio jasan pojam valutne klauzule, ali jedini izbor mu je bio podići kredit u valuti CHF, želio je u kunama, ali to nije bilo moguće. Prilikom sklapanja o ugovora o kreditu nisu mu bili objašnjeni rizici uzimanja kredita sa valutnom klauzulom CHF. Kada je sklopio ugovor o kreditu bio je zadovoljan s uvjetima, ali nije razumio da će iznos rate mijenjati prema tečaju CHF.

13.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

13.2. U odnosu na tuženikov prigovor iz odgovora na tužbu, u kojem osporava tužiteljev status potrošača, ovo jer je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imao u vlasništvu obrt, valja kazati kako iz očitovanja Porezne uprave, Ispostave Solin proizlazi kako osobni automobil Hyundai Tuscon vlasništvo tužitelja TO nije unesen u imovinu obrta, a i sam tužitelj je u svojem iskazu, kojem sud u potpunosti poklanja vjeru, kazivao kako je automobil koristio u privatne svrhe te ga kasnije, kao privatna osoba i prodao.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

19. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 14. veljače 2022. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

23. Stoga ovaj sud smatra da je ništena odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, te ju je stoga sud utvrdio ništetnim, a kako je i odlučeno u točki I. izreke.

24. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

25. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da je ništetna odredbe članka 7. Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

26. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradio stalni sudski vještak za financije Lea Rajković.

27. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Lea Rajković iznijela je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknula da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja joj je bila na raspolaganju i podataka navedenih u svojoj tablici priloženoj u nalazu i mišljenju, ukupna razlika između iznosa anuitetapo datumima izvršenih uplata kojeg je tužitelj uplatio više na ime promjene tečaja CHF-a u odnosu na početni tečaj iznosi 2.963,22 eura.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Lee Rajković s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

28.1. Prigovori tuženika na sačinjeni nalaz i mišljenje sadržajno predstavljaju prigovore pravne priprode, radi čega sud nije od sudske vještakinje zatražio dodatno očitovanje jer navedeno nije njena domeni.

28.2. U situaciji kada sud odredbu o valutnoj klauzuli utvrdi ništetnom, te se ona, budući da ugovor bez nje može opstati (a uostalom i izvršen je) smatra "pro non scripto" jedini način da se utvrdi koliki je iznos tužitelj na temelju takve ništetne odredbe pretplatio upravo ovaj koji je primijenila sudska vještakinja u svojem nalazu i mišljenju.

28.3. Sudska vještakinja je postupila po zadatku suda te je u svojem nalazu i mišljenju uzela u obzir situacije u kojima je tečaj na dan uplate bio niži te je tuženik upravo prema nalazu i mišljenju specificirao svoj prigovor radi prijeboja.

29. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja valja kazati kako je tuženikovo potraživanje posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je po stajalištu ovog suda neosnovano. Naime, treba tek kratko navesti da odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Osim toga, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove.

29.1. Kod takvog stava, ovaj sud je utvrdio nepostojanje tuženikovog potraživanja sukladno odredbi članka 333. stavak 3. ZPP-a pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

30. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

31. Stoga je, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

33. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.936,22 eura , te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

34. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištima od 13. svibnja 2024., 2. srpnja 2024., 17. listopada 2024. i 22. studenog 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- sastav tri obrazložena podnesak i to podneska od 3. lipnja 2024., 8. listopada 2024. i 9. listopada 2024., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

35. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 174,31 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), te trošak vještačenja u iznosu od 530,82 eura.

36. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.305,13 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 20. siječnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis