REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1633/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojani kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić- Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-597/2019-32 od 29. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu djelomičnim uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-597/2019-32 od 29. srpnja 2024. se:

- potvrđuje u točki I., točki II. i dijelu točke IV. izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka,

- preinačuje u dijelu točke III. izreke, na način da se zahtjev tužitelja preko priznatog iznosa od 681,61 eur do suđenog u iznosu od 2.354,49 eur (za iznos od 1.672,88 eur) odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj ugovora 901253949, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.05.2007. god., a koja glasi: „…promjenjiva sukladno odluci Banke…!

te u odredbi čl. 4.2. koja glasi:

„…visinu kamatne stope Banka može promijeniti…propisane Odlukom Banke…“

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 319,32 Eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-na iznos od 3,99 eur/30,03 kn od 29.02.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,98 eur/29,96 kn od 31.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,96 eur/29,87 kn od 30.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,95 eur/29,79 kn od 31.05.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,94 eur/29,71 kn od 30.06.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,36 eur/25,30 kn od 31.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,35 eur/25,22 kn od 31.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,34 eur/25,15 kn od 30.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,33 eur/25,07 kn od 31.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,32 eur/25,00 kn od 30.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 3,31 eur/24,91 kn od 31.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,97 eur/37,46 kn od 31.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,96 eur/37,34 kn od 28.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,94 eur/37,22 kn od 31.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,92 eur/37,10 kn od 30.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,91 eur/36,98 kn od 31.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,89 eur/36,85 kn od 30.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,87 eur/36,73 kn od 31.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,86 eur/36,60 kn od 31.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,84 eur/36,47 kn od 30.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,82 eur/36,34 kn od 31.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,81 eur/36,21 kn od 30.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,79 eur/36,08 kn od 31.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,77 eur/35,94 kn od 31.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,75 eur/35,80 kn od 28.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,73 eur/35,66 kn od 31.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,71 eur/35,52 kn od 30.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,70 eur/35,38 kn od 31.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,68 eur/35,23 kn od 30.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,66 eur/35,09 kn od 31.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,64 eur/34,94 kn od 31.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,62 eur/34,79 kn od 30.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,60 eur/34,64 kn od 31.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,58 eur/34,49 kn od 30.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,56 eur/34,34 kn od 31.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 4,54 eur/34,18 kn od 31.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,52 eur/34,02 kn od 28.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,49 eur/33,86 kn od 31.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,47 eur/33,69 kn od 30.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,45 eur/33,53 kn od 31.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,43 eur/33,37 kn od 30.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,94 eur/29,67 kn od 31.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,92 eur/29,52 kn od 31.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,90 eur/29,36 kn od 30.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,88 eur/29,21 kn od 31.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,86 eur/29,05 kn od 30.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 3,84 eur/28,90 kn od 31.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 4,26 eur/32,11 kn od 31.01.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,37 eur/32,93 kn od 29.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,21 eur/31,74 kn od 31.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,19 eur/31,56 kn od 30.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,16 eur/31,37 kn od 31.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,14 eur/31,19 kn od 30.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,11 eur/31,00 kn od 31.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,09 eur/30,80 kn od 31.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,06 eur/30,60 kn od 30.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,03 eur/30,40 kn od 31.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 4,01 eur/30,21 kn od 30.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 3,98 eur/30,00 kn od 31.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 3,55 eur/26,74 kn od 31.01.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,52 eur/26,55 kn od 28.02.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,50 eur/26,36 kn od 31.03.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,47 eur/26,17 kn od 30.04.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,45 eur/25,98 kn od 31.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,42 eur/25,79 kn od 30.06.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,78 eur/28,49 kn od 31.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,75 eur/28,27 kn od 31.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,72 eur/28,05 kn od 30.09.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,69 eur/27,82 kn od 31.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,66 eur/27,59 kn od 30.11.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,63 eur/27,36 kn od 31.12.2013.g. do isplate,

-na iznos od 3,24 eur/24,40 kn od 31.01.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,21 eur/24,19 kn od 28.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,18 eur/23,98 kn od 31.03.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,15 eur/23,76 kn od 30.04.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,12 eur/23,54 kn od 31.05.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,10 eur/23,32 kn od 30.06.2014.g. do isplate,

-na iznos od 3,07 eur/23,10 kn od 31.07.2014.g. do isplate,

po kamatnoj stopi koja na navedene iznose teče od dospijeća pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.354,49 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija ju se, tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelj prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti od presuđenja pa do isplate, kao neosnovani.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Tvrdi da je predmetna presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži i presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ali je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 4.1. Ugovora o kreditu broj 901253949, kojega su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 28. svibnja 2007., a koja glasi: „…promjenjiva sukladno odluci Banke…“ te odredbe članka 4.2. koja glasi: „…visinu kamatne stope Banka može promijeniti…propisane Odlukom Banke…“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stranke, te posljedično tome, zahtjev za isplatu iznosa od 319,32 eur zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene kao pod točkom II. izreke, koji se iznos odnosi na razliku između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope koju je tuženik primjenjivao.

5.1. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, 28. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu koji je 26. srpnja 2007. potvrđen po javnom bilježniku Mirni Pliško iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-7460/07, na temelju kojega je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu 110.000,00 kuna, s rokom otplate od 156 mjeseci; da je odredbom članka 4.1. Ugovora određena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno oduci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,70% godišnje; da je člankom 4.2. Ugovora određeno da visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita; da se u predmetnom slučaju ne radi o kreditu koji je zaključen u valuti švicarskog franka (CHF) već o kunskom kreditu; da nije zaključen Dodatak ugovora o kreditu; da je kredit prijevremeno otplaćen.

5.2. Sporno je jesu li prethodno navedene odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu ništetne, a posljedično tome sporna je i osnovanost tužiteljeva zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnove, pri čemu valja utvrditi i osnovanost prigovora zastare istaknut od strane tuženika.

6. Polazeći od nespornih činjenica i onih spornih koje je sud utvrdio ocjenom provedenih dokaza sve to sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP-a (iskazom tužitelja kao parnične stranke, kojem je u cijelosti poklonio vjeru te pregledom materijalne dokumentacije koja prileži predmetu) sud prvoga stupnja utvrdio je da je predmetni ugovor zaključen u odnosu na glavnicu u kunama pa da se na isti ne primjenjuju utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer se ta utvrđenja odnose na ugovore o kreditu koji su zaključeni u švicarskim francima o čemu u predmetnom slučaju nije riječ. Također, sud utvrđuje (poklanjajući vjeru iskazu tužitelja) da ugovorne stranke prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, a niti je tuženik kao banka ugovorom ili općim uvjetima utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara.

6.1. Stoga sud zaključuje da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a posljedično i ništetne jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač na njih mogao utjecati, a iste su iako uočljive, nerazumljive jer 0nije naznačena niti referentna kamatna stopa niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa se radi o odredbama koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužitelja kao potrošača na kojeg je prevaljen sav teret utvrđene razlike. Svoju odluku u pravcu utvrđenja ništetnim dijela odredbi članka 4.1. i članka 4.2. sud je temeljio na odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO).

6.2. Sud je u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan nalaz i mišljenje vještakinje Goranke Šmer Maras iz koga proizlazi da je zbog promjene kamatne stope na temelju tužitelju nepoznatih kriterija tužitelj od dana zatvaranja kredita više platio iznos od 319,32 eur, koji iznos sud tužitelju i dosuđuje zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa navedenih u točki II. izreke, sve primjenom odredbe članka 1111. stavka 1. u vezi s člankom 1115. ZOO-a, jer je utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj.

6.3. Pritom, sud je kao neosnovan otklonio i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja uz zaključak u osnovnom da je posljedica utvrđenja djelomične ništetnost ugovora ta da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga sud ocjenjuje da potraživanje tužitelja nije u zastari (članak 225. ZOO-a). U pravcu izraženog pravnog shvaćanja sud se poziva i na zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da žalba nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7.1. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 8. ZPP-a. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a). Prema odredbi članka 220. stavka 1. i 2. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja je upravo tako i postupio, proveo je dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke, pri čemu je utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor koje se odnose na ništetnost u osnovi odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i posljedičnu isplatu.

8. Prije svega valja reći da sud prvoga stupnja svoju odluku nije temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, što jasno proizlazi iz obrazloženja presude. Navedeno pravno shvaćanje o tome da se u slučaju kada se radi o ništetnosti ugovora koji su zaključeni u kunama ne primjenjuju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite identično je shvaćanju koje je izneseno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023. Stoga žalbeni navodi tuženika istaknuti u pravcu da se u predmetnom slučaju, obzirom se radi o kunskom kreditu, ne primjenjuju utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

9. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (članak 87.). Ista je materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP-a iz 2007.

9.1. Dakle, i po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno izveo zaključak da su dijelovi odredbi Ugovora kako ih je naznačio, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetni jer se radi o odredbama sadržanim u Ugovoru unaprijed formuliranom od strane trgovca - banke, a na koje odredbe tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, niti je mogao o istima pregovarati. Da je tome tako upravo slijedi iz u ukupnosti svih izvedenih dokaza, posebno iskaza tužitelja koga je sud pravilno prihvatio životnim i uvjerljivim, što ukazuje na pravilnu primjenu odredbe članka 8. ZPP-a.

9.2. Ovaj sud prihvaća da se u osnovi radi o jasnim i lako uočljivim odredbama, ali iste nisu razumljive, a u konačnici dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena (kroz promjenu kamatne stope) bitan sastojak ugovora, a putem ovakve nerazumljive (nerazumljivih) ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je kao banka potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi članka 4. ZOO-a kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je člankom 10. stavkom 2. ZOO-a kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Naime, u osnovi je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi vezana za odluku banke, a o istoj tužiteljica nije imala nikakva saznanja niti joj je stoga, takva odredba mogla biti razumljiva kao prosječnom potrošaču.

9.3. Takve su odredbe u predmetnom slučaju dovele do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, koja je utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a ista se ne može smatrati beznačajnom, čak i da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne mijenja utvrđenu neravnotežu i utvrđen izostanak pregovaranja glede odredbe unaprijed formuliranog ugovora.

9.4. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ništetnoj odredbi, odnosno ništetnim odredbama (članak 322. stavak 1. ZOO-a), a u cilju postupanja sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO-a, te je pravilno je zaključio i u tom smislu dao zadatak vještaku za izradu nalaza na način da se primijeni kao ugovorena stopa ona koju su stranke u Ugovoru ugovorile kao početnu kamatnu stopu, odnosno ona koja bi se primjenjivala da nije bilo nezakonite, ništetne promjene kamatne stope.

9.5. Ovdje se posebni ističe da nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, osobito kada je u konačnici ista tolika da dovodi do značajne neravnoteže, pa i da je povećanje bilo ekonomski opravdano, kako je već navedeno.

9.6. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe da je zadatak vještaku pogrešno dan, valja reći da su točne tvrdnje tuženika koje se sadržajno svode na tvrdnju da stranke u predmetnom slučaju nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužitelja utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu kao razliku između plaćenih iznosa na ime otplatnog plana i anuiteta utvrđenih po početnoj ugovorenoj kamatnoj. U takvim okolnostima neovisno o tome što ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao mjerodavnu visinu kamatne stope sud je mogao uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu.

9.7. Nadalje, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a). Dakle, kako je tuženik temeljem ništetnih ugovornih odredbi predmetnog kredita koji se odnose na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, svojom jednostranom odlukom naplatio više (319,32 eur) nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti uz glavnicu i zatezne kamate od dana kada su preplaćene, a budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje kamate predstavljaju cijenu kredita i kao takve bitan element ugovora o kreditu.

9.8. Ovdje valja istaknuti, da činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s promjenjivom kamatnom stopom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pogrešno odbio prigovor tuženika u odnosu na zastaru, jer u vezi pitanja početka tijeka roka zastare, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti dijela ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije došlo do zastare tražbine tužitelja kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje. Izraženo pravno shvaćanje suda prvoga stupnja u cijelosti je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici od 30. siječnja 2020.

11. Slijedom navedenoga, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

12. Odluku o trošku valjalo je djelomično preinačiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

12.1. Točno je da je tužitelj podnio tužbu pozivom na odredbu članka 186.b stavka 3. ZPP-a te je svojim deklaratornim tužbenim zahtjevom zahtijevao utvrđenje ništetnim dijelova ugovorene odredbe članka 4.1. i 4.2. spornog Ugovora o kreditu. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelj tužbom nije određeno postavio, već je to učinio podneskom (nakon zaprimanja potrebne dokumentacije od strane tuženika) zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 28. veljače 2020. (stranica 23 do 26 prvostupanjskog spisa), na način da je isti postavio u visini od 64.040,74 kuna, sve to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev konačno postavlja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke podneskom od 1. srpnja 2024. (stranica 142 do 144 prvostupanjskog spisa), i to u visini od 319,32 eur / 2.405,94 kuna, sve to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno označene iznose. Takvom djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva tuženik se protivio, ali podneskom od 4. srpnja 2024., koji je u sudski spis zaprimljen nakon zaključenja glavne rasprave u predmetu, odnosno 5. srpnja 2024. Glavna rasprava u predmetu zaključena je 2. srpnja 2024. (stranica 146 do 147 prvostupanjskog spisa), pri čemu zamjenik punomoćnika tuženika koji je na raspravu pristupio i kom je uručen prethodno navedeni podnesak punomoćnika tužitelja nije zahtijevao odgodu istoga ročišta, nije se protivio djelomičnom povlačenju tužbu niti je postavio zahtjev za naknadu troška postupka u odnosu na djelomično povučeni dio tužbenog zahtjeva, dakle, upustio se u raspravljanje o tako postavljenom, sada smanjenom tužbenom zahtjevu.

12.2. Dakle, tužitelj je sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti kako onom koji je usmjeren na deklaraciju, tako i onom na kondemnaciju pa se odluka o troškovima postupka pravilno temelji na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Međutim, sud prvoga stupnja propustio je voditi računa o konačnoj vrijednosti predmeta spora (319,32 eur), te je troškove postupka tužitelju pogrešno odmjerio, očito prema označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Međutim, takvo postupanje suda nije pravilno, jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za isplatu - više plaćenog iznosa kredita s osnova promjenjive kamatne stope, to se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 319,32 eur / 2.405,94 kuna, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.

12.3. Tužitelju na ime njegova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku pripada nagrada odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), i to za sastav tužbe - 25 bodova (tarifni broj 7. točka 1. Odvjetničke tarife), sastav podneska od 28. veljače 2020 - 25 bodova (tarifni broj 8. točka 1. Odvjetničke tarife), sastav podneska od 16. veljače 2021. - 6,25 bodova (tarifni broj 9. točka 5. Odvjetničke tarife), pristup ročištima od 2. veljače 2021., 13. lipnja 2024. i 2. srpnja 2024. - svaka radnja od po 25 bodova (tarifni broj 9. točka 1. Odvjetničke tarife), pristup ročištu od 15. ožujka 2024. - 12,5 bodova (tarifni broj 9. točka 2. Odvjetničke tarife), pristup ročištima od 6. listopada 2020. i 8. ožujka 2022. - svaka radnja od po 6,25 bodova (tarifni broj 9. točka 5. Odvjetničke tarife) ili sveukupno 156 bodova (vrijednost boda 2,00 eur), uvećano za PDV, što daje ukupan trošak tužitelja u iznosu od 390,62 eur. Isti trošak uvećan je za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 eur te trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 265,45 eur, što daje konačni trošak tužitelja u iznosu od 681,61 eur.

12.4. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 1. prosinca 2023., jer isti ne prileži predmetu, te mu ne pripada niti trošak sastava podneska od 6. listopada 2020., jer je sadržaj toga podneska mogao iznijeti na ročištu na koje je pristupio istoga dana i za koji mu je priznata nagrada.

12.5. Dakle, zahtjev tužitelja preko priznatog troška u iznosu od 681,61 eur do suđenog u iznosu od 2.354,49 eur (za iznos od 1.672,88 eur) odbijen je kao neosnovan.

13. Obzirom na navedeno, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke te istu u tom dijelu djelomično preinačiti (članak 380. stavak 3. u vezi s člankom 373. stavkom 3. ZPP-a), dok je odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom IV. izreke valjalo potvrditi - onom kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka (članak 380. stavak 2. u vezi s člankom 368. stavkom 1. ZPP-a).

14. Tuženik je u žalbenom postupku uspio samo u pogledu sporedne tražbine - troškova postupka, pa mu ne pripada trošak sastava žabe, a temeljem članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

U Puli-Pola 20. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić