REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1848/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 3247/2019-27 od 26. studenoga 2024., na sjednici vijeća od 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-3247/2019-27 od 26. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3529934, sklopljenog dana 20.6.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20.6.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-1301/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da u roku od petnaest dana plati tužitelju ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.511,07 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

3,03 € tekućom od 15.11.2008.

4,92 € tekućom od 15.01.2009.

6,25 € tekućom od 15.02.2009.

6,89 € tekućom od 15.03.2009.

3,99 € tekućom od 15.04.2009.

4,42 € tekućom od 15.05.2009.

2,10 € tekućom od 15.06.2009.

0,43 € tekućom od 15.07.2009.

1,02 € tekućom od 15.08.2009.

2,10 € tekućom od 15.09.2009.

2,14 € tekućom od 15.10.2009.

1,31 € tekućom od 15.11.2009.

3,23 € tekućom od 15.12.2009.

4,80 € tekućom od 15.01.2010.

6,98 € tekućom od 15.02.2010.

6,65 € tekućom od 15.03.2010.

9,56 € tekućom od 15.04.2010.

9,17 € tekućom od 15.05.2010.

10,34 € tekućom od 15.06.2010.

19,38 € tekućom od 15.07.2010.

17,69 € tekućom od 15.08.2010.

23,42 € tekućom od 15.09.2010.

21,64 € tekućom od 15.10.2010.

18,67 € tekućom od 15.11.2010.

25,38 € tekućom od 15.12.2010.

33,88 € tekućom od 15.01.2011.

28,12 € tekućom od 15.02.2011.

30,35 € tekućom od 15.03.2011.

27,87 € tekućom od 15.04.2011.

28,50 € tekućom od 15.05.2011.

39,84 € tekućom od 15.06.2011.

41,09 € tekućom od 15.07.2011.

50,73 € tekućom od 15.08.2011.

46,09 € tekućom od 15.09.2011.

40,99 € tekućom od 15.10.2011.

41,01 € tekućom od 15.11.2011.

40,70 € tekućom od 15.12.2011.

43,26 € tekućom od 15.01.2012.

45,52 € tekućom od 15.02.2012.

45,89 € tekućom od 15.03.2012.

44,48 € tekućom od 15.04.2012.

45,58 € tekućom od 15.05.2012.

46,36 € tekućom od 15.06.2012.

45,29 € tekućom od 15.07.2012.

45,68 € tekućom od 15.08.2012.

44,91 € tekućom od 15.09.2012.

43,11 € tekućom od 15.10.2012.

45,22 € tekućom od 15.11.2012.

46,27 € tekućom od 15.12.2012.

45,70 € tekućom od 15.01.2013.

42,00 € tekućom od 15.02.2013.

45,32 € tekućom od 15.03.2013.

45,70 € tekućom od 15.04.2013.

44,53 € tekućom od 15.05.2013.

40,70 € tekućom od 15.06.2013.

40,88 € tekućom od 15.07.2013.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.576,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 26. studenoga 2024. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonskih razloga. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže istu da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog 20. lipnja 2006. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog 20. lipnja 2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1301/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„… po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća …“, te je naložio tuženiku platiti tužiteljici po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.511,07 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u st. II izreke presude sa obrazloženjem da se radi o iznosu koji je tužiteljica preplatila temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 20. lipnja 2006., kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, te ima pravo na povrat preplaćenog, po članku 502.c ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, a niti je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

7. Neosnovano žalitelj ističe da je prvostupanjski sud trebao posebno u ovoj parnici utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer osnovanost zahtjeva tužiteljice proizlazi iz pravomoćnih presuda donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača, i to presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pod točkom I. izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki I. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 je u tom dijelu potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. U tim je odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pa je posljedično tome, uz primjenu odredaba članka 1111. i 1115. ZOO-a te članka 502.c ZPP-a, tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi primio.

8. Povodom žalbenih navoda tuženika valja reći da su odredbe članka 87. stavka 1. u vezi s člankom 81. stavkom 2. i člankom 82. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) i člankom 3., člankom 4. i člankom 12. ZOO-a bile važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema članku 81. stavku 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog po tuženiku, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih ugovornih odredbi, a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu. Odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF nepoštene i stoga ništetne.

10. Ujedno je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

12. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o značenju valutne klauzule, kako bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe što su odredbe o valutnoj klauzuli bile dopuštene. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO-a kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena je jednostrano prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

14. Prema direktnom učinku presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.c ZPP-a sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u svrhu utvrđivanja već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

15. Ni prigovor zastare nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. S obzirom da je tužba podnesena 14. studenoga 2019. tužiteljica nije u zastari po osnovi valutne klauzule, ako se računa opći zastarni rok prema ZOO-u od pet godina.

16. Neosnovano žalitelj osporava tužiteljici status potrošača jer je iz provedenih dokaza, uvida u ugovor o kreditu i saslušanja tužiteljice, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica potrošač, da joj je kredit odobren radi kupnje rabljenog vozila, te da je kreditne uplate vršila upravo tužiteljica. Iz ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi tužiteljica vozilo kupila za neku drugu svrhu osim osobne uporabe. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnica obrta, trgovačkog društva ni poslovnih udjela. Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03 a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-56/2023-9 od 23. studenoga 2023.) Tužiteljica je svoj status potrošača dokazala činjenicom da je kao fizička osoba zaključila ugovor radi kupnje automobila pa je neosnovano isticanje žalitelja da tužiteljica nije potrošač.

17. Neosnovano žalitelj osporava odluku o trošku postupka, jer je ista donesena uz primjenu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Naime, svi priznati troškovi bili su potrebni, a u pogledu žalbenog navoda da tužiteljici ne pripada pravo na trošak pristupa njenog punomoćnika na ročište za objavu presude, navedeni žalbeni navod nije osnovan jer to pravo tužiteljica ima po tarifnom broju 9. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.), bez obzira što se presuda objavljuje i na e-Oglasnoj ploči suda jer to ne priječi tužiteljicu da putem punomoćnika pristupi na ročište za objavu presude, a činjenicom da je na to ročište i pristupila, ima pravo na naknadu za pristup na isto.

18. Iz navedenog je razloga prvostupanjska presuda potvrđena po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 20. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić