REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1584/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1237/2024-34 od 26. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1237/2024-34 od 26. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 041-50-3798925 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 21.11.2006. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela”

II. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. [adresa], 10000 [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju VO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 195,86 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.11.2006. do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. [adresa], 10000 [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju VO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova isplatiti iznos od 2.154,17 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi, na:

- iznos od 7,97 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2008. sve do isplate,

- iznos od 10,41 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 12,17 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2009. sve do isplate,

- iznos od 12,96 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2009. sve do isplate,

- iznos od 11,02 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2009. sve do isplate,

- iznos od 11,45 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2009. sve do isplate,

- iznos od 8,02 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. sve do isplate,

- iznos od 5,50 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. sve do isplate,

- iznos od 6,17 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. sve do isplate,

- iznos od 7,50 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. sve do isplate,

- iznos od 7,38 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. sve do isplate,

- iznos od 6,04 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2009. sve do isplate,

- iznos od 8,56 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 10,58 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2010. sve do isplate,

- iznos od 13,46 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2010. sve do isplate,

- iznos od 12,80 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2010. sve do isplate,

- iznos od 16,70 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2010. sve do isplate,

- iznos od 15,96 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2010. sve do isplate,

- iznos od 17,41 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2010. sve do isplate,

- iznos od 29,90 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2010. sve do isplate,

- iznos od 27,33 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2010. sve do isplate,

- iznos od 35,18 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2010. sve do isplate,

- iznos od 32,47 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. sve do isplate,

- iznos od 28,10 EUR s kamatom tekućom od 03.11.2010. sve do isplate,

- iznos od 37,31 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2010. sve do isplate,

- iznos od 49,03 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2011. sve do isplate,

- iznos od 40,74 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. sve do isplate,

- iznos od 43,64 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. sve do isplate,

- iznos od 39,94 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. sve do isplate,

- iznos od 40,61 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2011. sve do isplate,

- iznos od 56,32 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. sve do isplate,

- iznos od 1491,52 EUR s kamatom tekućom od 14.06.2011. sve do isplate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

te mu naknadi prouzročeni parnični trošak iznos od 2.109,03 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 26. ožujka 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Tvrdi da sud u predmetnom slučaju nije primijenio odredbu članka 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku koja propisuje što sve obrazloženje presude mora sadržavati. Donošenjem pobijane presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da je izreka presude proturječna samoj sebi te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Ostaje kod svojih tvrdnji iznijetih tijekom postupka da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Iako je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kom iskazu je prigovorio, tuženik smatra da taj iskaz na prihvatljiv način nije uzeo u obzir prilikom donošenja presude. Tvrdi da je odluka suda u dijelu koji se odnosi na nepoštenost odredbe o ulaznoj naknadi nerazumljiva i ne može se ispitati, posebno stoga što je sud odluku u tom dijelu utemeljio na okolnosti da se radi o odredbi sadržanoj u tipskom ugovoru. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe da sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio nalaz u dijelu u kom je vještak utvrdio iznos manje uplaćenih iznosa, a također jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno, o kom prigovoru se sud nije očitovao. Tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke i to jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, da li su sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da li su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i da li se pregovaralo o valuti kredita. Tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima odnosno Direktiva 93/13/EZ. I nadalje ostaje kod istaknutog prigovora zastare, te tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, osporene odredbe po tvrdnji tužitelja djelomično su ništetne, pa se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja. Također, da je nejasno zašto sud smatra da je nepošten stjecatelj, što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare i nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Osporava i odluku o troškovima postupka. Tvrdi da je sud tužiteljici sve poduzete radnje pogrešno odmjerio prema vrijednosti boda od 15,00 kuna, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 5. studenog 2022. Sud je tužiteljici dosudio trošak sastava podnesaka od 12. travnja 2023. kojim tužiteljica ponavlja već iznijete navode i kojim svoj zahtjev specificira u valuti euro, što nije bila obveza tužiteljice već suda.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodim, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o krediti sadržana pod točka 3. koja nosi naziv „NAKNADA“ a koja glasi: „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“, obzirom tvrdi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi koja je bila unaprijed pripremljena i sastavljena od strane tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega tužiteljica zahtjeva s tog osnova isplatu iznosa od 195,86 eur / 1.475,69 kuna, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po pravilima stjecanja bez osnove.

5.1. Također, tužiteljica zahtjeva da joj tuženik isplati iznos od 2.154,17 eur / 16.230,60 kuna sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom na iznose pobliže opisane kao u točki III. izreke, i to po pravilima stjecanja bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju sporne iznose od nje naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi valutnoj klauzuli, sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenom dana 21. studenoga 2006., s tim da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, sud prvoga stupnja utvrdio je činjenično stanje bitno za donošenje odluke u predmetu (članak 8. ZPP-a) i to:

- da je 21. studenoga 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 041-50-3798925, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF, u iznosu od 18.672,78 CHF u kunskoj protuvrijednost na rok otplate od sedam godina (84 mjesečnih anuiteta);

- da je u točki 1. toga Ugovora ugovoreno da se tužiteljici odobrava kunska protuvrijednost od 18.672,78 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok je u člankom 7. toga ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;

- da je člankom 2. toga Ugovora tužiteljica bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,20% godišnje;

- da se odredbom članka 3. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva - kredita u visini od 3,30 % iznosa kredita a što predstavlja iznos od 1.475,69 kuna /195,86 euro;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića (stranica 182 do 187 prvostupanjskog spisa) proizlazi po tužiteljici više plaćeni iznos od 16.230,60 kuna / 2.154,17 eur koji predstavlja razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita.

7. Polazeći od gore navedenih činjenica prvostupanjski je sud pozivom na javno objavljene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrdio da se u predmetnom slučaju radi o formalnom i unaprijed pripremljenom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarala (sud je pri tom cijenio i iskaz tužiteljice kom je poklonio vjeru) pa je primjenom članka 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu. O pitanju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli sud je odlučio kao o prethodnom pitanju (članak 12. ZPP-a).

7.1. Nadalje, sud zaključuje da su predmetne odredbe o valutnoj klauzuli suprotne načelima obveznog prava jer je tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca koja je znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način o tome obavijestila potrošača usprkos svijesti o tome da je potrošačima ta odredba nerazumljiva. Pritom, sud se pozvao na odredbe članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07). Posljedično tome, sud je zaključio da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 2.154,17 eur / 16.230,60 kuna prema pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO), pri čemu zatezna kamata na pojedine novčane iznose teče od dana kako je to pobliže označeno u točki III. izreke - datuma plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate (članak 1115. ZOO-a).

7.2. U odnosu na odredbu članka 3. Ugovora (tzv. ulazna naknada) sud utvrđuje da radi o standardnoj, odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, jer nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30% na obradu kredita, a također da tužiteljici nije pružena cjelovita informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja jednokratne naknade i u kojem je konačnom iznosu, slijedom čega je zaključio da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, što je imalo za posljedicu ništetnost te ugovorne odredbe, obzirom je po svom sadržaju protivna odredbama članka 82., članka 90., članka 96. i 97. ZZP/03. Stoga je sud zaključio da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti iznos od 195,86 eur / 1.457,69 kuna, također po pravilima stjecanja bez osnove, a sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate.

7.3. Konačno, prvostupanjski je sud otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice (članak 241. ZOO-a) uz obrazloženje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, koja zastara je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena sudu 17. svibnja 2021.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja sud je pravilno utvrdio i na isto je pravilno primijenio materijalno pravo.

8.1. Neosnovano tuženik u žalbi navodi kako bi mu pobijanom presudom bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje, između ostalog, obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u cijelosti zanemario a čime sadržajno upućuje na povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a. Naime, tuženik je odustao od svojih dokaznih prijedloga istaknutih u pravcu saslušanja svjedoka HO i OO na ročištu koje je kod suda prvoga stupnja održano dana 15. ožujka 2024., pa su stoga neosnovani njegovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na procesnu jednakost i „jednakost oružja“. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. i U- III-3874/2008 od 4. travnja 2012. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a, jer presuda sadrži sve elemente predviđene spomenutom zakonskom odredbom.

8.4. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8.5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članka 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na preocjenu provedenih dokaza od strane tuženika odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8.6. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP-a.

9. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 041-50-3798925, koji su dana 21. studenog 2006. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora - koje u ovom slučaju predstavlja prethodno pitanje, ocijenio osnovanim.

9.2. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe kojom je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci poslovni broj Rev- 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, pa tako i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP/07. Iz toga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

9.3. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 21. studenoga 2006. bio na snazi ZZP/03, koji je članak 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je članak 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.4. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 odlučeno je da članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, te rizik i posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9.5. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi. Tužene banke, pa tako ni ovdje tuženik, nisu na transparentan način informirale potrošače o načinu i parametrima promjene kamatne stope kao ni o tome da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Sama mogućnost biranja kredita između valute CHF i EUR na koju se poziva tuženik ne znači da je tužiteljica time imala utjecaj na odredbu ugovora o valutnoj klauzuli. Nakon što je tužiteljica odabrala kredit u CHF s promjenjivom kamatnom stopom tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača informirati da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR te ju informirati o načinu i parametrima promjene kamatne stope koji bi upućivali tužiteljicu na to da njezina obveza može biti znatno viša, a što tuženik u konkretnom predmetu nije dokazao.

10. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta dužan platiti tužiteljici sukladno odredbi članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 1111. i člankom 1115. ZOO- a.

10.1. Naime, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

10.2. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 2.154,17 eur (pozitivna tečajna razlika) zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme isplate kredita, pa je tuženik dužan isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznim kamatama od izvršenih plaćanja. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

11. Što se tiče prigovora da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, valja reći da je isto provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Zbog toga je prvostupanjski sud, u situaciji kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po toj kamatnoj stopi pravilan.

12. Neosnovan je i tuženikov prigovor o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, iako je točno da odredba članka 326. stavka 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je tužiteljica kao potrošač sklopila ugovor o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje su posljedično dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika - da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja - pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, postoji.

13. Sud prvoga stupnja pravilno je smatrao (iako u tom pravcu nije dao određene razloge) da je tužiteljica u predmetnom slučaju aktivno legitimirana, neovisno od činjenice da su pojedini anuiteti plaćani od strane treće osobe, jer je time ispunjavana obveza tužiteljice, odnosno postupano je u ime i za račun tužiteljice koje iznose je tuženik nesporno primio.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takav je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

15. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 17. svibnja 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare za ovu tražbinu neosnovan. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

15.1. Pritom se ističe, da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

15.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C- 485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

16. Nadalje, u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništenom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu (tkz. ulazna naknada) valja reći, da je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je i u tom dijelu zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan, cijeneći pritom iskaz tužiteljice te sadržaj te sporne odredbe koji je standardan. Naime, sud je pravilno zaključio da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je ona obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kom je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, pa se stoga u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice koja ima svojstvo potrošača. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Ova sporna odredba iako je jasna i razumljiva, ali iz prethodno navedenih razloga nepoštena, ne može se podvesti u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

16.1. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.2. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

16.3. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16.4. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare i tog potraživanja tužiteljice.

16.5. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak poslovni broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno smatrao prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

16.6. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,00% od iznosa kredita, nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

16.7. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zatraženi iznos od 195,86 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. studenog 2006. a među strankama nije sporno da je tužiteljica na ime plaćanja naknade za obradu kredita taj iznos platila upravo toga dana.

17. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavak. 1. ZPP-a i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa)).

17.1. Podnesak od 12. travnja 2023. bio je i po ocjeni ovog suda potreban za vođenje postupka jer se radi o podnesku kojim je tužiteljica svoj zahtjev konačno postavila u valuti eur.

17.2. Vezano za žalbeni navod u odnosu na vrijednost boda od 2,00 eur valja reći da prema odredbama Odvjetničke tarife, točnije tarifnog broja 52., proizlazi da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.), vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.), a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). U predmetnom slučaju to je dan 15. ožujka 2024., pa je sud pravilnom Odvjetničkom tarifom odmjerio sve radnje u postupku.

18. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

19. Kako je odbijena žalba tuženika, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli-Pola 20. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić