Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10316/2019-41

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Valičević, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 05. prosinca 2024., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Tomislava Valičevića, odvjetnika u Zagrebu kao punomoćnika tužitelja i Melite Grozaj, odvjetnice u Zagrebu, zz za odvjetnika Hrvoja Matića, odvjetnika u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika dana 20. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 429,20 EUR (slovima: četristodvadesetdevet eura i dvadeset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

Na iznos od 3,40 EUR od dana 05.01.2009. do isplate,

Na iznos od 3,40 EUR od dana 05.02.2009. do isplate,

Na iznos od 3,38 EUR od dana 4.03.2009. do isplate,

Na iznos od 3,32 EUR od dana 3.04.2009. do isplate,

Na iznos od 8,73 EUR od dana 5.05.2009. do isplate,

Na iznos od 8,49 EUR od dana 4.06.2009. do isplate,

Na iznos od 8,30 EUR od dana 6.07.2009. do isplate,

Na iznos od 8,25 EUR od dana 6.08.2009. do isplate,

Na iznos od 8,24 EUR od dana 4.09.2009. do isplate,

Na iznos od 8,15 EUR od dana 6.10.2009. do isplate,

Na iznos od 8,01 EUR od dana 5.11.2009. do isplate,

Na iznos od 8,04 EUR od dana 4.12.2009. do isplate,

Na iznos od 8,04 EUR od dana 5.01.2010. do isplate,

Na iznos od 8,09 EUR od dana 5.02.2010. do isplate,

Na iznos od 7,97 EUR od dana 5.03.2010. do isplate,

Na iznos od 8,04 EUR od dana 7.04.2010. do isplate,

Na iznos od 7,93 EUR od dana 5.05.2010. do isplate,

Na iznos od 7,89 EUR od dana 4.06.2010. do isplate,

Na iznos od 8,30 EUR od dana 5.07.2010. do isplate,

Na iznos od 8,10 EUR od dana 4.08.2010. do isplate,

Na iznos od 8,31 EUR od dana 6.09.2010. do isplate,

Na iznos od 8,10 EUR od dana 5.10.2010. do isplate,

Na iznos od 7,83 EUR od dana 5.11.2010. do isplate,

Na iznos od 8,07 EUR od dana 3.12.2010. do isplate,

Na iznos od 8,40 EUR od dana 5.01.2011. do isplate,

Na iznos od 7,98 EUR od dana 4.02.2011. do isplate,

Na iznos od 7,97 EUR od dana 4.03.2011. do isplate,

Na iznos od 7,72 EUR od dana 5.04.2011. do isplate,

Na iznos od 7,63 EUR od dana 5.05.2011. do isplate,

Na iznos od 8,05 EUR od dana 6.06.2011. do isplate,

Na iznos od 7,98 EUR od dana 5.07.2011. do isplate,

Na iznos od 8,28 EUR od dana 2.08.2011. do isplate,

Na iznos od 7,92 EUR od dana 5.09.2011. do isplate,

Na iznos od 7,55 EUR od dana 5.10.2011. do isplate,

Na iznos od 7,38 EUR od dana 4.11.2011. do isplate,

Na iznos od 7,22 EUR od dana 5.12.2011. do isplate,

Na iznos od 7,20 EUR od dana 5.01.2012. do isplate,

Na iznos od 7,13 EUR od dana 6.02.2012. do isplate,

Na iznos od 7,00 EUR od dana 5.03.2012. do isplate,

Na iznos od 6,80 EUR od dana 5.04.2012. do isplate,

Na iznos od 6,69 EUR od dana 4.05.2012. do isplate,

Na iznos od 6,56 EUR od dana 5.06.2012. do isplate,

Na iznos od 6,36 EUR od dana 5.07.2012. do isplate,

Na iznos od 6,23 EUR od dana 6.08.2012. do isplate,

Na iznos od 6,03 EUR od dana 5.09.2012. do isplate,

Na iznos od 5,81 EUR od dana 5.10.2012. do isplate,

Na iznos od 5,73 EUR od dana 5.11.2012. do isplate,

Na iznos od 5,59 EUR od dana 5.12.2012. do isplate,

Na iznos od 5,40 EUR od dana 7.01.2013. do isplate,

Na iznos od 5,12 EUR od dana 4.02.2013. do isplate,

Na iznos od 5,05 EUR od dana 11.03.2013. do isplate,

Na iznos od 4,90 EUR od dana 11.04.2013. do isplate,

Na iznos od 4,69 EUR od dana 13.05.2013. do isplate,

Na iznos od 4,41 EUR od dana 10.06.2013. do isplate,

Na iznos od 4,23 EUR od dana 11.07.2013. do isplate,

Na iznos od 4,09 EUR od dana 12.08.2013. do isplate,

Na iznos od 3,96 EUR od dana 10.09.2013. do isplate,

Na iznos od 3,82 EUR od dana 11.10.2013. do isplate,

Na iznos od 3,62 EUR od dana 11.11.2013. do isplate,

Na iznos od 3,45 EUR od dana 11.12.2013. do isplate,

Na iznos od 3,28 EUR od dana 13.01.2014. do isplate,

Na iznos od 3,10 EUR od dana 11.02.2014. do isplate,

Na iznos od 2,93 EUR od dana 11.03.2014. do isplate,

Na iznos od 2,73 EUR od dana 11.04.2014. do isplate,

Na iznos od 2,51 EUR od dana 12.05.2014. do isplate,

Na iznos od 2,32 EUR od dana 10.06.2014. do isplate,

Na iznos od 2,11 EUR od dana 11.07.2014. do isplate,

Na iznos od 1,93 EUR od dana 13.08.2014. do isplate,

Na iznos od 1,73 EUR od dana 11.09.2014. do isplate,

Na iznos od 1,53 EUR od dana 13.10.2014. do isplate,

Na iznos od 1,32 EUR od dana 13.11.2014. do isplate,

Na iznos od 1,11 EUR od dana 11.12.2014. do isplate,

Na iznos od 0,90 EUR od dana 12.01.2015. do isplate,

Na iznos od 0,68 EUR od dana 10.02.2015. do isplate,

Na iznos od 0,45 EUR od dana 13.03.2015. do isplate,

Na iznos od 0,23 EUR od dana 10.04.2015. do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos koje su kamate za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.128,12 EUR (slovima: četritisućestodvadesetosam eura i dvanaest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

Na iznos od 9,85 EUR od dana 04.11.2008. do isplate,

Na iznos od 12,70 EUR od dana 05.01.2009. do isplate,

Na iznos od 14,81 EUR od dana 05.02.2009. do isplate,

Na iznos od 15,77 EUR od dana 04.03.2009. do isplate,

Na iznos od 13,14 EUR od dana 03.04.2009. do isplate,

Na iznos od 13,50 EUR od dana 05.05.2009. do isplate,

Na iznos od 9,53 EUR od dana 04.06.2009. do isplate,

Na iznos od 6,61 EUR od dana 06.07.2009. do isplate,

Na iznos od 7,39 EUR od dana 06.08.2009. do isplate,

Na iznos od 8,94 EUR od dana 04.09.2009. do isplate,

Na iznos od 8,81 EUR od dana 06.10.2009. do isplate,

Na iznos od 7,25 EUR od dana 05.11.2009. do isplate,

Na iznos od 10,18 EUR od dana 04.12.2009. do isplate,

Na iznos od 12,54 EUR od dana 05.01.2010. do isplate,

Na iznos od 15,89 EUR od dana 05.02.2010. do isplate,

Na iznos od 15,13 EUR od dana 05.03.2010. do isplate,

Na iznos od 19,69 EUR od dana 07.04.2010. do isplate,

Na iznos od 18,83 EUR od dana 05.05.2010. do isplate,

Na iznos od 20,52 EUR od dana 04.06.2010. do isplate,

Na iznos od 35,10 EUR od dana 05.07.2010. do isplate,

Na iznos od 32,11 EUR od dana 04.08.2010. do isplate,

Na iznos od 41,30 EUR od dana 06.09.2010. do isplate,

Na iznos od 38,15 EUR od dana 05.10.2010. do isplate,

Na iznos od 33,06 EUR od dana 05.11.2010. do isplate,

Na iznos od 43,84 EUR od dana 03.12.2010. do isplate,

Na iznos od 57,57 EUR od dana 05.01.2011. do isplate,

Na iznos od 47,89 EUR od dana 04.02.2011. do isplate,

Na iznos od 51,65 EUR od dana 04.03.2011. do isplate,

Na iznos od 47,33 EUR od dana 05.04.2011. do isplate,

Na iznos od 48,15 EUR od dana 05.05.2011. do isplate,

Na iznos od 66,55 EUR od dana 06.06.2011. do isplate,

Na iznos od 68,37 EUR od dana 05.07.2011. do isplate,

Na iznos od 83,79 EUR od dana 02.08.2011. do isplate,

Na iznos od 75,92 EUR od dana 05.09.2011. do isplate,

Na iznos od 67,31 EUR od dana 05.10.2011. do isplate,

Na iznos od 66,41 EUR od dana 04.11.2011. do isplate,

Na iznos od 65,78 EUR od dana 05.12.2011. do isplate,

Na iznos od 69,95 EUR od dana 05.01.2012. do isplate,

Na iznos od 73,59 EUR od dana 06.02.2012. do isplate,

Na iznos od 74,11 EUR od dana 05.03.2012. do isplate,

Na iznos od 71,65 EUR od dana 05.04.2012. do isplate,

Na iznos od 73,38 EUR od dana 04.05.2012. do isplate,

Na iznos od 74,58 EUR od dana 05.06.2012. do isplate,

Na iznos od 72,67 EUR od dana 05.07.2012. do isplate,

Na iznos od 73,22 EUR od dana 06.08.2012. do isplate,

Na iznos od 71,81 EUR od dana 05.09.2012. do isplate,

Na iznos od 68,74 EUR od dana 05.10.2012. do isplate,

Na iznos od 72,14 EUR od dana 05.11.2012. do isplate,

Na iznos od 73,80 EUR od dana 05.12.2012. do isplate,

Na iznos od 72,66 EUR od dana 07.01.2013. do isplate,

Na iznos od 66,35 EUR od dana 04.02.2013. do isplate,

Na iznos od 71,79 EUR od dana 11.03.2013. do isplate,

Na iznos od 72,31 EUR od dana 11.04.2013. do isplate,

Na iznos od 70,23 EUR od dana 13.05.2013. do isplate,

Na iznos od 63,68 EUR od dana 10.06.2013. do isplate,

Na iznos od 63,55 EUR od dana 11.07.2013. do isplate,

Na iznos od 65,21 EUR od dana 12.08.2013. do isplate,

Na iznos od 67,85 EUR od dana 10.09.2013. do isplate,

Na iznos od 71,51 EUR od dana 11.10.2013. do isplate,

Na iznos od 69,69 EUR od dana 11.11.2013. do isplate,

Na iznos od 71,06 EUR od dana 11.12.2013. do isplate,

Na iznos od 72,61 EUR od dana 13.01.2014. do isplate,

Na iznos od 73,58 EUR od dana 11.02.2014. do isplate,

Na iznos od 75,61 EUR od dana 11.03.2014. do isplate,

Na iznos od 75,01 EUR od dana 11.04.2014. do isplate,

Na iznos od 72,88 EUR od dana 12.05.2014. do isplate,

Na iznos od 72,23 EUR od dana 10.06.2014. do isplate,

Na iznos od 72,60 EUR od dana 11.07.2014. do isplate,

Na iznos od 75,14 EUR od dana 13.08.2014. do isplate,

Na iznos od 77,28 EUR od dana 11.09.2014. do isplate,

Na iznos od 76,90 EUR od dana 13.10.2014. do isplate,

Na iznos od 78,78 EUR od dana 13.11.2014. do isplate,

Na iznos od 80,07 EUR od dana 11.12.2014. do isplate,

Na iznos od 79,40 EUR od dana 12.01.2015. do isplate,

Na iznos od 79,66 EUR od dana 10.02.2015. do isplate,

Na iznos od 79,72 EUR od dana 13.03.2015. do isplate,

Na iznos od 79,76 EUR od dana 10.04.2015. do isplate,

III. Nalaže se ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 3.269,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. godine do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 13.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom podnio tužbu ovom sudu, protiv tuženika, a radi isplate, u kojoj navodi da je tužitelj 10. ožujka 2008. godine, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, prije Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. Koturaška 47, Zagreb, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 466- 031/2008, solemniziran 10. ožujka 2008., kod javnog bilježnika Željke Horvat-Pernar, broj ovjere OV-3237/2008 (dalje: „Ugovor o kreditu“), te da je ovim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren namjenski kredit u svrhu kupovne novog motornog vozila u iznosu od 22.513,00 CHF (slovima: dvadesetdvijetisućepetstotrinaest švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

2. Na kredit od 22.513,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti tužitelju je zaračunata kamata od 6,50% dekurzivno godišnje. Rok otplate kredita iznosi 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 334,31 CHF (tristotridesečetiri švicarskih franaka i tridesetjedan cent) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d, na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

3. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je Banka (tuženik) ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d., i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja ikakvih, još manje jasnih provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, pa je tuženik takvim postupanjem ugradio u predmetni Ugovor o kreditu nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna elemenata koji utječu na promjenu stope, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, te presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Citiranom odlukom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, tj. tuženika.

5. Tužitelj se u tužbi poziva i na presude Suda EU koje idu u prilog njegovim tvrdnjama o ništenosti dijelova ugovornih odredbi, kao i na Direktivu 93/13/EEZ. Nadalje, tužitelj navodi da je drugostupanjski presudom broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, potvrdio kao ispravno stajalište prvostupanjskog suda da ugovorne odredbe kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, iako je jasna i uočljiva, nije razumljiva, te da: "(...) Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno. (...) " , te citira i druge dijelove te presude, pa je ocijenio je da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene se ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Zaključio je stoga da je postupanjem banaka u odnosu na promjenu ugovorene kamatne stope došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a osporenim ugovornim odredbama banke su, kao tuženici, "potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu" (kamate) što je suprotno mjerodavnoj odredbi Zakona o obveznim odnosima (za razdoblje od siječnja 2004. do siječnja 2006., "Narodne novine" broj 53/91., 7/91., 3/94., 107/95., 7/96., 112/99. i 88/01., a za razdoblje od siječnja 2006. do prosinca 2008., "Narodne novine" broj 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Drugostupanjski sud utvrdio je da je načelo savjesnosti i poštenja jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u ZOO-u, i koje se, između ostalog, ne temelji "na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima". Pri tome je bitno da se navedene okolnosti ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Ocjenjujući je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ujedno protivna i načelu savjesnosti i poštenja, drugostupanjski sud je strogo pošao od utvrđenja da je i ZoZP-om/03 i ZoZP-om samo primjerice navedeno koje se ugovorne odredbe mogu smatrati nepoštenima i koje se okolnosti uzimaju u obzir prilikom ocjene valjanosti ugovora. Istaknuo je kako nijedan od tih zakona ne sadrži dodatne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna tom načelu.

7. Tužitelj ističe da se odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, u skladu s člankom 269. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO/05). U ovom konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (6,50%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke - tuženika, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

8. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03), sada članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena:

Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom članka 6. ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, a o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je naime bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu, pa je temeljem svega navedenog očigledno nepošteno postupanje tuženika i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke. Tužitelj se nadalje, poziva i na odredbe Ustava Republike Hrvatske, koji se kriši ovim opisanim ponašanjem tuženika.

9. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita - tužitelju kredit u iznosu od 22.513,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a odredbom članka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 334,31 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tužitelj naglašava da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato, pa je tuženik na opisani način prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je citiranom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Ustavni sud je u odluci, U-III-2521/2015, kojom je, točkom I. izreke, ukinuo točku I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: - u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

11. Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, te tužitelj ističe i odredbe iz Direktive 93/13/EEZ koje obvezuju države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

12. Tužitelj ističe da prema članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Tužitelj u tužbi naglašava da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Upravo opisanim postupanjem banke nastala je neravnoteža u vjerovničko- dužničkim odnosima kad je riječ o kreditima u CHF, u kojem su dužnici stavljeni u nepovoljan položaj. Tužitelju je povrijeđeno i načelo jednakosti, koje Ustav jamči u članku 14., kao i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja isto načelo jamči u svom članku 14. Tužitelj navodi da on nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev, jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a i za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja da li je dostatna za provođenje knjigovodstvenog – financijskog vještačenja.

14. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužitelj će u najkraćem mogućem roku postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, sve sukladno čl. 186.b stavka 3. ZPP-a, te poziva sud da donese rješenjem kojim nalaže tuženiku dostavu neophodne dokumentacije za uređenje tužbenog zahtjeva i utvrđenje visine potraživanja tužitelja, a nakon provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke.

15. Nadalje, predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu:

„I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos koji će biti specificiran nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od 10.03.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

16. U tijeku postupka, tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu u svom podnesku od 29.09.2020. godine navodi kako ostaje kod svih svojih navoda iz tužbe i osporava prigovore i navode tuženikova odgovora na tužbu, te pojašnjava pravnu prirodu ovog spora, te svoje viđenje činjenica i prava koje valja primijeniti, te ističe da ništetnost navedenih odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene su pravomoćnim presudama donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača istaknutim u tužbi slijedom čega je tužitelj postavio samo kondemnatorni zahtjev na isplatu. Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (v. članak 327. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom da ništetnost nastaje po osnovi zakona, sud može svojom odlukom takav pravni posao samo proglasiti ništetnim, što znači da takva odluka ima samo deklaratorno značenje, a u presudama iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nadležni sudovi utvrdili su da su odredbe ugovora o kreditima koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku ništetne. Sukladno tome, kao što je prethodno već istaknuto, u svojem tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje ono što je tuženik primio na temelju takve ništetne odredbe.

17. Tužitelj ističe da su neosnovani i ostali u odgovoru na tužbu istaknuti prigovori, što pojedinačno tužitelj obrazlaže ovim svojim podneskom.

18. U daljnjem tijeku postupka, nakon što je tuženiku u spis dostavio dokumentaciju zatraženu po tužitelju, a koju dostavu je tuženiku naložio sud, tužitelj sukladno rješenju od 20. siječnja 2022. godine, svojim podneskom od 25.02.2022. godine specificira tužbeni zahtjev na temelju dostupne dokumentacije, te navodi da ako tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva ili pojedine iznose i tijek zakonskih zateznih kamata, tada tužitelj predlaže na navedenu okolnost izvesti dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske i bankarske struke, te tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.648,53 kn (slovima: dvijetisućešestočetrdesetosam kuna i pedesettri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi na pojedine novčane iznose, kao što je navedeno u ovom podnesku tužitelja, te da sud naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 31.574,40 kn (slovima: tridesetjednatisućapetstosedamdesetčetiri kune i četrdeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi na pojedinačne novčane iznose, a kao što je to navedeno u ovom podnesku tužitelja, te naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom kamatom na isti počev od presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

19. U daljnjem tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj parnici, tužitelj svojim podneskom od 20.02.2023. godine ističe kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, Petre Blašković iz CENTAR ZA FINANCIJSKA VJEŠTAČENJA d.o.o. od 02. studenog 2022. godine, te uređuje svoj tužbeni zahtjev prema provedenom financijskom vještačenju, a obzirom i na činjenicu da je od 01.01.2023. godine EUR postao službena valute u Republici Hrvatskoj, pa tako svoja ukupna i pojedinačna potraživanja iskazuje u valuti EUR, pa predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 429,20 EUR (slovima: četristodvadesetdevet eura i dvadeset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini novčani iznos kako je navedeno u ovom podnesku od 20.02.2023., te kao u nalazu i mišljenju financijskog vještaka, te da se naloži tuženiku da tužiteljici plati i iznos od 4.128,12 EUR (slovima: četritisućestodvadesetosam eura i dvanaest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku koje teku na svaki pojedini novčani iznos kako je navedeno u ovom podnesku od 20.02.2023., te kao u nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kao i da sud naloži tuženiku da plati tužitelju i trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na isti od presuđenja pa do isplate.

20. Tužitelj se svojim podneskom od 19.02.2024. godine gdje navodi da se očituje na tuženikove navode nakon provedenog financijskog vještačenja, pa tako tužitelj navodi kako je tuženik u svom podnesku prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje, jer smatra da se prilikom izračuna u obzir trebalo uzeti sve, pa tako i negativne razlike u mjesečnim anuitetima, što vještakinja nije učinila. Činjenica da vještakinja iste nije prikazala niti uračunala, odnosno činjenica da je obavljen izračun samo pozitivnih razlika, prema stavu tuženika rezultira nedobivanjem razlika u svakom pojedinačnom anuitetu, to jest, ne obuhvaćanjem cijelog perioda otplate kredita i ne dobivanjem stvarnog stanja razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu. Tuženik je upozorio kako je podneskom od 14. listopada 2020. predložio razliku računati u odnosu na kamatu primjenjivu na kunske kredite u predmetnom razdoblju. Nadalje, tuženik je prigovorio preinaci, odnosno činjenici da je tužitelj povisio zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope, budući da je ranijim zahtjevom tražio isplatu 2.648,53 kn, a podredno, za slučaj da sud dozvoli preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare zahtjeva za isplatu razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, budući da je zahtjev postavljen nakon proteka roka od 5 godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a pitanje se zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje samostalno, pri čemu je za ocjenu nastupanja zastare povišenog dijela tužbe odlučan dan kad je tužba preinačena. Tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Konačno, tuženik je odustao od prijedloga saslušanja predloženog svjedoka CŠ, ali je ostao kod prijedloga saslušanja djelatnice HŠ, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora.

21. Tužitelj sve prigovore tuženika iz zaprimljenog podneska na nalaz i mišljenje vještakinje, odnosno metodu izračuna koja im je prethodila, smatra potpuno neopravdanima, neutemeljenima te, zbog načina i vremena u kojem su izrečeni, procesno irelevantnima. Tužitelj obrazlaže te svoje tvrdnje na način da prvenstveno ističe presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev- 549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d. Posebno se tužitelj poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, na umu valja imati kako je za navedeno potraživanje tuženika, nastupila zastara. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane. Potencijalna tražbina kreditora s osnova nižeg tečaja suprotstavljena je tražbini potrošača tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantan među strankama, prema postojećoj praksi. Do tad, s obzirom na to da niži tečaj datira iz perioda ugovaranja kredita, nastupila je zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje. Razlog je upravo u tome što je zastara na tražbinu u kolektivnom sporu pasivno legitimiranih kreditora s osnova nižeg tečaja tekla cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije. Za nepoštenost odredbe odgovorni su isključivo kreditori, u konkretnom predmetu tuženik, zbog čega ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja. Iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kolektivnom potrošačkom sporu i potpuno primjenjive sudske prakse proizlazi da je ponašanje tuženika protivno zakonskim odredbama nedvojbeno i pravomoćno utvrđeno nepoštenim.

22. Tužitelj naglašava da kada je riječ o prigovoru preinaci tužbe, tužitelj upozorava da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH zaključeno da je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, s obzirom na to da tužbeni zahtjev prije provođenja istog nikako nije mogao predvidjeti stvarnu situaciju. Pravo na pravično suđenje, kako je zajamčeno u članku 6. stavku 1., zahtijeva da stranke u parnici imaju djelotvorno pravno sredstvo koje im omogućava ostvarivanje njihovih građanskih prava (Naït-Liman protiv Švicarske [VV], 2018., § 112). Pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno” (Bellet protiv Francuske, 1995., §38).

23. Zaključno, tužitelj je u potpunosti suglasan s nalazom i mišljenjem vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 2. studenog 2022., ostaje pri navodima iskazanim u tužbi i dosad predanim podnescima u ovom predmetu te predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

24. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj je na poziv suda specificirao tužbeni zahtjev na način da je zatezne kamate zatražio za pojedine periode utuženja, a ne za svaki pojedini novčani iznos, a sve to kao u podnesku tužitelja od 07.10.2024. godine. Tužitelj kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva ostaje do zaključenja glavne rasprave, kod svih svojih navoda i potražuje troškove prema troškovniku, a na troškove zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

25. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

26. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 466-031/2008, 10. ožujka 2003. (dalje: ugovor o kreditu).

27. Tuženik osporava ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isto obrazlaže, a to je da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Tuženik tvrdi da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji, te da time odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju, a da je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

29. Tuženik nadalje tvrdi da tužitelj pogrešno tvrdi u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, a to zato što je početna stopa određena ugovorom u čl. 3. i iznosi 6,50 % godišnje, stoje znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom, pa se ne može smatrati da bi u ovom pojedinačnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost članka 6. ugovora o kreditu.

30. Tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1065. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, te da je valutna klauzula zakonom dopuštena i poštena. Tuženik tvrdi da je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi, da je proveo edukaciju djelatnika, a u predmetnom ugovoru je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina, pa da je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF, pa da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik navodi kako tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, što bi bilo kršenje odredbe čl. 10. ZOO-a, te tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego stoje tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze, a čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi, a u slučaju, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveze da naknadi troškove postupka tuženiku.

31. U daljnjem tijeku postupka, tuženik nakon što se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, svojim podneskom od 15.10.2020. godine očituje se na tužiteljev podnesak od 29.09.2020. godine i navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu, da je nesporno da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te opetovano iznosi svoje pravno viđenje ove pravne stvari, kao i da ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, jer da u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pa da se tuženik ne protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja predloženom od strane tužitelja no predlaže:

- da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu budući da tuženik tvrdi da se izračun treba izvršiti kao da se radi o „kunskom kreditu“.

32. Tuženik osporava da bi tužitelji imali pravo na isplatu iznosa zajedno sa zateznim kamatama, pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora, te tuženik posebno osporava i tijek zateznih kamata kako je iste naznačio tužitelj u tužbi.

33. Tuženik opetovano ističe i prigovor zastare i isti ponovno obrazlaže, te navodi da odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravna stajališta tog suda dovode u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a da eventualna primjena pravnog shvaćanja od 30. siječnja 2020., u predmetima pokrenutim temeljem kolektivne tužbe, dovela bi u potpunosti u pitanje i sam institut zastare te smisao njegovog postojanja. Naime, predmetnim shvaćanjem bi se u hrvatski pravni sustav uveo novi institut - nezastarijevanje novčanih obveza u slučaju ništetnosti ugovora ili odredbe, a što je u suprotnosti sa Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

34. Tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja te da naloži tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.

35. U tijeku postupka, tuženik se protivi korištenju privatno izrađenog nalaza kao dokaza u ovoj pravnoj stvari, te se ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda, te osporava osnov i visinu specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 25.02.2022. godine.

36. Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj parnici po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., tuženik svojim podneskom od 23.06.2023. godine očituje se na isto kao i na dosadašnji tijek postupka, pa navodi da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit, jer da se navedenim se načinom predmetni ugovor o kreditu pretvara u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pa da je upravo iz navedenog je razloga tuženik u podnesku od 14. listopada 2020. predložio razliku računati u odnosu na kamatu primjenjivu na kunske kredite u predmetnom razdoblju. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, eventualni izračun trebao bi se izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, pa predlaže dopunu nalaza u navedenom smislu.

37. Nadalje, tuženik prigovara nalazu, jer smatra da se u obzir moraju uzeti sve, pa i negativne razlike, no vještak ih nije prikazao niti uračunao. Izračunom samo pozitivnih razlika se ne dobiva razlika u svakom pojedinačnom anuitetu, niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Osim toga, takvim se izračunom ne dobiva stvarno stanje razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu.

38. Tuženik navodi da je nesporno da izračun samo pozitivnih razlika ne odgovara niti tužbi, budući da tužitelj ističe ništetnost odredbi kojima se ugovara promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, te potražuje isplatu razlike uslijed promjena kamate i tečaja. Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamata i tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu!

39. Slijedom istaknutoga, tuženik smatra da bi se, ukoliko sud (suprotno tuženikovom stavu) utvrdi da bi predmetne promjene tečaja bile ništetne, u obzir morale uzeti i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni.

40. U odnosu na tužiteljev podnesak od 20. veljače 2023., tuženik prvenstveno prigovara preinaci. Naime, tužitelj je povisio zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope, budući da je ranijim zahtjevom tražio isplatu 2.648,53 kn, a podredno, ukoliko bi sud dozvolio preinaku, tuženik ističe zastaru zahtjeva za isplatu razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, budući da je isti postavljen nakon proteka roka od 5 godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, jer navodi da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje se samostalno, s time da je za ocjenu nastupanja zastare povišenog dijela tužbe odlučan dan kad je ta tužba preinačena.

41. Nadalje, tuženik ostaje kod prigovora zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

42. Tuženik je već ranije u postupku ukazao na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva te je dostavio praksu koja potvrđuje takav stav, pa tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata.

43. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da naloži tužitelju naknaditi parnične troškove tuženiku. Kod navoda iz odgovora na tužbu tuženik ostaje do zaključenja glavne rasprave, a na ročištu kod ovog suda dana 05.12.2024. godine navodi da predlaže da sud nakon saslušanja tužiteljice zaključi glavnu raspravu, te donese odluku temeljem stanja spisa, te potražuje troškove prema troškovniku zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

44. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu u spis, saslušao tužitelja osobno kao stranku, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako je tuženik nakon ovako provedenog dokazanog postupka predložio da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji i drugi dokazi neće provoditi.

45. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

46. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio dana 10.03.2003. godine s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 466-031/2008, kojim je tužitelj dobila isplatu u kunskoj protuvrijednosti 25.513,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika, važećem na dan korištenja kredita, a za kupnju novog motornog vozila, koji kredit je obuhvaćen ovom tužbom, da je kredit imao valutnu klauzulu u CHF, te ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama tuženika, da je tečaj CHF u kunama fluktuirao, kao i da je kamata u više navrata rasla spram one koja je bila početna od 6,50% godišnje, te da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, da je tužitelj cijeli kredit otplatio, ali je sporno da li su ništetne odredbe na koje upire tužiteljica u ovom pojedinačnom sporu, da li je istima došlo do neravnoteže, da li se o njima pojedinačno pregovaralo, da li su nepoštene, da li se na ovaj konkretan slučaj smije i može primijeniti neposredno utvrđenja iz kolektivnog spora, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik postupao savjesno, da li tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od pojedine utvrđenje isplate tuženiku temeljem odredbi koje smatra ništetnima, da li je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora dobio valjana i dostatna upozorenja od tuženika o spornim odredbama i njihovoj rizičnosti, kao i da li je tužitelj svoje potraživanje s naslova više plaćenog zbog ništetnosti pojedinih dijelova ugovora, dužan umanjiti svoje potraživanje za one periode kada je manje platila od početne obveze iz ugovora, da li je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijskog vještačenja, te da li je i za tako u tijeku postupka iskazano potraživanje tužitelja nastupila zastara.

47. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

48. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

49. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

50. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

51. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

52. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

53. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

54. Sud je u ovom postupku proveo dokaz i saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, na ročištu kod ovog suda dana 05.12.2024. godine, te utvrdio da je tužitelj rođen 1947. po zanimanju umirovljeni automehaničar i da on iskazuje da inače nije bio klijent banke tuženice prije podizanja kredita, ali mu je istu banku za kredit preporučio prodavač u autosalonu gdje je tužitelj izabrao vozilo koje je želio kupiti, a za to je tužitelju trebao kredit.

55. Sve je za tužitelja riješio prodavač i tužitelj iskazuje da on uopće nije išao u banku prije sklapanja toga kredita. Tada su jako bili popularni krediti u CHF i isti mu je predložio prodavač u autosalonu, pa sam je taj prijedlog tužitelj i prihvatio. 56. Tužitelj iskazuje da mu nitko nije ništa rekao da bi CHF imao drugačiji status nego valuta EUR i tužitelj nije čuo da bi itko o tome pričao. Ne sjeća se više kako je bila određena kamatna stopa u tom kreditu, a tužitelj navodi da on nije mogao ništa promijeniti u tom kreditu.

57. Tužitelj navodi da je on znao koji mu iznos treba i u koliko anuiteta će to platiti. Ugovor je tužitelj solemnizirao kod javnog bilježnika te mu niti tamo ništa nitko nije govorio ni o valuti CHF niti o kamati. Tužitelj navodi da je on dobio otplatni plan i koja mu je mjesečna rata, ali ne zna sucu odgovoriti što znači valutna klauzula, jer tužitelj navodi da on nije financijski stručnjak. Tužitelj navodi da su mu nešto pričali o valutnoj klauzuli, ali nije baš razumio, a kod javnog bilježnika mu nitko ništa nije objašnjavao. U početku je tužiteljeva mjesečna obveza bila ista kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a kasnije svaki put kada je tužitelj došao na šalter platiti anuitet je bio svaki put veći, pitao je zašto, ali su mu u banci rekli da je to tako. 58. Tužitelj iskazuje da je kredit otplatio sam, a auto mu je služio za privatne poslove kako bi se mogao njime voziti sebe, djecu i suprugu. Iskazuje da je pročitao ugovor prije sklapanja, ali nije imao nikakvog utjecaja, niti saznanja što posebno znači ono što je u njemu napisano.

59. Sud je ovaj iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, životno i uvjerljivo, a potkrijepljen je i dokumentacijom dostavljenom u spis, prvenstveno Ugovorom o kreditu, kao i financijskim vještačenjem provedenim u ovoj pravnoj stvari.

60. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da on potvrđuje i uz tekst ugovora dokazuje tužiteljev status prosječnog potrošača, kao i da mu tuženik nije dao potpunu informaciju (skoro nikakvu) o bitnim dijelovima ugovora, a posebno vezano uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF, na posebnu rizičnost koje valute tuženik nije upozorio tužitelja, kao što nije tužitelja upoznao kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa temeljem Odluke tuženika, a iz iskaza tužitelja je sud utvrdio da se nisu vodili pojedinačni pregovori o dijelovima ugovornih odredbi na čiju ništetnost se tužitelj poziva, jer je tužitelj iskazao da mu je cijeli ugovor pripremljen u auto-salonu po prodavaču, te da prije sklapanja ugovora o kreditu nije niti bio u banci, a iz samog iskaza i stručne spreme tj. zanimanja tužitelja, jasno proizlazi da nije posebno financijski niti informiran niti financijski obrazovan, a da mu u banci prilikom sklapanja nitko nije dao konkretan odgovor zašto njegova obveza vezano uz otplatu raste. Tužitelj se ne sjeća što mu je rečeno o valutnoj klauzuli, niti on sam o tome zna, a ne sjeća se više kakva je bila kamata. Iz samog sadržaja Ugovora, sud je utvrdio da nigdje ne postoji obrazloženje o načinu i uvjetima za promjenu kamatne stope (čl. 6. Ugovora), ali piše da će istu promjenu vršiti tuženik samostalno, temeljem svojih internih akata (Odluke o kamatnim stopama tuženika), kao i da tužitelj svojim potpisom ovog Ugovora izjavljuje da je suglasan i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke tj. tuženika o visini kamatne stope i visini anuiteta. To bi značilo da pristaje na bilo koji iznos naveden u pozivu na plaćanje mjesečne obveze, pa makar bio višestruko zaračunat (pa i greškom tuženika, a ne samo ništetnom odredbom) i to bez prava na prigovor, jer se istog odriče temeljem citirane odredbe čl. 6. Ugovora.

61. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes da ustane ovom parnicom, i to zato što tuženik osporava utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošačkih interesa, kao i zbog toga što osporava da bi se na predmetnu parnicu mogli direktno primijeniti ta utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora, te da je tužitelj svojim iskazom potvrdio svoje tvrdnje iz tužbe i tijeka ovog postupka vezano uz ništetnost predmetnih dijelova ugovornih odredbi, kao i da je zbog njihove ništetnosti više platio od onoga što je plaćao u početku otplate kredita.

62. Sud je kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio.

63. Treba navesti da tuženik navodi da je upravo tužitelj pristao na sklapanje ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutom CHF, a ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, niti o tome kako je upozorio tužitelja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive kamatne stope i to istovremeno. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju samo dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora. Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao barem šansu da zna značenje onoga što potpisuje i onih obveza koje preuzima, a da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 2. i 3., kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje za odluku u zahtjevu tužitelja, te i iz čl. 6. predmetnog Ugovora.

64. Činjenica je da nije bankovni službenik tuženika saslušan osobno kao stranka, jer je tuženik predložio da sud donese odluku temeljem stanja spisa nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke, ali neovisno o tome, prema utvrđenju ovog suda, prema stanju spisa, kao i svim drugim skoro istovjetnim parničnim predmetima koji se vode pred ovim i drugim sudovima, teško je, ili nemoguće, očekivati da bi iskaz zaposlenika tuženika bio takav kakav nije dan niti u jednom sličnom parničnom predmetu, a koji bi iskaz nasuprot svih ostalih provedenih dokaza, jedini bio takva da bi dokazao da bi tuženik pravilno i potpuno upozorio korisnika kredita, ovdje tužitelja, na posebnu rizičnost sklapanja kredita s valutom CHF, kao i da bi upozorio na rizičnost sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, gdje se korisnik kredita nigdje ne informira o tome gdje će se, kako i kada, te zašto mijenjati kamatna stopa, kao i visina anuiteta i zbog čega, kao i zašto bi se to tužitelj morao unaprijed odreći prava na prigovor na isto, a kao što je zaista navedeno u čl. 6. Ugovora.

65. Sudu se vezano uz isto, postavlja realno pitanje, koji bi to iskaz svjedoka uvjerio sud da su upravo takve odredbe sadržane u konkretnom Ugovoru, poštene, razumljive korisniku kredita, te ga ne dovode u značajno nepovoljniji položaj kao ugovoru stranku u ovom Ugovoru, a to je upravo tužitelj, koji nije imao blagog pojma o tome kolika će biti u stvari njegova obveza spram tuženika po istom ugovoru, kao i kojeg niti jedan bankovni službenik tuženika nije niti vidio, niti s njim razgovarao, pa je, nadalje, upitno o čemu su isti tako dobro bili educirani vezano uz pružanje bankarskih usluga svojim klijentima, kao i o savjesnosti postupanja, objašnjenja, upoznavanja svojih klijenata s rizicima koje klijenti preuzimaju, kao i mogućnosti da na isto korisnici kredita utječu na bilo koji način, osim da ne uzmu predmetni kredit. 66. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti se utvrđuje visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr. ) prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

67. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari i koje su obuhvaćene historijatom ove tužbe, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

68. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici radi o potraživanju isplate zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi, kako je to već ranije više puta obrazloženo, a s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, kako to proizlazi iz smisla samog tužbenog zahtjeva te zastarnih rokova koje obrazlaže tužiteljica u tijeku postupka, te primjeni općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, to što je tužitelj izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz navode tužitelja iz historijata ove tužbe.

69. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), pa iako je tužitelj petitom tužbenog zahtjeva nije istakao taj deklaratorni zahtjev, sud svejedno o tome mora odlučivati kao o prethodnom pravnom pitanju za odluku o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja.

70. Savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, a nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor ne znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, a sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari, pa je u tom smislu istaknute prigovore tuženika sud utvrdio neosnovanima u cijelosti.

71. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

72. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

73. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da je vještak naveo zadatak koji je dobio od ovog suda.

74. Iz nalaza financijskog vještaka sud je utvrdio da je tužitelj dana 10.03.2008.g. sklopio Ugovor o kreditu broj: 466-031/2008 s kreditorom Hypo Alpe – Adria Bank d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Ugovor o kreditu je sklopljen dana 10.03.2008. godine, te je isplaćen dana 11.03.2008. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 6,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 30.04.2008., u iznosu od 334,31 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.548,29 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (čl. 4. Ugovora o kreditu).

75. U odnosu na izračun visine potraživanja tužitelja, sud je utvrdio da vještak navodi da na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Otplatni plan, te Pregled prometa za klijenta, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 6,50% godišnje do 30.11.2008.,

- 6,80% godišnje do 31.3.2009.,

- 7,30% godišnje do kraja otplate kredita. U razdoblju otplate kredita tužitelju se posljedično na promjenu kamatne stope mijenjao anuitet te je isti iznosio od 334,31 CHF do 342,08 CHF.

76. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na zadatak vještačenja, vještak uzima pozitivnu razliku u visini kamate u anuitetu koje je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na kamate u anuitetu koje je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope, koja predstavlja potraživanja tužitelja. Stoga će vještak u nastavku sačiniti usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama, sa anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu. Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita.

77. Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, stupio na snagu 26.01.2015.g., se navodi da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona.

78. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, te u odnosu na promjenu tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita se daje u Tabeli 1. Izračun preplata po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita se daje u tabeli na listovima spisa 214-216, pa navodi da zbog porasta kamatne stope tužitelj je prilikom otplate kredita ukupno više platio iznos od 3.233,84 kn, a zbog promjene tečaja na štetu tužitelja (korigirano za razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope) tijekom razdoblja otplate kredita je više platio iznos od 31.103,35 kn, slijedom čega pozitivna razlika u plaćenim anuitetima u odnosu na početnu vrijednost anuiteta ukupno iznosi 34.337,19 kn.

79. U nastavku nalaza će se temeljem izračuna prikazanih u Tabeli 1, dati izračun zateznih kamata po svakom ukupno preplaćenom mjesečnom iznosu zbog promjene kamatne stope u Tabeli 3. (list spisa 218-219) te u Tabeli 4. (list spisa 220-221) izračun zateznih kamata na svaki mjesečno preplaćeni iznos zbog promjene tečaja na štetu tužitelja po mjesecima i ukupno, te izračun zateznih kamata na ukupno potraživanje u Tabeli 5. (list spisa 222-223) tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa do dana izrade vještačenja. U Tabeli 2. (list spisa 217) daje se pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune.

80. Vještak naglašava da su prilikom izračuna korištene odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate, odredbi ZOO i Zakona o kamatama. Temeljem navedenog pri izračunu su korištene odredbe o visini stope zatezne kamate za period od 03.11.2004. godine do 31.12.2007. godine sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) po stopi od 15% godišnje. Za period od 01.01.2008. godine nadalje zakonska zatezna kamata se određuje temeljem ZOO i Zakona o kamatama odnosno (ZOO NN 35/05) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te (ZOO NN 78/15) na temelju prosječne kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje uvećano za 3%.

81. Zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope obračunate za razdoblje do dana izrade financijskog vještačenja iznose 3.191,15 kn. Zatezne kamate, na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do izrade financijskog vještačenja iznose 25.220,17 kn, a zatezne kamate, na ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do izrade financijskog vještačenja iznose 28.410,93 kn.

82. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala

povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

83. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR. U nastavku se u Tabeli 6., temeljem prikazanog u prethodnim tabelama, daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500). Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, zbog porasta kamatne stope tužitelj je prilikom otplate kredita ukupno više platio iznos od 429,20 EUR, a zbog promjene tečaja na štetu tužitelja (korigirano za razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope) tijekom razdoblja otplate kredita je više platio iznos od 4.128,12 EUR, slijedom čega je ukupno preplatio iznos od 4.557,33 EUR.

84. Sud je utvrdio da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. daje mišljenje na postavljeni zadatak:

- Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 3.233,84 kn (429,20 EUR);

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 31.103,35 kn (4.128,12 EUR).

85. Slijedom navedenog ukupna pozitivna razlika u visini kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute i iznosa prema početnom tečaju u odnosu na svaki pojedinačni mjesečno preplaćeni iznos iznosi ukupno 34.337,19 kn (Tabela 1 stupac '19'), odnosno zbroj ukupno više plaćenog iznosi 4.557,33 EUR (Tabela 6, stupac '10').

- Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 28.411,32 kn (Tabela 3, stupac '6' + Tabela 4, stupac '6'), odnosno 3.770,83 EUR. 86. Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužiteljice po osnovu više plaćenih mjesečnih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja uvećano za zatezne kamate dana izrade financijskog vještačenja iznosi 62.748,51 kn, odnosno 8.328,16 EUR.

87. Tužitelj ovom nalazu i mišljenju nije stavio prigovora, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 20.02.2023. godine, te s naslova više plaćenog zbog ništetne odredbe o samostalnoj promjeni kamatne stope po tuženiku zatražio isplatu iznosa od ukupno 429,20 EUR, a s naslova više plaćenog zbog ništetne odredbe o primjeni valute CHF u valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru iznos od 4.128,12 EUR, te na iste iznose zatražio zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te troškove postupka, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

88. Tuženik je prigovorio ovom nalazu i mišljenju te predložio dopunsko očitovanje vještaka na okolnosti da bi se trebao izračun izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, kao i da je vještak trebao voditi računa o tzv. negativnim razlikama, što nije predmet ovog spora, nije zadatak dan vještaku i na isti se iz razloga što ekonomičnosti, što brzine, vještak ne treba dopunski očitovati, kao niti vještačiti. Sud je utvrdio da su ovi prigovori tuženika na provedeno financijsko vještačenje vezano uz predloženu dopunu irelevantni vezano uz predmet spora, jer su isti prigovori u odnosu na metodologiju izračuna i dr. iskaz samo tuženikova pravnog stava u odnosu na predmet ovog spora, ali ne i obveza suda da takav dokaz provodi, te isto nije niti u skladu sa sudskom praksom na koje okolnosti se provodi financijsko vještačenje. Treba napomenuti da izračun zatezne kamate je mogao biti koristan uz slučaju pokušaja mirnog rješenja spora ovog spora, do čega nije došlo, a tuženik je predloživši donošenje odluke temeljem stanja spisa na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, pa je prema utvrđenju ovog suda, tuženik predložio donošenje presude bez bilo kakvog daljnjeg očitovanja sudskog vještaka financijske struke i izvođenja bilo kojih drugih dokaza.

89. Sud je slijedom svega iznesenog, prihvatio provedeno financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. u cijelosti, jer je sačinjeno objektivno, detaljno obrazloženo, na osnovi relevantne dokumentacije, u cijelosti dano prema postavljenom zadatku vještaku, te u skladu s pravilima znanosti i struke.

90. Sud je utvrdio temeljem ovako provedenog dokazanog postupka, da je tužitelj dokazao da je temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi tuženiku više platio pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

a) zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 3.233,84 kn (429,20 EUR);

b) zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 31.103,35 kn (4.128,12 EUR).

c) ukupno pozitivna razlika u visini kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute i iznosa prema početnom tečaju u odnosu na svaki pojedinačni mjesečno preplaćeni iznos iznosi ukupno 34.337,19 kn (Tabela 1 stupac '19'), odnosno zbroj ukupno više plaćenog iznosi 4.557,33 EUR (Tabela 6, stupac '10').

91. Sud je utvrdio da je tužitelj svoj konačno specificirani tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja postavio u cijelosti prema provedenom financijskom vještačenju po Centru za financijska vještačenja d.o.o., kako u odnosu na ukupne iznose, tako i u odnosu na pojedinačne iznose, te zatraženi tijek zateznih kamata od plaćanja svakog pojedinog tuženiku, pa do isplate. Na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja i pravnog viđenja i utvrđenja suda koje je već prikazano, sud je u cijelosti prihvatio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 20.02.2023. godine, a koji je uredio vezano uz način traženja zatezne kamate na izričito traženje suda radi preglednosti, svojim podneskom od 07.10.2024., bez da bi na bilo koji način mijenjao iznose koji su zatraženi, tijek zatezne kamate na pojedine ili slično.

92. Sud je takvu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 20.02.2023. godine prihvatio u cijelosti, a prema odredbama čl. 190. st. st. 2. i čl. 191. st. 2. i st. 3. ZPP-a, te je jedan dio svog potraživanja tužitelj smanjio, a drugi povećao, a sve nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj parnici, a nakon što se tuženik protivio korištenju privatno izrađenog financijskog nalaza i mišljenja vezano uz utvrđenje visine potraživanja tužitelja. Ovakvo preinačenje i uređenje tužbenog zahtjeva je, prema utvrđenju ovog suda, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a u skladu s odredbom čl. 190. st. 3. ZPP-a. Slijedom svega iznesenog, sud je utvrdio da je protivljenje tuženika ovom preinačenju neosnovano, te isto dopustio

93. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Nadalje, na umu valja imati kako je za navedeno potraživanje tuženika, nastupila zastara, jer tuženik u ovom poslovnom odnosu nije potrošač i ne može koristiti blagodati potrošača vezano uz prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe, kao što ima pravo tužitelj kao potrošač. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio i ovoj prigovor tuženika neosnovanim u cijelosti.

94. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

95. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

96. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

97. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. I. i II. izreke ove presude, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici stupnjevita tužba podnesena 13.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom, prva specifikacija potraživanja tužitelja izvršena po dostavi dokumentacije po tuženiku po nalogu suda, i ta specifikacija je izvršena podneskom 25.02.2022., a konačna specifikacija usklađenjem tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj parnici, izvršena je podneskom od 20.02.2023., što je sve bilo unutar novog zastarnog roka koji je iznova počeo teći za potraživanja zbog ništetnosti odredbe o samostalnoj i jednostranoj promjeni kamatne stope počev od 13.06.2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF počev od 14.06.2018. godine, što je opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, obzirom da je podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 13.06.2019. godine je i novi zastarni rok koji je počeo teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, prekinuti i počeo iznova teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, tada niti jedna specifikacija tužbenog zahtjeva ne bi bila u zastari, a sud smatra da specifikacijom se ne podiže nova tužba, kako to tvrdi tuženik. 98. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

99. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje utužena potraživanja tužitelja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. I. i II. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan.

100. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da je tužiteljici za njezina potraživanja dospjela nakon 04.04.2007. godine, za koja je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača, ponovo počeo teći zastarni rok donošenjem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite (13.06.2014. – za kamate, a 14.06.2018. godine – za valutnu klauzulu u CHF) te da je valjalo dosuditi utvrđene iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. I i II. izreke ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev kako je isti konačno specificiran. Slijedom iznesenog, sud je dosudio tužitelju tako zatražene iznose zajedno sa zateznim kamatama kako su iste zatražene podneskom 20.02.2023. godine na pojedine iznose, a sve kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, sve zatraženo prema zadnjoj dopuni financijskog nalaza i mišljenja, a specifikacija u podnesku tužitelja od 07.10.2024. ne zadire u ukupne iznose, pojedinačne iznose i tijek zatražene zatezne kamate, već samo na jednom mjestu navodi stope zatezne kamate, što je tužitelj učinio na traženje ovog suda radi lakše preglednosti tužbenog zahtjeva.

101. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

102. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova.

103. Tako je sud utvrdi da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti. 104. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).

105. U odnosu na tuženikov prigovor vezano uz manje plaćeno i uračunavanje manje plaćenog umanjenjem onog što je više plaćeno, sud je već svoj stav i utvrđenje obrazložio.

106. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan. 107. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

108. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužiteljice stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

109. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude pod toč. I., II. i III. izreke.

110. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja u visini u kojoj je zatražen, kojom visinom je sud vezan kao gornjom granicom, dok sudska pristojba nije plaćena, a nastupila je zastara njezina potraživanja, dok je dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač. 111. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 29.09.2020., ročište 05.10.2020., ročište 16.10.2020., podnesak 17.09.2021., podnesak 25.02.2022., ročište 06.06.2022., podnesak 20.02.2023., podnesak 19.02.2024., podnesak 07.10.2024., ročište 05.12.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; podnesak 16.12.2019., podnesak 22.02.2021., podnesak 22.11.2021. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 1175 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.350,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 587,50 EUR, te čini zbir od 2.937,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 331,81 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 3.269,31 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. III. izreke ove presude. Treba napomenuti da je sud u odluci o trošku naveo datume podnesaka kako su isti navedeni u pisanom dijelu spisa, a ne kako se vode u e-komunikaciji, a kako ih je tužitelj datumom tražio, jer je sud temeljem stanja spisa u pisanom obliku donosio svoju odluku, navodio datume podnesaka u obrazloženju i sl. kao što nije priznao trošak vještačenja proveden mimo ove parnice privatno po tužitelju, jer sud smatra da isti nije bio nephodan u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao niti trošak objave, pa te troškove tužitelju nije niti dosudio.

112. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 20. siječnja 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

113. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte