REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4018/2024-63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri iz Zagreba, j.t.d. radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 05.prosinca 2024.godine,održane u nazočnosti Maria Hrupec odvjetnika iz Samobora, kao zz za Borisa Juga, odvjetnika u Zagrebu, kao punomoćnika tužitelja i Marka Pavlinić, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.971,95 EUR / 37.461,12 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od njegove dospjelosti pa do isplate, i to kako slijedi:
2,60 € /19,59 kn od dana 30.6.2008 do isplate
1,32 € /9,91 kn od dana 30.9.2008 do isplate
17,44 € /131,42 kn od dana 31.10.2008 do isplate
6,64 € /50,00 kn od dana 30.11.2008 do isplate
20,56 € /154,88 kn od dana 31.12.2008 do isplate
22,68 € /170,92 kn od dana 31.1.2009 do isplate 23,65 € /178,18 kn od dana 28.2.2009 do isplate
21,00 € /158,19 kn od dana 31.3.2009 do isplate
21,81 € /164,36 kn od dana 30.4.2009 do isplate
17,70 € /133,37 kn od dana 31.5.2009 do isplate
14,67 € /110,53 kn od dana 30.6.2009 do isplate
15,48 € /116,60 kn od dana 31.7.2009 do isplate
17,07 € /128,63 kn od dana 31.8.2009 do isplate
16,93 € /127,59 kn od dana 30.9.2009 do isplate
15,32 € /115,42 kn od dana 31.10.2009 do isplate
18,35 € /138,24 kn od dana 30.11.2009 do isplate
20,78 € /156,56 kn od dana 31.12.2009 do isplate
24,23 € /182,58 kn od dana 31.1.2010 do isplate
23,44 € /176,61 kn od dana 28.2.2010 do isplate
28,13 € /211,96 kn od dana 31.3.2010 do isplate
27,24 € /205,25 kn od dana 30.4.2010 do isplate
28,97 € /218,30 kn od dana 31.5.2010 do isplate
43,98 € /331,39 kn od dana 30.6.2010 do isplate
40,89 € /308,12 kn od dana 31.7.2010 do isplate
50,33 € /379,23 kn od dana 31.8.2010 do isplate
47,07 € /354,66 kn od dana 30.9.2010 do isplate
41,83 € /315,14 kn od dana 31.10.2010 do isplate
52,89 € /398,52 kn od dana 30.11.2010 do isplate
66,97 € /504,61 kn od dana 31.12.2010 do isplate
57,00 € /429,49 kn od dana 31.1.2011 do isplate
60,84 € /458,40 kn od dana 28.2.2011 do isplate
56,39 € /424,86 kn od dana 31.3.2011 do isplate
57,20 € /430,96 kn od dana 30.4.2011 do isplate
76,04 € /572,93 kn od dana 31.5.2011 do isplate
77,88 € /586,76 kn od dana 30.6.2011 do isplate
92,13 € /694,14 kn od dana 29.7.2011 do isplate
85,53 € /644,45 kn od dana 31.8.2011 do isplate
76,68 € /577,75 kn od dana 30.9.2011 do isplate
75,73 € /570,59 kn od dana 31.10.2011 do isplate
75,05 € /565,45 kn od dana 30.11.2011 do isplate
79,27 € /597,26 kn od dana 31.12.2011 do isplate
82,95 € /625,00 kn od dana 31.1.2012 do isplate
83,44 € /628,71 kn od dana 29.2.2012 do isplate
80,90 € /609,53 kn od dana 31.3.2012 do isplate
82,62 € /622,49 kn od dana 30.4.2012 do isplate
83,79 € /631,34 kn od dana 31.5.2012 do isplate
81,82 € /616,44 kn od dana 30.6.2012 do isplate
82,34 € /620,36 kn od dana 31.7.2012 do isplate
80,85 € /609,18 kn od dana 31.8.2012 do isplate
77,69 € /585,36 kn od dana 30.9.2012 do isplate
81,11 € /611,11 kn od dana 31.10.2012 do isplate
82,75 € /623,47 kn od dana 30.11.2012 do isplate
81,55 € /614,47 kn od dana 31.12.2012 do isplate
75,11 € /565,89 kn od dana 31.1.2013 do isplate
80,58 € /607,16 kn od dana 28.2.2013 do isplate
81,06 € /610,77 kn od dana 31.3.2013 do isplate 78,92 € /594,59 kn od dana 30.4.2013 do isplate
72,24 € /544,28 kn od dana 31.5.2013 do isplate
72,07 € /543,00 kn od dana 30.6.2013 do isplate
73,71 € /555,35 kn od dana 31.7.2013 do isplate
76,34 € /575,17 kn od dana 31.8.2013 do isplate
79,98 € /602,61 kn od dana 30.9.2013 do isplate
78,10 € /588,46 kn od dana 31.10.2013 do isplate
79,43 € /598,48 kn od dana 30.11.2013 do isplate
80,94 € /609,84 kn od dana 31.12.2013 do isplate
81,88 € /616,90 kn od dana 31.1.2014 do isplate
83,86 € /631,84 kn od dana 28.2.2014 do isplate
83,21 € /626,95 kn od dana 31.3.2014 do isplate
81,02 € /610,42 kn od dana 30.4.2014 do isplate
80,31 € /605,12 kn od dana 31.5.2014 do isplate
80,63 € /607,52 kn od dana 30.6.2014 do isplate
83,12 € /626,28 kn od dana 31.7.2014 do isplate
85,22 € /642,07 kn od dana 31.8.2014 do isplate
84,78 € /638,80 kn od dana 30.9.2014 do isplate
86,60 € /652,46 kn od dana 31.10.2014 do isplate
87,83 € /661,73 kn od dana 30.11.2014 do isplate
87,10 € /656,27 kn od dana 31.12.2014 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 31.1.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 28.2.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 31.3.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 30.4.2015 do isplate
87,16 € /656,74 kn od dana 31.5.2015 do isplate,
a koje zatezne kamate su u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31. srpnja 2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.889,80 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 20. siječnja 2025. do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi koju je podnio protiv tuženika dana 19.03.2020. godine preporučenom poštanskom pošiljkom, navodi da je s tuženikom dana 28.05.2008. sklopio Ugovor o kreditu broja: 016-300/2008 prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.394,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od sedam godina, tj. 84 mjeseca. Tužitelj navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio tužitelja na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine donesena u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je presuđeno i utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj smatra ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF (iz čl. 4. predmetnog Ugovora) te svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od dana 26.03.2021. godine predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, tj. u iznosu od 37.461,12 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kako je i presuđeno u izreci ove presude, sve to uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, prigovor nepostojanja prava na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, jer je kredit otplatom prestao postojati u cijelosti, neosnovanost pozivanja na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora, jer da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, te da sama ništetnost predmetnih ugovornih odredbi ne proizlazi automatski iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu, kao i da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora (trenutak nastanka prava na kolektivnu zaštitu potrošača, nedostatak pravnog interesa za utvrđivanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu – ugovor ne postoji i ugovorne odredbe da više ne proizvode nikakve pravne učinke, kao i da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka, subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora), vezano uz konkretne karakteristike pojedinog potrošača (znanje, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača, da nema automatizma vezano uz utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora utvrđene u kolektivnom sporu u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora u konkretnom pojedinačnom sporu potrošača. Nadalje, tuženik navodi kako smatra da su valjane ugovorne odredbe iz čl. 2. i 4. konkretnog Ugovora o kreditu koje sadrže odredbe o valutnoj klauzuli, te valutna klauzula sadržana u u Ugovoru nije ništetna, jer je ugovaranje valutne klauzule bilo izričito dozvoljeno (čl. 22. ZOO-a) to istu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 99 ZZP/07, te valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96 ZZP/07 što dodatno obrazlaže u svom odgovoru na tužbu (valutna klauzula je jasna, lako razumljiva i uočljiva), da je zaposlenik tuženika upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te mu razjasnio što znači ista klauzula, njezin cilj i svrhu, kao i koje rizike može proizvesti, da se o riziku uzimanja kredita vezanog uz valutu CHF govorilo i pisalo javno, pa i u Biltenu o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006., kao i u drugim glasilima, da je tužitelj kao i drugi prosječan hrvatski potrošač znao i bio upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule, da ista klauzula nije nepoštena ugovorna odredba, da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, da tuženik nije bio nesavjestan prilikom ugovaranje ove valutne klauzule, već da je postupao s povećanom pažnjom, da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF prema kunama prije i u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita.
3. Zaključno tuženik u odgovoru na tužbu predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, obzirom da je: nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika iznosa preplaćenih prema Ugovoru o kreditu, obzirom da isti Ugovor više ne postoji, a time niti obvezano pravni odnos između stranaka, da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena prema odredbama ZZP/07. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, te posebno ističe da je ugovor bio solemniziran, a time i posebno i dodatno objašnjen tužitelju, osporava zatraženi tijek zateznih kamata, smatrajući da kada bi sud utvrdio da tužitelj ima pravo na povrat pojedinih novčanih iznosa, da bi tužitelj na njih imao pravo tražiti zatezne kamate samo od tužbe, jer ranije nije stavio zahtjev prema tuženiku, kao i da tuženik nije bio nesavjestan u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i primanja uplata po tužitelju, te slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
4. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u ukupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u tijeku postupka u spis, provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o., te dopunsko očitovanje na prigovore tuženika po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako je tuženik u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave iskazao da nema daljnjih dokaznih prijedloga, kao i da nema daljnjih dokaznih prijedloga za financijskog vještaka, a tužitelj je predložio da sud donese odluku temeljem stanja spisa, bez izvođenja bilo kakvih daljnjih dokaza, to je sud odustao od izvođenja personalnih dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika i javnog bilježnika pred kojim je predmetni ugovor solemniziran, te se isti dokazi neće provoditi i tuženik je odbijen s tim dokaznim prijedlozima, a sud je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
5. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I. izreke presude ovog suda dana 25. travnja 2022. godine, te je presudio presudom poslovni broj P-1661/20-38 kako slijedi:
„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 37.461,12 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 19,59 kn od dana 30.6.2008 do isplate
- 9,91 kn od dana 30.9.2008 do isplate
-131,42 kn od dana 31.10.2008 do isplate
- 50,00 kn od dana 30.11.2008 do isplate
-154,88 kn od dana 31.12.2008 do isplate
-170,92 kn od dana 31.1.2009 do isplate
-178,18 kn od dana 28.2.2009 do isplate
-158,19 kn od dana 31.3.2009 do isplate
-164,36 kn od dana 30.4.2009 do isplate
-133,37 kn od dana 31.5.2009 do isplate
-110,53 kn od dana 30.6.2009 do isplate
-116,60 kn od dana 31.7.2009 do isplate
-128,63 kn od dana 31.8.2009 do isplate
-127,59 kn od dana 30.9.2009 do isplate
-115,42 kn od dana 31.10.2009 do isplate
-138,24 kn od dana 30.11.2009 do isplate
-156,56 kn od dana 31.12.2009 do isplate
-182,58 kn od dana 31.1.2010 do isplate
-176,61 kn od dana 28.2.2010 do isplate
-211,96 kn od dana 31.3.2010 do isplate
-205,25 kn od dana 30.4.2010 do isplate
-218,30 kn od dana 31.5.2010 do isplate
-331,39 kn od dana 30.6.2010 do isplate
-308,12 kn od dana 31.7.2010 do isplate
-379,23 kn od dana 31.8.2010 do isplate
-354,66 kn od dana 30.9.2010 do isplate
-315,14 kn od dana 31.10.2010 do isplate
-398,52 kn od dana 30.11.2010 do isplate
-504,61 kn od dana 31.12.2010 do isplate
-429,49 kn od dana 31.1.2011 do isplate
-458,40 kn od dana 28.2.2011 do isplate
-424,86 kn od dana 31.3.2011 do isplate
-430,96 kn od dana 30.4.2011 do isplate
-572,93 kn od dana 31.5.2011 do isplate
-586,76 kn od dana 30.6.2011 do isplate
-694,14 kn od dana 29.7.2011 do isplate
-644,45 kn od dana 31.8.2011 do isplate
-577,75 kn od dana 30.9.2011 do isplate
-570,59 kn od dana 31.10.2011 do isplate
-565,45 kn od dana 30.11.2011 do isplate
-597,26 kn od dana 31.12.2011 do isplate
-625,00 kn od dana 31.1.2012 do isplate
-628,71 kn od dana 29.2.2012 do isplate
-609,53 kn od dana 31.3.2012 do isplate
-622,49 kn od dana 30.4.2012 do isplate
-631,34 kn od dana 31.5.2012 do isplate
-616,44 kn od dana 30.6.2012 do isplate
-620,36 kn od dana 31.7.2012 do isplate
-609,18 kn od dana 31.8.2012 do isplate
-585,36 kn od dana 30.9.2012 do isplate
-611,11 kn od dana 31.10.2012 do isplate
-623,47 kn od dana 30.11.2012 do isplate
-614,47 kn od dana 31.12.2012 do isplate
-565,89 kn od dana 31.1.2013 do isplate
-607,16 kn od dana 28.2.2013 do isplate
-610,77 kn od dana 31.3.2013 do isplate
-594,59 kn od dana 30.4.2013 do isplate
-544,28 kn od dana 31.5.2013 do isplate
-543,00 kn od dana 30.6.2013 do isplate
-555,35 kn od dana 31.7.2013 do isplate
-575,17 kn od dana 31.8.2013 do isplate
-602,61 kn od dana 30.9.2013 do isplate
-588,46 kn od dana 31.10.2013 do isplate
-598,48 kn od dana 30.11.2013 do isplate
-609,84 kn od dana 31.12.2013 do isplate
-616,90 kn od dana 31.1.2014 do isplate
-631,84 kn od dana 28.2.2014 do isplate
-626,95 kn od dana 31.3.2014 do isplate
-610,42 kn od dana 30.4.2014 do isplate
-605,12 kn od dana 31.5.2014 do isplate
-607,52 kn od dana 30.6.2014 do isplate
-626,28 kn od dana 31.7.2014 do isplate
-642,07 kn od dana 31.8.2014 do isplate
-638,80 kn od dana 30.9.2014 do isplate
-652,46 kn od dana 31.10.2014 do isplate
-661,73 kn od dana 30.11.2014 do isplate
-656,27 kn od dana 31.12.2014 do isplate
-657,79 kn od dana 31.1.2015 do isplate
-657,79 kn od dana 28.2.2015 do isplate
-657,79 kn od dana 31.3.2015 do isplate
-657,79 kn od dana 30.4.2015 do isplate
-656,74 kn od dana 31.5.2015 do isplate
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 13.249,48 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 25. travnja 2022. godine, pa do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu se na dosuđeni parnični trošak dosudi zatezna kamata koja se do dana 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“
6. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu u cijelosti iz svih žalbenih razloga, a o žalbi je odlučivao Županijski sud u Zagrebu, koji je žalbu tuženika svojom presudom Gž-2480/2022-2 od 21. veljače 2023. odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1661/20-38 od 25. travnja 2022. godine, u dijelu pod stavkom I. izreke.
7. Protiv iste presude Županijskog suda u Zagrebu tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koja je tuženiku dopuštena, pa je tuženik podnio reviziju o kojoj je odlučujući Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio rješenjem poslovni broj Rev: 409/2024-2 od 08. svibnja 2024. godine kojim je ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2480/2022-2 od 21. veljače 2023. i presudu Općinskog suda u Zagrebu broj P-1661/20-38 od 25. travnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke ove presude i predmet u navedenom dijelu vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz odluku da će se odluka o troškovima u povodu revizije ostaviti za konačnu odluku.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u ovoj svojoj revizijskoj odluci navodi da su prema ocjeni sudova sporne odredbe ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su se u tom utvrđenju sudovi, primjenom odredbe čl. 502.c ZPP, pozvali na pravne učinke odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time postupljeno protivno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 97. ZZP/07, te suprotno odredbama ZOO/05.
9. Tuženica u reviziji, obrazlažući razloge važnosti za postavljeno pravno pitanje navodi da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 81. ZZP/03 (pravilno čl. 96. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora) kad su zaključili da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora jer ta odredba nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu niti u ovom pojedinačnom postupku. Naime, tuženica je predlagala izvođenje dokaza saslušanjem djelatnice tuženice, na okolnost pojedinačnog pregovaranja odnosno na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovorih odredbi, a sudovi su izvođenje tog dokaznog prijedloga ocijenili nepotrebnim, te su odluku utemeljili na odlukama donesenim u kolektivnom sporu.
10. VSRH navodi da odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog članka). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Isto je propisano odredbom čl. 96. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/07 koji se primjenjuje u ovoj parnici s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu.
11. Po ocjeni VSRH, na temelju odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 odnosno čl. 96. st. 4. ZZP/07, neovisno o utvrđenjima sudova u odlukama o zaštiti potrošača donesenim u kolektivnim sporovima, tuženici (trgovcu) je dopušteno, u pojedinačnom sporu dokazivati da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).
12. Slijedom iznesenog, VSRH daje odgovor na postavljeno pitanje na način da navodi da je protivan odredbi čl. 81. ZZP/03 (jednako kao i odredbi čl. 96. ZZP/07) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ugovora o kreditu) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedokinje koju je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pa da iz navedenog proizlazi da su sud prvog stupnja i sud drugog stupnja, pogrešno primijenili odredbu čl. 81. st. 4. ZZP/03 (odnosno odredbu čl. 96. st. 4. ZZP/07) i postupili protivno načelu procesne ravnopravnosti stranaka kad su neosnovano odbili dokazni prijedlog tuženice za saslušanje djelatnice banke na okolnost pojedinačnog pregovaranja, te su na taj način tuženicu onemogućili u raspravljanju, zbog čega su obje nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.
13. VSRH je odlučio da će u ponovljenom postupku sudovi uvažavajući pravno shvaćanje revizijskog suda o postavljenom pravnom pitanju, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.
14. Po navedenom ukidu postupak je vraćen ovom sudu na ponovnom odlučivanje u postupku poslovni broj P-4018/2024. u kojem tužitelj ustraje kod tužbe i tuženog zahtjeva koji specificira svojim podneskom od 12.09.2024. godine obzirom na uvođenje EUR kao nove službene valute Republike Hrvatske, te uz kune, precizira tužbeni zahtjev i u EUR prema fiksnom tečaju konverzije i postavlja tužbeni zahtjev kako slijedi:
„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.971,95 EUR / 37.461,12 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
2,60 € /19,59 kn od dana 30.6.2008 do isplate
1,32 € /9,91 kn od dana 30.9.2008 do isplate
17,44 € /131,42 kn od dana 31.10.2008 do isplate
6,64 € /50,00 kn od dana 30.11.2008 do isplate
20,56 € /154,88 kn od dana 31.12.2008 do isplate
22,68 € /170,92 kn od dana 31.1.2009 do isplate
23,65 € /178,18 kn od dana 28.2.2009 do isplate
21,00 € /158,19 kn od dana 31.3.2009 do isplate
21,81 € /164,36 kn od dana 30.4.2009 do isplate
17,70 € /133,37 kn od dana 31.5.2009 do isplate
14,67 € /110,53 kn od dana 30.6.2009 do isplate
15,48 € /116,60 kn od dana 31.7.2009 do isplate
17,07 € /128,63 kn od dana 31.8.2009 do isplate
16,93 € /127,59 kn od dana 30.9.2009 do isplate
15,32 € /115,42 kn od dana 31.10.2009 do isplate
18,35 € /138,24 kn od dana 30.11.2009 do isplate
20,78 € /156,56 kn od dana 31.12.2009 do isplate
24,23 € /182,58 kn od dana 31.1.2010 do isplate
23,44 € /176,61 kn od dana 28.2.2010 do isplate
28,13 € /211,96 kn od dana 31.3.2010 do isplate
27,24 € /205,25 kn od dana 30.4.2010 do isplate
28,97 € /218,30 kn od dana 31.5.2010 do isplate
43,98 € /331,39 kn od dana 30.6.2010 do isplate
40,89 € /308,12 kn od dana 31.7.2010 do isplate
50,33 € /379,23 kn od dana 31.8.2010 do isplate
47,07 € /354,66 kn od dana 30.9.2010 do isplate
41,83 € /315,14 kn od dana 31.10.2010 do isplate
52,89 € /398,52 kn od dana 30.11.2010 do isplate
66,97 € /504,61 kn od dana 31.12.2010 do isplate
57,00 € /429,49 kn od dana 31.1.2011 do isplate
60,84 € /458,40 kn od dana 28.2.2011 do isplate
56,39 € /424,86 kn od dana 31.3.2011 do isplate
57,20 € /430,96 kn od dana 30.4.2011 do isplate
76,04 € /572,93 kn od dana 31.5.2011 do isplate
77,88 € /586,76 kn od dana 30.6.2011 do isplate
92,13 € /694,14 kn od dana 29.7.2011 do isplate
85,53 € /644,45 kn od dana 31.8.2011 do isplate
76,68 € /577,75 kn od dana 30.9.2011 do isplate
75,73 € /570,59 kn od dana 31.10.2011 do isplate
75,05 € /565,45 kn od dana 30.11.2011 do isplate
79,27 € /597,26 kn od dana 31.12.2011 do isplate
82,95 € /625,00 kn od dana 31.1.2012 do isplate
83,44 € /628,71 kn od dana 29.2.2012 do isplate
80,90 € /609,53 kn od dana 31.3.2012 do isplate
82,62 € /622,49 kn od dana 30.4.2012 do isplate
83,79 € /631,34 kn od dana 31.5.2012 do isplate
81,82 € /616,44 kn od dana 30.6.2012 do isplate 82,34 € /620,36 kn od dana 31.7.2012 do isplate
80,85 € /609,18 kn od dana 31.8.2012 do isplate
77,69 € /585,36 kn od dana 30.9.2012 do isplate
81,11 € /611,11 kn od dana 31.10.2012 do isplate
82,75 € /623,47 kn od dana 30.11.2012 do isplate
81,55 € /614,47 kn od dana 31.12.2012 do isplate
75,11 € /565,89 kn od dana 31.1.2013 do isplate
80,58 € /607,16 kn od dana 28.2.2013 do isplate
81,06 € /610,77 kn od dana 31.3.2013 do isplate
78,92 € /594,59 kn od dana 30.4.2013 do isplate
72,24 € /544,28 kn od dana 31.5.2013 do isplate
72,07 € /543,00 kn od dana 30.6.2013 do isplate
73,71 € /555,35 kn od dana 31.7.2013 do isplate
76,34 € /575,17 kn od dana 31.8.2013 do isplate
79,98 € /602,61 kn od dana 30.9.2013 do isplate
78,10 € /588,46 kn od dana 31.10.2013 do isplate
79,43 € /598,48 kn od dana 30.11.2013 do isplate
80,94 € /609,84 kn od dana 31.12.2013 do isplate
81,88 € /616,90 kn od dana 31.1.2014 do isplate
83,86 € /631,84 kn od dana 28.2.2014 do isplate
83,21 € /626,95 kn od dana 31.3.2014 do isplate
81,02 € /610,42 kn od dana 30.4.2014 do isplate
80,31 € /605,12 kn od dana 31.5.2014 do isplate
80,63 € /607,52 kn od dana 30.6.2014 do isplate
83,12 € /626,28 kn od dana 31.7.2014 do isplate
85,22 € /642,07 kn od dana 31.8.2014 do isplate
84,78 € /638,80 kn od dana 30.9.2014 do isplate
86,60 € /652,46 kn od dana 31.10.2014 do isplate
87,83 € /661,73 kn od dana 30.11.2014 do isplate
87,10 € /656,27 kn od dana 31.12.2014 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 31.1.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 28.2.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 31.3.2015 do isplate
87,30 € /657,79 kn od dana 30.4.2015 do isplate
87,16 € /656,74 kn od dana 31.5.2015 do isplate
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.“
15. U ponovnom suđenju tužitelj ustraje kod ovako konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 12.09.2024. godine te kod svih svojih ranijih navoda. Nakon što je tuženik odustao od izvođenja personalnih dokaza istaknutih u ranijem tijeku postupka, tužitelj je odustao od personalnog dokaza vezano uz saslušanje tužitelja osobno kao stranke, predloženog 05.07.2024. godine.
16. Tužitelj potražuje troškove prema troškovniku dostavljenom u spis do zaključenja glavne rasprave, te na iste troškove potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.
17. U postupku u ponovnom suđenju nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda, ali odustaje od svih personalnih dokaza koje je istakao u ranijem tijeku ovog parničnog postupka, pa predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa. Tuženik potražuje troškove postupka prema troškovniku i na iste potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.
18. Sud je u ovom postupku proveo slijedeće dokaze: uvidom u ukupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u tijeku postupka u spis, provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o., te dopunsko očitovanje na prigovore tuženika po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa kako je tuženik u tijeku postupka, pa kako je tuženik u tijeku postupka po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske do zaključenja glavne rasprave iskazao da odustaje od svojih ranije istaknutih personalnih dokaza vezano uz saslušanje svjedoka, a tužitelj nakon toga odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, a stranke su predložile da se odluka donese temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi, 19. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), slijedeći upute iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude u ponovnom suđenju.
20. Nesporno je među strankama ovog spora da je dana 28.05.2008. godine sklopljen među strankama (tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik, tj. njegov prednik, kao kreditor) ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, da je isti ugovor sklopljen s namjenom kupovine novog motornog vozila. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.
21. Sporno je da li se radi o ništavim odredbama vezanjem ugovora uz valutnu klauzulu izraženu u CHF, da li tužitelj ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, da li se može utvrđivati ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da li se može neposredno primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku Kolektivne zaštite, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme sklapanja ugovora i da li je tužitelj bio adekvatno informiran o rizicima koje nosi valutna klauzula u CHF, da li je od utjecaja na odluku suda o meritumu spora činjenica da je ugovor solemniziran, da li se može isticati zahtjev za isplatom nakon što je prestao ugovorni odnos stranaka otplatom kredita, sporan je zatraženi tijek zateznih kamata, tj. da li tužitelj ima pravo na zatezne kamate od pojedine preplate čiji povrat traži, ili tek od utuženja.
22. Sud je utvrdio da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
23. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
24. Nadalje, sud je utvrdio da u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva; 12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva;
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu;
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu;
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
25. Nadalje, sud je utvrdio da prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
26. Sud je utvrdio da je i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj, poziva upravo na pravno utvrđenje iz citirane presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim, a koja presuda je potvrđena u navedenom dijelu vezano uz valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl . broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine.
27. Sud je utvrdio da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je slijedom iznesenog, sud utvrdio tuženikove prigovore o nemogućnosti direktne primjene citirane presude iz Kolektivnog spora neosnovanima u cijelosti, a posebno vezano uz odustanak tuženika od personalnih dokaza koje je ranije istaknuo radi utvrđenja okolnosti poštenosti istih odredbi, pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja o spornim dijelovima ugovornih odredbi, nakon čega je i tužitelj odustao od provođenja dokaza saslušanjem tužitelja osobno na iste okolnosti.
28. Slijedom utvrđenog, a imajući u vidu citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, ovom sudu nije bilo moguće u ponovnom postupku provesti personalne dokaze saslušanjem svjedoka ranije predloženog po tuženiku, jer je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao do zaključenja glavne rasprave, te od svih svojih ranije predloženih personalnih dokaza, a tužitelj je slijedom tog raspolaganja tuženika odustao od svog dokazanog prijedloga predloženog 05.07.2024. za saslušanjem tužitelja osobno. Kako je sud već davno izgubio sva inkvizicijska ovlaštenja u ovakvoj vrsti sporova, nije bilo moguće izvoditi personalne dokaze na okolnosti ranije predložene po tuženiku u tijeku ove parnice, kao i isticane u žalbenom i revizijskom postupku, pa je sud bez da bi odbijao personalne dokaze tuženika i tužitelja, obzirom na njihovo odustajanje od istih, morao donijeti odluku temeljem stanja spisa i provedenih dokaza, neovisno o uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Može se zaključiti da su obje parnične stranke odlučile da sud treba donijeti odluku bez izvođenja njihovih ranije predloženih personalnih dokaza, pa da je i u tome nastupila njihova ravnopravnost procesnih oružja, tj. procesnoj ravnopravnosti stranaka.
29. Nadalje, treba napomenuti da je i prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je teret dokazivanja da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo upravo na tuženiku, to je sud utvrdio da kroz ovaj parnični postupka tuženik isto nije dokazao, kao i što nije dokazao da je tužitelju u ovoj parnici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a temeljem cjelokupnog provedenog dokaznog postupka.
30. Potrebno je istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
31. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, te imajući u vidu dokaze provedene u ovoj pojedinačnoj parnici i teret dokazivanja kao značajan postulat procesnog prava, ovaj sud nalazi utvrđenim i dokazanim po tužitelju osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, pozivanje tuženika na financijski Bilten br. 12. HNB-a, kao i druge tekstove i navode tadašnjeg guvernera o CHF i ugovaranju kredita vezanjem uz tu valutu obveze vraćanja kredita, te sam iznos kredita, nije štivo koje bi, prema utvrđenju ovog suda bilo dostupno širokom auditoriju, pa tako i tužitelju, te tuženik u ovoj parnici nije dokazao da bi u ovom konkretnom slučaju sporni dijelovi ugovornih odredbi vezanjem kredita uz valutu CHF bile različite od onih koje su obuhvaćene pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.
32. Nadalje, ustaljena sudska praska ukazuje i na to da sama činjenica namjene potrošačkog kredita (nenamjenski, stambeni, za kupnju motornog vozila) nije od značaja za utvrđenje ništetnosti ugovornih dijelova koji predmetni kredit i obvezu tužitelja vezuju uz valutu CHF, jer je nesporno da tuženik nije upozorio tužitelja na povećani rizik tužitelja uzimanjem kredita s valutnom klauzulom u CHF, a ne npr. u EUR, jer tužitelj, kao niti drugi prosječni potrošači, nisu znali, niti su mogli znati, da Hrvatska narodna banka ne štiti kretanje tečaja CHF u kunama, kao što to je radila i radi u odnosu na tečaj EUR-a i kuna.
33. Sud je utvrdio da u odnosu na razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, solemnizaciju ugovora i sl., spoznaju tužiteljica o značenju povećanog rizika vezanjem kredita uz CHF, kao prosječnog potrošača i poslovno sposobne osobe, kao i činjenicu da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu koristio za kupnju osobnog vozila, nisu od značaja za utvrđenje suda da se radi o ništetnim dijelovima ugovora o kreditu, kako je to sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje vezano uz utvrđena iz pravomoćne presude donesene u Kolektivnom sporu, te na isto nije od utjecaja da se tužitelj odlučio baš za ovaj ugovor, a ne neki drugi koji je u to doba nudio tuženik. Stavljanje ništetnih dijelova odredbi ugovora u tipski ugovor s nepoštenim odredbama koje stvaraju neravnotežu ugovornih strana iz istog ugovora, te su time dijelovi tih ugovornih odredbi i ništetni, je bitno za odluku suda o tužbenom zahtjevu tužitelja, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelju objasnio ovaj rizik, vezano uz valutu CHF i tako ugovorenu valutnu klauzulu, niti je tužitelja na to upozorio, pa tako tužitelj nije imao niti mogao imati potpunu informaciju o riziku koji nosi takva ugovorna odredba, a što se u konačnici pokazalo kroz znatno povećanje anutiteta otplate kredita, a na takav rizik prosječan potrošač, prosječna poslovna osoba ne bi pristala, što je bilo i moralo biti poznato tuženiku, kao što mu je to poznato i sada. To je očito i bio razlog da se tipskim ugovorom i plasmanom ovakvog i ovakvih kredita, iskoristi dobra vjera korisnika kredita, tj. potrošača, pri čemu tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom ugovorene promjene isključivo odlukom tuženika, ili da odustane od takvog prethodnog odabira.
34. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF prema srednjem tečaju tuženika u kunama, na dan isplate kredita, te njezine promjene prema tečaju vezano uz dospjelost i plaćanje pojedinog anuiteta, te je sud direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio kao prethodno pravno pitanje, da je vezanjem ugovora uz valutu CHF i promjenu njezina tečaja prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita (visina isplate), te na dan dospjelosti pojedinog anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunama na svaki pojedini dan dospjelosti, tj. uplate po tužitelju anuiteta, a sve kao u čl. 2. i čl. 4. predmetnog potrošačkog ugovora, ništetno, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, a uz navedeno je sud utvrdio da tuženik nije dokazao da dijelovi ugovornih odredbi na koje upire tužitelj u ovoj parnici su sadržajno, svojim značenjem i učinkom u bitnome različite od onih koje su utvrđene ništetnim u pravomoćnoj odluci donesenoj u postupu kolektivne zaštite potrošača.
35. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunama na dan pojedine uplate anuiteta i iznosa obračunatog prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunama na dan isplate ugovora.
36. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom predloženim po tužitelju: da se provede financijsko vještačenje sa zadatkom da vještak utvrdi kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konačne otplate 31.05.2015.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita; te zadatak predložen po tuženiku da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 09,28%.
37. Sud je utvrdio da financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. navodi u svom nalazu da je tužitelj j dana 28.05.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-300/2008 s kreditorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (slijednik je Addiko bank d.d.) sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita OT, Kreditor Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor/ kreditna parija 016-300/2008, Datum ugovora: 28.5.2008, Iznos kredita: 22.394,00 CHF, Tečaj CHF na dan isplate kredita: 4,458, Rok otplate (mjeseci): 84, Rok otplate godine: 7, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan): 6,50%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti: 332,54 CHF, Iznos anuiteta na dan isplate kredita: 1.482,46 kn, Ugovoreni tečaj za otplatu: srednji tečaj HAAB na dan plaćanja, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 6,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseci. Kredit je isplaćen dana 29.05.2008.g.
38. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 30.06.2008.g., u iznosu od 332,54 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.482,46 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Kredit se otplaćuje po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja.
39. Iz izračuna visine potraživanja sud je utvrdio da je istu sudski vještak prikazao izračune na prijedlog tužitelja i na prijedlog tuženika, prema zadacima koje mu je dao sud. Na osnovi detaljno prikazanih izračuna i načina izračuna po zadacima koje su predložile obje stranke, a vještaku dao sud, sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. mišljenja na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije:
40. Ad 1) Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, te pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope na štetu tužitelja ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 37.461,12 kn (stupac ‘19’ Tabele 1 nalaza). Međutim, ukoliko se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u većem tečaju prilikom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, primijenjeno na početni anuitet, iznosi 36.603,55 kn (stupac ‘17’ Tabele 1 nalaza)
41. Ad 2) Pod pretpostavkom da je tuženik imao u ponudi kredite u kunama koji bi bili ponuđeni i odnosili se na konkretnog tužitelja te da je kamatna stopa bila istovjetna kamatnoj stopi koja se iskazuje u podatcima HNB Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini, te pod pretpostavkom da bi tužitelj udovoljavao kreditnoj sposobnosti za odobrenje kredita u kunama te da bi i prihvatio uvjete za kredit u kunama, početna kamatna stopa bi bila 9,28 % godišnje a ne 6,50 % koliko je bila po ugovoru te bi inicijalni iznos anuiteta iznosio 1.620,43 kn a ne 1.482,46 kn koliko je iznosio na dan isplate kredita u CHF, odnosno kamatna stopa bi bila veća te bi i početni anuitet u kunama bio veći za 9,31%.
42. Tužitelj nije imao nikakvih primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, dok tuženik istome prigovora i predlaže dopunsko očitovanja financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o., pa je sud na prijedlog i prigovore tuženika odredio provođenje dopunskog vještačenja, iz kojeg je sud utvrdio da financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. dopunski se pismeno očituje.
43. U tom svom dopunskom očitovanju vještak ističe da tuženik navodi da je vještak napravio izračune, jer je tako navedeno u zadatku vještaku te da je sud pogrešno odredio zadatak kao i da je sud kao početnu kamatnu stopu morao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke.
44. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja financijski vještak navodi da je sud rješenjem P-1661/20-17 odredio zadatak vještaku sukladno raspravnom rješenju od 10.12.2020.g. te da je vještak u skladu s istim izvršio sve tražene izračune.
45. Tuženik smatra i da je nalaz i mišljenje vještaka neobrazložen, jer sadržava jedino tablice u kojem su uneseni određeni brojevi bez ikakvog objašnjena na koji način i kakvim izračunom je vještak došao do takvih podataka, odnosno brojeva, a s tim u vezi vještak se očituje da je način izračuna razvidan u samom nalazu (str. 2 i 3. te str 7.) te je u tabelama koje sadrže izračune iz numeracija koje se nalaze ispod naziva svakog stupca svake pojedine tabele razvidno kako je vještak izvršio izračun. 46. Tuženik nadalje naglašava kako je vještak trebao kao početnu kamatnu stopu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke, a zbog čega predlaže da se vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o krediti, a s tim u vezi vještak navodi da je upravo primjenu kamatne stope od 9,28% zatražio sam tuženik (podnesak tuženika od 20.08.2020. pod točkom petom istog podneska, odlomak drugi lista spisa 470.) pa je nejasno zašto sada prigovara. Nadalje, iako tuženik nigdje ne specificira o kojem točno biltenu HNB-a bi bila riječ, ističe se da je izračun napravljen korištenjem Tablica kamatnih stopa koje objavljuje HNB, a što je vještak i naveo u svom Nalazu na str. 7. Stoga je vještak izvršio izračune i primjenom kamatnih stopa HNB-a, a što je razvidno iz Tabele 2. s napomenom da je riječ o vaganim prosjecima svih kamatnih stopa. Dodatno se ističe da se navedene kamatne stope ne odnose niti na stvarne kamatne stope koje bi moguće imao u ponudi tuženik, a niti se odnose na stvarnog tužitelja. Vještak napominje da s obzirom da je predmet spora razlika koju je tužitelj platio zbog promjene tečaja, nejasno je kako bi se valutna klauzula mogla primijeniti i na kunski kredit.
47. Sud je utvrdio da slijedom navedenog u dopunskom očitovanju je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. napomenuo da je izvršio sve tražene izračune te stoga ostaje pri svom nalazu i mišljenju u cijelosti.
48. Tužitelj na ovo dopunsko vještačenje ne stavlja primjedbi, a tuženik do zaključenja glavne rasprave navodi da nema daljnjih dokaznih prijedloga za financijskog vještaka, kao i da tuženik nije istakao prigovor prijeboja.
49. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti, kao i pisanu dopunu istog, jer je objektivno, detaljno obrazloženo, te dodatno obrazloženo u povodu tuženikovih prigovora, pa je sud utvrdio da je isto zasnovano na spisu priležećoj dokumentaciji, kao i u cijelosti sačinjeno u skladu s pravilima znanosti i struke.
50. Sud je utvrdio da iz financijskog nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 37.461,12 kn s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenim zahtjevu od dana 26.03.2021. godine, te da je isto u toj visini zatraženo po tužitelju i u ponovnom suđenju nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao u specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku tužitelja od 12.09.2024. godine, gdje je tužitelj samo svoje potraživanje utvrđeno u provedenom financijskom vještačenju, a navedeno u podnesku od 26.03.2021. godine prikazao i u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, kao u ukupnom iznosu od 4.971,95 EUR, tako i visine pojedinačnih potraživanja iskazavši ih i u EUR.
51. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka, to je isti valjalo u prihvatiti i dosuditi tužitelju kao u izreci ove presude donesene u ponovnom suđenju.
52. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
53. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
54. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
55. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
56. Kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, što je bio dan 04.04.2012. godine, a zastara je iznova počela teći od dana 14.06.2018., te se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a tužba u ovoj pravnoj stvari koja je podnesena 19.03.2020. preporučenom poštanskom pošiljkom podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, te njezino podnošenje je iznova prekinulo tijek zastarnog roka, sud je utvrdio da je tuženikov prigovora zastare neosnovna u cijelosti. Sud je utvrdio da je najstarije potra5ivanje tužitelja u tužbi dospjelo s danom 30.06.2008. godine, a u specifikaciji tužbenog zahtjeva od dana 26.03.2021. godine, učinjenoj nakon provedenog financijskog vještačenja s kojim je tužbeni zahtjev usklađen, najstarije potraživanje tužitelja i tamo dospijeva s danom 30.06.2008., te da niti za jedno bilo glavno bilo sporedno potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara prije prekida dana 04.04.2012., te da nije u zastari niti nakon toga, obzirom na to kada je nastupila pravomoćnost presude u kolektivnom sporu, kada je podnesena tužba i kada dospijevaju potraživanja tužitelja, kao i kada je izvršena specifikacija i uređenje tužbenog zahtjeva, jer za ovu vrstu potraživanja, primjenom utvrđenih stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i zakonske propise već više puta citirane, zastara nastupa tek s danom 14.06.2023. godine, ne ranije.
57. Sud je na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom već ranije citiranih odredbi ZPP-a, kao i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrdio da cijeli tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari niti u odnosu na glavno niti na sporedna novčana potraživanja, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjenom odredbi u smislu odredbi čl. 1111, te u vezi odredbe čl. 225, kao i odredbe čl. 223, čl. 214., čl. 215., 216, 241., kao i odredbe čl. 1115. - sve ZOO-a, sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, te utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru, neosnovanim u cijelosti.
58. Obzirom da su ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 i čl. 29. st. 1. – sve ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi vezanjem ugovora uz valutu CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju.
59. Nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja bez osnove, za sud je u ovoj pravnoj stvari neupitna, a tuženikov prigovor vezan uz po tužitelju zatraženi tijek zatezne kamate od svakog pojedinog stjecanja po tuženiku, neosnovanim u cijelosti, te je sud temeljem ranije navedenih činjeničnih i pravnih utvrđenja, tužitelju dosudio i zateznu kamatu kako je ista zatražena na pojedine mjesečne iznose stečene po tuženiku bez osnove, od dana kada je tužitelj iste tuženiku platio, pa do isplate, a sve kao u izreci ove presude.
60. Slijedom navedenog dakle prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, zajedno sa zateznim kamatama kako su iste zatražene prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.03.2021. godine, a kako je to sud presudio u izreci.
61. Treba napomenuti da sam Zakon o obveznim odnosima (ZOO) nesporno dopušta ugovaranje valutne klauzule kao u čl. 22., ali sud je utvrdio da nije dopušteno u spornom razdoblju, kako je to navedeno, ugovarati valutu CHF u valutnoj klauzuli, kako je to sud već ranije obrazložio, a temeljem utvrđenja iz pravomoćne presude iz Kolektivnog spora iz svih već ranije navedenih i obrazloženih razloga.
62. Nadalje, sud je slijedom svega iznesenog, prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, kao u podnesku tužitelja od 26.03.2021. godine, te zbog promjene valute Republike Hrvatske kao u ponovnom suđenju podneskom od 12.09.2024., jer ista čini usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, na što tužitelj ima pravo u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, te u vezi odrede čl. 191 st. 2. ZPP-a, pa bi svako protivljenje tuženika vezano uz isto sud utvrdio neosnovanim u cijelosti.
63. Treba napomenuti da su opći akti tuženika sastavni dio Ugovora o kreditu stranaka u ovom sporu u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, ali isti nisu od utjecaja na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2. i čl. 4. predmetnog Ugovora, kao niti za odluku suda o cijelom meritumu spora.
64. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je primjenom odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05) za period do 31.07.2015. godine, a za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.
65. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, trošak sudske pristojbe na tužbu, sudske pristojbe na presudu te troška financijskog vještačenja.
66. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 26.07.2020., podnesak 07.09.2020., ročište 10.12.2020., podnesak 31.01.2021., podnesak 26.03.2021., podnesak 26.05.2021., ročište 18.03.2022., podnesak 12.09.2024. i ročište 05.12.2024. - svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; što čini ukupno 1000 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.000,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos od 500,00 EUR, te čini zbir od 2.500,00, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 94,55 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 96,17 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 2.889,80 EUR i dosuđen tužitelju kao u izreci ove presude, koji trošak je tužitelju dosuđen u cijelosti, jer u ovoj parnici nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u ukupnom parničnom postupku zbog kojeg nisu nastali posebni parnični troškovi, dok je u ponovljenom suđenju u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a vodeći računa da je ovom prilikom trebalo odlučiti o ukupnosti parničnih troškova nastalih u cijelom parničnom postupku.
67. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na dosuđeni parnični trošak tekuću od presuđenja pa do isplate, tj. od dana 20. siječnja 2025. godine, pa do isplate, primjenom odredbe čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona, a kao u izreci ove presude.
68. Slijedom svega iznesenog, nakon provođenja i ovog ponovnog suđenja, slijedeći upute Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 20. siječnja 2025. godine
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Zagrebu.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
