Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-258/2023-40

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., po punomoćniku odvjetniku Boris Hlatki iz Vukovara, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku odvjetniku Maja Čuljak iz Zagreba, radi obvezno-isplata, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 13. prosinca 2024. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 9011838357., od 29. kolovoza 2006. godine, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 23.630,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 9011838357., od 29. kolovoza 2006. godine, koji je zaključen između tužiteljice NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke, te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., da tužiteljici NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati preplaćene razlike valutnog tečaja 904,78 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15,33 eura od 03.10.2013. do isplate,

- na iznos od 35,87 eura od 06.11.2013. do isplate,

- na iznos od 35,86 eura od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 17,49 eura od 14.01.2014. do isplate,

- na iznos od 51,56 eura od 06.02.2014. do isplate,

- na iznos od 30,96 eura od 05.03.2014. do isplate,

- na iznos od 31,22 eura od 04.04.2014. do isplate,

- na iznos od 31,85 eura od 29.05.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.06.2014. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 04.07.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 06.08.2014. do isplate,

- na iznos od 30,98 eura od 04.09.2014. do isplate,

- na iznos od 30,96 eura od 06.10.2014. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.11.2014. do isplate,

- na iznos od 31,01 eura od 04.12.2014. do isplate,

- na iznos od 30,94 eura od 08.01.2015. do isplate,

- na iznos od 51,39 eura od 05.02.2015. do isplate,

- na iznos od 30,95 eura od 05.03.2015. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 03.04.2015. do isplate,

- na iznos od 30,94 eura od 06.05.2015. do isplate,

- na iznos od 30,99 eura od 03.06.2015. do isplate,

- na iznos od 31,01 eura od 06.07.2015. do isplate,

- na iznos od 61,30 eura od 27.08.2015. do isplate,

- na iznos od 34,90 eura od 04.09.2015. do isplate,

- na iznos od 34,86 eura od 07.10.2015. do isplate

- na iznos od 34,89 eura od 05.11.2015. do isplate,

- na iznos od 34,64 eura od 07.12.2015. do isplate,

obračunatim po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.736,25 eura od zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2025. pa do isplate, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.365,01 eur.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. lipnja 2023. navodi se da su tužitelj i tuženik dana 29. kolovoza 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9011838357., solemniziranog 04. rujna 2006. godine kod Javnog bilježnika Fedora Paunovića iz [adresa], broj ovjere: OU- 214/06 ., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 23.630,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita.

1.1. Tužiteljica i Privredna banka Zagreb d.d. su dana 17. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011838357., a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. U vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

1.3. Tužiteljica i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. su dana 13. rujna 2016. godine su sklopili II. Dodatak Osnovnom ugovoru, a dana 10. srpnja 2017. godine sklopili su III. Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 9011838357. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope u skladu sa internom odlukom banke-tuženika, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužiteljici, od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana podnošenja tužbe ostao tužiteljici u obvezi isplatiti novčani iznos od 2.873,78 eur /21.652,48 kn koji je od nje naplatio bez valjane pravne osnove.

1.4. Predmetnim ugovorom (točka 7. ) ugovoreno je da će se povrat kredita izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Tužiteljica smatra da je takva odredba ugovora ništeta obzirom da je ista mijenjala, a tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Predmetnim ugovorom ( točka 4. ) ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, a koja se s početnih 4,75% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužiteljici jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.4. Dakle, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.5. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine i Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine.

1.6. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedi kokolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.7. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

1.8. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ VI. Dakle, ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, u ovom slučaju tužitelju bila je nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama i to općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neuporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezani uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti osporava pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja.

2.1. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru. II. Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010549167 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK). 2 Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos- 1/2019- 36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli !! Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010549167, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan.

2.2. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) . Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru.

2.3. Tužitelj ističe sa slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena.

2.4. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.5. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj.

2.6. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. 2.7. Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., N, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

2.8. Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj.

2.9. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu broj 9011838357 od 29.8.2006. solemniziran po javnom bilježniku 4.9.2006., prvi dodatak ugovoru o kreditu od 28.8.2007. , dodatak ugovoru o kreditu od 17.12.2015., treći dodatak ugovora o kreditu od 10.7.2017., plan otplate kredita, pregled uplata po kreditu, novi plan otplate od 15.8.2017., obavijesti o promjeni kamatne stope (2x), pismeni i usmeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka sa pismenim očitovanjem vještaka, iskaz tužiteljice, dopuna nalaza i mišljenja od 7.11. 2024, usmeni nalaz.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci kreditora i čl. 7. kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ugovora o kreditu broj: 9011838357 od 29.8.2006., te da se naloži tuženiku da plati tužitelju preplaćeni iznos od 904,78 eura sa zakonskom kamatom na pojedinačne iznose.

4.1. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istakao je prigovor radi prebijanja i to u odnosu na utvrđenu razliku koja je priznata u provedenoj konverziji, te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporedno određuje tužitelj, a koje će urediti i specificirati tuženik nakon provedenog vještačenja. Nakon provedenog vještačenja tuženik nije postavio određen iznos u prijeboj prigovorom radi prijeboja tako da sud o takvom prigovoru koji nije određen ne može meritorno odlučiti. Naime, relevantna sudska praksa je zauzela stajalište da je tuženik dužan staviti određen zahtjev i potom sud u izreci presude donijet će odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP-a) čl. 338. st. 3. ZPP-a.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, da li činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu po kojem je izvršena konverzija kredita tako što se primjenu valutne klauzule vezane uz CHF zamijenilo primjenom valutne klauzule vezane za EUR utječe na pravo tužitelja da zahtijeva temeljem ništetnih odredbi povrat preplaćenih iznosa po osnovu stjecanja bez osnove i da li je nastupila zastara.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi iz ugovora da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 9011838357 od 29. kolovoza 2006. . prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.630,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 240 mjeseci.

7. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je tužena Privredna banka d.d Zagreb . u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

7.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

7.2.Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

7.3. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8. Sud je prihvatio prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje kako bi riješila stambeno pitanje i tužiteljica tada nije imala otvoren obrt niti je kredit služio za neku poslovnu aktivnost. Osim toga sud je iz iskaza utvrdio da službenik banke nije upozorio tužiteljicu na rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je dao prikaz porasta mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja, kao što nije bilo pregovora oko promjenjive kamatne stope niti je tuženik prije promjene tečaja i kamatne stope pregovarao sa tužiteljicom. Iz iskaza je sud utvrdio da je tužiteljica prihvatila zaključiti Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija jer je dobila informaciju da će banka tužiteljici priznati dio preplate kao i iz razloga što je tečaj EUR u odnosu na kunu bio stabilan, te iz razloga što se navedenim dodatkom nije odrekla daljnjih potraživanja prema banci. Kako je iskaz dat na logičan i uvjerljiv način sud je isti prihvatio kao istinit.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja. Osim toga i odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu navodi da je namjena kredita kupovina stambenog objekta i adaptacija.

10. Na temelju Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje ZID ZPK) tuženik i tužitelj su dana 17. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011838357, kojim stranke suglasno utvrđuju da je između parničnih stranka sklopljen osnovni ugovor o kreditu dana 29. kolovoza 2006. na iznos od 23.630,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove. Stranke suglasno konstatiraju da se dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način propisan Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.1. U drugom članku ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz čl. prvog st. prvi ovog Dodatka, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur s stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunato sukladno čl. 19. c. navedenog zakona kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu iz članka prvog ovog dodatka koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. i založni dužnik odnosno tužitelj potvrđuje da mu je banka dostavila izračun konverzije sa dokumentacijom sukladno čl. 19 e stavka trećeg navedenog zakona, te potpisom ovog dodatka izjavljuje da je suglasan sa prihvatom izračuna konverzije izjavljenog od strane korisnika kredita.

10.2. U članku trećem ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.453,83 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke kao i da iznos preplate iznosi 1.194,61 eur , a koji iznos se sukladno čl. 19 c st. prvog točke pete zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.123,83 kn.

10.3. U članku četiri ugovorne strane suglasno utvrđuju da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja ovog dodatka, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF i potpisom ovog dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenih iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur, utvrđenog novim otplatnim planom iz čl. šestog ovog dodatka iznosi 39,16 eur, te se smatra preplatom.

10.4. U članku pet ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iz članka trećeg i četvrtog ovog dodatka iznos od 1.233,77eur što preračunato u kune sukladno zakonu po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.422,92 kn, da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eur koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u eur utvrđenog u ovom otplatnom planu, iz čl. šestog ovog dodatka namirivati preplatom sve dok se ovaj iznos preplate u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% ukupnoj zbroja anuiteta u valutnoj klauzuli EUR preostalih na dan sklapanja dodatka prema novom otplatnom planu.

10.5. U članku šest ugovorne strane suglasno utvrđuju uzevši u obzir sve navedeno preostali iznos ne otplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 10.284,77 eur , te se preostali iznos ne otplaćene glavnice kredita uvećano za kamatu iz članka sedmog ovog dodatka korisnik kredita obvezuje platiti u preostalih 129 mjesečnih anuiteta na dan sklapanja ovog dodatka, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur. Mjesečni anuitet na dan sklapanja ovog dodatka iznosi 108,43 eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke.

10.6. Člankom 11. navodi se da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora koji ovim dodatkom nisu mijenjani ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog dodatka, te je dodatak potpisan od strane tužitelja i založnog dužnika, osobnog bankara tužene banke i voditelja poslovnice.

11. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da je sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darija Dumančić utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID i ZPK. Naime, dopunom nalaza i mišljenja od 7. studenog 2024. sud je utvrdio da je tuženik umanjio svoje potraživanje za iznos preplate od 1.233,77 eura u vremenskom razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019. odnosno kroz 38 anuiteta tako što je tužiteljica u tom razdoblju plaćala 50% mjesečnog anuiteta. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da se o tome Vrhovni sud još nije izjasnio u istovrsnim predmetima.

11.1. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

11.2. Sklapanjem Dodatka ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora, te je navedena konverzija izvršena ZID ZPK, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno naknadno sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita i postiže sporazum iz čl. 19 c točka 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon.

11.3. Potpisivanjem Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (osim za iznos koji je priznat) budući se ni odredbama ZID ZPK a niti navedenim dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same mijenjale nepošteno kamatne stope i mijenjale tečaj na štetu potrošača . Razlog donošenja ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti eur.

11.4. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istači da se korisnik kredita ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

11.5. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljenija je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023., presuda ŽS u Puli br. Gž-1238/2023-4 od 13.11.2023. S druge strane Županijski sudovi u kojima su uvažili žalbu tužene banke učinili su to iz razloga što je prvostupanjski sud suprotno navedenom rješenju Vrhovnog suda ocijenio konverziju nezakonitom, a s druge strane izračun preplate nije umanjen za iznose koji su tužitelju priznati u konverziji, a što je svakako trebalo učiniti. Dakle postoji novija sudska praksa u odnosu na onu na koju se poziva tuženik.

12. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije upozorio tužitelja na parametre promjene kamatne stope, a niti je kasnije tuženik mijenjao kamatnu stopu na temelju pregovora sa tužiteljem uvažavajući obostrane interese, a ne samo interes tuženika da kamata bude veća zbog čega je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama kada je tuženik dizao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do značajnog rasta mjesečnog anuiteta. Stoga je za zaključiti da tužitelj nije imao utjecaj na odredbu iz čl. 4.1. ugovora o kreditu kojom je ovlašten tuženik na promjenu kamatne stope pa je riječ o unaprijed formuliranoj odredbi koju je tuženik koristio za dizanje kamatne stope što ukazuje da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pa slijedom toga i ništavoj.

14. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

15. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

16. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

17. Ocjenjujući ugovornu odredbu u čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Banka je bila dužna da objasni i upozori tužitelja koliko će navedene promjene utjecati na mjesečni anuitet, a kako o tome banka nije pružila nikakve dokaze da je to učinila očigledno je da je tužitelju ponuđen unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu na čije uvjete tužitelj kao slabija stranka nije mogao utjecati. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

18. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

19. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr. 20. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju su bile jasne i uočljive ali tužitelju nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 VM od 23. travnja 2015.).

22. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenu kamatne stope po odluci tuženika i valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope.

23. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

24. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić dipl. ekonomista koji je sačinio nalaz i mišljenje i dopunu od 7. studenog 2024. temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je preplata svako mjesečnih rata nastalih zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na dan isplate u razdoblju od dana zaključenja ugovora pa do dana zaključivanja dodatka ugovora o konverziji 17. prosinca 2015. umanjeno za novčani iznos priznat u konverziji u skladu s čl. 171., 172. i 202 ZOO kojim je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, a kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 904,78 eura kako je vidljivo na str,.

12. i 13. u koloni 10 nalaza i mišljenja,

- iz pregleda uplata proizlazi da je tuženik tužitelju temeljem dodatka ugovora o kreditu umanjio svoje potraživanje u vremenskom razdoblju od svibnja 2016. do svibnja 2019. kroz 38 anuiteta kako je to naprijed navedeno.

24.1. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po višem tečaju CHF u odnosu na početno ugovoreni, i iznos koji je tužitelju priznat konverzijom, te iznos preplate koji tuženik nije priznao i koji je predmet zahtjeva tužitelja za isplatom.

25. Tuženik po ocjeni ovog suda paušalno osporava nalaz i mišljenje financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu da je temeljem dokumentacije koja prileži spisu utvrđen ukupan iznos preplate, iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju i u kojem razdoblju, te preostali iznos preplate koji je tuženik neosnovano naplatio tužitelju i koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju obzirom da je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i to s obzirom na način na koji je tuženik ugovarao tu odredbu ugovora i kasnije mijenjao tečaj na štetu tužitelja. Izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbe čl. 1. ugovora o kreditu jer to i nije bio cilj navedene zakonodavne intervencije koja je obvezu tužitelja ukoliko prihvati konverziju vezala valutnom klauzulom za valutu Eur kod kojih nije bilo oscilacija u tečaju. Stoga iako je konverzija provedena na zakonit način to ne oduzima pravo tužitelju da u slučaju kad se utvrdi ništetnost navedene ugovorne odredbe da zahtijeva povrat preplaćenih iznosa temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. Kako je o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud RH potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu svojom presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. to znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli teče tek od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila jer je posljednji dan glede obvezno pravnog zahtjeva bio 15. lipnja 2023., te je prigovor zastare neosnovan. Na tužbene zahtjeve kojim se zahtijeva utvrđivanje ništetnosti ne teče zastara jer je odredbom čl. 328. ZOO propisano da pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

27. Slijedom navedenog kako tužitelj u svom podnesku od 23. srpnja 2024. zahtijeva isplatu po preplati vezano za tečaj CHF ukupan iznos od 904,78 eura koji zahtjev je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je isti prihvatio u cijelosti sa pojedinačnim iznosima koji daju ukupan utuženi iznos. .

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (NN 35/05 i dr.) . Kamata teče na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

29. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu promjene visine tečaja valute CHF na štetu tužitelja iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

30. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

31. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

VPS je kod podnošenja tužbe bio 2.873,78 eura a od 23. 7.2024. je 904,78 eura. Kako u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnom udovoljenju zahtjeva tužitelja, to nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva. Takvo stajalište zauzima relevantna sudska praksa pa i VSRH u svom rješenju broj Rev- 216/2021 -2 od 25. svibnja 2021. kojim je odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu. Stoga je tužitelju obračunat trošak od podnošenja tužbe do smanjenja tužbenog zahtjeva prema VPS-u sa kojim je uspio u sporu.

Tužitelj zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe 150,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 18.3.2024. iznos od 150,00 eura, ročište od 22.4.2024. iznos od 150,00 eura, sastav obrazloženi podneska od 23.7.2024. iznos od 150,00 eura, ročište 1.10.2024. iznos od 150,00 eura, obrazloženi podnesak od 27.11.2024. iznos od 150,00 eura, ročište 13.12.2024. 150,00 eura, ročište za objavu presude 75,00 eura, ukupno 1.125,00 eura, PDV 281,25 eura, trošak vještačenja 330,00 eura, ukupno 1.736,25 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 11.4.2024. jer od 18.3.2024. do 11.4.2024. u postupku nisu izvedeni novi dokazi na koje bi se tužitelj trebao očitovati, odnosno tužitelj se u podnesku od 18. 3.2024. mogao očitovati o svim navodima tuženika, pa nije bilo potrebe za sačinjavanjem podneska od 11.4.2024. i trošak koji nije nužan sukladno čl. 155. st. 2. ZPP-a stranci se ne nadoknađuje. Tužitelju ne pripada trošak sastava ostalog podneska od 24.4.2024. kojim je obavijestio sud o uplati predujma za vještačenje jer nije riječ o nužnom trošku s obzirom da je računovodstvo suda dostavilo u predmet karticu iz koje je vidljiva uplata. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja smanjenjem zahtijeva, a niti je odmah zatražio trošak na ime povučenog dijela u visini smanjenja zahtjeva što ima za posljedicu da tuženik nema pravo na naknadu troška jer je tužitelj po drugom VPS-u u cijelosti uspio u sporu, te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troška 3.365,01 eur. Ovakvo stajalište zauzela je i sudska praksa npr. u rješenju ŽS u Zadru Gž R-81/2023-2 od 29. svibnja 2023. Osim toga VSRH u svom rješenju Rev-1216/2022-2 od 3. rujna 2024. između ostalog navodi:"Nije bilo moguće tuženiku odrediti (razrezati) trošak koji bi se odnosio samo na povučeni dio kako je to učinio drugostupanjski sud, jer u tom dijelu nema jasno obrazloženog i određenog zahtjeva te stranke." Naime u navedenoj odluci tuženik je predao troškovnik kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva.

U Vukovaru, 20. siječnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Boris Hlatki iz Vukovara

2. Tuženiku po punomoćniku Maja Čuljak