Poslovni broj: UsI-4197/24-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 20. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/24-01/03203297336, URBROJ: 341-99-05/3-24-001897 od 04. rujna 2024. godine i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-03/20- 02/03203297336, URBROJ: 341-25-05/3-20-131028 od 29. rujna 2021. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je u ponovljenom postupku dužno postupiti po pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 04. rujna 2024. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 29. rujna 2021. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim joj je u ponovljenom upravnom postupku (pokrenutom obnovom po službenoj dužnosti 26. kolovoza 2016. godine) počevši od 01. prosinca 2012. godine određena visina obiteljske mirovine od 3.500,00 kn, s daljnjim usklađivanjima i isplatom tako usklađene mirovine od 01. rujna 2016. godine.

Tužiteljica u tužbi iznosi niz prigovora, od kojih će oni bitni biti izneseni u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita.

Na temelju dostupne materijalne dokumentacije sud utvrđuje da je tužiteljici još rješenjem od 06. studenog 2007. godine po tadašnjem mirovinskom propisu bilo počevši od 01. ožujka 2007. godine priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza njezinog supruga, ali bez isplate te mirovine jer je tužiteljica tada bila zaposlena. Žalba protiv tog rješenja je odbijena 17. travnja 2009. godine, a tužbu u upravnom sporu je odbio tadašnji Upravni sud Republike Hrvatske presudom Us-6846/09 od 30. studenog 2011. godine.

Rješenjem od 11. siječnja 2008. godine je tužiteljici bila uspostavljena isplata mirovine s danom 31. prosinca 2007. godine, jer je tog dana prekinula radni odnos. Tužiteljica je 19. studenog 2012. godine zatražila obnovu ranije spomenutog upravnog postupka u kojem joj je bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu, uz dokaz da joj je u posebnom upravnom postupku i upravnom sporu priznat status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i pravo na osobnu invalidninu. Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 08. srpnja 2013. godine dopustio obnovu, pa je prvostupanjskim rješenjem od 14. listopada 2013. godine tužiteljici počevši od 01. prosinca 2012. godine ponovno određena visina obiteljske mirovine - ovaj put po braniteljskom propisu - te je utvrđeno da njezina mirovina na dan 01. prosinca 2012. godine iznosi 3.878,76 kn.

Međutim, prilikom određivanja visine ove nove tužiteljičine obiteljske mirovine (počevši od 01. prosinca 2012. godine) je bilo propušteno izvršiti smanjenje te mirovine po čl. 2. st. 1. t. 3. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (NN 71/10 i 130/11

- ZSM).

Žalba protiv rješenja od 14. listopada 2013. godine je (nakon prethodno vođenog upravnog spora) konačno odbijena u drugom stupnju upravnog postupka 01. srpnja 2016. godine, a tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice je u upravnom sporu potom odbio ovaj sud presudom UsI-2611/16 od 12. srpnja 2018. godine, što je potvrdio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Usž-4482/18 od 11. srpnja 2019. godine, u kojoj je navedeno da tužiteljica zbog prekoračenja subjektivnog roka od 30 dana nije imala uvjete za obnovu upravnog postupka po Zakonu o općem upravnom postupku (NN 47/09), već samo po mirovinskom propisu, dakle s učinkom pro futuro.

Posebnim rješenjem od 17. kolovoza 2015. godine je po tadašnjim propisima bilo izvršeno razdvajanje tužiteljičine mirovine.

Prvostupanjsko tijelo je 31. kolovoza 2016. godine na temelju postupka pokrenutog po službenoj dužnosti 26. kolovoza 2016. godine donijelo rješenje kojim je tužiteljici počevši od 01. rujna 2016. godine obiteljska mirovina smanjena na temelju odredbi ZSM-a. U tom rješenju je utvrđeno da tužiteljici po dotadašnjim rješenjima na temelju redovnog usklađivanja mirovina od 01. srpnja 2016. godine nadalje pripada mirovina od 3.978,75 kn, ali da se na temelju ZSM-a počevši od 01. rujna 2016. godine ta mirovina smanjuje i od tog dana određuje nova visina mirovine od 3.580,88 kn (i dalje razdvojena, u dva dijela), s isplatom te nove, niže mirovine također od 01. rujna 2016. godine.

Ovo rješenje od 31. kolovoza 2016. godine (doneseno u obnovi postupka pokrenutoj po službenoj dužnosti) je po ocjeni ovog suda bilo pravilno i zakonito utemeljeno na odredbama čl. 134. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15 - ZMO), s obzirom na to da se u tužiteljičinu mirovinu u cijelosti interveniralo isključivo i potpuno s učinkom pro futuro, jer je određivanje nove, snižene mirovine po ZSM-u i isplata te mirovine bila određeno tek za ubuduće (od 01. rujna 2016. godine), i to na temelju dotadašnjih tužiteljičinih mirovinskih primanja koja su iznosila 3.978,75 kn (nakon posljednjeg redovnog usklađivanja mirovina 01. srpnja 2016. godine).

Međutim, tuženik je (povodom žalbe tužiteljice) svojim drugostupanjskim rješenjem od 26. travnja 2018. godine poništio prvostupanjsko rješenje od 31. kolovoza 2016. godine i predmet vratio na ponovni postupak, uz uputu da treba prikazati sva usklađenja i smanjenja tužiteljičine mirovine unatrag još od 01. prosinca 2012. godine.

Po ocjeni ovog suda ovo drugostupanjsko rješenje je bilo nezakonito, jer se na temelju obnove upravnog postupka pokrenute 26. kolovoza 2016. godine po službenoj dužnosti ne može prikazivati i obračunavati smanjenje tužiteljičine mirovine unatrag još od 01. prosinca 2012. godine, s obzirom na izričitu odredbu čl. 134. st. 2. ZMO-a po kojoj prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku pripadaju od prvog dana idućeg mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

Na temelju spomenute pogrešne i nezakonite tuženikove drugostupanjske upute, novim prvostupanjskim rješenjem od 30. siječnja 2019. godine je tužiteljici počevši još od 01. prosinca 2012. godine određena obiteljska mirovina od 3.500,00 kn (na temelju čl. 3. st. 3. ZSM-a, koji propisuje da smanjena svota mirovine i mirovinskog primanja ne može iznositi manje od 3.500,00 kn), s daljnjim redovnim usklađivanjima.

Tuženik je svojim novim drugostupanjskim rješenjem od 03. srpnja 2020. godine poništio i ovo prvostupanjsko rješenje od 30. siječnja 2019. godine i predmet vratio na ponovni postupak, primjećujući da nije bilo odlučeno o danu isplate novoutvrđene mirovine.

U ponovljenom upravnom postupku je potom doneseno osporavano prvostupanjsko rješenje od 29. rujna 2021. godine, kojim je tužiteljici ponovno počevši još od 01. prosinca 2012. godine određena visina obiteljske mirovine od 3.500,00 kn, s daljnjim redovnim usklađivanjima, ali sada i s isplatom tako usklađene mirovine počevši od 01. rujna 2016. godine.

Na taj način je prvostupanjsko tijelo postupilo po prethodnoj uputi tuženika kao drugostupanjskog tijela i isplatu novoutvrđene mirovine odredilo tek od prvog dana idućeg mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovi upravnog postupka, pokrenutoj 26. kolovoza 2016. godine po službenoj dužnosti, ali je istovremeno tužiteljici odredilo isplatu mirovine koja se usklađivala na inicijalni iznos od 3.500,00 kn počevši unatrag još od 01. prosinca 2012. godine - čime je postupljeno u suprotnosti s čl. 134. st. 2. ZMO-a, jer se na temelju te odredbe ni na koji način nije moglo niti smjelo intervenirati ne samo u isplatu, nego niti u obračun i usklađivanje tužiteljičine mirovine sve do 01. rujna 2016. godine.

Stoga ni posljedično osporavano tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 04. rujna 2024. godine o odbijanju tužiteljičine žalbe nije pravilno i zakonito. Zbog svega navedenog je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavana rješenja kao nepravilna i nezakonita poništena.

Predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje će voditi računa da se u ovom slučaju radi o obnovi upravnog postupka pokrenutoj po službenoj dužnosti 26. kolovoza 2016. godine i da se stoga na temelju čl. 134. st. 2. ZMO-a tek od 01. rujna 2016. godine može intervenirati ne samo u isplatu, nego i u određivanje nove visine tužiteljičine mirovine, a polazeći od činjenice da je njezina obiteljska mirovina do tog dana iznosila 3.978,75 kn.

Drugim riječima, prvostupanjsko tijelo će se u ponovljenom upravnom postupku prvenstveno voditi metodologijom i izračunom na temelju kojih je tužiteljici nova obiteljska mirovina počevši od 01. rujna 2016. godine bila određena ranijim prvostupanjskim rješenjem od 31. kolovoza 2016. godine.

Dakle, na tužiteljičinu visinu obiteljske mirovine (od 3.978,75 kn) se tek od 01. rujna 2016. godine i u pogledu obračuna i u pogledu isplate mogu primjenjivati odredbe ZSM-a, pri čemu će posebno trebati voditi računa i o tome da je s obzirom na prethodno izvršeno razdvajanje mirovine po rješenju od 17. kolovoza 2015. godine potrebno počevši od 01. siječnja 2017. godine ponovno odrediti jedinstveni iznos mirovine, na temelju čl. 6. st. 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 120/16), i takvu jedinstvenu mirovinu dalje redovno usklađivati.

U odnosu na pojedine tužbene navode sud napominje da tužiteljica neosnovano nastoji intervenirati u visinu svoje obiteljske mirovine, na način da joj se činjenica priznavanja statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja unatrag verificira u pogledu isplate mirovinskih primanja još od početnog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu (od 01. ožujka 2007. godine).

Naime, tužiteljica je zbog naknadnog priznavanja statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja sâma 19. studenog 2012. godine bila zatražila obnovu upravnog postupka. Ta obnova postupka (po njezinom zahtjevu) je bila dopuštena te joj je od 01. prosinca 2012. godine obiteljska mirovina bila određena po braniteljskom propisu.

Zbog istog razloga zbog kojeg ni tijela mirovinskog osiguranja u postupku obnove pokrenute 26. kolovoza 2016. godine po službenoj dužnosti na temelju čl. 134. st. 2. ZMO-a ni na koji način ne mogu intervenirati u tužiteljičinu mirovinu prije 01. rujna 2016. godine - tako i tužiteljica na temelju obnove postupka koju je sâma zatražila 19. studenog 2012. godine ne može intervenirati u postupak priznavanja i određivanja njezine obiteljske mirovine prije 01. prosinca 2012. godine, s obzirom na to da je i ta obnova postupka bila dopuštena po čl. 134. ZMO-a, kako je to izričito potvrdio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Usž-4482/18 od 11. srpnja 2019. godine.

U tom smislu sud tužiteljici napominje da je u povodu njezinog zahtjeva za obnovu upravnog postupka od 19. studenog 2012. godine predmet pravomoćno okončan presudama sudova u oba stupnja upravnog spora. Stoga ona više ne može tražiti priznavanje prava i određivanje njezine obiteljske mirovine po braniteljskom propisu unatrag još od 01. ožujka 2007. godine.

Također neosnovano tužiteljica navodi da je žalba u upravnom postupku trebala imati odgodni učinak, s obzirom na to da je u čl. 133. st. 2. ZMO-a propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, osim ako je ZMO-om drugačije određeno, a za ovaj slučaj ZMO nema posebnu odredbu o tome da žalba odgađa izvršenje prvostupanjskog rješenja.

U odnosu na tužiteljičin navod o tome da nije jasno po kojem je pravnom sredstvu tuženik donio svoje drugostupanjsko rješenje od 26. travnja 2018. godine, sud ukazuje na to da je navedeno rješenje doneseno u povodu tužiteljičine žalbe od 21. listopada 2016. godine protiv prvostupanjskog rješenja od 31. kolovoza 2016. godine, a koje rješenje je po ocjeni ovog suda bilo u cijelosti pravilno i zakonito. U Zagrebu, 20. siječnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. LV, [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića