Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: P Ob-272/2022-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Dijana Selak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] sada prijavljenog prebivališta [adresa] (ranije prijavljenog prebivališta [adresa]) zastupane po punomoćniku Ana Jadrić odvjetnica u Splitu, protiv tužene UŽ OIB: [osobni identifikacijski broj], prijavljenog prebivališta [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir&partneri d.o.o. iz Splita, u parničnom postupku radi prestanka uzdržavanja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06.prosinca 2024.g u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, odvjetnice Olivera Radoš Šaponja iz Splita, te u nazočnosti punomoćnice tužene, odvjetnice Mia Rajić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Budimir&partneri, na ročištu od 20.siječnja 2025.g održanog radi donošenja, objave i uručenja presude

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„ I. Utvrđuje se da je tuženoj UŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] prestalo pravo  na  uzdržavanje  na  uzdržavanje  od  bivšeg(razvedenog) bračnog druga ČŽ ,određeno presudom Općinskog suda u Splitu broj P.246/01 od17.12.12.2002, dana 14.10.2017.g.

II.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po članku 29.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, od presuđenja do isplate.“

II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji

glasi:

„ I. Utvrđuje se da je tuženoj UŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] prestalo pravo  na  uzdržavanje  na  uzdržavanje  od  bivšeg  (razvedenog) bračnog druga ČŽ, određeđeno presudom Općinskog suda u Splitu broj P.246/01 od 17.12.2002.g, dana 10.12.2019g., zbog smrti ČŽ kao davatelja tog uzdržavanja, umrlog dana

10.12.2019.g.

Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po članku 29.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, od presuđenja do isplate. "

III. Nalaže se tužiteljici da tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 500,00 Eur- a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate,  po  stopi  koja  se  određuje,  za  svako  polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 26/21 i 114/22)  i čl. 1. st.2.ZID ZOO-a (''Narodne novine'',  broj  155/23)  te  Uredbe  Vlade  Republike Hrvatske(''Narodne novine'', broj 156/22).

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu dana 19.svibnja 2022.g podnijela tužbu protiv tužene, radi prestanka prava na uzdržavanje. U tužbi je navela da je tužena bivša supruga sada pok. ČŽ. Brak ČŽ i tužene da je razveden presudom ovog suda pod posl. brojem III P. 338/99 od 05.ožujka 2001. Dalje navela da je tužena po razvodu braka podnijela samostalnu tužbu ovom sudu dana 20.01.2001.g. radi vlastitog uzdržavanja protiv bivšeg bračnog druga ČŽ kao odsutna i nepoznata boravišta, te da je pravomoćnom presudom ovog suda P.246/01 od 17.prosinca 2002. isti obvezan da na ime uzdržavanja bivšoj bračnoj supruzi UŽ plaća mjesečni iznos od 650,00 kuna počev od 1.srpnja 2001. pa ubuduće, sve sa pripadajućim zakonskim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Dalje je u tužbi navela da je u to vrijeme LŽ ujedno doprinosio i za uzdržavanje njihove zajedničke djece: tada mldb. sina ĐŽ i mldb.kćeri DŽ iznos od ukupno 2.500,00 kuna mjesečno, a sve u okolnostima kada je kao invalid i hrvatski branitelj Domovinskog rata ostvarivao mirovinu u iznosu od 6.000,00 kuna. ( iskaz UŽ kao tužiteljice u tom postupku) Dalje navela da je citiranom presudom P 246/01 od **.**.2002. ČŽ nametnuta obveza uzdržavanja bivše bračne supruge UŽ bez vremenskog ograničenja , iako da je prema mjerodavnoj odredbi čl. 224. tada važećeg Obiteljskog zakona bilo propisano da je obveza uzdržavanja bračnog druga vremenski ograničena najdulje na vrijeme do godinu dana, te da se obveza uzdržavanja bivšeg bračnog druga samo u opravdanim slučajevima može produljiti, time da se tužba za produljenje uzdržavanja može podnijeti samo do isteka vremena za koje je uzdržavanje određeno. Dalje je navela u tužbi da je navedena presuda očito bila nezakonita i nepravedna za tuženika ČŽ kao odsutnog i nepoznata boravišta, zastupanog po staratelju za poseban slučaj. Tužiteljica HŽ drži da on u tom postupku nije bio adekvatno zastupan i zaštićen u svojim pravima i interesima, jer nije istican prigovor da se obveza uzdržavanja prema bivšem bračnom drugu može odrediti s vremenski ograničenim trajanjem - do godinu dana, a protiv citirane presude nije bila uložena žalba, pa tužiteljica smatra da je takva presuda na štetu tuženika ČŽ, postala pravomoćna i ovršna. Dalje navela da je LŽ svoju obvezu uzdržavanja prema bivšoj supruzi UŽ ispunjavao dugi niz godina, iako da se očito radilo o pogrešnoj i nepravilnoj primjeni materijalnog prava u cit. presudi i o propustima staratelja u svezi zaštite njegovih prava. Dalje navela da je LŽ presudom Županijskog suda u Zagrebu pols.broj: 14Gž Ob-961/16-2 od 30.08.2016. (kojim je preinačena usvajajuća prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu posl. broja P Ob-625/2015 od 13.05.2016.g.) podlegao u sudskom postupku pokrenutom njegovom tužbom radi prestanka uzdržavanja protiv tužene, jer po stavu tog drugostupanjskog suda nije uspio dokazati prestanak prava na uzdržavanje razvedenog bračnog druga u smislu odredbe čl. 221. st. 2 ObZ-a, odnosno jer nije dokazao da je prestala koja od prepostavki iz čl.217. Obz-a. Dalje navela u tužbi da je LŽ 2005.g. sklopio brak sa HŽ, ovdje označenom tužiteljicom i da je njihov brak trajao neprekidno od 2005. pa sve do smrti ČŽ koji je preminuo dana **.**.2019.g Tužiteljica je dalje navela ona kao nasljednica i posljednja supruga sada pok. ČŽ ima pravni interes na utvrđenje da je uzdržavanje, koje je presudom ovog suda P.246/01 od 17. prosinca 2002. bilo određeno u neograničenom vremenskom trajanju na teret ČŽ, predstavljalo očitu nepravdu, najprije stoga što je takva odluka bila donesena suprotno tada važećem Obiteljskom zakonu kojim je bilo decidirano propisano da sud može odrediti uzdržavanje najdulje do godinu dana (u tom pravcu su već citirane relevantne odredbe tada važećeg Obiteljskog zakona,kojima su istovjetne i odredbe današnjeg Obiteljskog zakona čl. 299.) a ne u neograničenom vremenskom trajanju; a drugo, i zbog razloga što je postupak vođen i citirana prvostupanjska odluka donesena u okolnostima izočnosti bivšeg bračnog druga ČŽ, njegovog neadekvatnog zastupanja po staratelju, neizjavljivanja žalbe protiv prvostupanjske presude. Tužiteljica u ovom postupku smatra da te odlučne okolnosti sud mora cijeniti kao razlog očite nepravde, pa navodi da je upravo to zakonski osnov za prestanak obveze uzdržavanja koji je nastupio još za života davatelja uzdržavanja. Dalje je navela u tužbi da osim toga dokazni rezultati iz kasnije provedenog prvostupanjskog postupka Općinskog suda u Splitu posl.broja P Ob-625/2015 nedvojbeno dokazuju da je tužena u doglednom periodu osiguravala sredstva za život svojim radom, makar i sezonskim, da je ostvarivala naknadu od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a u konačnici da se tek od 2008. prijavljivala kao nezaposlena, a do tada da nije pokrenula postupak za utvrđivanje svoje radne nesposobnosti, iako da se kontinuirano već od postupka uzdržavanja iz 2001. pa tako i u postupku 2015.g. konituirano pozivala na svoje loše zdravstveno stanje (bubrežne kamence) navodeći potrebu provođenja operativnih zahvata koje nikako nije napravila, a sve u okolnostima kada je životne i režijske troškova dijelila sa ostalim ukućanima (ukućanima majkom i bratom). S druge strane, u tom postupku saslušanjem tužiteljice u svojstvu svjedoka tužiteljica ističe da je utvrđeno da je ona kao bračna supruga ČŽ i sama bila nezaposlena, a da je suprugu suprugu ČŽ bila njegovateljica jer je isti bio teški invalid (bez noge) i dijabetičar, osoba s tri pretrpljena moždana udara sa govornim problemima PTSP-om te nizom drugih zdravstvenih problema, što da je iziskivalo angažman logopeda, fizioterapeuta, posebni režim prehrane, njege, potrebu pribavljanja različitih pomagala, za koje su bila potrebna velika financijska davanja. Dalje je tužiteljica navela u predmetnoj tužbi protiv tužene da je izvjesno da je u takvim uvjetima uzdržavanje bivše bračne supruge koje je davao LŽ dugi niz godina, bilo protivno zakonu osobito imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, pa tužiteljica smatra da ovaj sud sve navedeno mora cijeniti kao razlog očite nepravde, za što sve drži da predstavlja osnov za prestanak davateljeve obveze uzdržavanja koji je nastupio za života ČŽ. Dalje je navela da za takvo utvrđenje tužiteljica kao nasljednica i bračna supruga ostavitelja pok.ČŽ svakako ima pravnog interesa s obrazloženjem da se to reperkusira i na određena imovinska i druga prava. Dalje je u tužbi navela da međutim, zbog već nastupjelih pravnih učinaka pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl.broj: 14Gž Ob-961/16 -2 od 30.kolovoza 2016.tužiteljica stoga smatra osnovanim i opravdanim da se prestanak prava na uzdržavanje tužene utvrdi utvrdi dana 14.10.2017., odnosno protekom godine dana od nastupa ovršnosti cit.presude Županijskog suda u Zagrebu , navodeći da je to budući da je tužena kontinuirano primala uzdržavanje.

2. Daljnjim tužbenim navodima je navela da smrću ČŽ dana **.**.2019. ex lege, po sili Obiteljskog Zakona, prestaje njegova obveza uzdržavanja bivše supruge UŽ odnosno prestaje pravo tužene tužene na uzdržavanje od strane navedenog davatelja uzdržavanja, utvrđeno presudom Općinskog suda u Splitu pod posl. brojem P.246/01 od 17.prosinca 2002.g. koje je tom presudom određeno u vremenski neograničenom trajanju, i to sa danom smrti ČŽ odnosno 10.12.2019.g. Dalje navela u predmetnoj tužbi da je to stoga što je obveza uzdržavanja strogo osobna obveza davatelja uzdržavanja, pa smrću davatelja uzdržavanja ta obveza prestaje.

3. Dalje je tužiteljica u tužbi navodila da se uzdržavanje ne može voljom primatelja i / ili / voljom davatelja uzdržavanja prenijeti na neku drugu osobu i to niti za života niti za slučaj smrti te da kad davatelj uzdržavanja umre, njegovi nasljednici nisu dužni nastaviti uzdržavanje primatelja uzdržavanja umjesto ostavitelja.

4. Dalje navela u tužbi da tužiteljica ima konkretan pravni interes na podnošenje ove tužbe, jer da o tome ovisi ostvarenje i zaštita njezinih prava kao supruge umrlog osiguranika ČŽ u postupku pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje, jer se rješenjem HZMO Područne službe u Splitu KLASA: UP/I 140- 03/22-01/ 0317267889 URBROJ: 341-18-05/3-22--21041 od 11.04.2022. tužiteljici kao bračnoj supruzi pok.ČŽ umrlog osiguranika, nezakonito uskraćuje njeno pravo na stjecanje pune obiteljske mirovine, te joj se ograničava pravo kao isključive korisnice te mirovine. Dalje je navela u predmetnoj tužbi, da je tužiteljica protiv citiranog rješenja podnijela žalbu, koja ne odgađa izvršenje rješenja. Dalje navela da po pogrešnom i nepravilnom stavu HZMO-a iz citiranog rješenja, bivšoj supruzi umrlog osiguranika – UŽ (tuženoj) se nezakonito priznaje pravo na obiteljsku mirovinu te da ista u stjecanju tog prava nezakonito konkurira sa tužiteljicom kao korisnica mirovine, jer se utvrđena obiteljska mirovina u visini od 7.749,18 kuna mjesečno utvrđuje kao djeljiva obveza između tužiteljice kao bračne supruge i tužene kao razvedene (bivše) bračne supruge umrlog osiguranika ČŽ u jednakim udjelima, svakoj za po pola tog iznosa , samo zbog činjenice što je UŽ kao bivša bračna supruga citiranom presudom Općinskog suda u Splitu P.246/01 od 17.12.2002.g. neosnovano ostvarila pravo na vremenski neograničeno trajanje tog uzdržavanja, iako da su uvjeti za prestanak toga uzdržavanja nastupili po proteku godine dana (eventualno 2 godine –– ali ne 22 ), dok da je definitivno prestalo zbog smrti ČŽ, što mirovinsko tijelo ne sagledava. Navela je u tužbi i to da Obiteljski zakon (NN 103/15 i 19/2020) u svom članku 300. stavak 3. uz nastup činjenice smrti bivšeg bračnog druga (ČŽ) davatelja uzdržavanja, koji je, koji je umro **.**.2019., vezuje pravni učinak odnosno pravnu prestanka prava (UŽ) na uzdržavanje od navedenog davatelja, danom 10.12.2019.g. Radi svega naprijed navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presude na način kao u točki I izreke unutar navodnika te je postavila i podredni tužbeni zahtjev na način da isti glasi kao u točki II izreke ove presude unutar navodnika.

5. Odgovorom na tužbu tužena je sudu navela da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako glavni tako i podredni te predložila sudu da ih odbije i naloži tužiteljici naknaditi tuženoj parnične troškove. Tužena je potvrdila da je točno je ona bivši bračni drug sada pok. bračnog druga tužiteljice a kojem bivšem bračnom drugu tužiteljice je pravično presudom Općinskog suda u Splitu P.246/01 od 17.12.2002. g naloženo da na ime uzdržavanja tuženoj plaća mjesečni iznos u visini od 650,00 kuna počev od 01.07.2001. godine pa nadalje. Dalje je navela da nije točno, a kako to pogrešno navodi tužiteljica, da bi naprijed navedena presuda predstavljala „očitu nepravdu“ obzirom i da sama tužiteljica u historijatu osporavane tužbe navodi kako je pok. bivši bračni drug tužene „ LŽ svoju obvezu uzdržavanja prema bivšoj supruzi UŽ ispunjavao dugi niz godina“. Dalje je tužena u odgovoru na tužbu navela da je obveza uzdržavanja sada pok. bivšeg bračnog druga ČŽ predstavljala „očitu nepravdu“ da je onda navedeni ne bi ispunjavao dugi niz godina, odnosno od 01.07.2001.g pa nadalje, već je tek 2015. godine pokrenuo parnicu protiv tamo kao i ovdje tužene radi prestanka uzdržavanja a koji je kako to sama tužiteljica u tužbi navodi „podlegao u sudskom postupku“ i to presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-961/16 od 30.08.2016. godine. Dalje je navela da u u obrazloženju gore navedene drugostupanjske presude jasno piše da je zaključak suda o tuženičinoj mogućnosti da se zaposli suprotan dokazima izvedenim u postupku koje je sada pok. bivši suprug tužene predložio a sud izveo u postupku započetom tek 2015. g.(a do kada je uredno ispunjavao svoju obvezu uzdržavanja tužene po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Splitu P.246/01 od dana 17.12.2002. g) jer je razvidno iz tamo priložene potvrde HZMO da je tužena neprekidno nezaposlena od 2000. godine pa sve do podnošenje spomenute tužbe, dakle punih 15 godina, a u kojoj tužbi pok. bračni drug nije uspio te se obveza uzdržavanja tužene nastavila. Dalje je odgovoru na tužbu navela da Obiteljski zakon jasno propisuje pravo bivšeg bračnog druga na uzdržavanje pod pretpostavkom da nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti te je tužena istakla da je jasno da je naprijed navedena zakonska odredba ključna i uvijek, već u odavno ustaljenoj sudskoj praksi, odlučujuća kada se raspravlja i donosi odluka o uzdržavanju bivšeg bračnog druga. Tako ne samo da tužena nema, kao i sada, dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, nego su i točni navodi tužiteljice kako je tužena u postupku broj P.246/01 ukazivala na svoje loše zdravstveno, pa je tako i danas također njeno zdravstveno stanje jako loše te se ista kontinuirano liječi i boluje od Asthma, Tumorestomia ovarii.I.dex., Salpingectomia bill., Nephrolithiasis bilat., Ascessus multiplices renis sin.aa XXII. Dalje je odgovoru na tužbu navela da stoga isticanje da presuda Općinskog suda u Splitu P.246/01 od dana 17.12.2002. (unatoč tome što tada tuženi a sada pok. bivši bračni drug tužene nije bio, kako tužiteljica navodi, „adekvatno zastupan“, a sve iz razloga jer je uredno godinama izvršavao svoju obvezu uzdržavanja bivšeg bračnog druga), kao i presuda Županijskog suda u Zagrebi broj Gž Ob-961/16 od 30.08.2016., predstavlja „očitu nepravdu“ je apsolutno netočno i neosnovano. Dalje je navela da rješenje Područne službe u Splitu, Broj 23388, KLASA: UP/I 140-03/22-01/03137267889, URBROJ: 341-18.05/3-22-21041 od dana 11.04.2022. godine, a na koje se poziva tužiteljica a kojim rješenjem tužena tužiteljici „uskraćuje njeno pravo na stjecanje pune obiteljske mirovine“ je po mišljenju tužene, u potpunosti osnovano i utemeljeno na pozitivno važećim propisima. Dalje je tužena navela da tužena, a kako je to u pravilnom rješenju jasno određeno i obrazloženo, pripada pravo na obiteljsku mirovinu iz razloga jer je tužena ostvarila pravo na uzdržavanje od strane pok. bivšeg bračnog druga i to pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P.246/01 od 17.12.2002.g. Dalje je navela da je iz svega naprijed navedenog jasno i razvidno da već punih 22 godine egzistiraju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu koje proizvode pravne učinke, kako prije pravo na uzdržavanje tužene od strane pok. bivšeg bračnog druga tako i pravo sada na obiteljsku mirovinu, jer članak 73. stavak 3 Zomo-a jasno propisuje da odredbe istog o stjecanju, određivanju, korištenju, ponovnom određivanju i gubitku prava na obiteljsku mirovinu udovice, odnosno udovca odgovarajuće se primjenjuju na izvanbračnog druga i razvedenog bračnog druga koji je ostvario pravo na uzdržavanje, a također i članak 74. stavak 1. Zomo-a propisuje da ukoliko pravo na obiteljsku mirovinu ima samo udovica ili udovac i djeca osiguranika, ili samo roditelji osiguranika ili samo druga djeca bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, ukupna se svota obiteljske mirovine dijeli na jednake dijelove, pa se svakom članu obitelji isplaćuje pripadajući dio mirovine. Tužena je navela da stoga i to naprijed navedeno apsolutno pobija sve ono što tužiteljica neosnovano navodi u historijatu svoje osporavane tužbe. Dalje je tužena navela da tužiteljica pobija i osporava pravomoćnu sudsku presudu navodeći da je neosnovana, nezakonita i sl., no tužena navodi da međutim tužiteljica zanemaruje činjenicu da je navedena presuda pravomoćna i da su pok. ČŽ bili na raspolaganju i redovni i izvanredni pravni lijekovi. Navela dalje da je navedena presuda obvezujuća za sve pa tako i za tužiteljicu, i svi njeni navodi kojima osporava navedenu presudu da su apsolutno promašeni i apsurdni. Tužena je navela dalje da je navedena pravomoćna presuda egzistirala i u trenutku smrti pok. ČŽ i u času njegove smrti nijedan sudski postupak nije egzistirao u kojem bi pok. LŽ eventualno zahtijevao izmjenu navedene sudske presude.TUžena je navela na koncu da navedena presuda egzistira i danas i nitko je ne pobija nijednim pravnim lijekom te da je stoga obvezujuća i za tužiteljicu i za sud, te da se o njenoj „osnovanosti“ ili „zakonitosti“ u ovoj parnici ne može niti raspravljati pa je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom smislu posve promašen i neosnovan. Tužena je na koncu odgovora na tužbu navela da predlaže da sud uzme u obzir presudu Općinskog suda u Splitu P.246/01 od 17.12.2002. i presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob- 961/16 od 30.08.2016.g i slijedom toga i u ovoj parnici zauzme istovjetni navedeni stav koji su zauzeli već kako ovaj sud tako i Županijski sud u Zagrebu jer je obveza uzdržavanja tužene od strane bivšeg bračnog druga u potpunosti osnovana odnosno sada pravo na obiteljsku mirovinu.

6. Tužiteljica se dalje podneskom od 29.11.2022. opširno očitovala, smatra da su navodi tužene iz odgovora na tužbu neosnovani. Tužiteljica da ukazuje na činjenicu da je tuženoj presudom ovog suda III P-246/01 od 17.12.2002.g. kao bivšoj supruzi ČŽ dosuđeno uzdržavanje u posebnom postupku, kojeg je ona pokrenula nakon okončanja postupka rastave braka nje i ČŽ presudom Općinskog suda u Splitu pod posl. brojem III P 338/99 od 05.ožujka 2001., u kojem je pod brojem III P-144/02 određeno uzdržavanje za dvoje zajedničke djece stranaka (novi broj predmeta, jer se tužena kao majka i zakonska zastupnica tužena žalila na odluku o uzdržavanju mal.djece). Dalje navela da je presudom III P-246/01 od 17.12.2002.g., tuženoj kao tužiteljici dosuđeno uzdržavanje od strane bivšeg supruga ČŽ kao davatelja uzdržavanja u vremenski neograničenom trajanju u mjesečnom iznosu od 600,00 kuna počev od 1.07.2001.g. pa ubuduće. Dalje navela da se kod određivanja uzdržavanja sud rukovodio činjenicom što je tužena u vrijeme donošenja te presude bila nezaposlena, da su joj tada malodobna zajednička djeca iz braka sa tuženikom u dobi od 5 i 3 godina (sin H rođ. **.**.1997.g. i kći DŽ rođ. **.**.1999.g.) njoj povjerena na daljnji odgoj, čuvanje i skrb, da su djeca bila boležljiva, te da se zbog vlastitog zdravstvenog stanja (bubrežni bolesnik) i s obzirom na mal. djecu nije mogla zaposliti, da je živjela u stanu sa djecom kod svojih roditelja - ocem bez primanja i majkom koja je umirovljenica; što su okolnosti koje je sud u bitnom utvrdio saslušanjem tužene kao stranke tog postupka (osim što je pregledao pisanu dokumentaciju: jednu liječničku potvrdu za nju iz ordinacije opće medicine, te potvrdu pedijatra, radnu knjižicu, rješenja HZMO-a kojom joj je priznato pravo na porodiljni dopust, dok da je iz Uvjerenja HZZ-a utvrdio da je tužena bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, do 17.05.1999., a da od 1991.g. nije radila; pri čemu da ne treba zanemariti bitnu činjenicu – da je taj postupak bio vođen u odsutnosti tuženika ČŽ (kao prema osobi odsutna i nepoznata boravišta), a tužiteljica smatra da u tom postupku sud nije bio u mogućnosti u potpunosti ispitati, a samim time ni utvrditi stanje odnosa u braku između bivših bračnih drugova, a koje okolnosti su se vrednovale po čl. 223. ranijeg Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj162/1998) kao razlog za odbijanje zahtjeva bivšeg bračnog druga za uzdržavanje, ako se drugi bračni dug pozvao na to da bi za njega uzdržavanje predstavljalo očitu nepravdu, pri čemu se pravni standard "očite nepravde" utvrđivao u svakom pojedinom slučaju kao faktičko pitanje. Dalje je tužiteljica podneskom od 29.1.2022. navela da je sudska praksa kvalificirala različite situacije kao "očitu nepravdu" koja je bila relevantna za procjenu da tužbeni zahtjev za uzdržavanje bračnog druga nije bio osnovan, odnosno da ga treba odbiti. U takvim okolnostima, neovisno o tome što je tuženik LŽ u postupku broj III P-246/01 bio zastupan po staratelju za poseban slučaj, tužiteljica navodi da smatra da je nedvojbeno da sud bez saslušanja tuženika, a na temelju samo formalnog uvida u spis predmeta razvoda braka (III P 338/99), te saslušanja samo jedne stranke tog postupka, nije mogao pretpostaviti, a samim time ni zaključiti da li bi tuženik, da je osobno sudjelovao u postupku uzdržavanja, dokazao da postoji "očita nepravda" za dosuđenje uzdržavanje tužene u vremenski neograničenom trajanju (jer je člankom 224. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 162/1998) propisano da se obveza uzdržavanja (bivšeg) bračnog druga određuje u trajanju do godine dana). Tužiteljica je dalje navodila da je notorno da je staratelj za poseban slučaj bio ograničen u svojim mogućnostima dokazivanja svih relevantnih faktičnih okolnosti - odnosa i stanja u braku supružnika LŽ, jer on nema kontakt sa strankom tuženika, pa mu stoga ne mogu ni biti poznate te okolnosti, niti ih on poznaje, a o kojima je mogao jedino iskazati LŽ - da je bio sudjelovao u tom postupku uzdržavanja, a tužiteljica je navela i da je osim toga staratelj bio ograničen u mogućnostima finaciranja troškova vještačenja radi utvrđenja radne sposobnosti tužiteljice, jer mu je za to bilo nužno potrebno ishoditi posebno odobrenje Centra za socijalnu skrb Split, pa je dalje navela da je i ta okolnost dodatno staratelju u ime i za račun tuženika otežavala mogućnost dokazivanja nepostojanja pretpostavki za dosuđenje uzdržavanje bivše bračne supruge tuženika. Dalje je navela da sud u tom postupku uzdržavanja (III P-246/01), po ničemu nije mogao pretpostaviti, a ni zaključiti, da tuženik ne bi uspio dokazati postojanje takvih okolnosti – zbog kojih je tužiteljicu UŽ trebalo odbiti sa zahtjevom za uzdržavanje u vremenski neograničenom trajanju. Tužiteljica je potom dalje navela da je iz obrazloženja presude o uzdržavanju III P-246/01 razvidno da je obrazloženja iste razvidno da je tužiteljica bila u evidenciji nezaposlenih osoba kod HZZ-a od 30.09.1991.g., da je do porodiljnog dopusta cca godinu dana bila zaposlena od 20.07.1998.g. do 17.05.1991.g. što dokazuje da je bila radno sposobna , da je prestala raditi po stupanju u brak sa MŽ, jer da se, kako navodi, počela brinuti o njemu kao invalidu ( pa naglašava da to može samo radno sposobna osoba ), a činjenica da zbog svog zdravstvenog stanja o kojem ona navodi u tom postupku (upala bubrega te bubrežni kamenci, zbog kojih treba ići na operaciju) pa sve do danas, nije pokušala ostvariti invalidsku mirovinu, jasno dokazuje da je dugi niz godina u kojem je primala uzdržavanje od bivšeg bračnog druga ČŽ bila očito radno sposobna, pa je tužiteljica u ovom postupku navela da je tužena i danas zaposlena, pa je tužiteljica predložila da sud u ovom postupku provede dokaz vještačenja radne sposobnosti tužene u razdoblju od 14.10.2017.g. (godinu dana nakon nastupanja ovršnosti presude ŽS ZG broj Gž Ob-961/16-2 od 30.08.2016.g., ovršna 13.10.2016.g) do danas, da sud u ovom postupku pribavi informacije od HZMO-a, Područne službe Split, o tome je li tuženoj priznata invalidska mirovina i od kada, dalje ,da sud sasluša tužiteljicu i tuženu i svjedoke na okolnost da tužena je tužena konstantno radila, i da radi i danas, da sud u ovom postupku pregleda javno objavljene informacije o tuženoj sa Facebooka. Dalje je izlagala podneskom o tome da je raniji Obiteljski zakon propisivao da sud može odbiti zahtjev tužitelja kao tražitelja uzdržavanja, zbog razloga očite nepravde; dakle da isti nije propisivao da i davatelj - obveznik uzdržavanja može zbog razloga očite nepravde tražiti prestanak obveze uzdržavanja).

7. Dalje navodila da je LŽ kao tužitelj tužbom od 19.05.2015.g. P Ob- 625/15 zatražio prestanak uzdržavanja tužene, odnosno u vrijeme dok je još bio na snazi prethodni Obiteljski zakon, da je presudom ovog suda P Ob-625/15 od 13.05.2016.g bio prihvaćen tužbeni zahtjev ČŽ, koja je po žalbi tužene preinačena u odbijajajuću odluku presudom ŽS ZG broj 14.Gž Ob-961/16-2 od 30.08.2016.g. Dakle, citiranom preinačavajućom presudom drugostupanjskog suda odbijen je njegov tužbeni zahtjev za prestanak uzdržavanja, koju je taj sud utemeljio na odredbi članka 217. i 221. st. 2. ranijeg OBZ-a (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11,25/13, 05/15) te na članku 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, odnosno na stavu da tužitelj u tom postupku nije uspio dokazati da su prestale postojati zakonske pretpostavke s osnova kojih je tuženoj dosuđeno uzdržavanje te da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak o odlučnoj činjenici "da se tužena može zaposliti", a da u smislu gore citiranih odredbi OBZ-a nisu bile odlučne činjenice eventualnih promijena okolnosti na strani tužitelja ČŽ, njegovog zdravstvenog stanja i njegovih obveza uzdržavanja, a koje da je prvostupanjski sud nepotrebno utvrđivao u svom postupku.

8. Iz podneska tužiteljice od 29.studenog 2022. je razvidno da smatra da je ČŽ sudskim odlukama nametnuta obveza uzdržavanja tužene bez ikakvog vremenskog ograničenja (ali i bez osnova, zbog svega prethodno rečenog), koju je on ispunjavao u nedogled, punih 18 godina, počev od 1.07.2001.g. pa sve do svoje smrti (prosinca 2019.g.), iako tužiteljica navodi da je tužena sve te godine radila (očito „na crno“). Tužiteljica je dalje navela da sve kada se i prihvati činjenica da je LŽ plaćao uzdržavanje i nadalje, odnosno da je još daljnju godinu dana od donošenja pravomoćne i ovršne presude ŽS ZG tuženoj plaćao uzdržavanje, tužiteljica je istakla da mu je ta obveza nametnuta protivno primjeni načela pravednosti, koje je ustanovljeno i po sada važećem OBZ-u (NN 103/15,98/19 i 47/20), pa istakla da to načelo proizlazi iz njegove odredbe članka 298. (kojom se vremenski ograničava trajanje uzdržavanja do godinu dana, time da se trajanje uzdržavanja uz maksimum od godine dana utvrđuje ovisno o tome koliko je dugo trajao brak bivših bračnih drugova, dok je odredba prethodnog Obiteljskog zakona izričito govorila o "braku kraćeg trajanja", i o mogućnosti da primatelj uzdržavanja u dogledno vrijeme na drugi način osigura sredstva za život); a posebno iz čl 299. istog zakona, kojom odredbom je razlog očite nepravde na strani drugog bračnog druga - davatelja uzdržavanja, sada explicite definiran kao samostalni pravni osnov odnosno razlog za donošenje odluke o prestanku obveze uzdržavanja, i kojom se ovlašćuje bivšeg bračnog druga koji plaća ili bi trebao plaćati uzdržavanje da traži prestanak uzdržavanja (pa ističe da je to korelativno prestanku prava tužene na uzdržavanje)

9. Dalje je tužiteljica navela da ona kao nasljednica LŽ kao davatelja uzdržavanja, koji je plaćao uzdržavanje tuženoj sve do svoje smrti, ima pravnog interesa zahtijevati da se utvrdi da je tuženoj prestalo pravo na uzdržavanje od bivšeg bračnog druga ČŽ određeno presudom ovog suda III P -246/01 od 17.12.2002.g., i to dana 14.10.2017.g., jer kako je navela, ona će potraživati povrat plaćenih sredstava uzdržavanja (kao i povrat isplaćene joj mirovine); jer se to reperkusira i na njena imovinska prava kao nasljednice (budući ima obvezu podmiriti kreditne obveze ostavitelja), kao i na njena imovinska (mirovinska) prava u postupku pred HZMO-om radi priznavanja prava kao isključive korisnice obiteljske mirovine iza smrti svog supruga, u kojem joj po rješenju HZMO-a konkurira tužena kao primateljica uzdržavanja. Smatra da je stoga intervencija suda u konkretnom slučaju neophodna pretpostavka za ostvarenje tužiteljičinih prava.

10. Tužiteljica smatra da okolnosti na strani davatelja uzdržavanja, koje da je on i dokazao u vođenom prvostupanjskom postupku po njegovoj tužbi radi prestanka uzdržavanja, i koje su bile nesporne i za prvostupanjski i drugostupanjski sud u njegovom žalbenom postupku, nedvojbeno govore u prilog činjenice da je obveza uzdržavanja tužene u vremenski neograničenom trajanju za ČŽ kao obveznika i davatelja uzdržavanja po presudi III P-246/01 od 17.12.2002.g. očito nepravedna, a što po ranijem OBZ-u nije bio razlog traženja prestanka uzdržavanja, nego razlog za odbijanje zahtjeva tražitelja uzdržavanja. Navela je dalje da je raniji Obiteljski zakon "očitu nepravdu" razmatrao jedino onda kada je odlučivao da li će odbiti zahtjev tužitelja za dosuđenje uzdržavanja; a ne i onda kad je odlučivao u povodu tužbe obveznika i davatelja uzdržavanja o njegovom tužbenom zahtjevu za prestanak obveze uzdržavanja bivšeg bračnog druga. Dalje je navela da je upravo iz tog razloga drugostupanjski sud svojom odlukom i stao na stajalištu da su pred prvostupanjskim sudom nepotrebno utvrđivane okolnosti na strani tužitelja, a da je suprotno tome tužitelj (kao davatelj uzdržavanja) u postupku prestanka uzdržavanja morao moći i bio dužan dokazati da su prestale postojati zakonske pretpostavke zbog kojih je tuženoj bilo određeno uzdržavanje, a što on kao tužitelj nije dokazao. Međutim da upravo okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio da su nastupile na strani davatelja uzdržavanja tužitelja ČŽ u postupku prestanka uzdržavanja, dokazuju da je obveza uzdržavanja tužene u vremenski neograničenom trajanju za njega predstavljala očitu nepravdu, jer su utvrđene okolnosti pogoršanja njegovog ionako teškog zdravstvenog stanja (pa navela da je postao nepokretan a što je uzrokovano drugim moždanim udarom u 2015.g., dobio težu parezu lijeve ruke, ostao potpuno radno nesposoban, postao inkontinentan, izgubio vid, bolovao od dijabetesa, bila mu nužno potrebna svakodnevna tuđa njega i pomoć, koju da mu je pružala tužiteljica (koja da ga je kontinuirano njegovala i zato nije bila zaposlena), bila mu potrebna pomoć fizioterapeuta i logopeda, uz to da je uzdržavao i svoju majku (dok je živjela s njima u zajednici, a kasnije smještena u Dom za starije u Vukovarskoj ulici, koje troškove je on snosio), doprinosio redovito za uzdržavanje oboje djece iz braka sa tuženom, svakom po 15 % od svoje mirovine ( ukupno 30%) pa i nakon njihove punoljetnosti, te nakon što su se zaposlili ( pa je tužiteljica u podnesku navela da će to biti predmet drugog postupka), a pri tome uzdržavao i tuženu u kontinuitetu od 2001.g. sve do svoje smrti, iako da je ista radno sposobna i nakon razvoda braka od ČŽ kontinuirano radila „na crno“, kako radi i u vrijeme podnošenja ovog podneska tužiteljice a u istom je dalje navela da je u tom postupku utvrđena kao nedvojbena činjenica da je tužena bila sposobna da se radno angažira, jer je radila u kuhinji , što znači da je mogla obavljati poslove koji su vezani za rad u kuhinji, spremanje ili čišćenje, kao i za obavljanje drugih lakših pomoćnih fizičkih poslova; a što po mišljenju tužiteljice dokazuje da je bila radno sposobna. Dalje navela da je tužena kao nasljednica svoga pok. oca svoj dio naslijeđene nepokretne imovine ustupila svojoj majci, da je troškove zajedničkog kućanstva dijelila sa bratom, sa majkom i sa ocem, koji su ostvarivali određena primanja (dok je u ranijem postupku kada je tražila uzdržavanje, navedeno da je član obitelji tužene bio i njezin otac bez primanja – pa je tužiteljica navela da je to neistina, budući je isti živio u godinama u Rusiji, gdje je radio na građevini, gdje je imao drugu obitelj, a unatoč tome je dolazio ovoj obitelji u RH, te im je slao novac za život); da je radila, a što da je sve nesporno iz iskaza tužene iz spomenutog sudskog postupka P Ob- 625/15, da su zajednička djeca UŽ i ČŽ redovito dobivala uzdržavanje (i nakon što su prestale pretpostavke za to), što po mišljenju tužiteljice sve dokazuje da je tužena bila u boljoj ekonomskoj situaciji u odnosu na vrijeme kada joj je dosuđeno uzdržavanje. Dok je LŽ od 2015.g., a posebno kasnije, imao povećane vlastite potrebe jer mu je zdravstveno stanje znatno pogoršano od 2015.g. uslijed drugog moždanog udara, bio dijabetičar, što da je sve iziskivalo posebnu prehranu te potrebu tuđe njege i pomoći , angažman fizioterapeuta i logopeda što da je zahtijevalo i znatna financijska sredstva a imao i obvezu uzdržavanja sadašnje supruge ovdje tužiteljice, s kojom je bio u duljem braku (od 2005.g.), koja se nije zaposlila, jer je sve do njegove smrti (2019.g.) vodila brigu o njemu; a sve to u vrijeme kada je tuženoj i djeci plaćao uzdržavanje, a što je sve nesporno iz dokaznog postupka u predmetu P Ob-625/15 . Naglasila je dalje da je sada pok. LŽ u cijelosti otplatio otkup stana koji je glasio na roditelje tužene (ili majku ?), koji je i dalje u vlasništvu njezine obitelji, na adresi [adresa], gdje tužena i danas živi, i to uz pomoć kredita podignutog u Zagrebačkoj banci. Dalje je navela da je sada pok. LŽ zaposlio tuženičinog brata u garažama Hvidre gdje isti radi već više od 20 godina, pa tako i danas. Dalje je tužiteljica navela da obzirom na utvrđenu okolnost da je tužena radno sposobna, a to je i danas, jer radi kod poslodavca Bokeria kitchen & wine, tužiteljica drži da su bile ostvarene pretpostavke za prestanak uzdržavanja još za života ČŽ, po članku 300. st. 2. OBZ-a (NN 103/15, 98/19 i 47/20), jer su prestale postojati pretpostavke po osnovu kojih je tuženoj dosuđeno uzdržavanje, propisane čl. 295. istog Zakona. Tužiteljica drži da je u svakom slučaju, smrću davatelja uzdržavanja ČŽ, tuženoj kao primateljici uzdržavanja ex lege prestalo pravo na uzdržavanje na temelju odredbe članka 300. st. 3. citiranog Zakona. Navela i da je tužena od trenutka zaposlenja djece, trebala, ukoliko postoje zakonske pretpostavke za to, biti uzdržavana na njihov teret, a ne na teret bivšeg bračnog druga. U vezi s tim navela da je ĐŽ, sin tužene i ČŽ, završio školovanje 2016.g., te da se tada zaposlio, a DŽ, kći tužene i ČŽ da je završila školovanje 2018.g., te da se tada zaposlila. Dalje je navela da su ĐŽ i DŽ cijelo vrijeme njihova braka dolazili kod tužiteljice i ČŽ, družili se sa njima, išli na more itd., a redovito da je oboje djece na upite tužiteljice „gdje vam je majka“, odgovarali „sada radi....“ itd., odnosno da su uredno spominjali svoje obiteljske prilike tužiteljici i ocu ČŽ, ne zbog njihove znatiželje, nego zbog uredne i normalne komunikacije, i brige tužiteljice i ČŽ o njima. Podneskom od 29.11.2022. tužiteljice je navela da točku I. glavnog tužbenog zahtjev precizira na način da se iza riječi "dana 14.10.2017.g.“ brišu riječi "zbog očite nepravde", te navela da je to iz razloga jer tužiteljica smatra da su na navedeni datum ostvarene zakonske pretpostavke za prestanak uzdržavanja tužene, i zbog očite nepravde, ali i zbog prestanka pretpostavki za njezino uzdržavanje. U svemu ostalom glavni i podredni (alternativni) tužbeni zahtjev su joj ostali neizmijenjeni.

11. Tužena je pak podneskom od 03.ožujka 2023.g navodeći da tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje utvrđivanje prestanka prava na uzdržavanje tužene s danom 14.10.2017. zbog "očite nepravde", istakla da je predmetno uzdržavanje utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu III P-246/01, da je sada pok. LŽ 2015. godine podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio prestanak uzdržavanja sa danom podnošenja te tužbe tj. 19.svibnja 2015. godine, a koja tužba je presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž Ob-961/16 od 30.08.2016. godine pravomoćno odbijena. Dalje je tužena navela u ovom podnesku da neovisno o zakonskim odredbama uzdržavanja te neovisno o mišljenju tužiteljice u ovom predmetu, tužena ističe da je obveza uzdržavanja određena pravomoćnom presudom upravo i isključivo na način kako izreka te presude glasi a tužiteljica nije ni u kakvom odnosu s tuženom niti se obveza uzdržavanja pok. ČŽ prenosi na nju. Tužena je posebno istakla da tužena nema pravni interes za podnošenje ove tužbe niti je aktivno legitimirana u ovom postupku a prestanak uzdržavanja utvrđen pravomoćnom presudom da se može tražiti isključivo pro futuro, odnosno od dana podnošenja tužbe konkretno od svibnja 2022. godine, a ne u natrag, jasno kada bi tužiteljica na isto bila ovlaštena, što nije. Tužena drži da glavni tužbeni zahtjev treba odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa,a podredno ga odbiti zbog ,s jedne strane nedostatka aktivne legitimacije, a s druge strane, jer se traži prestanak uzdržavanja s datumom prije podnošenja tužbe. U odnosu na podredni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica također traži utvrđenje prestanka prava na uzdržavanja tužene, ali ovdje "zbog smrti" ČŽ s danom 10.12.2019. godine kao danom njegove smrti, tužena je istakla podneskom gotovo iste prigovore. Temeljem čl.300. Obiteljskog zakona pravo na uzdržavanje prestaje smrću bivšeg bračnog druga koji daje ili onoga koji prima uzdržavanje. Tužena smatra da već samo zbog toga ne postoji pravni interes ovakvog tužbenog zahtjeva, navodeći dalje da ono što je zakonom utvrđeno ne treba se utvrđivati presudom niti itko za to ima pravni interes. Ističe da osim toga ne postoji aktivna legitimacija na strani tužiteljice te da interes koji tužiteljica vjerojatno nalazi u vidu upravnog postupka pred HZMO-om nema nikakve veze s pravnim interesom za vođenje ovog postupka.

12. Sud je u dokazne svrhe pregledao priloženu pravomoćnu i ovršnu presudu ovog suda poslovni broj III P 246/01 od 17.prosinca 2022., presudu ovog suda poslovni broj P Ob-625/15 od 13.svibnja 2016.,g, presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob 961/16 od 30.kolovoza 2016.g, vjenčani list za ovdje tužiteljicu i sada pok.ČŽ izdanog od matičnog ureda Split dana 11.4.2016.g , pregledom rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok.ČŽ kojeg je donio javni bilježnik Mirjana Popovac poslovni broj O-121/20 UPP/OS-14/20-3 od 13.kolovoza 2020.g. , pregledom priloženog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje , Područne službe u Splitu od 11.4.2022., pregledom Potvrde DS SDŽ-OOM CŽ r.med od 25.10.2022 o dijagnozama tužene, facebook stranice s imenom tužene. Po ocjeni i analizi provedenih dokaza na način kako propisuje čl.8.Zakona o parničnom postupku (NN RH 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19,80/22, 114/22 - dalje ZPP), sud je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga.

13. Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice je neosnovan, a neosnovan je i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice.

14. Nesporno je među strankama a i razvidno sudu iz priložene dokumentacije slijedeće:

-iz pravomoćne i ovršne presude ovog suda III P 246/01 od 17.prosinca 2002.g (koja je pravomoćna i ovršna 08.travnja 2003.g.), da je tužena UŽ bila u braku sa sada pok.MŽ, da je njihov brak razveden presudom ovog suda koja je donesena 5.ožujka 2001.g.

- da je ovdje tužena UŽ podnijela dana 20.lipnja 2001.g tužbu protiv ČŽ, radi uzdržavanja iste od strane ČŽ kao bivšeg bračnog druga te da je tuženik u tom postupku bio zastupan po staratelju za poseban slučaj i to odvjetnici Meri Juričko iz Splita kojeg je mu je rješenjem imenovano tadašnji Centar za socijalnu skrb, na prijedlog suda, jer tuženiku sud nije mogao izvršiti dostavu tužbe i poziva jer više nije živio na adresi prijavljenog prebivališta, te da se navedena skrbnica za poseban slučaj tog tuženika, sudu u tom postupku očitovala da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu

-da je po provedenom postupku radi uzdržavanja, ovaj sud dana 17.prosinca 2002.g donio presudu III P 246/01 kojom je naloženo tuženiku ČŽ da na ime uzdržavanja tužiteljice iz tog postupka, UŽ, plaća mjesečno iznos od 650,00 kn počevši od 1.srpnja 2001g kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće.

-iz priložene presude ovog suda P Ob-625/15 od 13.svibnja 2016.g, da je tužbu u tom predmetu podnio LŽ kao tužitelj, protiv tužene UŽ, radi prestanka uzdržavanja, te da je po provedenom postupku ovaj prvostupanjski sud dana 13.svibnja 2016. donio presudu da prestaje uzdržavanje koje je tužitelj LŽ bio dužan davati tuženoj UŽ na osnovi presude ovog suda III P 246/01 od 17.prosinca , i to da prestaje s danom podnošenja tužbe tužitelja u tom predmetu, tj. 19.svibnja 2016.g.

-međutim, iz presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob -961/16 od 30.kolovoza 2016.g. razvidno je da je uvažena žalba tužene UŽ kao osnovana, te preinačena presuda ovog suda P Ob 625/2015 od 13.svibnja 2016 na način da je drugostupanjski sud presudio da se odbija tužitelj LŽ sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio s danom podnošenja tužbe 19.svibnja 2015.g, prestanak uzdržavanja kojeg je bio dužan davati tuženoj UŽ na osnovi presude ovog suda III P 246/01 od 17.prosinca 2022.

-iz priloženog vjenčanog lista za tuženu i ČŽ, da su oni sklopili brak dana 28.travnja 2005.g u Splitu

-iz priloženog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju kojeg je donio javni bilježnik posl.broj O-121/20 UPP/OS-14/20 od 13.kolovoza 2020.g, da je LŽ preminuo dana **.**.2019. i da je njegovom nasljednicom proglašena supruga ostavitelja HŽ

-iz priloženog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, područne službe u Splitu od 11.travnja 2022.g da je istim UŽ kao razvedenom bračnom drugu umrlog osiguranika ČŽ priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1.travnja 2022g. Istim rješenjem je korisnici obiteljske mirovine , bračnom drugu pok.ČŽ, HŽ i razvedenom bračnom drugu pok.ČŽ, UŽ određena obiteljska mirovina u svoti od 7.749,18 kn mjesečno, a kako se radi o djeljivoj obiteljskoj mirovini, to je istim rješenjem navedena ukupna svota podijeljena na jednake dijelove pa je tako počev od 1.travnja 2022 bračnom drugu pok.ČŽ, HŽ odlučeno tim rješenjem da je pripada svota od 3.874,59 kn mjesečno, a razvedenom bračnom drugu pok.ČŽ, UŽ ista tolika svota mjesečno.Tim rješenjem HZMO-a je odlučeno da će se tako određena mirovina isplaćiati počev od 01.travnja 2022.g.. Iz obrazloženja tog rješenja je razvidno da je to tijelo utvrdilo da je korisnik LŽ, od kojega se izvodi pravo na obiteljsku mirovinu umro **.**.2019.g, da mu je rješenjem te područne službe bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji počevši od 15.11.1993., da je rješenjem HZMO-a od **.**.2020. HŽ kao bračnom drugom umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata priznato pravo na obiteljsku mirovinu od 1.1.2020. u iznosu od 6.302,10 kn mjesečno, da je UŽ zahtjevom od 7.3.2022. zatražila priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza smrti svog bivšeg supruga ČŽ, da je spisu predmeta HZMO-a priležila pravomoćna presuda ovog suda IIIP-246/01 od 17.12.2002. kojom je ČŽ kao bivšem suprugu UŽ naloženo da i na ime njenog uzdržavanja plaća mjesečni iznos od 650,00 kn, da je ista rođena **.**.1971. i da je do dana smrti bivšeg supruga tj. do 10.12.2019. navršila 48 godina i 4 mjeseca života. Ističe se da je čl. 47 Zakona ZOHBDR-a propisano da bračni ili izvanbračni drug umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i umrlog hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, osim bračnog ili izvanbračnog druga umrlog hrvatskog ratnog vojnog invalida iz čl. 46 toga Zakona, osiguranika ili korisnika prijevremene starosne, starosne, invalidske mirovine zbog potpunog ili djelomičnog gubitka radne sposobnosti ili najniže mirovine ostvarenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ili prema tome Zakonu, odnosno prijašenjem Općem propisu o mirovinskom osiguranju ili prijašnjim propisima kojim su se uređivala prava hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, stječe pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života, pod uvjetom da ima navršenih 40 godina života u trenu smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odnosno hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Ističe se i da je čl. 72 st. 6 ZOMO-a propisano da kada netko od članova obitelji podnese zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu poslije drugih članova obitelji koji su već prije ostvarili pravo na mirovinu, određuje se nova obiteljska mirovina i isplaćuje od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva. Ističe se i da je čl. 75 st. 3 ZOMO-a propisano da odredbe tog zakona o stjecanju, određivanju, korištenju, ponovnom određivanju i gubitku prava na obiteljsku mirovinu udovice, odnosno udovca se odgovarajuće primjenjuju na izvanbračnog druga i razvedenog bračnog druga koji je ostvario pravo na uzdržavanje. Dalje je razvidno iz rješenja HZMO PS Split od 11.4.2022. da je to tijelo na temelju navedenih činjenica utvrdilo da su 1.4.2022. ispunjeni uvjeti za priznanje prava na obiteljsku mirovinu prema čl. 65 i čl. 75 ZOMO-a i čl. 47 Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17), da je čl. 74 st. 1. ZOMO-a propisano da ako pravo na obiteljsku mirovinu ima samo udovica ili udovac i djeca osiguranika ili samo roditelji osiguranika ili samo druga djeca bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, da se onda ukupna svota obiteljske mirovine dijeli na jednake dijelove pa se svakom članu obitelji isplaćuje pripadajući dio mirovine. Slijedom navedenog HZMO je počevši od 1.4.2022. odredilo podijeljenu obiteljsku mirovinu za dva člana, odnosno da svota podijeljene obiteljske mirovine koja pripada udovicu umrlog osiguranika HŽ iznosi 3.874,59 kn mjesečno, a da svota podijeljene obiteljske mirovine koja pripada razvedenom bračnom drugu umrlog, UŽ, iznosi 3.874.59 kn mjesečno.

15. Naprijed navedene utvrđene činjenice su sudu dostatne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari,pa je utoliko sud raspravnim rješenjem od 6.prosinca 2024.g odbio izvođenje daljnjih dokaza jer je stava da je činjenično stanje u tolikoj mjeri raspravljeno i utvrđeno da se može donijeti zakonita odluka.

16. Naime, sud je stava i utvrđuje da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju za pokretanje ovog spora odnosno za podnošenje tužbe i sa glavnim i sa podrednim tužbenim zahtjevom.

17. Mjerodavne zakonske odredbe su slijedeće.

18. Prestanak uzdržavanja bivšeg bračnog druga, kao što je to u ovom slučaju tužena, je propisan čl.300.st.1, 2. i 3. Obiteljskog zakona (NN 103/15, 98/19,47/20, 49/23, 156/23 - dalje Obz) U ovom slučaju tužiteljica se ne poziva na st.1. i st.2. toga članka.

19. Stavkom 3. navedenog članka je propisano da pravo na uzdržavanje prestaje smrću bivšeg bračnog druga koji daje ili onoga koji prima uzdržavanje. Stoga je u ovom slučaju uzdržavanje tužene od strane njena bivšeg bračnog druga ČŽ kao davatelja joj uzdržavanja prestalo njegovom smrću 10.prosinca 2019.g. 20. Takav podredni tužbeni zahtjev je postavila tužiteljica u ovom postupku, no sasvim nepotrebno jer o tome ne treba sud presuđivati, već takva posljedica odnosno prestanak uzdržavanja prestaje silom zakona. Utoliko tužiteljica nema pravnog interesa za postavljanje podrednog tužbenog zahtjeva, ali prije toga nema ni aktivne legitimacije ni za podredni ni za glavni tužbeni zahtjev jer ona ne spada u krug osoba koje su aktivno legitimirane na podnošenje tužbe na prestanak uzdržavanja tužene.

21. Naime, članak 285.Obiteljskog zakona regulira promijenjene okolnosti u vezi s obvezom uzdržavanja. Tako je tim člankom propisano da osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određenog prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile.

22. Dakle, tom odredbom je propisano da samo osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud odluči o prestanku uzdržavanja. U konkretnom slučaju to je bio samo LŽ za svog života kao jedini aktivno legitimiran za podnošenje tužbe na utvrđenje prestanka uzdržavanja tužene UŽ kao bivšeg bračnog druga dosuđenog prethodno pravomoćnom i ovršnom presudom.

23. LŽ je za svog života i podnio naspram tužene UŽ tužbu radi prestanka uzdržavanja i to u predmetu ovog suda poslovni broj P Ob 625/15 s kojim tužbenim zahtjevom međutim u konačnici nije uspio jer je drugostupanjski Županijski sud u Zagrebu svojom presudom Gž Ob 961/16 od 30.kolovoza 2016.g.preinačio presudu ovog suda P Ob 625/16 od 13.5.2016., te presudio da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja na prestanak uzdržavanja tužene UŽ.

24. Sada pok.LŽ je mogao i nakon tog pravomoćno okončanog postupka podnijeti novu tužbu radi prestanka uzdržavanja tužene UŽ, no takvu tužbu nije podnio do svoje smrti 10.prosinca 2019.g. kao aktivno legitimirana osoba na podnošenje takve tužbe. Nakon njegove smrti njegova nasljednica, ovdje tužiteljica , njegova supruga, nije aktivno legitimirana na podnošenje takve tužbe. To obzirom na to što tužiteljica nije osoba iz čl.285.Obiteljskog zakona, te ona ne može ovim pravnim putem odnosno predmetnom tužbom ostvariti svoj pravni interes koji se tiče toga da u postupku HZMO-a ne dijeli obiteljsku mirovinu sa tuženom, jer ističe u ovom sudskom postupku da bez pravnog osnova temeljem nezakonitog rješenja HZMO-a prima pola obiteljske mirovine.

25. Aktivna legitimacija je ovlaštenje koje proizlazi iz materijalno- pravnih propisa i postojanje tog ovlaštenja se ocjenjuje na temelju materijalnog prava odlukom o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva – a posljedica nedostatka tog ovlaštenja je odbijanje tužbenog zahtjeva.

26. Iz istih razloga nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice zbog čega je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, odbijen je i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice. Ističe se i da tužiteljica sa tuženom nije ni u kakvom odnosu vezano za uzdržavanje tužene, niti se obveza sada pok.ČŽ na uzdržavanje tužene nakon njegove smrti prenosi na tužiteljicu.

27. Za navesti je i da svakako samo aktivno legitimirana osoba i to ona iz čl.285.Obiteljskog zakona odnosno davatelj uzdržavanja može tražiti tužbom sudu prestanak uzdržavanja u odnosu na primatelja uzdržavanja, ali i da se prestanak uzdržavanja , koje je prethodno utvrđeno pravomoćnom presudom, može tražiti odnosno dosuditi najranije od dana podnošenja tužbe radi prestanka uzdržavanja ili nekog kasnijeg datuma od datuma podnošenja tužbe. Svakako ne može, nije osnovano ranije od datuma podnošenja tužbe. U ovom slučaju tužiteljica je tražila predmetnom tužbom (koju je podnijela 19.svibnja 2022., dakle nakon smrti ČŽ) tj. glavnim tužbenim zahtjevom prestanak uzdržavanja tužene od strane ČŽ s danom 14.10.2017.g a podrednim tužbenim zahtjevom s danom 10.12.2019. kao danom smrti njena supruga ČŽ.

28. To je u suprotnosti sa slijedećim. Sporovi radi prestanka uzdržavanja su regulirani člankom 429. Obiteljskog zakona. Tako je stavkom 1. toga članka propisano da ako je pravo na uzdržavanje utvrđeno ovršnom ispravom, obveznik uzdržavanja može tužbom tražiti da se utvrdi prestanak njegove obveze uzdržavanja čim prestanu postojati zakonske pretpostavke za uzdržavanje.

29. Stavkom 2. istog članka Obz-a je propisano da u presudi kojom prihvaća tužbeni zahtjev iz stavka 1. ovoga članka sud će kao dan prestanka prava na uzdržavanje utvrditi dan podnošenja tužbe ili koji drugi dan nakon tog dana ako nađe da je ona prestala tog dana.

30. Nastavno svemu utvrđenom, navedenom i obrazloženom, kao i pozivom na citirane zakonske odredbe, sud je odbio kao neosnovan i glavni i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice, točkama I i II izreke ove presude.

31. Stranke su po punomoćnicima odvjetnicima popisale parnične troškove, tražeći naknadu parničnog troška ovog postupka jedna od druge.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1.u vezi sa čl.155.Zakona o parničnom postupku. Tuženoj koja je zastupana po punomoćniku u osobi odvjetnika i koja je u cijelosti uspjela u postupku priznati su slijedeći popisani parnični troškovi: 200 bodova temeljem tbr.8.toč.1 u vezi sa tbr.7.toč.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23- dalje Tarifa). Priznati trošak u bodovima je pomnožen sa vrijednošću boda od 2,00 Eur-a, pa iznosi 400,00 Eur. Taj iznos je uvećan za 25% PDV-a pa ukupan parnični trošak tužene iznosi 500,00 Eur te je stoga odlučeno na način kao u točki III izreke presude, a o kamatama na parnični trošak temeljem čl.151.ZPP-a.

U Splitu, 20. siječnja 2025.g.

S U D A C

DIJANA SELAK

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tužene