REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-1036/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Pribetić 1 d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 97471516508, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dodanu vrijednost, 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/23-01/368, URBROJ: 513-04-24-2 od 30. travnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/23-01/141, URBROJ: 513-07-18-23-1 od 22. kolovoza 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/23-01/141, URBROJ: 513-07-18-23-1 od 22. kolovoza 2023. tužitelju je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje 2020. i 2021. sa kamatom, sve detaljno opisano u izreci prvostupanjskog rješenja i naložena mu je uplata utvrđenih iznosa zajedno s kamatama kao i provođenje odgovarajućeg knjiženja u poslovnim knjigama koje se odnosi na povećanje osnovice, sve u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/23-01/368, URBROJ: 513-04-24- 2 od 30. travnja 2024., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U pogledu nacionalnog prava Porezna uprava da navodi da je pravna osnova za uskratu prava na odbitak pretporeza: članak 57. stavak 2. ZoPDV-u te članak 131. i 133. Pravilnika o PDV-u. Tužitelj da je dokazao da ima urednu dokumentaciju u vezi s isporukom dobara i usluga, u skladu s odredbama članka 78.-81. ZoPDV-u, te da nije jasno temeljem čega je Porezna uprava zaključila da nisu ispunjeni uvjeti i koji to točno uvjeti, za odbitak pretporeza. Kako bi se omogućila sudska kontrola zakonitosti u sudskom (upravnom) postupku, da je nužno da Rješenje sadrži razloge (ne)primjene određene materijalno-pravne odredbe, te citira članak 131.Pravilnika o PDV-u. S obzirom da pobijano drugostupanjsko rješenje ne sadrži jasne razloge za neprimjenu navedenih odredbi ZoPDV-u, a što je rezultiralo osporavanjem prava na korištenje uredno iskazanog PDV-a, i dodatnim zaduženjem Tužitelja, Porezna uprava da je počinila povredu odredbi članka 98. stavak 5. OPZ-a, koji da jasno propisuje što točno mora sadržavati porezno rješenje. Porezna uprava da vrlo načelno i šturo navodi da je osporeno pravo na odbitak pretporeza sukladno presudi Suda EU C-439/04 i 440/04, donesenih u zajedničkom predmetu Kittel i Reoolta Recycling. Osim što takvo povezivanje presuda ništa ne znači, Porezna uprava da ne primjenjuje ispravno sadržaj presuda niti razvoj prakse Suda EU u kontekstu sprječavanja poreznih prijevara. Prije svega, presude Suda EU da se ne primjenjuju izravno na konkretni slučaj, kako to čini Porezna uprava u pobijanom Rješenju, već da se primjenjuju na način da daju smjernice u pogledu tumačenja pojedine odredbe PDV Direktive, te primjene nacionalnih propisa koji su usklađeni s odredbama PDV Direktive, te da nije ispravno naveden pravni temelj ako se u obrazloženju navodi da je odbijeno pravo na odbitak pretporeza sukladno presudama Suda EU. Porezna uprava da je trebala primijeniti navedene presude prilikom tumačenja ZoPDV-u. Porezna uprava da to očigledno nije napravila, već da je navela odredbu članka 57. stavak 2. ZoPDV-u kao razlog za uskratu prava na odbitak pretporeza. Analizirajući spomenutu odredbu, kao što je Tužitelj već naveo, nije jasno koje točno obveze Tužitelj nije ispunio kao razlog osporavanja prava korištenja pretporeza. Porezna uprava da osporava Tužitelju pravo na odbitak pretporeza po dvije različite osnove: 1. nepostojanje vjerodostojne dokumentacije (otpremnice manjkavog sadržaja), propusti u knjiženju Tužiteljevih dobavljača roba i usluga; 2. sudjelovanje u lancu isporuka u kojem postoji sumnja da je jedan od sudionika lanca „nestajući trgovac". U pogledu nepostojanja vjerodostojne dokumentacije, radi da se zapravo o situaciji u kojoj Porezna uprava tvrdi da postoje formalni nedostaci u dokumentaciji (npr. tiskanica otpremnice pisana rukom, ili tiskanica otpremnice bez cijene robe, ili nečitljiv potpis primatelja, ili dobavljač nije ispravno i na vrijeme predao obrazac PDV-a...) — neispunjenje formalnih pretpostavki za ostvarivanje prava na odbitak pretporeza. U tom pogledu da je relevantna praksa Suda EU u slijedećim predmetima: C-108/17 Enteco Baltic Sud EU i dr., iz koje prakse da se može zaključiti slijedeće: nije opravdano da Porezna uprava uskrati pravo na odbitak pretporeza Tužitelju zbog same činjenice da su otpremnice „ispunjene nečitko, istim rukopisom...da na istima nema cijene, da su potpisi primatelja nečitki i SI...) u pobijanom Rješenju Porezna uprava spominje niz društava ( s nekim čak Tužitelj nije imao poslovne odnose) iznoseći detaljno genezu vlasništva uz primjedebe da ista ne prijavljuju i ne plaćaju PDV (pa zato treba sankcionirati Žalitelja)... Ovo je za Tužitelja i porezni nadzor nebitno jer Porezna uprava kao dio državnog aparata raspolaže mehanizmima kojima može privoliti pojedince i(ili) društva da prijavljuju i plaćaju davanja državi. lako je jednostavnije za sve sankcionirati nekog trećeg (po sistemu „tko naiđe t ')... Sud EU o ovoj problematici da je u brojnim (citiranim) presudama zauzeo stav da je manjkavo vođenje knjigovodstvenih evidencija ...”lakši porezni prekršaj ... i da ta okolnost ne može predstavljati razlog za uskratu prava na korištenje pretporeza., a kamoli da se za to uskratom prava na korištenje pretporeza, posljedično aljkavosti (ili nečem trećim) sankcioniraju društva koja nemaju s tim (dokazane, sukladno praksi Suda EU) veze. A to da je upravo Tužitelj. U pogledu sudske prakse Suda EU u pogledu presude C-439/04 i C-440/04, donesene u predmetu ND i Recolta Recyiling (na koju se poziva Porezna uprava, ne trudeći se da je pravilno označi), da se radi o presudi koja je predstavljala jedne od prvih radnih napora Suda EU u borbi protiv poreznih prijevara i izbjegavanju plaćanja poreza. Međutim, navedena presuda nikako da ne predstavlja finalni stupanj razvoja prakse Suda EU u tom pogledu. Nakon navedene presude, Sud EU donio je i druge značajne presude koje su oblikovale sadašnji stupanj razvoja pravila o izbjegavanju poreznih prijevara. Naime, prema sadašnjoj praksi Suda EU, osnovno načelo zajedničkog sustava PDV-a jest načelo porezne neutralnosti koje se osigurava, medu ostalim, i pravom na odbitak pretporeza. Pravila koja reguliraju pravo na odbitak pretporeza da imaju za smisao porezne obveznike u cijelosti osloboditi tereta PDV-a plativog ili plaćenog u kontekstu svih njegovih gospodarskih aktivnosti. Zajednički sustav PDV-a posljedično ima za cilj osigurati neutralnost oporezivanja svih gospodarskih aktivnosti, bez obzira koja je njegova svrha ili rezultat, pod uvjetom da se radi o isporukama koje u pravilu podliježu PDV-u (para 48. ND i presude tamo navedene) Svi trgovci (porezni obveznici) koji su poduzeli mjere opreza koje mogu biti razumno tražene od njih kako bi utvrdili je li transakcija u kojoj su sudjelovali povezana s poreznom prijevarom, bilo da se radi o utaji plaćanja PDV-a ili druge prijevare, moraju se moći osloniti na valjanost navedenih transakcija, bez rizika od gubitka prava na odbitak pretporeza (para 51. ND). lz svega iznesenog da jasno proizlazi da nije dovoljno da Porezna uprava samo lakonski konstatira da je Tužitelj imao transakcije s dobavljačima koji imaju obilježja nestajućeg trgovca ili su povezani s prijevarnim radnjama i kojima je cilj izbjegavanje plaćanja PDV-a. Od Tužitelja da nije bilo razumno očekivati da provjeri predaju li sva društva s kojima posluje uredno periodične izvještaje, plaćaju li i prijavljuju li uredno PDV, evidentiraju li uredno sve račune u knjizi URA i IRA, i odgovaraju li na pozive porezne uprave ili su „nestajući” za poreznu upravu... To da je razumno očekivati i to je zadaća porezne uprave koja u svojem portfelju ima mogućnost sankcioniranja takvog ponašanja. Neumjesno je to očekivati od poreznih obveznika (tim više što je to u sukobu s odredbama GDPR-a) da radi posao porezne uprave, isto kao što je neumjesno očekivati od porezne uprave da za takva ponašanja sankcionira treće...(Tužitelja). Porezna uprava da nije smjela lakonski, neargumentirano i bez mogućnosti provjere, zaključiti da je Tužitelj poslovanjem sa suspektním društvima i sam sudjelovao u prijevarnim lancima, već da je, sukladno iznesenoj praksi Suda EU trebala ispitati je li Tužitelj poduzeo sve radnje, koje se od niega mogu razumno očekivati da utvrdi da li se radi o prijevari. Porezna uprava navedene okolnosti u pobijanom Rješenju da nije ni pokušala utvrditi, a kamo li argumentirati. Bitno je ovdje posebno istaknuti da Porezna uprava očigledno smatra da prema sadržaju Šeste Direktive, odnosno Direktive vijeća 77/338/ EU, Presuda Kittel, znači da se PDV može naplatiti od svake osobe koja je sudjelovala u predmetnoj prijevari, odnosno, može joj se uskratiti pravo na odbitak pretporeza. To da je pogrešno, jer Šesta Direktiva nije više na snazi, zamijenjena je PDV Direktivom. Ako se Porezna uprava već poziva u pobijanom Rješenju na presudu ND, trebala je jasno naznačiti iz kojeg dijela PDV Direktive ili presude ND to proizlazi. Konačno, presuda Visokog upravnog suda RH, na što bi se još mogla pozvati porezna uprava od 25. listopada 2012. da je donesena prije početka primjene PDV Direktive, pa tako da nije primjenjiva u ovom slučaju, budući zaključak Suda izravno dira u načelo neutralnosti zajedničkog sustava PDV-a, a to da je u koliziji s gore spomenutom praksom Suda EU. Iz tog razloga da nije primjenjiva. Porezna uprava da se u pobijanom Rješenju na dva mjesta poziva na članak 45. stavak 1. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 282/2011. u dijelu pobijanog Rješenja kojim osporava pravo na odbitak PDV-a za usluge i robu koja je isporučena na područje EU. Članak 45. imenovane Uredbe da uopće ne propisuje potrebnu dokumentaciju koju bi Tužitelj trebao posjedovati za korištenje prava odbitka PDV-a za isporuke unutar prostora EU, već govori o "mjestu isporuke usluga povezanih s nepokretnom imovinom, uključujući usluge agenata za prodaju nekretnina...,” Iz svega iznesenog da jasno proizlazi da: otpremnice, CMR formulari, teretnice, police osiguranja, bankovni dokumenti kojim se dokazuje plaćanje otpreme, izjave primatelja (stjecatelja) javnobilježnički ovjerene, službeni dokumenti koje trebaju izdati javna tijela Vlasti itd. (što Porezna uprava navodi kao potrebno u pobijanom Rješenju) nigdje nisu propisani kao obavezni sastojak uz račun ili formalni uvjet za odbitak pretporeza ili priznavanje prava na oslobođenje od PDV-a u smislu članka 41. stavak 1. točka a (reverse charge); sve i da to i jesu knjigovodstvene isprave koje je Tužitelj dužan posjedovati prema OPZ-u, nepoštivanje odredbi OPZ-a koje to propisuju predstavlja lakši prekršaj, koji bi se trebao primijeniti kao sankcija proporcionalna ozbiljnosti povrede, a ne uskratom prava na odbitak pretporeza ili oslobođenja od plaćanja PDV-a.; za ocjenu je li došlo do isporuke robe, bitno je, je li preneseno pravo raspolaganja na kupca, a ne je li kupac robu fizički primio ili ne; zadaća Porezne uprave da je da utvrdi, je li Tužitelj postupio u dobroj vjeri i je li poduzeo sve potrebne mjere koje se od njega mogu razumno očekivati kako bi se uvjerio da ga primljene isporuke neće povezati s prijevarnim lancima i nestajućim trgovcima. Porezna uprava treba dokazati da nije poduzela neke od tih mjera koje se od Tužitelja mogu razumno tražiti; iz postupka da jasno proizlazi da je Tužitelj tijekom poreznog nadzora dostavio dokumentaciju u određenom opsegu, ali da je Porezna uprava osporila vjerodostojnost iste. U svakom slučaju, nepostojanje ili nedostatak dokumentacije iz koje bi se vidjelo tko je i kada vršio prijevoz, može biti samo formalni uvjet za ostvarivanje prava na korištenje pretporeza i oslobođenje od plaćanja PDV-a radi isporuke dobara i usluga unutar EU, ali tak i kao takav nije propisan ZoPDV-u i PDV Direktivom. Ako je nepostojanje dokumentacije protivno članku 55. i 56. OPZ-a koji propisuju opću obvezu da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da treća osoba može steći pregled, te da se bilježenje podataka mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama- svako postupanje protivno navedenim odredbama je kažnjivo u skladu s odredbom članka 207. stavak 1. OPZ-a. To da nikako ne može i ne smije biti razlog za uskratu prava na korištenje pretporeza i oslobođenje plaćanja PDV-a temeljem odredbi članka 41. stavak 1. točka a ZoPDV-u. Uskraćivanje ovih prava da je neproporcionalna mjera koja narušava načelo porezne neutralnosti protivna principima koji su utvrđeni u presudama Suda EU (C-580/15 B; C-108/17 Enteco Baltic para 51; C-21/16 Euro Tyre, para 29. i 32.). Porezna uprava da načelno navodi da su Tužiteljevi dobavljači, ili dobavljači njegovih dobavljača sudionici u lancima prijevare, da im je osporeno pravo na odbitak pretporeza, da nisu platili i(ili) prijavili poreznu obvezu, da su nestajući trgovci i da nije dokazano da su stvarni isporučitelji robe. Opisani zaključci iz pobijanog Rješenja da su štetno neprecizní. Radi zakonitosti postupanja i ispravne pravne kvalifikacije da je iznimno bitno da Porezna uprava odredi tko je točno u lancu potencijalno nestajući trgovac, sukladno uputama EUROFISCA u čemu se točno u konkretnom slučaju sastoji prijevara, tko je obični sudionik u lancu isporuka, iz čega proizlazi namjera sudjelovanja u prijevari za svakog pojedinog sudionika (da bi se uopće mogao smatrati sudionikom), tko nije platio davanja državi i tko nije ispunio druge obveze koje su kažnjive kao prekršaj. Kao što se vidi iz Pobijanog Rješenja, to da su sve okolnosti koje je Porezna uprava propustila na jasan način utvrditi u poreznom nadzoru, čime je utjecala na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i posljedično pogrešnu primjenu materijalnog prava. Umjesto toga Porezna uprava lakonski u pobijanom Rješenju zaključuje ako jedan u lancu nije prijavio stjecanje robe ili platio porez, da se radi o lancu prijevare, što da je suprotno EUROFISCOVIM uputama, ako jedan sudionik nije uredno vodio knjigovodstvenu dokumentaciju radi se o lancu prijevare, ako se radi o lancu prijevare, svaki sudionik je provodnik i namjerno sudjeluje u lancu prijevare, svaka transakcija u lancu je fiktivna (neovisno o tome je li roba uistinu isporučena), svaki sudionik lanca nama pravo na odbitak pretporeza ili oslobođenje od plaćanja PDV-a jer se radi o fiktivnim transakcijama. Takav lanac zaključivanja da je protivan praksi Suda EU i uputama EUROFISCA, i nanosi štetu svim sudionicima transakcije. Porezna uprava mora paziti na dosljednu i stručnu primjenu pravne stečevine EU i očuvanje načela porezne neutralnosti, kao proklamiranog temeljnog načela jedinstvenog sustava PDV-a unutar EU. Porezna uprava tvrdi da se porezni postupak zasniva na načelu dokumentarnosti prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju vjerodostojnom dokumentacijom. To da nije sasvim u skladu s člankom 89. OPZ-a, koji navodi da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost. U pobijanom Rješenju Porezna uprava navodi da je knjigovodstvena dokumentacija pojedinih sudionika u lancu isporuka manjkava pa možda i netočna (fiktivna) u dijelu. Ipak, uslijed takve manjkavosti Porezna uprava da takvu dokumentaciju koristi za zaključak da isporuka nije izvršena. Porezna uprava da je trebala postupiti u skladu s člankom 6. stavak 2. OPZ-a i tražiti od Tužitelja( i drugih pravnih osoba koje spominje kao argument za penalizaciju Tužitelja) da se očituje o konkretnim nedostacima u dokumentaciji, što da je Porezna uprava propustila, čak i na završnom razgovoru koji de facto, nije niti željela obaviti u prisustvu poreznog savjetnika... Zašto. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 13. siječnja 2025. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja izvršen porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 30. lipnja 2023., na koji zapisnik nije uložen prigovor, nakon čega je donijeto ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje.

9. Odredbom članka 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje: OPZ), propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Knjigovodstvene isprave koje su izrađene na papiru mogu se pretvoriti u elektronički zapis ako se osigura vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost od trenutka pretvorbe do kraja razdoblja propisanog za čuvanje knjigovodstvene isprave (stavak 3.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

10. Prema odredbi članka 11. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti.

11. Odredbom članka 57. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20; dalje: ZPDV), propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti (stavak 1.). Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona (stavak 2.).

12. Odredbom članka 58. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

13. Odredbom članka 60. stavak 1. točka b) ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka.

14. Odredbom članka 127. stavak 1. i 2. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

15. Odredbom članka 131. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 138/20, 1/21, 73/21, dalje: Pravilnik), propisano je da porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhe njegove gospodarske djelatnosti.

16. Odredbom članka 133. stavak 1. Pravilnika, propisano je da porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza u razdoblju oporezivanja u kojem je primio dobro ili su mu obavljene usluge za što ima račun sa podacima iz članka 79. Zakona. Ako porezni obveznik ima račun za primljena dobra ili obavljene usluge do roka za podnošenje prijave PDV-a tada ima pravo na odbitak pretporeza u onom razdoblju oporezivanja u kojem je primio dobro ili mu je obavljena usluga. Ako porezni obveznik nema račun za primljena dobra ili obavljene usluge do roka za podnošenje prijave PDV-a tada ima pravo na odbitak pretporeza u onom razdoblju oporezivanja u kojem je primio račun. 17. Odredbom članka 161. stavak 2. i 3. Pravilnika, propisano je da porezni obveznik treba osigurati da podaci iskazani na računu odražavaju stvarnu isporuku, a može birati način kako će to postići. Porezni obveznik mora osigurati vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost sadržaja i čitljivost računa od trenutka izdavanja do kraja razdoblja za pohranu računa neovisno o tome je li račun izdan na papiru ili u elektroničkom obliku. Navedeno je obvezan osigurati porezni obveznik koji obavlja isporuku, kao i porezni obveznik koji prima isporuku.

18. Odredbom članka 45.a stavkom 1. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 282/2011 (u daljnjem tekstu: Uredba 282/2011) propisano je da za primjenu oslobođenja od plaćanja PDV-a za isporuke dobara u druge države članice EU:

- isporučitelj mora o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu posjedovati barem dva neproturječna dokaza od dvije različite strane koje su međusobno neovisne te neovisne i o isporučitelju i o stjecatelju, kao što su primjerice potpisani CMR, teretnica ili račun za prijevoz dobara, ili - isporučitelj mora posjedovati pojedinačni dokaz, poput potpisanog CMR-a, teretnice, računa za prijevoz, zajedno s pojedinačnim neproturječnim dokazom poput police osiguranja u vezi s prijevozom dobara ili bankovnog dokumenta kojim se potvrđuje plaćanje otpreme, službenog dokumenta koje je izdalo tijelo javne vlasti, javni bilježnik, kojim se potvrđuje dolazak dobara u državu članicu odredišta, ili potvrde koju je u državi članici odredišta izdao posjednik skladišta kojom se potvrđuje skladištenje dobara u toj državi članici.

19. Poreznim nadzorom je izvršen uvid u ulazne račune tužitelja, evidentiranih u Knjizi primljenih ulaznih računa za redovne isporuke dobara i usluga, a po kojima je koristio odbitak pretporeza u mjesečnim prijavama PDV-a. Tom prilikom su izdvojeni računi za 2020., koje je tužitelj primio od dobavljača Sorriso consulting j. d. o. o. iz Pule, i Agrodan j. d. o. o. iz Križevaca (str. 3. i 4. prvostupanjskog rješenja). U prilogu se nalaze i otpremnice koje osim naziva robe ne sadrže nikakav podatak na koji se ulazni račun odnose, bez podataka o mjestu preuzimanja robe i bez podataka o načinu transporta. Navedena trgovačka društva su novoosnovani subjekti, čije odgovorne osobe nisu bile dostupne, a kod koji društva su utvrđene određene nezakonitosti na način da posluju sa društvima koja imaju obilježje nestajućih trgovaca i koji sudjeluju u poreznim prijevarama, ne raspolažu sa poslovnom dokumentacijom i ne prijavljuju porezne obveze. Zbog navedenoga i tužitelj ne posjeduje nikakvu vjerodostojnu dokumentaciju, osim računa, iz koje bi bilo vidljivo da je primio fakturirano po računima dobavljača. Stoga je u pravu i tuženik kada se u tom slučaju pozvao na presude u predmetu ND C-439/04 i C-440/04.

20. Tužitelj je također u prijavi PDV-a za 2020. iskazao vrijednost isporuka dobara unutar EU u iznosu od 19.779,38 kn, po računu 1/VP1/2 od 29. travnja 2020., koji je ispostavljen za kupca Gebaudepflege Degerloch iz Stuttgarta i to za isporuku 60 litara sredstva za dezinfekciju. Na navedenom računu je tužitelj naveo klauzulu "oslobođeno PDV-a prema članku 41. st. 1. t. a. Zakona o PDV-u reverse charge-Article 138 of Council Directive 2006/112/EC" Od tužitelja je tom prilikom zatraženo da dostavi isprave iz kojih je vidljivo da je roba doista i otpremljena u drugu državu članicu EU, što isti nije učinio, a što znači da ne ispunjava uvjete za porezno oslobođenje.

21. U odnosu na 2021. također je izvršen uvid u ispostavljene račune temeljem kojih je tužitelj iskazao transakcije kao isporuke oslobođene obračuna PDV-a (str. 10. i 11. prvostupanjskog rješenja). Nadzorom iskazanih izvoznih isporuka u 2021., utvrđeno je da je tužitelj društvu Fructa Trade d. o. o. iz Dervente ispostavio račun te se također pozvao na oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost i to temeljem članka 45. stavak 1. točka 1. ZPDV-a, odnosno da tužitelj ne posjeduje carinske deklaracije o izvozu robe izvan Europske unije odnosno dokaze za primjenu oslobođenja od plaćana poreza na dodanu vrijednost. Također je u istoj godini utvrđeno da je koristio pretporez u iznosu od ukupno 174.565.00 kn (str. 16. i 17. prvostupanjskog rješenja), te je za dobavljača Stormius Tehnologies j. d. o. o.. utvrđeno da se radi o poreznom dužniku, koji je isporuke prema tužitelju za ožujak iskazao u PDV obrascima, ali obvezu za PDV nije podmirio, dok isporuke prema tužitelju za listopad 2021., uopće nije prijavio u PDV prijavi niti je platio PDV i brisan je iz sudskog registra, a tužitelj je po njegovim računima koristio pretporez. Za dobavljača Nisko gradnja Chrome j. d. o. o. je utvrđeno da isporuke prema tužitelju, taj dobavljač nije iskazao u PDV prijavama odnosno nije prijavio obvezu PDV, dok je tužitelj po njegovim računima također koristio pretporez. Taj dobavljač ne posjeduje dokumentaciju o nabavi robe koju je fakturirao, te je za gotovo sve dobavljače utvrđeno da se radi o novoosnovanim društvima koja su nedostupna poreznim tijelima, koji obvezu plaćanja PDV-a ne podmiruju, niti posjeduju dokumentaciju o nabavi robe koja je fakturirana tužitelju, nemaju zaposlenih djelatnika i posluju s prijevarnim društvima, odnosno nestajućim trgovcima.

22. Iskazivanjem prava na pretporez na osnovu nevjerodostojnih ulaznih računa, tužitelj je postupio suprotno odredbama članka 57. stavak 2. ZPDV-a, obzirom da za priznavanje prava na pretporez nisu dovoljni samo ulazni računi već je potrebno posjedovati i drugu dokumentaciju kojom bi se dokazalo da je usluga izvršena.

23. Ovdje valja istaknuti i da je porezni postupak specifični upravni pravni postupak koji se provodi na temelju pravila propisanih OPZ-om uz supsidijarnu primjenu Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Tako se u poreznom nadzoru kao dokazno sredstvo u pravilu koriste poslovne knjige i evidencije, a podaci koji se unose u poslovne knjige moraju se temeljiti na vjerodostojnim ispravama. Sukladno praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, činjenice se u poreznom nadzoru utvrđuju na temelju poslovnih knjiga, koje se moraju uredno voditi, te knjigovodstvenih isprava, koje moraju biti vjerodostojne.

24. Ovaj Sud smatra da je tužitelj trebao izvršiti provjeru poslovnih partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari, a na internetskoj stranici Porezne uprave, javno je dostupan podatak tko je obveznik PDV-a te je stoga razumljivo da porezni obveznici nove partnere provjere prije stupanja u poslovni odnos. Na istoj stranici je objavljena i obavijest poreznim obveznicima o tome kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava PDV-a te kako se od istih zaštititi pri čemu je naglasak stavljen i na nove poslovne partnere.

25. Slijedom navedenog nisu ispunjeni uvjeti za oslobođenje od plaćanja PDV-a, sukladno članku 41. stavku 1. točki a) ZPDV-a, te je stoga tužitelj obračunat PDV na način kako je to opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja. Sve gore navedeno proizlazi i iz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-2499/22-2 od 13. srpnja 2022. i Usž-3882/21-2 od 27. listopada 2021.

26. Dakle, tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza samo temeljem činjenice da je primio račun na kojemu je iskazana obveza plaćanja PDV-a, ukoliko nije dokazano da je isporuka izvršena upravo tužitelju, a obvezu plaćanja PDV-a nisu izvršili niti dobavljači, a što sve upućuje na prijevarno postupanje.

27. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da su osporavane odluke poreznih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

28. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

29. Točka II. izreke presude temelji se na odredbama članka 147. stavak 1. ZUS- a i donesena je obzirom na postignuti uspjeh u sporu.

U Rijeci 20. siječnja 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju Pribetić 1 d. o. o., sa sjedištem u [adresa],

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5