REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1128/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE (OIB:84397956623) iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. (OIB:26187994862) iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-526/2022-27 od 04. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačava presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-526/2022-27 od 04. lipnja 2024. tako da sada glasi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje svotu od 7.481,00 eura uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. srpnja 2022. do isplate, koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Tužitelju se nalaže da tuženiku isplati naknadu parničnog troška u iznosu od 800,00 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje svotu od 7.481,00 EUR uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. srpnja 2022. do isplate, koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Croatia osiguranja d.d. Zagreb za naknadu troškova postupka".

2. Protiv te presude žalbu, pravovremeno podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja temeljem čl. 355. i pogrešne primjene materijalnog prava temeljem čl. 356. ZPP-a. Žalbom, u bitnome, ističe da je stajalište i odluka obrazloženja suda prvog stupnja u cijelosti neosnovana obzirom je i u navedenom predmetu sporna primjena materijalnog prava jer se ima primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osnovom kojega tužitelj ima pravo samo na razmjerni iznos koji je tuženik platio u mirnom postupku. Navodi da je osiguranik tuženika navršio 65 godina i da nije bilo štetnog događaja zbog kojega je morao otići u invalidsku mirovinu sada bi primao starosnu mirovinu koju bi isplaćivao tužitelj pa stvarna šteta za tužitelja predstavlja razliku između iznosa invalidske mirovine koju trenutno isplaćuje i iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao da nije bilo štetnog događaja. U odnosu na primjenu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zapisnika sa sjednice odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH, te presude Županijskih sudova.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe tuženika i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja a podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz naknadu troškova tuženiku.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da ova presuda nije pravilna. U odnosu na žalbene navode u kojima se ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a isto tako i u odnosu na žalbene navode prema kojima je počinjena bitna povreda ocijenjeno je da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dok u postupku materijalno pravo nije pravilno primijenjeno.

7. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 7.481,00 eura/56.365,60 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime isplaćene invalidske mirovine svojem osiguraniku LI u razdoblju od 01. veljače 2020. do 31. ožujka 2022. u skladu sa odredbom Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13 – dalje ZMO), obzirom da je LI ozlijeđen u prometnoj nesreći 27. rujna 1993., koju je skrivio UI vozilom koje je bilo osigurano kod tuženika i zadobio ozljede te je sukladno čl. 174. ZMO-a ostvario invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. 8. U ovom postupku obzirom i na žalbene razloge žaliteljice nije sporno:

-da je osiguranik tužitelja zadobio ozljedu u prometnoj nesreći 27. rujna 1993. koju je skrivio osiguranik tuženika UI svojim vozilom;

-da je za prvo razdoblje naknade štete od 29. travnja 1996. do 31. prosinca 1998., vođen sudski postupak kod Općinskog suda u Zagrebu P-7740/97 koja je odluka potvrđena drugostupanjskom odlukom nalogom tuženiku da plati tužitelju zatraženi iznos, da je za razdoblje od 01. siječnja 1999. do 30. studenog 2007. tužitelj povukao tužbu u predmetu P-1057/01 zbog sklopljene nagodbe sa tuženikom, a u pojedinim razdobljima da je šteta podmirivana mirnim putem nakon upućivanja odštetnog zahtjeva tuženiku, kao što je i od 01. prosinca 2012. do 30. travnja 2014. vođen postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu u kojem je donesena presuda u korist tužitelja te su od 01. svibnja 2014. do 29. veljače 2016. stranke i sklopile sudsku nagodbu kod Trgovačkog suda u Zagrebu a u razdoblju od 01. ožujka 2016. do 28. veljače 2018. pravomoćno okončan postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu, dok je i za razdoblje od 01. ožujka 2018. do 31. siječnja 2020. tuženik štetu tužitelju podmirio u mirnom postupku.

9. Sporno je, ima li tužitelj na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. ZMO-a osnovano pravo zahtijevati od tuženika, kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak štetnog događaja od 27. rujna 1993., isplatu tog regresnog duga – isplatu onoga što je u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku.

10. Sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza prihvatio taj tužbeni zahtjev cijeneći i pravnu kvalifikaciju na kojoj se temelji taj zahtjev i da se primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta i da su u predmetnom razdoblju isplate invalidske mirovine na snazi bile odredbe ZMO-a te odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koje se i poziva tuženik za primjenu odredbe čl. 27. st. 2. U odnosu na primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud i cijeni da je u predmetu trebalo primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP) smatrajući da je na tuženiku bio teret dokaza da je stvarna šteta koju trpi tužitelj isplatom invalidske mirovine manja od iznosa kojega potražuje tužbenim zahtjevom, pa iako se tuženik pozivao na primjenu odredbe čl. 27. ZOOP predloženo je financijsko vještačenje na okolnost usporedbe isplaćene invalidske mirovine sa starosnom mirovinom a ne sa invalidskom mirovinom, koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu kako propisuje navedeni zakon. Stoga predloženim ili provedenim financijskim vještačenjem nije dokazano da bi iznos isplaćene invalidske mirovine bio manji od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, kao i da traženi iznos tužbenog zahtjeva ne predstavlja stvarnu štetu koju trpi tužitelj, nije dokazana osnovanost prigovora na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa je stoga i prihvaćen tužbeni zahtjev.

11. Prema žalbenim navodima žaliteljice, ocjena je i ovog suda, kao i suda prvog stupnja da se u ovom postupku i treba primijeniti čl. 27. st. 2. ZOOP. Uz to, obzirom na žalbene navode žaliteljice, na konkretni pravni odnos za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate navedene mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode). U vrijeme štetnog događaja – prometne nezgode u kojoj je stradao osiguranik tužitelja na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je i propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim tim Zakonom prema čl. 163. st. 1. ZMO. Od 01. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14).

12. Na temelju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetu u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja, drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni trošak mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe st. 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).

13. Iz navedenog je vidljivo da dva propisa reguliraju predmetnu materiju no kako kasnije zakon derogira raniji zakon ZOOP (ranije ZOOP/05) je u odnosu na ZMO i specijalni zakon, to je sud prvog stupnja, i pravilno ocijenio odnos stranaka u postupku primjenom ZOOP kako je i navedeno prethodno ovom odlukom.

14. No, u postupku nije pravilno odlučeno da je na tuženiku teret dokazivanja stvarne štete koju trpi tužitelj isplatom invalidske mirovine, obzirom da je na tužitelju bio teret dokaza o postojanju razlike između isplaćivanih iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, što tužitelj u postupku nije dokazao, niti je pokušao dokazati, pa je i iz tog razloga tužbeni zahtjev u cijelosti trebalo odbiti jer i po ocjeni ovog suda za tužitelja nije nastala stvarna šteta, obzirom da nije dokazano da postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju u smislu odredbe čl. 27. ZOOP. Osim toga, tužitelj se i tijekom postupka pozivao jedino na odredbe ZMO koji se u okviru ovog postupka i ne može posebno primijeniti, pa stoga obzirom i da nije predložio dokaz provođenja financijskog vještačenja na te okolnosti, kao što i nije dokazao postojanje osnove iz čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP i da postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti, trebalo je sukladno navedenom i tako postavljen tužbeni zahtjev odbiti.

15. U odnosu na navedeno obzirom da je i tužbeni zahtjev odbijen tada je i tuženiku dosuđen zatraženi trošak za pristup na ročište 19. rujna 2023. i 25. travnja 2024. kada je i zaključen uz PDV, uz uplaćeni trošak financijskog vještačenja od 300,00 eura, odnosno ukupno dosuđeni iznos od 800,00 eura. Zatražen trošak pristupa ročištu objave nije priznat obzirom da na to ročište tuženik nije pristupio. 16. Slijedom navedenog preinačena je presuda sve prema odredbi čl. 373. st. 3. ZPP-a. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, obzirom da isti i nije zatražen. U Puli - Pola 20. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić