REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-591/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Emiru Kulenoviću i Almi Kulenović, odvjetnicima iz Pule, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli- Pola, Građansko – upravnom odjelu, Rovinjska 2 a, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-155/2022-51 od 3. ožujka 2023. Općinskog suda u Puli-Pola, u sjednici održanoj 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i potvrđuje presuda poslovni broj: P-155/2022-51 od 3. ožujka 2023. Općinskog suda u Puli-Pola u točki I. izreke.

II. Tuženičina se žalba djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima parničnog postupka pa se ta odluka, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, preinačuje tako da u cijelosti glasi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.306,11 eura sa zateznim kamatama od 3. ožujka do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja obavljene prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana a u preostalom se dijelu - za iznos od 1.433,45 eura – odbija zahtjev tužitelja.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su tužitelji NK i ĆK svaka u ½ dijela dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretnini k. č. [katastarska čestica] u naravi šuma, površine 2905 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je slijedom toga tuženica dužna trpjeti upis uknjižbe prava vlasništva na navedenoj nekretnini po pravomoćnosti presude, čime je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženici naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 3.739,56 eura/28.175,70 kuna sa zateznim kamatama od 6. veljače 2023. do isplate i u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnoga prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka. Smatra kako nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju pravnih pravila OGZ ni na temelju odredbe članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Kako se u ovom slučaju radi o nekretninama u društvenom vlasništvu koje predstavljaju šumu i šumsko zemljište na kojima se nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti pravna pravila Paragrafa 1452 do 1477 OGZ prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih prednika bili u neprekinutom posjedu nekretnine duže od 40 godina do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), a to u ovom postupku nije nedvojbeno utvrđeno budući da saslušani svjedoci nisu naveli kako je predmetnu nekretninu posjedovao i djed tužiteljice a iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da je bila u posjedu oca tužiteljice tek od 1951. Uzimajući u obzir da je otac tužiteljice rođen **.**.1990., smatra nelogičnim i životno neuvjerljivim da bi od samog rođenja bio u posjedu te nekretnine ukoliko prije njega tu nekretninu nije posjedovao i njegov otac, a to nije dokazano. Upućuje na članak 49. stavak 2. Zakona o šumama iz 1977. kojim je bilo propisano da se na šumama i šumskom zemljištu u društveno vlasništvo ne može steći pravo vlasništva dosjelošću te je ta odredba zadržana i u Zakonu o šumama iz 1983. pa i nakon prijenosa šuma i šumskog zemljišta u vlasništvo Republike Hrvatske (23. listopada 1990.) tako da je sve do 12. siječnja 2000. bila na snazi odredba da se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-374/98 od 12. siječnja 2000.

2.1. Tuženica smatra kako se sud neosnovano poziva i na stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske, budući da Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama ne analizira određeni pravni propis uopće, već uvijek i isključivo vezano uz činjenice koje su u postupku pred nacionalnim sudom utvrđene, a u konkretnom je slučaju u prvostupanjskoj odluci izostala ocjena jesu li stavovi Europskog suda za ljudska prava primjenjivi na činjenice iz konkretnog predmeta. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troška parničnog postupka tuženici a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe – za sastavljanje žalbe u iznosu od 248,86 eura/1.875,00 kuna.

3. Tužitelji su podnijeli odgovor na tuženičinu žalbu osporavajući žalbene navode te ističući kako je Zakon o šumama koji je sadržavao odredbu na koji se poziva tuženica

– Zakon o šumama iz 1983. – prestao važiti od 6. prosinca 2005. a odredba da se na šume i šumska zemljišta održano vlasništvo ne može steći pravo vlasništva dosjelošću je kao neustavno ukinuta i to još odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. siječnja 2000. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu te postavlja zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 100 bodova uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% i pristojbu koliko ona bude iznosila.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja NKF i ĆK (kao nasljednika iza prvotne tužiteljice ŽK) za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini k. č. [katastarska čestica] u naravi šuma površine 2905 m2 upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo tuženice Republike Hrvatske.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev nalazeći utvrđenim da su još pravni prednici tužitelja stekli pravo vlasništva dosjelošću poštenim samostalnim posjedovanjem tijekom 40 godina do 6. travnja 1941. dakle po pravilima bivšega austrijskog Općega građanskog zakonika (OGZ) a tužitelji i njihovi bliži prednici nasljeđivanjem, ali da su pretpostavke za dosjelost ispunjene i prema članku 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP) jer je posjed trajao neprekidno te traje i danas.

6.1. U obrazloženju se prvostupanjski sud poziva i na pravna shvaćanja iz presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske te Jakeljić protiv Hrvatske (od 11. srpnja 2009. te 18. i 28. lipnja 2016.), kao i na Odluku Ustavnog suda RH broj: U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000. kojom je kao ništetna ukinuta odredba članka 55. stavka 2. Zakona o šumama kojom je bilo propisano da se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske ne može steći pravo vlasništva dosjelošću.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na Zakonom bitne propisane povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud tuženičinu žalbu ocijenio neosnovanom.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

9. Djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ali to nije utjecalo na pravilnost odluke jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu u pogledu glavne stvari.

10. U pogledu odluke o troškovima postupka djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Iz stanja spisa (isprava i izvedenih dokaza) svakako proizlaze činjenice da su pravni prednici tužitelja bili u neprekinutom posjedu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1951. godine (djed KK pok. N do smrti 1968., potom majka i prvotna tužiteljica ŽK do smrti 8. siječnja 2018.) te da su aktualni tužitelji NKF i ĆK kao nasljednici iza majke ŽK u neprekinutom posjedu do danas.

12. Prvostupanjski je sud međutim pogrešno našao utvrđenom i činjenicu da je sporna nekretnina bila u posjedu prednika tužitelja još od samog početka 20. stoljeća i da su time ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema bivšemu OGZ, poštenim posjedovanjem u trajanju od 40 godina do 6. travnja 1941.

13. No, kako je već navedeno, iz isprava u spisu (povijesti promjena od osnutka katastarskog operata do dana izdavanja 22. travnja 2013. – list 8 spisa i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Puli poslovni broj: O-468/68-5 od 23. listopada 1969.

– list 22 spisa) i drugih provedenih dokaza (iskaza svjedoka) proizlazi vremensko trajanje poštenog posjeda još od 1943. godine (iskaz svjedoka RK - list 42 spisa) a od 1951. godine postoji i upis u katastarskom operatu.

14. Radi se o nekretnini – šumi koja je bila u društvenom vlasništvu do 16. listopada 1990. kada je prenesena u vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 41/1990. – dalje: ZID ZŠ/90).

15. Sporna nekretnina stoga na dan 8. listopada 1991. više nije bila u društvenom vlasništvu pa se postavlja pitanje može li se u ovom slučaju primijeniti pravno shvaćanje ESLJP izneseno u predmetima Trgo protiv Hrvatske Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske odnosno jesu li člankom 388. stavkom 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine broj: 91/1996. - dalje: ZVDSP/96) koji je stupio na snagu 1.siječnja 1997. bile obuhvaćene i šume koje su u društvenom vlasništvu bile do 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu ZID ZŠ/90 na temelju kojega su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.

16. U članku 388. stavku 4. ZVDSP/96 je naime bilo propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

17. Uzimajući u obzir da je stupanjem na snagu ZVDSP/96 (1. siječnja 1997.) dovršen proces pretvorbe društvenog vlasništva, treba smatrati kako se odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP/96 odnosila na sve nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu a potom postale vlasništvo pravnih subjekata, dakle i na šume koje su bile u društvenom vlasništvu pa stupanjem na snagu (1. siječnja 1991.) ZID ZŠ/90 postale vlasništvo države Republike Hrvatske, a ne samo na one koju su i na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.

18. U konkretnom slučaju to znači da se odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP/96 koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. odnosila i na šume koje su bile u društvenom vlasništvu do 16. listopada 1990. a to ujedno znači da je do tada trebalo biti dovršeno i vrijeme dosijedanja, uzimajući u obzir da je u članku 55. stavku 2. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 52/90 pročišćeni tekst, dalje: ZŠ) bilo propisano da se na šumama i šumskim zemljištima u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću.

18.1. Odredba je članka 55. stavka 2. ZŠ doduše ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-374/98 od 12. siječnja 2000., ali ta zakonska odredba ni odluka Ustavnog suda nisu od utjecaja na mogućnost stjecanja vlasništva tih nekretnina dosjelošću dok su te nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-221/2024 od 13. veljače 2024.).

19. Navedena je odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP/96 koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. stoga bila pravni okvir na kojemu se temelji stjecanje prava vlasništva dosjelošću na šumama i šumskim zemljištima ako je do 16. listopada 1990. posjed trajao onoliko koliko je to potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske prema članku 159. stavcima 2., 3. i 4. ZVDSP a to je vrijeme od dvadeset godina za redovnu odnosno četrdeset godina za izvanrednu dosjelost.

20. U konkretnom je slučaju, kao što je već navedeno, utvrđeno da je prednik tužitelja UK (djed aktualnih tužitelja) bio u samostalnom posjedu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] u naravi šume upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 2905 m2, od 1943. godine a nakon njega (od 1969.) majka tužitelja ŽK na temelju nasljeđivanja (kao izvanknjižnog vlasništva) i diobe s ostalim sunasljednicima te da su aktualni tužitelji nasljednici iza ŽK kao prvotne tužiteljice (tužba je podnesena 2013. godine a ŽK preminula 2018.) i da se radi o kontinuiranom samostalnom posjedu, što sve znači da je do 16. listopada 1990. proteklo više od četrdeset godina (od 1943. do 1990.) koliko je potrebno za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je do 16. listopada 1990. bila u društvenom vlasništvu a od tada u vlasništvu Republike Hrvatske.

20.1. Tuženica nije dokazala suprotno, odnosno da se nije radilo o samostalnom, neprekinutom i poštenom posjedu koje se značajke posjeda predmnijevaju prema člancima 11. stavku 2., 18. stavku 5. i 19. stavku 2. ZVDSP.

21. Tijek je vremena dosjelosti u ovom slučaju stoga počeo teći 1943. godine kada je prednik tužitelja stupio u samostalni posjed a završio istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, dakle svakako prije 16. listopada 1990. kada je nekretnina po sili zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske a posjed nije prestao ni nakon toga tako da prednica tužitelja i prvotna tužiteljica ŽK u međuvremenu nije izgubila pravo vlasništva pa nisu to ni tužitelji kao njezini nasljednici.

22. Tuženica Republika Hrvatska kao formalno upisani vlasnik nikada nije zatražila predaju u posjed niti bila u posjedu.

23. Pravna je prednica tužitelja ŽK stoga stekla pravo vlasništva dosjelošću s tim što je vrijeme potrebno za dosjelost navršeno dok je još nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva a pravni je okvir stjecanja bila odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP koja je doduše ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ("Narodne novine" broj: 137/99), ali s obzirom na to da se u ovom slučaju ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja bi ta prava stekle na temelju drugih odredaba zakona, kakvih osoba zapravo nema, treba smatrati kako se pravna prednica tužitelja i prvotna tužiteljica ŽK razumno oslonila na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno pa nije trebala (niti to sada trebaju tužitelji) snositi posljedice greške same države koja je 1996. donijela neustavan propis (članak 388. stavak 4. ZVDSP/96) a nakon ukidanja tog propisa vlasništvo je nekretnine stečene dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno upravo državi, sve u situaciji kada ne postoji bilo kakva šteta u odnosu na prava drugih osoba, kako je sve navedeno u shvaćanju ESLJP iznesenom u odlukama Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske te Gashi protiv Hrvatske.

24. Iz tih razloga, kao i ranije navedenih u pogledu izostanka bilo kakvog utjecaja odredbe članka 55. stavka 2. ZŠ i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 2000. kojom je kao neustavna ukinuta ta odredba na stjecanje vlasništva dosjelošću dok je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva (što ujedno znači kako je neosnovana tuženičina tvrdnja o tome da je vrijeme dosjelosti moglo početi teći tek od 2000. godine), proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

25. Potrebno je još naglasiti kako je četrdeset godina kao vrijeme potrebno za izvanrednu dosjelost dugo razdoblje i kao takvo dovoljno da i pravne osobe imaju dovoljno vremena za brigu o nekretninama koje imaju općekorisnu svrhu, pa kako u ovom slučaju tijekom tako dugog razdoblja a ni tijekom kasnijeg razdoblja sve do danas nije zatražena zaštita takve imovine, nema zapreke za utvrđivanje prava vlasništva u korist tužitelja i na taj način usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem.

26. Kako su prilikom odlučivanja o žalbi uzete u obzir i neke činjenice koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir a proizlaze iz stanja spisa, o žalbi je odlučeno primjenom članka 373.a ZPP pa je na temelju te zakonske odrede u pogledu odluke o glavnoj stvari odbijena žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

27. Žalba je međutim djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se u ovom slučaju pazi po službenoj dužnosti.

28. Troškovi se tužitelja u ovoj parnici sastoje od troškova zastupanja po punomoćnici – odvjetnici, troškova sudskih pristojbi te troškova vještačenja i izlaska suda na uviđaj a tužitelji su postavili i zahtjev za naknadu troškova osiguranja dokaza u predmetu prvostupanjskog suda R1-141/2014 u kojemu je za vrijeme trajanja parničnog postupka izveden dokaz saslušanjem tadašnje tužiteljice ŽK.

29. Prvostupanjskom su odlukom tužiteljima dosuđeni troškovi nagrade odvjetniku u ukupnom iznosu od 21.562,50 kuna (1150 bodova prema vrijednosti boda od 15,00 kuna i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25%) što uključuje sastavljanje tužbe i jednog obrazloženog podneska i zastupanje na osam ročišta po 100 bodova (puna nagrada) te sastavljanje revizije (150 bodova).

29.1. U ovoj je parnici međutim bilo sedam ročišta, s tim što se na ročištu 1. lipnja 2022. raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa odvjetniku pripada 50% nagrade prema Tbr. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022. i 126/22. - dalje: Odvjetnička tarifa/12) dok je za jedno takvo ročište koje je održano prije donošenja prethodne prvostupanjske presude (12. prosinca 2014.) također dosuđeno 50% nagrade odvjetniku a tužiteljica nije pobijala odluku o troškovima postupka.

30. Prvostupanjski je sud neosnovano dosudio tužiteljima i nagradu odvjetniku za sastavljanje revizije te sudsku pristojbu na reviziju, jer tužitelji u reviziji nisu postavili zahtjev za naknadu troškova revizije pa revizijski sud nije ni odlučivao o tome odnosno nije ostavio da se o troškovima odluči u konačnoj odluci, kao i troškove postupka osiguranja dokaza u predmetu prvostupanjskog suda R1-141/2014.

31. U članku 164. stavcima 1., 2., 3. i 4. ZPP je naime propisano da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja (stavak 1.), da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (stavak 2.), da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojemu sud treba odlučiti (stavak 3.) i da će o zahtjevu za naknadu troškova odlučiti sud u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (stavak 4.).

32. Tužiteljima su stoga neosnovano dosuđeni troškovi nagrade odvjetniku za zastupanje na jednom ročištu uopće (100 bodova) a za zastupanje na dvama ročištima po 50 bodova (ukupno 100 bodova) te za sastavljanje revizije (150 bodova), troškovi pristojbe za reviziju (800,00 kuna) i troškovi postupka osiguranja dokaza u predmetu R1-141/2014 u iznosu od 2.313,20 kuna jer u troškovniku uopće nije naznačeno od čega se sastoje ti troškovi.

33. Neosnovano im je dosuđen i puni iznos uplaćenog predujma za vještačenje i uviđaj (2.700,00 kuna) jer je iz obračunske liste jasno vidljivo da je tužiteljici ŽK **.**.2017. vraćen iznos od 1.124,64 kune što znači da je utrošen samo iznos od 1.575,30 kuna.

34. Tužiteljima su stoga neosnovano dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 10.800,34 kune (troškovi nagrade odvjetniku s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% - 6.562,50 kuna; troškovi sudske pristojbe za reviziju – 800,00 kuna; troškovi predujma u iznosu od 1.124,64 kune i troškovi osiguranja dokaza – 2.313,20 kuna) ili 1.433,45 eura pa je za taj iznos odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka a tuženici naloženo naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 2.306,11 eura (3.739,56 manje 1.433,45).

35. Tuženica nije uspjela sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari pa joj ne pripadaju troškovi žalbe (članak 35. ZPP) a ni tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer se ne radi o potrebnim troškovima prema članku 155. stavku 1. ZPP.

36. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 373.a i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 20. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić