REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1662/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, zastupanog po punomoćnici Sonji Šoštar, odvjetnici u Samoboru, protiv tuženika HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1258/2021-27 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Povrv-1258/2021-27 od 17. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita poslovni broj Ovrv-760/2021 od 5. svibnja 2020. kojim je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana tužitelju isplati iznos od 5.834,07 EUR i zatezne kamate koje na iznos od 2.671,09 EUR EUR teku od 3. travnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 929,74 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. Protiv te je presude žalbu podnio tuženik navodeći da je podnosi iz svih žalbenih razloga, a osobito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijano rješenje stavi van snage i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
3. Sa tom je žalbom postupljeno na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. U ovome predmetu nije sporno da je tuženik kod Societe generale – Splitske banke d.d. (sada OTP banka d.d.) imao otvoren tekući račun, odnosno da je s navedenom bankom tuženik 31. srpnja 2001. sklopio pisani Ugovor o otvaranju tekućeg računa broj 17-45-02568-2 VR 7 i Ugovor o kupnji paketa "Classic Plus".
7. Nadalje, nije sporno da je predmetni ugovor o tekućem računu banka raskinula pisanom obavijesti od 2. lipnja 2013. iz razloga što tuženik nije uredno izvršavao svoje ugovorne obveze, a nije sporno niti da je Societe generale – Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.) pisanom obavijesti od 3. lipnja 2013. obavijestila tuženika da je ugovorom o cesiji zaključenim s tužiteljem na istog prenijela tražbinu koju ima prema tuženiku s osnove tekućeg računa koja tražbina je na dan 2. svibnja 2013. iznosila ukupno 33.215,02 kn, dakle da je svoje potraživanje prema tuženiku ustupila tužitelju.
8. Sporno je, s obzirom na istaknute žalbene navode tuženika, prije svega, da li je tražbina tužitelja po navedenom ugovoru o tekućem računu zastarjela, odnosno da li je tuženik uplatama na ime duga tužitelju u razdoblju od 18. listopada 2013. do 25. travnja 2019. prekinuo zastaru, a sporna je i visina tražbine.
9. Sud prvog stupnja je iz provedenih i dostupnih mu dokaza, odlučujući o tim spornim pitanjima, po ocjeni ovoga suda, ispravno odlučio o zahtjevu tužitelja, i to odlukom koju opravdavaju utvrđenja:
- da je iz izvatka iz poslovnih knjiga OTP banke d.d. (list 74 spisa) utvrđeno da je dugovanje tuženika po tekućem računu na dan 2. svibnja 2013. iznosilo 33.215,02 kn (glavnica 23.325,35 kn, kamate 9.589,44 kn i trošak 300,23 kn), dok je iz izvatka iz otvorenih stavaka dužnika (list 4 spisa) utvrđeno da nakon uplata koje je na ime duga tuženik u razdoblju od 18. listopada 2013. do 25. travnja 2019. izvršio u korist tužitelja dug tuženika na dan 2. travnja 2021. iznosio ukupno 43.956,80 kn, a sastoji se od glavnice u iznosu od 20.125,35 kn, redovnih kamata u iznosu od 9.889,67 kn i zakonskih zateznih kamata obračunatih na glavnicu do 2. travnja 2021. u iznosu od 13.941,78 kn,
- da su navedeni izvatci iz poslovnih knjiga vjerodostojne isprave u smislu čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12 – dalje: OZ) te se isti u cijelosti prihvaćaju kao dokazi visine glavnice i obračunate zatezne kamate, a njihov sadržaj je suglasan podacima prometa po tekućem računu kao i potvrdama o uplati koje je tuženik izvršio u razdoblju od 18. listopada 2013. do 25. travnja 2019., pri čemu tuženik nije oborio dokaznu snagu navedenih vjerodostojnih isprava, jer iz podataka navedenih u izvodu iz Očevidnika FINA-e ne proizlazi da tužitelj prisilno naplaćuje tražbinu koja je predmet ovoga spora ovrhom na novčanim sredstvima niti je isto moguće s obzirom na to da tužitelj u odnosu na ovdje utuženo potraživanje ne raspolaže ovršnom ispravom kojom bi mogao tražiti ovrhu na novčanim sredstvima tuženika,
- da je prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, pa da je stoga tuženik dužan platiti tužitelju glavnicu u iznosu od 20.1125,35 kn i redovne kamate u iznosu od 9.889,67 kn,
- da tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od 20.125,35 kn od dana dospijeća do isplate (po čl. 277. st. 1. ZOO-a), s time da je tužitelj zatezne kamate koje su na iznos glavnice tekle od dana dospijeća tražbine do dana sastavljanja izvatka iz poslovnih knjiga od 2. travnja 2021. obračunao i matematički izrazio u apsolutnom iznosu od 13.941,78 kn, što znači da pored uplate obračunatog iznosa kamata od 13.941,78 kn ima pravo na daljnje zatezne kamate na iznos glavnice od 20.125,35 kn koje nije izračunao, a teku od 3. travnja 2021. do isplate,
- da prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a tražbina s osnova tekućeg računa u cijelosti je dospjela danom raskida ugovora te je od sljedećeg dana od dana raskida ugovora o tekućem računu počeo teći zastarni rok od 5 godina (po čl. 371. ZOO-a) za prisilno ostvarenje tražbine, međutim prema odredbi čl. 387. st. 1. ZOO-a zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug, a sukladno odredbi čl. 387. st. 2. ZOO-a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovnika, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja,
- da je tuženik na ime duga tužitelju u razdoblju od 18. listopada 2013. do 25. travnja 2019. izvršio niz uplata, pa je svakom pojedinom uplatom tuženik prekinuo zastarni rok od 5 godina koji je nakon toga sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZOO-a ponovno počeo teći, pa tako od posljednje tuženikove uplate izvršene 25. travnja 2019. pa do 6. travnja 2021. (kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu koji se sada smatra tužbom), nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, iz kojeg razloga je prigovor zastare neosnovan, i
- da je slijedom navedenog sud prvog stupnja održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita poslovni broj Ovr- 760/2021 od 5. svibnja 2020. kojim je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana tužitelju isplati iznos od 5.834,07 € i zatezne kamate koje na iznos od 2.671,09 € teku od 3. travnja 2021. do isplate.
10. Ta su utvrđenja, sa takvim zaključcima – pravnog značaja, rezultat valjane i savjesne ocjene suda prvog stupnja, dostupnih mu i predočenih dokaza – ocjene za koju je taj sud u svojoj odluci dao valjane, dovoljno logične i uvjerljive razloge, ocjene na koju je taj sud imao pravo – koju takvu, pa i bez potrebe da se ti razlozi posebno ponavljaju, prihvaća i ovaj sud.
11. Naime, uzimajući u obzir naprijed navedeno, pravilno utvrđeno činjenično stanje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik prekinuo zastarni rok od 5 godina nizom uplata koje je izvršio u razdoblju od 18. listopada 2013. do 25. travnja 2019., obzirom da nakon prekida zastare zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa kako je u ovom konkretnom predmetu posljednja tuženikova uplata izvršena 25. travnja 2019. (pa čak i ukoliko je uplata izvršena iz neznanja kako to tvrdi u žalbi, koje tužitelja ne ispričava) to do dana podnošenja prijedloga za ovrhu 6. travnja 2021., nije protekao opći zastarni rok od 5 godina (čl. 392. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 371. ZOO-a), pa je stoga prigovor zastare neosnovan, kao što je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.
12. Također, i visina tražbine utvrđena je pravilno - temeljem navedenih izvadaka iz poslovnih knjiga koji predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu čl. 31. st. 1. OZ-a, pa se u cijelosti prihvaćaju kao dokaz o visini glavnice i obračunate zatezne kamate. Pritom, tuženik nije oborio dokaznu snagu navedenih vjerodostojnih isprava, pa se onda u žalbi ne može s uspjehom pozivati niti na to da je tužitelj ustrajao u provođenju financijskog vještačenja radi utvrđenja visine duga jer da dug nije utvrđen u stvarnom novčanom iznosu, obzirom da to ne proizlazi iz stanja spisa, jer je tužitelj na ročištu od 11. travnja 2024 (list 150 spisa), samo naveo da ukoliko bi tuženik sporio visinu opreza radi predlaže izvesti dokaz financijskim vještačenjem, međutim, tuženik ničim konkretno nije osporavao utvrđenu visinu potraživanja tužitelja u ovome predmetu, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je isto nepotrebno, a tuženik na kojem je bio teret dokaza isto tijekom postupka nije niti predlagao.
13. Slijedom iznijetog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio ni one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
U Puli – Pola 20. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Marija Sošić
