Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-988/2024-45

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Katarini Jukić Jakopič, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženice ZAGREBAČKE BANKE d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. prosinca u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime razlike preplaćenih kamata isplati iznos od ukupno 627,26 € sa zateznim kamatama, do 31.12.2007., po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, kako slijedi: na iznos od 5,05 € od 14.11.2007 do isplate, na iznos od 5,08 € od 11.12.2007 do isplate, na iznos od 4,97 € od 11.1.2008 do isplate, na iznos od 4,98 € od 12.2.2008 do isplate, na iznos od 9,28 € od 11.3.2008 do isplate, na iznos od 9,33 € od 11.4.2008 do isplate, na iznos od 9,09 € od 13.6.2008 do isplate, na iznos od 8,81 € od 12.7.2008 do isplate, na iznos od 8,65 € od 13.8.2008 do isplate, na iznos od 8,54 € od 30.9.2008 do isplate, na iznos od 8,47 € od 30.9.2008 do isplate, na iznos od 8,66 € od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,47 € od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,35 € od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,85 € od 1.2.2009 do isplate, na iznos od 8,74 € od 14.2.2009 do isplate, na iznos od 8,53 € od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 8,39 € od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 8,17 € od 12.5.2009 do isplate, na iznos od 7,97 € od 11.6.2009 do isplate, na iznos od 7,83 € od 29.7.2009 do isplate, na iznos od 15,34 € od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 15,11 € od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 14,73 € od 11.10.2009 do isplate, na iznos od 14,57 € od 11.11.2009 do isplate, na iznos od 14,56 € od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,41 € od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,27 € od 13.2.2010 do isplate, na iznos od 14,00 € od 18.3.2010 do isplate, na iznos od 13,87 € od 15.4.2010 do isplate, na iznos od 13,85 € od 15.5.2010 do isplate, na iznos od 13,71 € od 15.6.2010 do isplate, na iznos od 13,72 € od 13.7.2010 do isplate, na iznos od 13,23 € od 13.8.2010 do isplate, na iznos od 13,61 € od 29.9.2010 do isplate, na iznos od 13,02 € od 13.11.2010 do isplate, na iznos od 12,84 € od 14.12.2010 do isplate, na iznos od 12,87 € od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 12,98 € od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 12,04 € od 15.2.2011 do isplate, na iznos od 11,98 € od 18.3.2011 do isplate, na iznos od 11,28 € od 13.4.2011 do isplate, na iznos od 11,97 € od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 11,58 € od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 11,36 € od 13.7.2011 do isplate, na iznos od 11,59 € od 18.8.2011 do isplate, na iznos od 10,46 € od 14.9.2011 do isplate, na iznos od 9,79 € od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 9,37 € od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 9,00 € od 13.12.2011 do isplate, na iznos od 8,81 € od 17.1.2012 do isplate, na iznos od 8,43 € od 14.2.2012 do isplate, na iznos od 7,94 € od 16.3.2012 do isplate, na iznos od 7,48 € od 19.4.2012 do isplate, na iznos od 7,07 € od 12.5.2012 do isplate, na iznos od 6,67 € od 14.6.2012 do isplate, na iznos od 6,16 € od 20.7.2012 do isplate, na iznos od 5,70 € od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 5,14 € od 19.9.2012 do isplate, na iznos od 4,78 € od 17.10.2012 do isplate, na iznos od 4,36 € od 16.11.2012 do isplate, na iznos od 3,87 € od 12.12.2012 do isplate, na iznos od 3,37 € od 16.1.2013 do isplate, na iznos od 2,89 € od 27.2.2013 do isplate, na iznos od 2,41 € od 16.3.2013 do isplate, na iznos od 1,97 € od 18.4.2013 do isplate, na iznos od 1,45 € od 21.5.2013 do isplate, na iznos od 0,96 € od 12.6.2013 do isplate, na iznos od 0,48 € od 17.7.2013 do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 2.459,06 € sa zateznim kamatama, do 31.12.2007., po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, kako slijedi: na iznos od 0,31 € od 11.9.2006 do isplate, na iznos od 0,74 € od 11.10.2006 do isplate, na iznos od 0,37 € od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 13,37 € od 1.2.2009 do isplate, na iznos od 13,97 € od 14.2.2009 do isplate, na iznos od 11,91 € od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 11,88 € od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 9,52 € od 12.5.2009 do isplate, na iznos od 7,99 € od 11.6.2009 do isplate, na iznos od 7,48 € od 29.7.2009 do isplate, na iznos od 6,82 € od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 7,28 € od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 5,68 € od 11.10.2009 do isplate, na iznos od 7,10 € od 11.11.2009 do isplate, na iznos od 10,81 od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 12,57 € od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,69 € od 13.2.2010 do isplate, na iznos od 14,96 € od 18.3.2010 do isplate, na iznos od 17,32 € od 15.4.2010 do isplate, na iznos od 21,74 € od 15.5.2010 do isplate, na iznos od 24,33 € od 15.6.2010 do isplate, na iznos od 29,72 € od 13.7.2010 do isplate, na iznos od 26,98 € od 13.8.2010 do isplate, na iznos od 39,01 € od 29.9.2010 do isplate, na iznos od 34,47 € od 13.11.2010 do isplate, na iznos od 37,52 € od 14.12.2010 do isplate, na iznos od 44,55 € od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 53,59 € od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 42,40 € od 15.2.2011 do isplate, na iznos od 48,40 € od 18.3.2011 do isplate, na iznos od 41,43 € od 13.4.2011 do isplate, na iznos od 64,80 € od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 65,14 € od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 69,51 € od 13.7.2011 do isplate, na iznos od 85,51 € od 18.8.2011 do isplate, na iznos od 67,75 € od 14.9.2011 do isplate, na iznos od 61,13 € od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 60,91 € od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 62,03 € od 13.12.2011 do isplate, na iznos od 69,23 € od 17.1.2012 do isplate, na iznos od 70,88 € od 14.2.2012 do isplate, na iznos od 69,34 € od 16.3.2012 do isplate, na iznos od 68,91 € od 19.4.2012 do isplate, na iznos od 70,25 € od 12.5.2012 do isplate, na iznos od 72,12 € od 14.6.2012 do isplate, na iznos od 69,63 € od 20.7.2012 do isplate, na iznos od 69,00 € od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 64,03 € od 19.9.2012 do isplate, na iznos od 69,33 € od 17.10.2012 do isplate, na iznos od 71,41 € od 16.11.2012 do isplate, na iznos od 70,56 € od 12.12.2012 do isplate, na iznos od 68,09 € od 16.1.2013 do isplate, na iznos od 68,32 € od 27.2.2013 do isplate, na iznos od 66,95 € od 16.3.2013 do isplate, na iznos od 71,99 € od 18.4.2013 do isplate, na iznos od 64,69 € od 21.5.2013 do isplate, na iznos od 64,31 € od 12.6.2013 do isplate, na iznos od 64,33 € od 17.7.2013 do isplate, sve u roku od 15 dana.

IIINalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.960,01 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IVOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. prvotna tužiteljica KU (dalje; tužiteljica) tvrdi da su 17. svibnja 2006. tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 3206691355/06, kreditna partija 7103143113, koji da je dana 23. lipnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem OU-555/06-1, a prema kojem da je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.712,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Gore navedenim ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca. Prvotni mjesečni anuitet da je iznosio 323,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no, tijekom otplate kredita da su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn anuiteti povećali. Pored iznosa glavnice od 23.712,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj da je sukladno čl. 2. navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja da se tijekom postojanja obveze po ugovoru mijenjala u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona da je iznosila 3,99 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti da su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit da je dana 16. srpnja 2013. otplaćen u cijelosti, znanja radi. Za trajanja otplate kredita po ugovoru, redovna kamata da je sa početnih 3,99 % godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja, no, tužitelj od tuženika da nije zaprimio zatraženo izlistanje uplata iz kojeg da bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenih iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je točno iznosila uplata u kn i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, iako da je to zatražio svojim dopisom od 06. veljače 2019., pri čemu da je tuženik dostavio samo izlistanje uplata bez kamatne stope i tečaja, a kamatnu stopu da je naveo na dopisu uz iznos anuiteta u CHF, pa iz tog razloga da tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već da je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Ništetni da su i bez pravnog učinka dijelovi odredbi ugovora o kreditu broj 3206691355/06, kreditna partija 7103143113, sklopljenog dana 17. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, a koji da je dana 23. lipnja 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod brojem OU-555/06-1, a koji da u čl. 1. glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti od CHF ... obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ...", u čl. 2. glasi: "... kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ... sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja", u čl. 6. glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti CHF ..." obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ... Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.", u čl. 17. K) glasi: "Ugovorne stranke pristaju da u skladu s općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.", a u čl. 17. R) glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora." Pravomoćnom presudom VTS-a br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u t. II da je potvrđena presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu t. 1., 2, 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom da se utvrđuje da je tuženik, između ostalih, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede da traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što da u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Ista presuda da je potvrđena revizijskom odlukom VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a i VSRH da je dana 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem da je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga da je i zauzeo stav o tome da zastarni rok od pet godina u kojem da potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a od 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji da je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je ugovorenu kamatnu stopu od 5,490 % godišnje jednostrano promijenio, i to: 17. svibnja 2006. 3,99 %, 01. listopada 2007. 4,44 %, 01. veljače 2008. 4,89 %, 01. srpnja 2009. 5,89 %. Pri tome da taj sud ocjenjuje da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore da su tužene banke, pa tako i tuženik, sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita – potrošačima, ovdje tužiteljicom, a u kojima da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja da se mijenja po jednostranoj odluci banke, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem da takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu čl. 85. ZZP/03, odnosno, čl. 29. ZZP, taj sud da je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega da je njihova ništetenost, sve u smislu čl. 87. ZZP/03, odnosno, čl. 102. ZZP-a. S obzirom da tužiteljica nije u razumnoj mjeri dobro obaviještena kako za rizike koji se tiču promjenjive kamatne stope, ista da nije mogla razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste da su bile nepoštene. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope na taj način nedvojbeno da je nastala značajna neravnoteža među pravima i obvezama tužiteljice i tuženika. Kamatna stopa da se mijenjala temeljem jednostrane odluke kreditora, a što da je nezakonito ugovoreno, a o kojim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo i koje da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici bile nejasne i nerazumljive. Tuženik da je prilikom sastavljanja ugovora koristio odredbe kojima da je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što da je po ocjeni VTS-a RH bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pojam kamate kao cijene, sukladno Odluci o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima (NN 1/09 i 41/09) koju da je donijela HNB u čl. 3. st. 1. t. 4. da je definiran kao: "Kamata je cijena kredita ..." Čl. 14. ZOO da propisuje da se odredbe zakona primjenjuju na sve vrste ugovora, što da znači da se na pitanje kamate kao cijene kredita, ako nije propisana odredbama koje vrijede za ugovore o kreditu tada analogno mogu primijeniti druge odredbe ZOO. Tužiteljica tvrdi da se na ovaj ugovorni odnos moraju primijeniti odredbe ZOO koje reguliraju ugovor o prodaji, jer da se i u ugovoru o prodaji i u ugovoru o kreditu vrši prijenos prava vlasništva. Čl. 388. ZOO da je propisano da se odredba ugovora kojom se određivanje cijene postavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije ni ugovorena i tada da kupac duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena. Sporno da je što da ugovorne odredbe određuju da je kamatna stopa promjenjiva, a da upućuje da tuženik ima pravo po svojoj volji, sam jednostrano mijenjati cijenu (kamatu). Svako povećanje kamate kao cijene kredita koje je ostavljeno samo na volju tuženiku, da nije valjano, te da je osnovana tvrdnja tužiteljice da se radi o dijelu odredbi koji da je suprotan čl. 388. ZOO i da ne proizvodi pravne učinke. Dodatno obrazloženje ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na nerazumljiv način tužiteljica da pronalazi i u odredbi čl. 269. ZOO kojom da je propisano da činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Unošenje neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u ugovor o kreditu, na način na koji da je to učinio tuženik, da je suprotno načelima obveznog prava, jer da je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao banku, jer da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja da je postojala u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, da nije bila niti određena, a niti odrediva. Tužiteljica predlaže da ju se sasluša na okolnost jesu li joj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive, je li se o njima pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li joj predočena kakva projekcija vezana uz izmjene kamatnih stopa tijekom otplate. Nadalje, pravomoćnom presudom VTS-a br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u t. I da je potvrđena presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom da se utvrđuje da je, između ostalih tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima na način da je ugovorena valuta uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužiteljica da je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kn, na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika, niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio manju kamatnu stopu, nikada da nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji da postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti eur ili kn. Na upit koji bankarski proizvod je za nju povoljniji, da joj nije dano obrazloženje, kako njoj tako i brojnim drugim dužnicima koji da su uzeli kredit u valuti CHF, što da već predstavlja opće poznatu činjenicu. U konačnici da je reagirao i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tijekom trajanja otplate kredita tuženik da je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljica da kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer da u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečnu ratu koja da je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca. 35 %. Tužiteljica tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN 35/05, dalje: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njezinu štetu kao korisnika kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani da je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kn. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" da je primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, protivno i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te da iste nisu bile razumljive tužiteljici kao potrošaču, slijedom čega da je nastala neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužiteljice i tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik da nije postupao u dobroj vjeri. Tužiteljica ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP. Tužiteljica da je odlučila sklopiti ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što da joj je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za nju te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu. S obzirom na sve navedeno tužiteljica predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužiteljice kao korisnika kredita na okolnost jesu li joj odredbe ugovora o kreditu čija je potpisnica u odnosu na valutu CHF i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču, je li bila upozorena na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti, osobito u CHF. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008., to da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u vezi i sa čl. 1111., 1115. i 1046. ZOO-a. Tužiteljica da traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužiteljica da bi bila obavezna na plaćanje kamatne stope od 3,99 % godišnje, za vrijeme cijele otplate kredita, te da bi bila obvezna isplatu vršiti po tečaju CHF koji da je vrijedio na dan isplate kredita. U protivnom ugovor o kreditu, kada se izostavi valutu obveze, da ne bi sadržavao iznos glavnice, a što da bi imalo za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Tužiteljica tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 104. ZOO-a, a time i odgovornost za štetu koju da je tužiteljica pretrpjela. Za tužiteljicu da je šteta u smislu čl. 155. ZOO-a umanjenje njezine imovine u visini iznosa koje da je preplatila tuženiku na temelju ništenih odredbi, pa da temeljem čl. 185. ZOO-a tužiteljica potražuje štetu u novčanom iznosu, i to u opsegu određenom čl. 189. i 190. ZOO-a. Također, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) da je propisano: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Slično da navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07,125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, NN 41/14 i 110/15). Za pojasniti da je da je posljedica utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno, kao posljedicu toga da se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno, da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg da je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju da je platio da je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te da mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Slijedom toga, tužiteljica da potražuje s oba pravna osnova preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s tim da u ovom slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a počev od 01. siječnja 2008. do 01. kolovoza 2015. po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Kako da tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a da je postavila okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužiteljici, tužiteljica da će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Obzirom da će se u sudskom postupku morati provesti financijsko vještačenje, te obzirom na moguća odstupanja u izračunima, tužiteljica da opreza radi postavlja dva eventualno kumulirana zahtjeva, i to: u prvom tužbenom zahtjevu da se potražuje okviran iznos preplate zajedno i zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, koji da će se specificirati nakon izvršenog vještačenja, a u drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu da se prema obračunu tužiteljice potražuju specificirani iznosi, odnosno, izračunat dio svakog preplaćenog iznosa koji da je preplaćen odvojeno zbog promjene kamatne stope i odvojeno zbog promjene tečaja. Ukupni iznos preplate da iznosi 23.834,11 kn. Svi preplaćeni iznosi anuiteta da su prikazani u nastavku. Dana 10. rujna 2006. da je preplaćen iznos od 2,38 kn, dana 10. listopada 2006. iznos od 5,57 kn, dana 10. ožujka 2008. iznos od 36,39 kn, dana 10. travnja 2008. iznos od 16,28 kn, dana 29. rujna 2008. iznos od 165,53 kn, dana 10. prosinca 2008. iznos od 120,93 kn, dana 10. prosinca 2008. iznos od 66,14 kn, dana 31. siječnja 2009. iznos od 199,83 kn, dana 13. veljače 2009. iznos od 149,82, kn, dana 04. svibnja 2009. iznos od 152,68 kn, dana 04. svibnja 2009. iznos od 196,68 kn, dana 11. svibnja 2009. iznos od 114,16 kn, dana 10. lipnja 2009. iznos od 94,38 kn, dana 28. srpnja 2009. iznos od 125,51 kn, dana 28. rujna 2009. iznos od 122,83 kn, dana 28. rujna 2009. iznos od 210,55 kn, dana 10. listopada 2009. iznos od 116,33 kn, dana 10. studenog 2009. iznos od 127,96 kn, dana 19. siječnja 2010. iznos od 143,25 kn, dana 09. siječnja 2010. iznos od 265,81 kn, dana 12. veljače 2010. iznos od 299,83 kn, dana 17. ožujka 2010. iznos od 299,83 kn, dana 14. travnja 2010. iznos od 299,83 kn, dana 14. svibnja 2010. iznos od 299,83 kn, dana 14. lipnja 2010. iznos od 299, 83 kn, dana 12. srpnja 2010. iznos od 299,83 kn, dana 12. kolovoza 2010. iznos od 299,83 kn, dana 28. rujna 2010. iznos od 49,83 kn, dana 18. listopada 2010. iznos od 299,83 kn, dana 12. studenog 2010. iznos od 349,83 kn, dana 13. prosinca 2010. iznos od 399,83 kn, dana 12. siječnja 2011. iznos od 499, 83 kn, dana 14. veljače 2011. iznos od 610,84 kn, dana 17. ožujka 2011. iznos od 389,56 kn, dana 12. travnja 2011. iznos od 397,41 kn, dana 14. lipnja 2011. iznos od 431,14 kn, dana 14. lipnja 2011. iznos od 784,59 kn, dana 12. srpnja 2011. iznos od 619,83 kn, dana 17. kolovoza 2011. iznos od 767,35 kn, dana 13. rujna 2011. iznos od 600,97 kn, dana 12. listopada 2011. iznos od 548,40 kn, dana 17. studenog 2011. iznos od 571,17 kn, dana 12. prosinca 2011. iznos od 553,05 kn, dana 16. siječnja 2012. iznos od 613,52 kn, dana 13. veljače 2012. iznos od 620,83 kn, dana 15. ožujka 2012. iznos od 609,39 kn, dana 18. travnja 2012. iznos od 633,83 kn, dana 11. svibnja 2012. iznos od 613,77 kn, dana 13. lipnja 2012. iznos od 626,96 kn, dana 19. srpnja 2012. iznos od 612,75 kn, dana 17. kolovoza 2012. iznos od 605,85 kn, dana 18. rujna 2012. iznos od 567,81 kn, dana 16. listopada 2012. iznos od 611,52 kn, dana 15. studenog 2012. iznos od 617,14 kn, dana 11. prosinca 2012. iznos od 609,83 kn, dana 15. siječnja 2013. iznos od 589,83 kn, dana 26. veljače 2013. iznos od 601,67 kn, dana 15. ožujka 2013. iznos od 580,83 kn, dana 17. travnja 2013. iznos od 626,19 kn, dana 20. svibnja 2013. iznos od 573,31 kn, dana 11. lipnja 2013. iznos od 557,84 kn, dana 16. srpnja 2013. iznos od 556,66 kn. Tužiteljica predlaže provođenje knjigovodstvenog vještačenja koje da će utvrditi razliku između iznosa koje je tužiteljica trebala platiti na temelju zakonito ugovorene kamate iz dijela odredbe čl. 4. ugovora o kreditu (3,99 % godišnje) i srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita 30. studenog 2006., te iznosa koje da je platila zbog istodobnog rasta kamatne stope i tečaja za CHF valutu. Prilikom izračuna razlike u plaćenim anuitetima da je potrebno specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate, a kako bi tužiteljica po potrebi mogla specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose. Pored navedenog, predlaže se sudu dati u zadatak vještaku da posebno utvrdi tzv. preplaćene kamate tj. razliku iznosa koji da je tužiteljica trebala platiti na temelju zakonito ugovorene i iznosa koji da je platila na temelju jednostranog povećanja kamatne stope odlukom tuženika. Tužiteljica ističe da je u ovim predmetima potrošača protiv banaka došlo do značajnog razvoja sudske prakse u postupcima u kojima je predmet spora bila djelomična nišetnost ugovora o kreditu te posljedični kondemnatorni zahtjev za isplatom kao posljedicom restitucije i/ili naknade štete. Tužiteljica predlaže da sud izvrši uvid u sudsku praksu u predmetu "Potrošač", koji da se vodio pred TS-om u Zagrebu, a obzirom da se radi o opsežnim odlukama koje da su poznate i tuženiku koji da je bio stranka u sporu. Čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima da je propisano da je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a tuženik da isto odbija. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevima se zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime razlike preplaćenih kamata isplati iznos od ukupno 627,26 € / 4.726,32 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO počev od 01.01.2008. do 01.08.2015. po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) %, od 01. kolovoza 2015. godine propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 78/2015) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 01. siječnja 2023 do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, o, kako slijedi: na iznos od 5,05 € / 38,05 kn od 14.11.2007 do isplate, na iznos od 5,08 € / 38,27 kn od 11.12.2007 do isplate, na iznos od 4,97 € / 37,48 kn od 11.1.2008 do isplate, na iznos od 4,98 € / 37,54 kn od 12.2.2008 do isplate, na iznos od 9,28 € / 69,89 kn od 11.3.2008 do isplate, na iznos od 9,33 € / 70,26 kn od 11.4.2008 do isplate, na iznos od 9,09 € / 68,47 kn od 13.6.2008 do isplate, na iznos od 8,81 € / 66,41 kn od 12.7.2008 do isplate, na iznos od 8,65 € / 65,16 kn od 13.8.2008 do isplate, na iznos od 8,54 € / 64,31 kn od 30.9.2008 do isplate, na iznos od 8,47 € / 63,80 kn od 30.9.2008 do isplate, na iznos od 8,66 € / 65,28 kn od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,47 € / 63,83 kn od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,35 € / 62,95 kn od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 8,85 € / 66,68 kn od 1.2.2009 do isplate, na iznos od 8,74 € / 65,87 kn od 14.2.2009 do isplate, na iznos od 8,53 € / 64,29 kn od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 8,39 € / 63,24 kn od 5.5.2009 do isplate,

na iznos od 8,17 € / 61,55 kn od 12.5.2009 do isplate, na iznos od 7,97 € / 60,08 kn od 11.6.2009 do isplate, na iznos od 7,83 € / 58,97 kn od 29.7.2009 do isplate, na iznos od 15,34 € / 115,60 kn od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 15,11 € / 113,88 kn od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 14,73 € / 110,97 kn od 11.10.2009 do isplate, na iznos od 14,57 € / 109,78 kn od 11.11.2009 do isplate, na iznos od 14,56 € / 109,69 kn od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,41 € / 108,54 kn od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,27 € / 107,54 kn od 13.2.2010 do isplate, na iznos od 14,00 € / 105,47 kn od 18.3.2010 do isplate, na iznos od 13,87 € / 104,47 kn od 15.4.2010 do isplate, na iznos od 13,85 € / 104,35 kn od 15.5.2010 do isplate, na iznos od 13,71 € / 103,29 kn od 15.6.2010 do isplate, na iznos od 13,72 € / 103,39 kn od 13.7.2010 do isplate, na iznos od 13,23 € / 99,69 kn od 13.8.2010 do isplate, na iznos od 13,61 € / 102,52 kn od 29.9.2010 do isplate, na iznos od 13,02 € / 98,07 kn od 13.11.2010 do isplate, na iznos od 12,84 € / 96,74 kn od 14.12.2010 do isplate, na iznos od 12,87 € / 97,00 kn od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 12,98 € / 97,81 kn od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 12,04 € / 90,73 kn od 15.2.2011 do isplate, na iznos od 11,98 € / 90,25 kn od 18.3.2011 do isplate, na iznos od 11,28 € / 85,00 kn od 13.4.2011 do isplate, na iznos od 11,97 € / 90,21 kn od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 11,58 € / 87,27 kn od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 11,36 € / 85,61 kn od 13.7.2011 do isplate, na iznos od 11,59 € / 87,34 kn od 18.8.2011 do isplate, na iznos od 10,46 € / 78,78 kn od 14.9.2011 do isplate, na iznos od 9,79 € / 73,78 kn od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 9,37 € / 70,61 kn od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 9,00 € / 67,79 kn od 13.12.2011 do isplate, na iznos od 8,81 € / 66,37 kn od 17.1.2012 do isplate, na iznos od 8,43 € / 63,49 kn od 14.2.2012 do isplate, na iznos od 7,94 € / 59,81 kn od 16.3.2012 do isplate, na iznos od 7,48 € / 56,39 kn od 19.4.2012 do isplate, na iznos od 7,07 € / 53,27 kn od 12.5.2012 do isplate, na iznos od 6,67 € / 50,29 kn od 14.6.2012 do isplate, na iznos od 6,16 € / 46,45 kn od 20.7.2012 do isplate, na iznos od 5,70 € / 42,91 kn od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 5,14 € / 38,76 kn od 19.9.2012 do isplate, na iznos od 4,78 € / 36,03 kn od 17.10.2012 do isplate, na iznos od 4,36 € / 32,84 kn od 16.11.2012 do isplate, na iznos od 3,87 € / 29,18 kn od 12.12.2012 do isplate, na iznos od 3,37 € / 25,38 kn od 16.1.2013 do isplate, na iznos od 2,89 € / 21,81 kn od 27.2.2013 do isplate, na iznos od 2,41 € / 18,19 kn od 16.3.2013 do isplate, na iznos od 1,97 € / 14,82 kn od 18.4.2013 do isplate, na iznos od 1,45 € / 10,90 kn od 21.5.2013 do isplate, na iznos od 0,96 € / 7,23 kn od 12.6.2013 do isplate, na iznos od 0,48 € / 3,65 kn od 17.7.2013 do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 2. Nalaže se tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od ukupno 2.459,06 € / 18.527,68 sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO počev od 01.01.2008. do 01.08.2015. po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) %, od 01. kolovoza 2015. godine propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 78/2015) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 01. siječnja 2023 do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, kako slijedi: na iznos od 0,31 € / 2,35 kn od 11.9.2006 do isplate,

na iznos od 0,74 € / 5,54 kn od 11.10.2006 do isplate, na iznos od 0,37 € / 2,79 kn od 11.12.2008 do isplate, na iznos od 13,37 € / 100,76 kn od 1.2.2009 do isplate, na iznos od 13,97 € / 105,29 kn od 14.2.2009 do isplate, na iznos od 11,91 € / 89,71 kn od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 11,88 € / 89,52 kn od 5.5.2009 do isplate, na iznos od 9,52 € / 71,73 kn od 12.5.2009 do isplate, na iznos od 7,99 € / 60,22 kn od 11.6.2009 do isplate, na iznos od 7,48 € / 56,35 kn od 29.7.2009 do isplate, na iznos od 6,82 € / 51,38 kn od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 7,28 € / 54,83 kn od 29.9.2009 do isplate,

na iznos od 5,68 € / 42,80 kn od 11.10.2009 do isplate, na iznos od 7,10 € / 53,47 kn od 11.11.2009 do isplate, na iznos od 10,81 € / 81,48 kn od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 12,57 € / 94,72 kn od 20.1.2010 do isplate, na iznos od 14,69 € / 110,67 kn od 13.2.2010 do isplate, na iznos od 14,96 € / 112,70 kn od 18.3.2010 do isplate, na iznos od 17,32 € / 130,52 kn od 15.4.2010 do isplate, na iznos od 21,74 € / 163,79 kn od 15.5.2010 do isplate, na iznos od 24,33 € / 183,33 kn od 15.6.2010 do isplate, na iznos od 29,72 € / 223,95 kn od 13.7.2010 do isplate, na iznos od 26,98 € / 203,26 kn od 13.8.2010 do isplate, na iznos od 39,01 € / 293,95 kn od 29.9.2010 do isplate, na iznos od 34,47 € / 259,73 kn od 13.11.2010 do isplate, na iznos od 37,52 € / 282,67 kn od 14.12.2010 do isplate, na iznos od 44,55 € / 335,69 kn od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 53,59 € / 403,77 kn od 2.2.2011 do isplate, na iznos od 42,40 € / 319,45 kn od 15.2.2011 do isplate, na iznos od 48,40 € / 364,66 kn od 18.3.2011 do isplate, na iznos od 41,43 € / 312,15 kn od 13.4.2011 do isplate, na iznos od 64,80 € / 488,27 kn od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 65,14 € / 490,76 kn od 15.6.2011 do isplate, na iznos od 69,51 € / 523,69 kn od 13.7.2011 do isplate, na iznos od 85,51 € / 644,24 kn od 18.8.2011 do isplate, na iznos od 67,75 € / 510,47 kn od 14.9.2011 do isplate, na iznos od 61,13 € / 460,57 kn od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 60,91 € / 458,93 kn od 18.11.2011 do isplate, na iznos od 62,03 € / 467,39 kn od 13.12.2011 do isplate,

na iznos od 69,23 € / 521,58 kn od 17.1.2012 do isplate, na iznos od 70,88 € / 534,03 kn od 14.2.2012 do isplate, na iznos od 69,34 € / 522,43 kn od 16.3.2012 do isplate, na iznos od 68,91 € / 519,21 kn od 19.4.2012 do isplate, na iznos od 70,25 € / 529,33 kn od 12.5.2012 do isplate, na iznos od 72,12 € / 543,42 kn od 14.6.2012 do isplate, na iznos od 69,63 € / 524,60 kn od 20.7.2012 do isplate, na iznos od 69,00 € / 519,87 kn od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 64,03 € / 482,40 kn od 19.9.2012 do isplate,

na iznos od 69,33 € / 522,35 kn od 17.10.2012 do isplate, na iznos od 71,41 € / 538,04 kn od 16.11.2012 do isplate, na iznos od 70,56 € / 531,67 kn od 12.12.2012 do isplate,

na iznos od 68,09 € / 512,99 kn od 16.1.2013 do isplate, na iznos od 68,32 € / 514,72 kn od 27.2.2013 do isplate, na iznos od 66,95 € / 504,45 kn od 16.3.2013 do isplate, na iznos od 71,99 € / 542,40 kn od 18.4.2013 do isplate, na iznos od 64,69 € / 487,43 kn od 21.5.2013 do isplate, na iznos od 64,31 € / 484,55 kn od 12.6.2013 do isplate, na iznos od 64,33 € / 484,66 kn od 17.7.2013 do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, a s obzirom da su prema tužbenom zahtjevu svi iznosi dospjeli prije 12. lipnja 2014., dakle, prije više od pet godina u odnosu na datum podnošenja tužbe. Tužitelj da je upoznat s valutnim rizikom i to da je jasno navedeno u čl. 1. ugovora gdje da je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF, kao i u odredbi čl. 17.R. Naime, u posljednjem stavku predmetnog ugovora, točno iznad potpisa, korisnik kredita da je potvrdio "upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani za valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora." Valutna klauzula da je izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što da je valjano ugovorena, ona da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti da se ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako da je suđeno u svim odlukama VSRH. Isto tako, niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno, redovna kamata, da nije sporan. Ugovorom da je ugovorena početna kamata od 3,99 %. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO-a da je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu da je stoga zakonita i da ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka da nije znala niti mogla / morala znati za rast tečaja CHF. Prilikom ocjene razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli prema stavu VSRH iz rješenja Revt 575/2016, bitno da je utvrditi "jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno, po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?" U tom smislu postavlja da se i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju (strana 16. Rješenja VSRH Revt 575/2016). Presuda VTS-a na koju da se tužitelj poziva da je u cijelosti u suprotnosti s uputom iz revizijske odluke. Tečaj CHF prema eur/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni da je tečaj koji da je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što da HNB "štiti" tečaj kune prema eur, tako da i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema eur, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF da ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego da nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što da je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik da želi istaknuti da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane vice guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja eura, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Stabilnost tečaja CHF prema eur da je primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što da je cilj HNB-a stabilnost kune prema euru), ali također kako da Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem eura došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice guvernera presudnim, činjenicu da se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko da je jasno da tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/eur. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava vice guvernera Švicarske narodne banka, tuženik da je imao jedino opravdan razlog vjerovati da je mogućnost volatilnosti švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe da je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji da se vodi pred VTSRH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 05. studenog 2012. i 05. veljače 2013., te tuženik predlaže sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih da proizlazi da banka u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti mogla / morala znati za smjer kretanja CHF. Banka da je prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije. HNB da štiti tečaj kune prema eur i da se radi o javno dostupnoj informaciji. U nizu novinskih članaka tijekom 2005. na istu da je upozorio tadašnji viceguverner HNB-a prilikom podnošenja izvješća hrvatskom saboru. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema eur i time omogući stabilnost cijena da je bila javno dostupna činjenica, isto kao što da je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko eur. Standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako da ga postavlja Sud Europske unije zasigurno da ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju da ukazuje vice guverner HNB-a, i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svom životu – uzimanje kredita. Tuženik ističe da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te da navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što da je nudila kredite u eur i kunama. Dapače, tuženik da je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima, time što da je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog da proizlazi da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te da je banka u samom ugovoru, a i prije odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i eur). Od banke da se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu da ni sama nema saznanja, odnosno, o budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj da nema u vidu recentnu praksu suda Europske unije. Odlučna činjenica u ovom predmetu da je znanje banke o budućem kretanju tečaja, pri čemu da tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time da je sasvim jasno da banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Od 01. siječnja 2013. kamata da se sastojala od fiksnog dijela i objektivnog parametra. U odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe da se ista počevši od 01. siječnja 2013. mijenja ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 127/12, dalje: ZID ZPK/12) da je dodana odredba čl. 11.a, koja da je u st. 1. i 2. propisala sljedeće: "(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametara iz t. a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz st. 1. ovog čl. mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane." Uprava banke da je na svoj 688. sjednici, održanoj 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji da su u primjeni od 01. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: OUP/2013), kojim da je implementirala naprijed navodu zakonsku obvezu. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog "Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope", pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope da je navedeno: "Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno, otplate kredita." U odnosu na CHF kredite, navedeno da je sljedeće: "U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF." Tuženik da je tužitelja o tome ujedno obavijestio obaviješću od 08. siječnja 2013. Prema tome, počevši od 01. siječnja 2013., kamatna stopa da se mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija da je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope, u konkretnom slučaju 5,825 postotnih poena. Tuženik dodaje da, u odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem da se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata da slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što da je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tuženik ističe kako i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zlataru u predmetu pod poslovnim brojem 1 P-767/15 od 28. veljače 2017. godine, (potvrđena prudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 29. studenog 2019. godine) potvrđuje takav stav. Novčane tražbine tužitelja prema tuženiku da ne postoje. Kada bi postojale, što da tuženik osporava, bile da bi zastarjele. Tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača da nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer da tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502 d. ZPP. Tuženiku da nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne potrošačke sporove. Tužba treće osobe da nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužitelja, makar se radilo i o kolektivnoj tužbi. Uostalom, odredba 502d. ZPP i tamo priznato pravo pojedinih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju prava, da postoji s razlogom. Tužitelj da nije bio umješač u tim sporovima. Tužitelj da nije dokazao da je umješač. Iz predmetnog ugovora da proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje motornog vozila. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, da nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo da je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502.c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nedovoljno da je da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju da se procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502.c ZPP-a, te da se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo da je pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna

odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, da nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena da je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. U odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12, odnosno prije 1. siječnja 2013.g., tuženik ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (čl. 2.1. Ugovora o kreditu). Člankom 23.J) Ugovora o kreditu, navedeno da je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. Tužitelj da nije otklonio njihovu primjenu. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi da su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji da su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu OUP/1999). U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo da je navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.” Dakle, banka da se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba da je bila u skladu s Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja da je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja da vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i da glasi: “Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: … odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.” Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. Ugovora (što da je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) da govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav da se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo da je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on da nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju da upire tužitelj, da nema materijalno-pravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“, i to da upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP/1999 da su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji da su bili u primjeni od 1.1.2011., u kojima da je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.” Tuženik dalje navodi da nije jasan početak tijeka zakonske zatezne kamate iz tužbenog zahtjeva. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako da to iz tužbe proizlazi, što da dakako tuženik

osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH dana 13. lipnja 2014.g. (kamata) odnosno 14. lipnja 2018.g. (CHF valuta), istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj da nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja. Tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2006.g. te nadalje tijekom utuženih razdoblja. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to da tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama da ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, prema čl. 1115. ZOO/2005. Neprihvatljivo da je da sud primjenjuje standard poštenja tuženika kao ugovorne strane prema mjeri poštenja ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope koja da je pravomoćno presuđena tek u kolektivnom

sporu tijekom 2014. i 2018.g., i taj standard za ugovorne odredbe (a ne subjektivno – za tuženika) iz 2014. i 2018.g. primjenjuje na vrijeme sklapanja ugovora – 2006.g. Ovo stoga što da poštenje/nepoštenje određene ugovorne odredbe ne znači istovremeno i automatski, poštenje/nepoštenje ugovorne strane. Potom, načelo savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, uvjetovano da je i zadano vremenom i spoznajama u vremenu u kojem je neki ugovor sklopljen. Tužitelj da očekuje da sud, dakle, na ugovorni odnos iz 2006.g. primjenjuje standard poštenja ugovornih odredbi iz 2014. i 2018.g., dakle primjenjuje ga na osobu tuženika i k tome još retroaktivno. U načelu, zabranjena da je retroaktivna primjena materijalnog prava (ZOO – načelo savjesnosti i poštenja u vezi s čl. 1115. ZOO/2005).Tu da se govori o ustavnom načelu - zabrana retroaktivne primjene propisa - čl. 90. st. 5. Ustava Republike Hrvatske). Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Tužitelj da je postavio sumaran kondmenatorni zahtjev iz kojega da nije razvidno koje iznose traži s osnove načina promjene kamatne stope, a koje s osnove primjene CHF valutne klauzule. S obzirom na to da je, nakon presude Suda EU br. C 81/19, otpalo prejudicijelno deklaratorno utvrđenje i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove ugovorene valutne klauzule uslijed njene navodne nepoštenosti i ništetnosti, predloženo financijsko vještačenje da je izlišan dokaz. Također da su nepotrebni svi daljnji dokazi koje je tužitelj predložio, jer da tužbeni zahtjev valja odbiti. Tuženik predlaže i da se, u slučaju financijsko knjigovodstvenog vještačenja, prilikom izračuna uzmu u obzir te izraze i tzv. "negativne razlike", odnosno, oni slučajevi u kojima da je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. To iz razloga što da ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju da bi eventualno (u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, čemu da se tuženik izričito protivi) pripalo ono što je doista preplatio po tom ugovoru. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj doista preplatio, nužno da se pri izračunu trebaju uzeti u obzir i iznosi koje je tužitelj manje platio. U skladu s navedenim, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.Činjenice koje je tuženik iznio tokom glavne rasprave sud, sukladno čl. 229. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer tuženik ni ne tvrdi da te činjenice bez svoje krivnje nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

4. Prije konačnog postavljanja tužbenih zahtjeva (na glavnoj raspravi, nakon provedenog vještačenja), dotadašnjim tužbenim zahtjevima se zahtijevalo donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata novčanog iznosa od ukupno 3.149,69 eur, s pripadajućim zateznim kamatama.

Nakon konačnog postavljanja tužbenih zahtjeva, tuženik je naveo da se protivi preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku potreban je pristanak tuženika. Prema st. 2. istog članka, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevima nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći. Što se tiče kamata, koje su utužene pored glavnice, one su utužene kao sporedno potraživanje, pa njihov drugačiji obračun u konačno postavljenim tužbenim zahtjevima ne predstavlja preinaku tužbe. Shodno tome, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima nije došlo do preinake tužbe, pa je tuženikovo protivljenje preinaci tužbe bez procesno pravnog učinka.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se stranke pozivaju, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206691355/06 od 17. svibnja 2006. (24-31), potvrdu od 22. srpnja 2013. (21), dopis tuženika tužiteljici od 15. veljače 2019. (32-33), podatke po kreditnoj partiji br. 71033143113 (34), promete po kreditu (234-237), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis (89), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 71033143113 (230), tablicu "efektivna kamatna stopa / realna godišnja kamatna stopa" (232-233), kopiju police osiguranja od automobilske odgovornosti (187) i kopiju knjižice vozila (22-23). Provedeno je financijsko vještačenje.

7.Prvotna tužiteljica u ovom predmetu je bila KU.

Tokom postupka prvotna tužiteljica je umrla, pa je ovosudnim pravomoćnim rješenjem posl. br. P-1754/2019-37 od 02. siječnja 2024. (259) utvrđen prekid postupka.

Uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-1475/2023, UPP-OS-89/23-20 od 16. veljače 2024. (260-261) utvrđeno je da je nasljednik prvotne tužiteljice, u pogledu prava koje je tužiteljica htjela ostvariti u ovoj parnici, tužitelj.

Ovosudnim pravomoćnim rješenjem posl. br. P-1754/2019-39 od 23. rujna 2024. (262) pozvan je tužitelj da kao nasljednik prvotne tužiteljice preuzme postupak u ovom predmetu. Time je, u smislu čl. 215. st. 1. ZPP-a, ovaj postupak nastavljen s tužiteljem na aktivnoj strani.

Tuženik ističe kako su prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima kao pojedincima, pa da je time isključen njihov prijenos na druge osobe. Slijedom navedenog, takva prava da ne mogu biti prenesena niti temeljem nasljeđivanja.

Prema čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu.

Ostaviteljevo pravo na isplatu preplate izvršene zbog ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, nije pravo koje se po zakonu ne može naslijediti. Nadalje, po mišljenju ovog suda, nije ni pravo koje se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi. Shodno tome, radi se o pravu koje se može naslijediti.

8.Uvidom u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206691355/06 od 17. svibnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik, kao kreditor i pravna prednica tužitelja KU (dalje: pravna prednica tužitelja). Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz Poreča, pod posl. br. Ov-5154/2018 dana 21. rujna 2018. Namjena kredita je bila kupnja vozila marke Renault, tip i model CLIO3 PRIV. 1,6 16V/5, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006. Ugovorom o kreditu je tuženik pravnoj prednici tužitelja odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.712,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca. Ugovor o kreditu u čl. 1. sadrži ugovornu odredbu koja glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti od CHF ... obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ...", u čl. 2. ugovornu odredbu koja glasi: "... kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ... sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.", u čl. 6. ugovornu odredbu koja glasi: " ... u kunskoj protuvrijednosti CHF ... obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja ... Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.", u čl. 17. K) ugovornu odredbu koja glasi: "Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.", te u čl. 17. R) ugovornu odredbu koja glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF.

Uvidom u potvrdu od 22. srpnja 2013. utvrđeno je da tom potvrdom tuženik potvrđuje da je pravna prednica tužitelja u cijelosti namirila kreditnu tražbinu iz ugovora o kreditu, iz čega slijedi da je pravna prednica tužitelja ta koja je vršila plaćanja po predmetnom kreditu.

Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Namjena ugovora o kreditu je bila kupnja osobnog vozila. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je pravna prednica tužitelja sklopila taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, ista je u ugovoru o kreditu imala svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni interesi njegove pravne prednice, time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, su ništetne.

Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dana isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 4.726,32 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 627,26 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 13. studenog 2007. 5,05 eur / 38,05 kn, 10. prosinca 2007. 5,08 eur / 38,27 kn, 10. siječnja 2008. 4,97 eur / 37,48 kn, 11. veljače 2008. 4,98 eur / 37,54 kn, 10. ožujka 2008. 9,28 eur / 69,89 kn, 10. travnja 2008. 9,33 eur / 70,26 kn, 12. lipnja 2008. 9,09 eur / 68,47 kn, 11. srpnja 2008. 8,81 eur / 66,41 kn, 12. kolovoza 2008. 8,65 eur /65,16 kn, 29. rujna 2008. 8,54 eur / 64/31 kn, 29. rujna 2008. 8,47 eur / 63,80 kn, 10. prosinca 2008. 8,66 eur /65,28 kn, 10. prosinca 2008. 8,47 eur / 63,83 kn, 10. prosinca 2008 8,35 eur / 62,95 kn, 31. siječnja 2009. 8,85 eur / 66,68 kn, 13. veljače 2009. 8,74 eur / 68,57 kn, 04. svibnja 2009. 8,53 eur / 64,29, 04. svibnja 2009. 8,39 eur / 63,24 kn, 11. svibnja 2009. 8,17 eur / 61,55 kn, 10. lipnja 2009. 7,97 eur / 60,08 eur, 28. srpnja 2009. 7,83 eur / 58,97 kn, 28. rujna 2009. 15,34 eur / 115,60 kn, 28. rujna 2009. 15,11 eur / 113,88 kn, 10. listopada 2009. 14,73 eur / 110,97, 10. studenog 2009. 14,57 eur / 109,78 kn, 19. siječnja 2010. 14,56 eur / 109,69 kn, 19. siječnja 2010. 14,41 eur / 108,54, 12. veljače 2010. 14,27 eur / 107,54 kn, 17. ožujka 2010. 14,00 eur / 105,47 kn, 14. travnja 2010. 13,87 eur / 104,47 kn, 14. svibnja 2010. 13,85 eur / 104,35 kn, 14. lipnja 2010. 13,71 eur / 103,29 kn, 12. srpnja 2010. 13,72 eur / 103,39 kn, 12. kolovoza 2010. 13,23 eur / 99,69 kn, 28. rujna 2010. 13,61 eur / 102,52 kn, 12. studenog 2010. 13,02 eur / 98,07 kn, 13. prosinca 2010. 12,84 eur / 96,74 kn, 01. veljače 2021. 12,87 eur / 97,00 kn, 01. veljače 2011. 12,98 eur / 97,81 kn, 14. veljače 2011. 12,04 eur / 90,73 kn, 17. ožujka 2011. 11,98 eur / 90,25 kn, 12. travnja 2011. 11.28 eur / 85,00 kn, 14. lipnja 2011. 11,97 eur / 90,21 kn, 14. lipnja 2011. 11,58 eur / 87,27 kn, 12. srpnja 2011. 11,36 eur / 85,61 kn, 17. kolovoza 2011. 11,59 eur / 87,34 kn, 13. rujna 2011. 10,46 eur / 78,78 kn, 12. listopada 2011. 9,79 eur / 73,78 kn, 17. studenog 2011. 9,37 eur / 70,61 kn, 12. prosinca 2011. 9,00 eur / 67,79 kn, 16. siječnja 2012. 8,81 eur / 66,37 kn, 13. veljače 2012. 8,43 eur / 63,49 kn, 15. ožujka 2012. 7,94 eur / 59,81 kn, 18. travnja 2012. 7,48 eur / 56,39 kn, 11. svibnja 2012. 7,07 eur / 53,27 kn, 13. lipnja 2012. 6,67 eur / 50,20 kn, 19. srpnja 2012. 6,16 eur / 46,45 kn, 17. kolovoza 2012. 5,70 eur / 42,91 kn, 18. rujna 2012. 5,14 eur / 38,76 kn, 16. listopada 2012. 4,78 eur / 36,03 kn, 15. studenog 2012. 4,36 eur / 32,84 kn, 11. prosinca 2012. 3,87 eur / 29,18 kn, 15. siječnja 2013. 3,37 eur / 25,38 kn, 26. veljače 2013. 2,89 eur / 21,81 kn, 15. ožujka 2013. 2,41 eur / 18,19 kn, 17. travnja 2013. 1,97 eur / 14,82 kn, 20. svibnja 2013. 1,45 eur / 10,90 kn, 11. lipnja 2013. 0,96 eur / 7,23 kn, 16. srpnja 2013. 0,48 eur / 3,65 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 18.527,68 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 2.459,06 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 10. rujna 2006. 0,31 eur / 2,35 kn, 10. listopada 2006. 0,74 eur / 5,54 kn, 10. prosinca 2008. 0,37 eur / 2,79 kn, 31. siječnja 2009. 13,37 eur / 10,76 kn, 13. veljače 2009. 13,97 eur / 105,29 kn, 04. svibnja 2009. 11,91 eur / 89,71 kn, 04. svibnja 2009. 11,88 eur / 89,52 kn, 11. svibnja 2009. 9,52 eur / 71,73 kn, 10. lipnja 2009. 7,99 eur / 60,22 kn, 28. srpnja 2009. 7,48 eur / 56,35 kn, 28. rujna 2009. 6,82 eur / 51,38 kn, 28. rujna 2009. 7,28 eur / 54,83 kn, 10. listopada 2009. 5,68 eur / 42,80 kn, 10. studenog 2009. 7,10 eur / 53,47 kn, 19. siječnja 2010. 10,81 eur / 81,48 kn, 19. siječnja 2010. 12,57 eur / 94,72 kn, 12. veljače 2010. 14,69 eur / 110,67 kn, 17. ožujka 2010. 14,96 eur / 112,70 kn, 14. travnja 2010. 17,32 eur / 130,52 kn, 14. svibnja 2010. 21,74 eur / 163,79 kn, 14. lipnja 2010. 24,33 eur / 183,33 kn, 12. srpnja 2010. 29,72 eur / 223,95 kn, 12. kolovoza 2010. 26,98 eur / 203,26 kn, 28. rujna 2010. 39,01 eur / 293,95 kn, 12. studenog 2010. 34,47 eur / 259,73 kn, 13. prosinca 2010. 37,52 eur / 282,67 kn, 01. veljače 2011. 44,55 eur / 335,69 kn, 01. veljače 2011. 53,59 eur / 403,77 kn, 14. veljače 2011. 42,40 eur / 319,45 kn, 17. ožujka 2011. 48,40 eur / 364,66 kn, 12. travnja 2011. 41,43 eur / 312,15 kn, 14. lipnja 2011. 64,80 eur / 488,27 kn, 14. lipnja 2011. 65,14 eur / 490,76 kn, 12. srpnja 2011. 69,51 eur / 523,69 kn, 17. kolovoza 2011. 85,51 eur / 644,24 kn, 13. rujna 2011. 67,75 eur / 510,67 kn, 12. listopada 2011. 61,13 eur / 460,57 kn, 17. studenog 2011. 60,91 eur / 458,93 kn, 12. prosinca 2011. 62,03 eur / 467,39 kn, 16. siječnja 2012. 69,23 eur / 521,58 kn, 13. veljače 2012. 70,88 eur / 543,03 kn, 15. ožujka 2012. 69,34 eur / 522,43 kn, 18. travnja 2012. 68,91 eur / 519,21 kn, 11. svibnja 2012. 70,25 eur / 529,33 kn, 13. lipnja 2012. 72,12 eur / 543,42 kn, 19. srpnja 2012. 69,63 eur / 524,60 kn, 17. kolovoza 2012. 69,00 eur / 519,87 kn, 18. rujna 2012. 64,03 eur / 482,40 kn, 16. listopada 2012. 69,33 eur / 522,35 kn, 15. studenog 2012. 71,41 eur / 538,04 kn, 11. prosinca 2012. 70,56 eur / 531,67 kn, 15. siječnja 2013. 68,09 eur / 512,99 kn, 26. veljače 2013. 68,32 eur / 514,72 kn, 15. ožujka 2013. 66,95 eur / 504,45 kn, 17. travnja 2013. 71,99 eur / 542,40 kn, 20. svibnja 2013. 64,69 eur / 487,43 kn, 11. lipnja 2013. 64,31 eur / 484,55 kn, 16. srpnja 2013. 64,33 eur / 484,66 kn.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu suda o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Tužitelj je izričito prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik na nalaz i mišljenje vještaka nije imao prigovora. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Što se tiče navoda tuženika da vještak prilikom izračuna treba uzeti u obzir i izraziti i tzv. "negativne razlike", odnosno, one slučajeve u kojima je tužitelj platio manje u odnosu na početni otplatni plan, jer da ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju da bi eventualno pripalo ono što je doista preplatio po tom ugovoru, te da je, kako bi se utvrdilo što je tužitelj doista preplatio, nužno pri izračunu uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio, njegovi navodi nisu osnovani. To iz razloga što je predmet ovog postupka tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita.

Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, dužan tužitelju platiti zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 277. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, imajući u vidu da je od 01. siječnja 2023. službena valuta u Republici Hrvatskoj euro, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

9.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23, dalje: Tarifa), za sastav podneska od 11. listopada 2021. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 19. studenog 2021. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 31. svibnja 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 16. prosinca 2024. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 23. prosinca 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 300,00 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 460,01 eur, ili ukupno 1.960,01 eur.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 11. srpnja 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao biti iznesen već u tužbi, za sastav koje su tužitelju priznati troškovi. Shodno tome, tužitelju nisu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi, jer za ovu radnju, sukladno Tarifi, njegovom punomoćniku ne pripada pravo na nagradu. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 18. listopada 2021. (tužitelj ga je u zahtjevu za naknadu troškova pogrešno datirao sa 18. studenog 2021.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao usmeno biti iznijet na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je konačno i učinjeno. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 19. studenog 2021., 07. prosinca 2021. (tužitelj je potonji podnesak u zahtjevu za naknadu troškova pogrešno datirao sa 17. prosinca 2021.) , 08. ožujka 2023. i 19. svibnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao biti iznesen već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi, ili usmeno na ročištima, za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 29. svibnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer te troškove nema, budući da je, sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen plaćanja ovih pristojbi. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer ti troškovi iznose onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen).

Tužitelju, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan tuženiku naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 20. siječnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte