Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: Pr-1114/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Katici Bojčić Vidović, a na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista PŠ, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjekoslavu Bobanu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11.prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŠŠ, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužitelja i izočnosti tuženika, dne 20.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, sa sjedištem u [adresa], OIB: 51401063283, u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužiteljici ĆŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.390,71 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 26,38 EUR od 16. rujna 2015.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. listopada 2015.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. studenog 2015.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. prosinca 2015.

-na iznos od 14,07 EUR od 16. siječnja 2016.

-na iznos od 28,14 EUR od 16. veljače 2016.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. ožujka 2016.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. travnja 2016.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. svibnja 2016.

-na iznos od 15,83 EUR od 16. lipnja 2016.

-na iznos od 29,90 EUR od 16. srpnja 2016.

-na iznos od 32,19 EUR od 16. kolovoza 2016.

-na iznos od 53,03 EUR od 16. siječnja 2018.

-na iznos od 71,04 EUR od 16. veljače 2018.

-na iznos od 59,04 EUR od 16. ožujka 2018.

-na iznos od 43,41 EUR od 16. travnja 2018.

-na iznos od 28,09 EUR od 16. svibnja 2018.

-na iznos od 43,41 EUR od 16. lipnja 2018.

-na iznos od 53,03 EUR od 16. srpnja 2018.

-na iznos od 77,05 EUR od 16. kolovoza 2018.

-na iznos od 25,54 EUR od 16. rujna 2018.

-na iznos od 20,43 EUR od 16. listopada 2018.

-na iznos od 38,30 EUR od 16. studenog 2018.

-na iznos od 53,03 EUR od 16. prosinca 2018.

-na iznos od 47,03 EUR od 16. siječnja 2019.

-na iznos od 47,03 EUR od 16. veljače 2019.

-na iznos od 33,19 EUR od 16. ožujka 2019.

-na iznos od 31,35 EUR od 16. listopada 2019.

-na iznos od 30,64 EUR od 16. studenog 2019.

-na iznos od 59,04 EUR od 16. prosinca 2019.

-na iznos od 47,03 EUR od 16. siječnja 2020.

-na iznos od 59,04 EUR od 16. veljače 2020.

-na iznos od 40,86 EUR od 16. ožujka 2020.

-na iznos od 47,03 EUR od 16. travnja 2020.

-na iznos od 25,54 EUR od 16. svibnja 2020.

-na iznos od 17,88 EUR od 16. svibnja 2020.

i to od dospijeća do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023.g. pa do 31.12.2023.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženo od dosuđenog i to za iznos od 614,52 eura sa zateznim kamatama kao i u dijelu za više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II/ Nalaže se tuženiku u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.217,83 eura uvećan za zakonsku kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 16.rujna 2020. podnijela kod ovog suda tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi tužiteljica navodi kako je u radnom odnosu kod tuženika, i to je zaposlena na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika medicinske sestre/ medicinskog tehničara te da je na poslovima svojeg radnom mjesta radila u redovitom radnom vremenu, u smjenama, dvokratno, noću, vikendima, subotom i nedjeljom, blagdanom, prekovremeno. Plaća kao i ostala materijalna prava tužiteljice da su regulirana Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstveno osiguranja (Narodne novine 883/13 – dalje u tekstu: KU 88/13, Narodne novine 143/13 – dalje u tekstu: KU, Narodne novine 96/15 dalje u tekstu: dodatak KU te Narodne novine 29/18

– dalje u tekstu: KU/18), te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12) i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama ( Narodne novine 128/17). Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.; dalje: Ustav RH) sadrži dvije izravne odredbe utvrđene člankom 44. Ustava RH u kojem se navodi kako svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Pod tim uvjetima tužiteljica je zaposlena u javnoj službi i pod tim uvjetima tužiteljica treba nastaviti raditi, u svakom momentu poštujući načelo dostupnosti i ravnopravnosti svih zaposlenika u javnim službama. Međutim, tuženik da je stavio tužiteljicu u nepovoljniji položaj od nekih drugih zaposlenika koji su zaposleni kod njega jer je primjenom citiranih propisa kao i svojih općih akata tužiteljici dugi niz godina pogrešno obračunavao trošak prijevoza na posao, pri čemu je ona zakinuta, pa je u stvari umanjena njena plaća jer je ista od plaće financirala troškove prijevoza na posao. Stupanjem na snagu novog TKU koje se primjenjuje od 01. prosinca 2017. godine obračun troškova prijevoza na posao i s posla je za tužiteljicu trebao biti povoljniji. Međutim to se nije dogodilo te je tuženik nastavio obračunavati tužiteljici troškove na način koji je za nju nepovoljan pa je tužiteljica i dalje ostala zakinuta za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla. Prema tumačenjima i tog novog TKU organiziranim javnim prijevozom smatra se onaj prijevoz koji omogućuje redoviti dolazak na posao kao i povratak s posla, u smislu članka 66., stavaka 8. i 9. TKU-a, tako da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Zaposlenik voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje da nema organiziranog javnog prijevoza odnosno da mu javni prijevoz ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Da bi se prijevoz smatrao organiziranim, isti mora biti u oba smjera (na posao i s posla) organiziran sukladno članku 66. stavcima 8. i 9. TKU-a. Ako se na opisani način utvrdi da zaposlenik nema organizirani javni prijevoz, na zaposlenika se primjenjuje odredba članka 66. stavka 12. TKU-a o pravu na naknadu troškova prijevoza u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru. Tužiteljica da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže točnim podatcima o dolascima na posao, odnosno broju dolazaka tijekom svakog mjeseca unatrag pet godina a niti o isplaćenim naknadama pa tužbeni zahtjev postavlja paušalno, a isti će urediti nakon pribave podataka od strane tuženika te nakon provođenja vještačenje po vještaku knjigovodstvene-financijske struke, sve sukladno odredbi članka 186.b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148,11, 25/13, 89/144) . Stoga predlaže prije svega sudu donijeti rješenje kojim će se naložiti tuženiku da za tužiteljicu dostavi podatke za utuženo razdoblje počev od kolovoza 2015. godine ( isplata plaće u rujnu 2015. godine ) pa do rujna 2020. godine ( isplata plaće za kolovoz 2020. godine ) odnosno dokumentaciju i to: evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, naloge za isplatu troškova prijevoza te platne liste utuženo razdoblje te po potrebi i druge podatke i dokumentaciju iz kojih će biti vidljivo kako je naknada troškova prijevoza na posao i s posla tužiteljice obračunavana i isplaćivana, te se zatim predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos od 15. u tekućem mjesecu za protekli mjesec, do isplate i to sve u roku od 8 dana te da joj naknadi trošak ovog parničnog postupka. Tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 6.studenog 2024. tako da ista potražuje od tuženika na ime naknade troškova prijevoza iznos od 2.005,23 eura sada za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31.svibnja 2020.godine.

2. Tuženik u odgovoru navodi kako ne osporava pravo tužiteljice na naknadu troškova prijevoza s mjesta prebivališta tužiteljice do posla i obratno kao ni pravni osnov onog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje tužiteljice s osnove naknade troškova prijevoza na posao i s posla do adrese prebivališta za razdoblje od kolovoza 2015. do 1.kolovoza 2016., a osporava pravni osnov onog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje od 1.kolovoza 2016. do rujna 2020. Naime da je Odlukom tuženika od 1.kolovoza 2016. tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova prijevoza od adrese [adresa], do mjesta rada i obratno. Prema toj Odluci tužiteljici je isplaćivano 0,75 kn po prijeđenom kilometru jer je tužiteljica potpisala Izjavu kako ne koristi javni promet već vlastiti prijevoz. Sukladno tada važećem TKU poslodavac temeljem čl. 67 TKU ima pravo birati hoće li isplatiti radniku 0,75 kn po prijeđenom kilometru ili cijenu javnog prijevoza ( ovisno što je za poslodavca povoljnije). Dalje, navodi kako je tužiteljici Odlukom tuženika od 1.siječnja 2019.priznato pravo na naknadu troškova prijevoza za relaciju od adrese prebivališta do adrese mjesta rada i to u visini cijene pokazne karte za III. zonu. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Odluka KBC Split od 1.08.2016. ( list 11- 13 spisa ), Izjave tužiteljice od 2.08.2016. o načinu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza ( list 14 spisa ), Odluka KBC Split od 14.11.2019. s planerom putovanja (list 15-20 spisa ), tuženikovog izračuna simulacije naknade troška prijevoza za razdoblje od 1.08.2015. do 30.09.2020. za tužiteljicu , plana rada i evidencije rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje i platnih lista tužiteljice za utuženo razdoblje. Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivanu Buljanu te saslušanjem tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5.Predmet spora je naknada troškova razlike troškova prijevoza tužiteljici ( dolazak na posao i odlazak na posao) od mjesta prebivališta tužiteljice [adresa] do mjesta rada tužiteljice kod tuženika, a za razdoblje od od 1.kolovoza 2015. do 31.svibnja 2020.godine.

6. Među strankama u ovom sporu nije sporna činjenica da je tužiteljica zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju, a koja činjenica proizlazi i iz pregledanih obračunskih isprava za isplatu place- naknade koje prileže spisu. Nije sporno niti da tužiteljica ima adresu prebivališta [adresa], koja adresa pripada u 3.zoni javnog gradskog prijevoznika PROMET d.o.o. , dakle u međumjesni prijevoz, kao što nije sporno da je mjesečna pokazna karta za 3.zonu u utuženom razdoblju iznosila 460,00 kn. Nadalje, nije sporno ni da tužiteljica za dolazak i odlazak s posla koristi vlastiti prijevoz .

7. Sporno je je li tuženik u utuženom razdoblju podmirio tužiteljici troškove prijevoza sukladno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji regulira troškove prijevoza. Sporna je i visina potraživanja tužiteljice.

8.U ovom sporu mjerodavne su slijedeće odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( dalje u tekstu: TKU) .

8.1.Odredbom čl.67.st.5.TKU-a (Narodne novine br.141/2012, 14/2012, 150/2013 i 153/13, dalje u tekstu TKU/12 ) propisano je da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada. Stavak 6. istog članka propisuje da ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Istovjetno je bilo propisano i odredbom čl. 66.st.5 i 6. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( Narodne novine, broj 24/17 ,dalje u tekstu: TKU/17)

8.2. Od 1.prosinca 2017. bio je na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj 128/17, dalje u tekstu TKU 128/17 ) gdje je odredbom čl. 66. 8. određeno je da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.(st.9 istog članka). Stavak 12.istog članka uređuje da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

9. Čitanjem Odluka tuženika od 1.kolovoza 2016 razvidno je kako je tuženik donio tri Odluke kojima je temeljem odredbi čl. 67.st. 5.6.i 12 TKU/12 utvrdio da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla ( toč.I.izreke Odluke), te utvrdio da će se naknada troškova prijevoza obračunati u iznosu od 0,75 km po prijeđenom kilometru kao i u visini cijene mjesečne pokazne karte javnog prijevoznika odnosno karnet karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg prijevoznika ( toč.II.izreke Odluke) te da će se obračunata naknada troškova prijevoza na način utvrđen u točki 2.Odluke isplatiti tužiteljici u iznosu koji je povoljniji za tuženika ( toč.3.izreke Odluke ).

9.1. Tuženik je donio tri Odluke jer iz istih proizlazi kako tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre u Zavodu za fizikalnu rehabilitaciju posao obavlja na tri mjesta rada i to Šoltanska 1 (bolnica Križine), Spiničićeva 1( bolnica Firule) i Marmontova 1 (Splitske toplice) tako da udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada nije jednaka u kilometraži ovisno o mjestu rada.

9.2. Čitanjem Izjave o načinu ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza od 2.kolovoza 2016. razvidno je kako je tužiteljica izjavila kako ima adresu stanovanja u [adresa], te da za dolazak i odlazak s posla koristi vlastiti prijevoz .

10. Nadalje tuženik je dana 14.studenog 2019. donio tri Odluke kojima je temeljem odredbi čl. 66.st. utvrdio da tužiteljici pripada pravo na naknadu za trošak prijevoza za relaciju od adrese prebivališta [adresa] do adrese mjesta rada u Splitu, i to: [adresa] i [adresa], kao i da će visina naknade za trošak prijevoza računati sukladno broju dolazaka na posao i cijeni pokazne karte 3.zone javnog prijevoznika tvrtke PROMET d.o.o.. Nadalje je tim odlukama stavio van snage ranije sve ranije odluke o naknadi troškova prijevoza radnici,a ove odluke da se primjenjuju od 1.11.2019.

11. Dakle iz pročitanih Odluka tuženika razvidno je kako je tužiteljici tuženik za utuženo razdoblje obračunavao i isplaćivao naknadu troškova prijevoza i to :

- od 1.kolovoza 2015. do 30.studenog 2019. obračunavao za troškove prijevoza naknadu u iznosu od 0,75 km po prijeđenom kilometru kao i u visini cijene mjesečne pokazne karte javnog prijevoznika odnosno karnet karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg prijevoznika ( toč.II.izreke Odluke) , a zatim isplaćivao tužiteljici iznos troškova prijevoza koji je povoljniji za tuženika, dakle ili u vrijednosti cijene mjesečne pokazne karte javnog prijevoznika odnosno karnet karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg prijevoznika ili u iznosu u od 0,75 kn po prijeđenom kilometru;

- a od 1.prosinca 2019. do travnja 2020. obračunavao je za troškove prijevoza naknadu u visini cijene mjesečne pokazne karte za 3.zonu javnog prijevoznika odnosno karnet karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg prijevoznika te isplaćivao tužiteljici za troškove prijevoza naknadu sukladno broju dolazaka na posao i cijeni pokazne karte za 3.zonu.

12. Iz iskaza saslušane tužiteljice ĆŠ ranije P proizlazi kako je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu više medicinske sestre pri Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju sa reumatologijom i da kroz cijelo utuženo razdoblje na posao putuje vlastitim automobilom. Navodi kako radi u smjenama i to najčešće jedan dan od 7,00 do 19,00 sati , pa sljedeći dan od 19,00 sati do 07,00 sati ujutro te bi u principu nakon toga trebala imati dva slobodna dana ali nije uvijek tako. U utuženom razdoblju da je radila i jutarnju smjenu, međutim da to je rijetko. Navodi da radila i vikendima i praznicima, a radno mjesto da joj je u bolnici na Firulama, na Križinama i u Marmontovoj, a u Marmontovoj da je rijetko radila u utuženom razdoblju. Tuženik da joj naknadu za prijevoz isplaćuje u visini putne karte, a to bi bila najjeftinija putna karta, dakle ne isplaćuje pokaz niti put prema prijeđenom kilometru. Tužiteljica navodi kako ne koristi autobus jer s njim ne može doći na posao budući autobus broj 28 koji vozi iz [adresa] kreće ujutro oko 06,20 sati i da ona s njim ne može stići na vrijeme na posao jer joj do grada Splita treba nekih 40 do 45 minuta. Prije toga da ima autobus oko 05,30 sati ali da onda dođe prerano pa mora čekati do početka radnog vremena. Dalje navodi kako kada radi do 19 sati navečer da ima autobus u 19,20 za povratak, ali isti ne vozi vikendom i praznicima, a kada radi od 19,00 sati navečer, dakle noćnu, autobus da polazi u 17,00 sati iz [adresa] dok je iz Splita ujutro za [adresa] u 08,30 sati. [adresa] da spada po Prometu d.o.o. u treću zonu. Na odluku o prijevozu da se žalila ali da nije dobila nikakav odgovor, kao i da je 2016. godine tražila naknadu troškova prijevoza po kilometru ali joj je uvijek bila isplaćivana po visini putne karte. Tada da je uz zahtjev trebala dostaviti potvrdu da ona i njeni nemaju nekretnina u Splitu.

13. U pogledu činjenice je li tužiteljici od mjesta stanovanja na adresi [adresa] do mjesta rada u Kliničkom bolničkom centru Split organiziran međumjesni prijevoz dakle prijevoz na način kako je to propisano odredbom čl. 67. st.5 TKU/12, odredbom čl.66 st.5 TKU /17 i čl. 66 st.8.i 9 TKU 128/17 iz iskaza saslušane tužiteljice je razvidno da istoj na navedenoj relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada nije bio organiziran međumjesni prijevoz na način kako je to propisano navedenim odredbama budući je tužiteljica u svom iskazu navela da se termini javnog prijevoza ( vozni red) nisu poklapali sa njenim radnim vremenom i smjenama u kojima je radila. Analizirajući iskaz tužiteljice, tužiteljica kada radi jutarnju smjenu ima organizirani prijevoz jer s autobusom koji iz [adresa] kreće u 5,30 sati i prosječno vozi 40-45 min dolazi u Split oko 6,20 ili 6,25. Radno vrijeme u jutarnjoj smjeni počinje u 7,00 sati pa tužiteljica ima vremena za dolazak na posao, međutim kada tužiteljica radi u popodnevnoj smjeni ili noću, a u utuženom je razdoblju radila, što je vidljivo i iz plana rada i evidencije o radnom vremenu za prosinac 2017., za 2018. 2019. i 2020. tužiteljica prema vlastitom kazivanju nema autobus koji bi joj omogućavao redoviti odlazak i dolazak s posla jer isti dolazi u Split ili odlazi iz Splita put mjesta prebivališta tužiteljice protekom vremena od 45 minuta nakon završetka radnog vremena ili početka istog. Stoga je tuženik pogrešno svojim odlukama od 14.11.2019., a koje su u primjeni od 01.11.2019.godine utvrdio da tužiteljicu za relaciju od [adresa], gdje je prebivalište tužiteljice pa do mjesta rada kod tuženika pripada naknada troškova prijevoza u visini cijene pokazne karte za 3.zonu budući tužiteljica nije u tom razdoblju mogla doći na posao javnom prijevozom jer nije imala odgovarajući organizirani javni prijevoz pa je kao i do tada dolazila na posao osobnim automobilom. Sud primjećuje kako tuženik prilikom donošenja Odluka od 14.studenog 2019. nije obrazložio koji način korištenja prijevoza je izabrala tužiteljica. Stoga je ovaj sud mišljenja kako tužiteljici i za utuženo razdoblje od 1.studenog 2019. do svibnja 2020. pripada naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru sukladno odredbi članka 66.stavka 12 TKU 12/17 budući ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza naknada troškova prijevoza isplatiti će se u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru.

14.U pisanom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Ivan Buljan navodi kako je njegov zadatak da temelju spisu priložene dokumentacije izračunati razliku manje isplaćenih troška prijevoza, odnosno utvrditi je li tužitelju u razdoblju od kolovoza 2015. do kolovoza 2020, obračunata naknada za prijevoz na posao i s posla sukladno KU i TKU. Vještak je od tuženika zatražio i popis rada 3 lokacije no isto mu nije dostavljeno pa je s obzirom da nisu dostavljeni traženi podaci, izračunao prosjek prijeđene udaljenosti od 22,62 km. Vještak je mišljenja kako je tužitelju u razdoblju od kolovoza 2015. do svibnja 2020. godine isplaćeno manje za troškove prijevoza i to 18.071,62 HRK odnosno 2.398,52 EUR i to kako je prikazano po mjesecima u koloni 10 pripadajuće Tablice 2.Vještak je nalaz i mišljenja radio na način da je broj odrađenih dana tužiteljice pomnožio s prosječnom kilometražom koju je dobio uzimajući u prosjek sve tri lokacije na kojim je tužiteljica radila u utuženom razdoblju te cijenom od 0,75 kn po kilometru, odnosno od 1.prosinca 2017. cijenom od 1,00 kn po kilometru ( čl. 66.st.12 TKU 12/17) .

15. Očitujući sa na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je naveo kako zadatak vještaka sigurno nije bio utvrditi je li tužiteljici u utuženom razdoblju obračunata naknada troškova prijevoza na posao i s posla temeljem KU i TKU-a jer tumačenje odredbi KU i TKU i njihova primjena zasigurno nije posao vještaka. Nadalje navodi da je vještak sukladno nalogu suda izračunao koliko bi tužiteljici pripadalo u slučaju kada bi ista imala pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru pa tuženik ne spori sam matematički izračun, ali osporava da bi tužiteljica imala pravo na naknadu prijevoza po prijeđenom kilometru, već u omjeru i način kao je to navedeno u odgovoru na tužbu. Tuženik je u spis dostavio i vlastiti Izračun simulacije naknade troška prijevoza za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 30.rujna 2020. za tužiteljicu iz kojeg bi proizlazilo da ukupna razlika naknade troška prijevoza između isplaćene i obračunate naknade bi iznosila 337,25 kuna.

16. Obzirom na uočene razlike o broju dolazaka na posao tužiteljice u pojedinom mjesecu koje je u nalazu mišljenju naveo vještak i broju dolazaka na posao koji je u svom Izračunu naveo tuženik pozvan je vještak na dodatno očitovanje pa je isti nakon proučavanja, obračuna i izrade vještva dao mišljenje kako tužitelju je u razdoblju od kolovoza 2015. do svibnja 2020. godine isplaćeno manje no što je traženo u tužbenom zahtjevu i to 2.005,23 EUR, a razdvojeno 592,50 EUR do vrijednosti mjesečne karte, a 1.412,73 EUR preko navedene vrijednosti, i to kako je prikazano po mjesecima u kolonama 16 i 17 pripadajuće Tablice.Na ovu dopunu nalaza i mišljenja stranke nisu imale primjedbi.

17. U razdoblju od kolovoza 2015. do mjeseca srpnja 2016. , tuženik je tužiteljici isplaćivao trošak prijevoza na način da je u obračun uzeo cijenu karte za dva putovanja od 17,00 kn za 1.zonu zatim istu cijenu umanjio za 25%pa bi cijena karte iznosila 12,75 kn te i taj iznos pomnožio s brojem tužiteljičinih dolazaka na posao i toj vrijednosti isplatio bi tužiteljici troškove prijevoza. Tako proizlazi iz Izračuna simulacije naknade troška prijevoza za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 30.rujna 2020.koji je u spis priložio tuženik (list 168.do 170 spisa). Ukoliko bi na takav način obračunat iznos prelazio iznos od 217,50 kn ( jer je tužiteljica u tom mjesecu imala 18 ili više dana dolazaka na posao ) tuženik bi tužiteljici isplatio 217,50 kn , a što bi predstavljao iznos cijene mjesečne pokazne karte za 1.zonu od 290,00 kn umanjen za 25%. Takav način obračuna je pogrešan što priznaje i tuženik jer za taj dio tužbenog zahtjeva nije osporavao pravni osnov tužbe navodeći u svom Izračunu simulacije naknade troška prijevoza za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 30.rujna 2020. da je tužiteljici zapravo trebalo isplaćivati troškove prijevoza za 3.zonu umjesto za 1.zonu i to način da se cijena karte za dva putovanja od 26,00 kn umanji za 25 % do 31.srpnja 2016. Naime, nije sporno da tužiteljica cijelo utuženo razdoblje ima prebivalište u [adresa] , kao što nije sporno ni da mjesto [adresa] spada u 3.zonu javnog prijevoznika PROMET d.o.o. i da mjesečna karta za treću tarifnu zonu kroz utuženo razdoblje iznosi 460,00 kuna. Dakle, u razdoblju od kolovoza 2015. do mjeseca srpnja 2016 tuženik je tužiteljici troškove prijevoza trebao obračunavati prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte ili isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ako je to povoljnije za poslodavca. Tako je tuženik tužiteljici za to razdoblje trebao isplatiti cijenu mjesečne karte u iznosu od 460,00 kn ili cijenu pojedinačne karte jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je to povoljnije za tuženika nego isplata troškova prijevoza za dolazak i odlazak s posla po cijeni od 0,75 kn po km. Tuženik jest na taj način vršio obračun troškova prijevoza ali je nepravilno za visinu mjesečne pokazne karte ili pojedinačne karte uzeo cijenu koštanja istih za prvu zonu pa to joj dodatno umanjio za 25%. Tuženik nije mogao vršiti umanjenje karte za 25% jer se takvo umanjenje vršilo samo za zaposlenike koji imaju organiziran mjesni prijevoz koji ne koriste. U ovom slučaju radi se u međumjesnom prijevozu na relaciji [adresa]. S obzirom na navedeno tužiteljici za ovo razdoblje pripada razlika između iznosa mjesečne karte za 3. zonu ili iznosa po cijeni pojedinačne karte ovisno što je povoljnije za tuženika i onog što je isplaćeno tužiteljici. Tako tužiteljicu za mjesec kolovoz 2015. pripada razlika od 26,38 eura/198,75 kn ( 26kn x15 dolazaka=390 kn , a isplaćeno joj je 191,25 kn ), za mjesece 9.,10. i 11.2015.g. razlika od po 32,19 eura/242,50 kn ( razlika između cijene mjesečne pokazne karte 460,00 i onog što joj je isplaćeno) , za mjesec prosinac 2015.razlika od 14,07 eura / 106 kn ( 26kn x18 dolazaka=208,00 kn, a isplaćeno joj je 102,00 kn), za mjesec siječanj 2016.g. razlika od 28,14 eura/ 212,00 kn ( 26kn x16 dolazaka=416,00 kn, a isplaćeno joj je 204,00 kn ), za mjesece ožujak, travanj i svibanj 2016. razlika od po 32,19 eura/242,50 kn ( razlika između cijene mjesečne pokazne karte 460,00 i onog što joj je isplaćeno), za mjesec svibanj 2016. razlika od 15,83 eura/ 119,25 kn ( 26kn x 9 dolazaka=234,00 kn, a isplaćeno joj je 114,75 kn), za mjesec lipanj 2016. razlika od 29,90 eura /225,25 kn ( 26kn x17 dolazaka=442,00 kn , a isplaćeno joj je 216,75 ) te za mjesec srpanj 2016. razlika od cijene mjesečne pokazne karte 460,00 i isplaćenog iznosa od 217,50, od 32,19 eura/242,50 kn , dakle ukupno isplaćeno manje 339,65 eura.

17.1 Za razdoblje od 1.kolovoza 2016.do 30.studenog 2017. tuženik je tužiteljici naknadu troškova prijevoza računao prema broju dolazaka na posao pomnoženo s 26,00 kn koliko je iznosila cijenu karte za dva putovanja u karnetu od pet karata za 3.zonu, s tim da joj je za one mjesece kada je tužiteljica više od 18 dana imala dolazaka na posao isplaćivao cijenu pokazne karte za 3. zonu ( 460,00kn ). Takav način obračuna troškova prijevoza je sukladan odredbi čl. 67 .st.5. TKU/12 i 66.st.5.i 6 TKU /17, pa za to utuženo razdoblje nije nastala razlika naknade za trošak prijevoza u korist tužiteljice.

17.2. Za razdoblje od 1.prosinca 2017. do 31.svibnja 2020. tuženik je tužiteljici troškove za prijevoz isplaćivao prema cijeni koštanja mjesečne karte za 3. zonu, dok je za mjesece u kojima je tužiteljica manje od 6 dana dolazila na posao troškove prijevoza joj isplatio prema cijeni koštanja pojedinačne karte dakle po cijeni od 26,00 kn za dva putovanja. Prema mišljenju ovog suda tuženik je trebao tužiteljici isplaćivati naknadu troškova prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru sukladno odredbi članka 66.stavka 12 TKU 128/17 kojom je pripisano da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza naknada troškova prijevoza isplatiti će se u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru. Naime, nakon stupanja na snagu TKU 128/17 nije bilo više mogućnosti da u slučaju korištenja vlastitog prijevoza radnika tuženik isplaćuje ono što je njem povoljnije dakle ili prijevoz po km ili po cijeni mjesečne karte, već mora isplatiti naknada troškova prijevoza u visini od 1,00 kune po prijeđenom kilometru. Prema Tumačenju TKU broj 6/19 od 29.siječnja 2019. da bi se prijevoz smatrao organiziranim zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. U tom smislu za razdoblje od 1.prosinca 2017. do 31.svibnja 2020.tuženik je dužan tužiteljici isplatiti razliku između isplaćenog iznosa mjesečne pokazne karte za 3. zonu ili cijene pojedinačne karte prema cjeniku Promet d.o.o.. i pripadajuće cijene od 1,00 Kune po km od mjesta prebivališta do mjesta rada. Udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta vještak Ivanu Buljanu, a obzirom da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na tri lokacije koje nisu jednako udaljene od mjesta prebivališta, a tuženik mu nije dostavio plan rada, izračunao temeljem prosjeka te tri udaljenosti. Dakle tuženik je za taj period dužan isplatiti tužiteljici razliku utvrđenu u dopuni vještva vještaka Ivana Buljana u ukupnom iznosu od 1.051,06 eura.

18. Imajući u vidu da iz svih navedenih provedenih dokaza u ovom postupku i citiranih materijalnih odredbi TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama, a posebice iz nalaza i mišljenja Ivana Buljana i dopune istog nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tuženik tužiteljici pogrešno isplaćivao naknadu troškova prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada budući da joj nije isplaćivao naknadu u odgovarajućoj visini (za period od kolovoza 2015. do srpnja 2016.godine za pogrešnu zonu, a od 1.prosinca 2017. do 31.svibnja 2020. unatoč činjenici da tužiteljica nema organizirani javni prijevoz do mjesta rada nije plaćao troškove prijevoza po prijeđenoj kilometraži) te joj isplatio manju naknadu za troškove prijevoza i to iznos od 1.390,71 eura to je istog trebalo obvezati na isplatu tog iznosa tužiteljici na ime glavnice potraživanja i u tom dijelu je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan. Na navedeni iznos glavnice potraživanja tužiteljicu pripadaju i zakonske zatezne kamate obračunate temeljem odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima a koje teku počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa jer se naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec ( čl. 66.st. 16 TKU 128/17). Za više zatraženo i to za iznos od 614,52 eura sa zateznim kamatama kao i u dijelu za više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao pod točkom I.izreke ove presude.

19. Tužiteljici primjenom odredbi članka 154., u vezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 ,80/22) pripadaju troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 ). Tako je tužiteljici određen trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe 100 bodova, za sastav podnesaka od 21.03.2024., 16.4.2024. i 6.11.2024. po 100 bodova za svaki, za zastupanje na pet ročišta po 100 bodova za svaki , za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, ukupno 950 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, a uvećano za iznos PDV-a iznosi ukupno 2.375,00 eura. Uvažavajući činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku uspjela u omjeru od 85 % ( 100 %u osnovu i 69 % u visini/2 ), to je istoj trebalo obistiniti iznos od 2.018,75 eura. Tužitelju su troškovi vještačenja u iznosu od 199,08 eura dosuđeni u cijelosti tako da ukupan parnični trošak tužiteljice koji joj je tuženik dužan naknaditi iznosi od 2.217,83 eura. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine, broj 35/05,41/08,125/11,78/15, 29/18,126/21, 114/22,156/22 i 155/23) koje teku od presuđenja pa do isplate. Radi navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 20.siječnja 2025.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA: - pun. tužiteljice, tuženiku