Posl.br.P-4096/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva br.27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljana Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja IŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivan Čizmić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB:92963223473, zastupan po punomoćniku Kruno Knežević odvjetnik u OD Metelko, Knežević&partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. studeni 2024 g., presudom objavljenom dana 20. siječnja 2025 g.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju, IŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.868,15 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

NA IZNOS OD 0,13 € TEČE OD 13.09.2006.G.

NA IZNOS OD 1,47 € TEČE OD 11.10.2008.G.

NA IZNOS OD 5,14 € TEČE OD 13.11.2008.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.01.2009.G.

NA IZNOS OD 7,86 € TEČE OD 07.01.2009.G.

NA IZNOS OD 0,02 € TEČE OD 01.02.2009.G.

NA IZNOS OD 9,26 € TEČE OD 10.02.2009.G.

NA IZNOS OD 12,57 € TEČE OD 13.03.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.04.2009.G.

NA IZNOS OD 9,82 € TEČE OD 02.04.2009.G.

NA IZNOS OD 7,65 € TEČE OD 14.05.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.06.2009.G.

NA IZNOS OD 6,50 € TEČE OD 09.06.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.07.2009.G.

NA IZNOS OD 6,40 € TEČE OD 13.07.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.08.2009.G.

NA IZNOS OD 4,90 € TEČE OD 06.08.2009.G.

NA IZNOS OD 6,64 € TEČE OD 04.09.2009.G.

NA IZNOS OD 4,92 € TEČE OD 02.10.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.11.2009.G.

NA IZNOS OD 4,69 € TEČE OD 03.11.2009.G.

NA IZNOS OD 5,99 € TEČE OD 08.12.2009.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.01.2010.G.

NA IZNOS OD 9,49 € TEČE OD 12.01.2010.G.

NA IZNOS OD 0,04 € TEČE OD 01.02.2010.G.

NA IZNOS OD 11,70 € TEČE OD 15.02.2010.G.

NA IZNOS OD 10,74 € TEČE OD 04.03.2010.G.

NA IZNOS OD 13,04 € TEČE OD 13.04.2010.G.

NA IZNOS OD 14,15 € TEČE OD 05.05.2010.G.

NA IZNOS OD 19,15 € TEČE OD 08.06.2010.G.

NA IZNOS OD 0,06 € TEČE OD 01.07.2010.G.

NA IZNOS OD 25,48 € TEČE OD 09.07.2010.G.

NA IZNOS OD 0,09 € TEČE OD 01.08.2010.G.

NA IZNOS OD 22,94 € TEČE OD 13.08.2010.G.

NA IZNOS OD 32,30 € TEČE OD 11.09.2010.G

NA IZNOS OD 27,62 € TEČE OD 07.10.2010.G.

NA IZNOS OD 0,07 € TEČE OD 01.11.2010.G.

NA IZNOS OD 23,08 € TEČE OD 05.11.2010.G.

NA IZNOS OD 0,03 € TEČE OD 01.12.2010.G.

NA IZNOS OD 35,91 € TEČE OD 14.12.2010.G.

NA IZNOS OD 41,10 € TEČE OD 13.01.2011.G

NA IZNOS OD 0,06 € TEČE OD 01.02.2011.G

NA IZNOS OD 35,79 € TEČE OD 08.02.2011.G.

NA IZNOS OD 36,42 € TEČE OD 08.03.2011.G.

NA IZNOS OD 33,07 € TEČE OD 07.04.2011.G.

NA IZNOS OD 40,60 € TEČE OD 14.05.2011.G.

NA IZNOS OD 0,03 € TEČE OD 01.06.2011.G.

NA IZNOS OD 48,26 € TEČE OD 10.06.2011.G.

NA IZNOS OD 60,69 € TEČE OD 15.07.2011.G.

NA IZNOS OD 72,36 € TEČE OD 16.08.2011.G.

NA IZNOS OD 53,88 € TEČE OD 08.09.2011.G.

NA IZNOS OD 47,73 € TEČE OD 15.10.2011.G.

NA IZNOS OD 0,07 € TEČE OD 01.11.2011.G.

NA IZNOS OD 48,41 € TEČE OD 09.11.2011.G.

NA IZNOS OD 48,73 € TEČE OD 12.12.2011.G

NA IZNOS OD 53,98 € TEČE OD 13.01.2012.G.

NA IZNOS OD 55,57 € TEČE OD 13.02.2012.G.,

NA IZNOS OD 55,33 € TEČE OD 13.03.2012.G.

NA IZNOS OD 53,75 € TEČE OD 13.04.2012.G.

NA IZNOS OD 54,83 € TEČE OD 15.05.2012.G.

NA IZNOS OD 56,25 € TEČE OD 14.06.2012.G.

NA IZNOS OD 54,45 € TEČE OD 14.07.2012.G.

NA IZNOS OD 54,72 € TEČE OD 13.08.2012.G.

NA IZNOS OD 50,42 € TEČE OD 14.09.2012.G.

NA IZNOS OD 53,27 € TEČE OD 15.10.2012.G.

NA IZNOS OD 55,16 € TEČE OD 15.11.2012.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.12.2012.G.

NA IZNOS OD 53,52 € TEČE OD 13.12.2012.G.

NA IZNOS OD 54,09 € TEČE OD 14.01.2013.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.02.2013.G.

NA IZNOS OD 50,64 € TEČE OD 14.02.2013.G.

NA IZNOS OD 51,46 € TEČE OD 13.03.2013.G.

NA IZNOS OD 0,01 € TEČE OD 01.04.2013.G.

NA IZNOS OD 55,09 € TEČE OD 15.04.2013.G.

NA IZNOS OD 49,51 € TEČE OD 14.05.2013.G.

NA IZNOS OD 48,96 € TEČE OD 06.06.2013.G.

do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011.godine pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1.1.2023. pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.027,02 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 20. siječnja 2025 g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o je

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi tužitelj je sa tuženikom zaključio dana 29.05.2006. godine, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.3206757934 koji je solemniziran dana 23.06.2006. godine kod javnog bilježnika Nevenke Kekez, u Splitu, pod posl. br. OU-549/2006.Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupovinu motornog vozila „Renault“ u kunskoj protuvrijednosti 18.198,35 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a čime se tužitelj obvezao isplatiti navedeni iznos s rokom otplate od 84 anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 248,08 CHF, s kamatnom stopom od 3,99 % utvrđenom na dan sklapanja ugovora. Navedeni kredit je isplaćen u cijelosti. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je korisnik kredita odnosno tužitelj obvezan iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Dakle, nesporno je da se ovakvim postupanjem tuženika narušava nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno narušava načelo jednakosti činidbi. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je prvo tužena Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nadalje, tužitelj je povodom podnošenja ove tužbe angažirao stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo kako bi na temelju dane mu dokumentacije, a koja dokumentacija je izdana od tuženika prilikom izdavanja i odobrenja predmetnog kredita, izračunao i dokazao razliku koja je nastala uslijed primjene valutne klauzule na kredit na način da utvrdi koliko je uplaćeno temeljem kredita u valutnoj klauzuli te koliko bi bilo uplaćeno da se ista nije primjenjivala odnosno da je kredit odobren i vraćan u kunama, čime je utvrđeno kako je tužitelj preplatio 14.324,89 HRK više no što je trebalo uplatiti kada bi navedeni kredit bio u kunama. Dakle, stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i bankarstvo LŠ je izvršio izračun utjecaja valutne klauzule na kredit te utvrdio, kao što je već naprijed navedeno, da je tužitelj u preplati i to za 14.324,89 HRK, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući naknadu za moratorij i naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Dakle, ovom tužbom tužitelj traži od tuženika preplatu po osnovi valutne klauzule. Utoliko tužitelj od tuženika potražuje iznos od 14.324,89 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike uzrokovane valutnom klauzulom. Tužitelj pridržava pravo da postavljeni tužbeni zahtjev uredi odnosno precizira po provedenom financijskom vještačenju od strane sudskog vještaka. Podneskom od dana 27. kolovoza 2024 g tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.

2.U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Tužitelj i tuženik sklopili su 29. svibnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206757934 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 18.198,35.Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 14.324,89 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobil kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

3.Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 19.11.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 19.11.2016. godine nastupila zastara. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

4.U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

5.Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

6.Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH- a, tuženik se očituje kako slijedi. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.

7.Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

8.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

9.Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

10.Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

11.Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

12.Tijekom postupak sud je dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Anti Beusu, očitovanjem vještaka i saslušanjem tužitelja.

13.Tužbeni zahtjev je osnovan.

14.Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti. Odredbom čl.46 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., dalje ZPP)propisano je ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi čl.48 st.1 ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, a sukladno odredbi čl.59 ZPP-a je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti jedinice pokraj suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Budući je Ugovor o kreditu zaključen u Šibeniku ima se smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika, tužitelj je podnio tužbu u Splitu izvršio je izbor nadležnosti pa je sud vezan izborom tužitelja.

15.Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem. Pregledom vještva vještaka Ante Beus utvrđeno zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 1.868,15 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), ili prema tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,5345 HRK) u iznosu od 14.075,58 HRK-a, bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

16.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131.st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl.1163. st.1. tog Zakona.

18.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. U odluci VSRH RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

19.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20.Stoga sud smatra sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl.269. st.2. i čl.272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a.

21.Temeljem čl.324. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa.

22.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl.1111. ZOO-a., tuženik je dužan vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

23.Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj Revt- 249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju stečeno bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.

24.Što se tiče istaknutog prigovora zastare trebalo je primijeniti odredbu čl.215. st.1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ( čl.104 st.1 ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga je prigovor zastare neosnovan.

25.Na iznos glavnice tužitelj je zatražilo isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope. Prema odredbi čl.1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26.Tužitelj je nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi stranke posebno pregovarale o navedenoj odredbi prije nego je sporni ugovor zaključen, stranke nisu ugovorile uvjete pod kojima će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, a niti je tuženik u svojim uvjetima i odlukama odredio kriterije za takvu promjenu promjenjive kamatne stope. Stoga tuženik nije mogao jednostrano određivati visinu promjenjive kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija koji bi tužitelju bile poznate i da tužitelj na te kriterije pristane, odnosno o bilo kakvim kriterijima za eventualnu promjenu kamatne stope stranke nisu niti pregovarale.

27.Kamata se sastoji od eurribor koji zavisi od promjena na tržištu kapitala i marže koji pripadaju tuženiku kao banci koja bi uvijek trebala biti ista pa vrijeme trajanja cijelog ugovora dakle, kao što je to ugovoreno u početnoj kamatnoj stopi kod zaključena navedenog ugovora. Tuženik nije mogao jednostrano povećavati kamatnu stopu, posebno na taj način povećavajući svoju maržu i zaradu, a na štetu tužitelja.

Stoga je odlučeno kao u izreci.

28.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 ZPP-a pa je tužitelji priznat trošak tužbe i zastupanja na tri ročišta po 100 bodova, sastava pet podneska po 25 bodova uvećano za vrijednost boda 2,00 Eura i PDV pristojbe tužbe i presude po 66,36 Eura i troškovi vještačenja sveukupno 2.027,02 Eura.

U Splitu, 20. siječanj 2025.g.

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

PRAVNA POUKA: PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja,

- punomoćniku tuženika,

- u spis,