Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-2093/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Margareti Vivoda, u pravnoj stvari tužiteljice SU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, Trgovačka 3/1, protiv tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, koje zastupaju punomoćnici iz KNEZOVIĆ i Partneri j.t.d., odvjetničko društvo u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice CU i punomoćnika tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici SU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 1.901,56 eura (tisuću devetsto jedan euro i pedeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 9,64 eura od 31.3.2007. do isplate,

- na iznos od 9,62 eura od 25.05.2007. do isplate,

- na iznos od 28,77 eura od 20.8.2007. do isplate,

- na iznos od 9,56 eura od 10.9.2007. do isplate,

- na iznos od 42,74 eura od 7.11.2007. do isplate,

- na iznos od 21,33 eura od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 21,30 eura od 25.1.2008. do isplate,

- na iznos od 21,26 eura od 1.2.2008. do isplate,

- na iznos od 21,23 eura od 29.2.2008. do isplate,

- na iznos od 30,27 eura od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 30,22 eura od 30.4.2008. do isplate,

- na iznos od 30,19 eura od 2.6.2008. do isplate,

- na iznos od 30,14 eura od 30.6.2008. do isplate,

- na iznos od 30,10 eura od 31.7.2008. do isplate,

- na iznos od 30,06 eura od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 30,01 eura od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,30 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,25 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 29,87 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 29,82 eura od 2.2.2009. do isplate,

- na iznos od 29,78 eura od 2.3.2009. do isplate,

- na iznos od 29,73 eura od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 29,68 eura od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 29,63 eura od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 29,58 eura od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 29,53 eura od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 29,49 eura od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 29,43 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 29,37 eura od 2.11.2009. do isplate,

- na iznos od 29,33 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 29,28 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 29,22 eura od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 29,17 eura od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 29,11 eura od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 29,06 eura od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 29,01 eura od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 28,94 eura od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 28,89 eura od 2.8.2010. do isplate,

- na iznos od 28,83 eura od 8.9.2010. do isplate,

- na iznos od 28,78 eura od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 28,72 eura od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 28,65 eura od 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 25,65 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 25,59 eura od 16.2.2011. do isplate,

- na iznos od 25,53 eura od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 4,02 eura od 24.6.2011. do isplate,

- na iznos od 61,78 eura od 4.7.2011. do isplate,

- na iznos od 35,76 eura od 11.7.2011. do isplate,

- na iznos od 25,24 eura od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 25,18 eura od 14.9.2011. do isplate,

- na iznos od 44,48 eura od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 19,31 eura od 9.12.2011. do isplate,

- na iznos od 38,46 eura od 22.2.2012. do isplate,

- na iznos od 19,15 eura od 2.3.2012. do isplate,

- na iznos od 38,15 eura od 25.5.2012. do isplate,

- na iznos od 18,99 eura od 8.6.2012. do isplate,

- na iznos od 37,81 eura od 2.8.2012. do isplate,

- na iznos od 18,83 eura od 4.9.2012. do isplate,

- na iznos od 148,55 eura od 21.5.2013. do isplate,

- na iznos od 18,31 eura od 5.6.2013. do isplate,

- na iznos od 18,24 eura od 12.7.2013. do isplate,

- na iznos od 8,36 eura od 14.8.2013. do isplate,

- na iznos od 27,95 eura od 5.9.2013. do isplate,

- na iznos od 36,06 eura od 29.11.2013. do isplate,

- na iznos od 26,27 eura od 14.3.2014. do isplate,

- na iznos od 24,73 eura od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos od 24,58 eura od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 24,43 eura od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos od 24,29 eura od 14.12.2012. do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da da tužiteljici SU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 2.183,41 eura (dvije tisuće sto osamdeset tri eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,56 eura od 31.5.2006. do isplate,

- na iznos od 0,25 eura od 30.6.2006. do isplate,

- na iznos od 0,73 eura od 22.9.2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 eura od 30.9.2006. do isplate,

- na iznos od 0,25 eura od 23.10.2006. do isplate,

- na iznos od 5,49 eura od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 0,83 eura od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 7,28 eura od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 8,51 eura od 2.2.2009. do isplate,

- na iznos od 7,53 eura od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 7,82 eura od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 5,49 eura od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 3,77 eura od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos od 4,22 eura od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 5,13 eura od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 5,05 eura od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 4,13 eura od 2.11.2009. do isplate,

- na iznos od 5,85 eura od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 7,23 eura od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 9,20 eura od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 8,75 eura od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 11,41 eura od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 10,91 eura od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 12,30 eura od 1.06.2010. do isplate,

- na iznos od 20,42 eura od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 18,66 eura od 2.8.2010. do isplate,

- na iznos od 25,98 eura od 8.9.2010. do isplate,

- na iznos od 22,17 eura od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 22,00 eura od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 1,87 eura od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 23,41 eura od 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 32,94 eura od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 25,53 eura od 16.2.2011. do isplate,

- na iznos od 29,51 eura od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 43,42 eura od 24.6.2011. do isplate,

- na iznos od 31,59 eura od 4.7.2011. do isplate,

- na iznos od 42,03 eura od 11.7.2011. do isplate,

- na iznos od 36,02 eura od 14.7.2011. do isplate,

- na iznos od 47,83 eura od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 1,98 eura od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 38,37 eura od 14.9.2011. do isplate,

- na iznos od 70,90 eura od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 35,20 eura od 9.12.2011. do isplate,

- na iznos od 80,69 eura od 22.2.2012. do isplate,

- na iznos od 40,57 eura od 2.3.2012. do isplate,

- na iznos od 46,59 eura od 25.5.2012. do isplate,

- na iznos od 41,07 eura od 8.6.2012. do isplate,

- na iznos od 62,34 eura od 2.8.2012. do isplate,

- na iznos od 1,11 eura od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 43,51 eura od 4.9.2012. do isplate,

- na iznos od 41,14 eura od 17.9.2012. do isplate,

- na iznos od 38,54 eura od 24.4.2013. do isplate,

- na iznos od 14,14 eura od 14.5.2013. do isplate,

- na iznos od 177,26 eura od 21.5.2013. do isplate,

- na iznos od 29,18 eura od 05.06.2013. do isplate,

- na iznos od 15,32 eura od 13.6.2013. do isplate,

- na iznos od 30,96 eura od 12.7.2013. do isplate,

- na iznos od 15,26 eura od 15.7.2013. do isplate,

- na iznos od 21,15 eura od 22.7.2013. do isplate,

- na iznos od 15,89 eura od 30.7.2013. do isplate,

- na iznos od 14,83 eura od 14.8.2013. do isplate,

- na iznos od 25,95 eura od 059.2013. do isplate,

- na iznos od 34,38 eura od 28.09.2013. do isplate,

- na iznos od 60,57 eura od 29.11.2013. do isplate,

- na iznos od 14,81 eura od 12.3.2014. do isplate,

- na iznos od 156,76 eura od 14.3.2014. do isplate,

- na iznos od 35,12 eura od 09.4.2014. do isplate,

- na iznos od 16,58 eura od 30.4.2014. do isplate,

- na iznos od 125,08 eura od 6.8.2014. do isplate,

- na iznos od 36,08 eura od 4.9.2014. do isplate,

- na iznos od 75,66 eura od 24.11.2014. do isplate,

- na iznos od 113,62 eura od 17.2.2015. do isplate,

- na iznos od 14,62 eura od 14.7.2015. do isplate,

- na iznos od 16,35 eura od 12.8.2015. do isplate,

- na iznos od 16,69 eura od 14.9.2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 263,04 eura (dvjesto šezdeset tri eura i četiri centa).

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 2.002,43 eura (dvije tisuće dva eura i četrdeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu 265,45 eura (dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centi).

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate.

1.2. U tužbi je navela da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 356- 42/2006 dana 20. travnja 2006. za iznos od 26.850,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Dana 1. prosinca 2016. tužiteljica i tuženik su sklopili i Aneks ugovora o kreditu. Tuženik je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala mogućnosti pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa).

1.3. Ističe da se u presudi Europskog suda pravde o 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Slijedom navedenog da su odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata u suprotnosti sa kongentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost a što je pravomoćno utvrđeno u tzv. "kolektivnom sporu" radi zaštite potrošača presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. P-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, te je isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv drugostupanjske presude. Budući da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu u kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te da se stoga do 31.12.2013. i zakonske intervencije (ZPK) ima primjenjivati visina stope ugovorenih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 3,88 a od 1.1.2014. pa do 30.9.2015 stopa ugovorenih kamata od 3,23%.Također, iznos kredita u Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena je iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Navodi da prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., u dijelu koji se tiče ništetnosti valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018., od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina te na dan podnošenja tužbe zastara za povrat stečenog bez osnove temeljem preplaćenog tečaja još uvijek nije nastupila.

1.5. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužiteljici mogućnost konverzije predmetnog ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je sa tuženikom zaključila Aneks (dodatak) ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u EUR. U konverziji je utvrđena nova nedospjela glavnica kredita, a kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na iznos glavnice kakva bi bila da je kredit od početka bio ugovoren u EUR i pod uvjetom EUR kredita (s kamatnim stopama primjenjivim na EUR kredite). Konverzijom je tuženik tužiteljici utvrdio glavnicu po simuliranom planu otplate EUR kredita, čime je glavnica u valuti CHF u protuvrijednosti kuna na dan 30.9.2015. pretvorena u glavnicu u valuti EUR u protuvrijednosti kuna na dan 30.9.2015. Međutim da je tuženik trebao izračunati razliku između glavnice CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30.9.2015. i glavnice CHF u kunskoj vrijednosti po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a što nije učinjeno. Tužiteljica ističe da takvim konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao na snazi predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi tužiteljica je preplatila iznos naznačen u tužbi, a to nije otklonjeni predmetnim Aneksom, već je za ubuduće (re)definiran ugovorni odnos. Predmetnim Aneksom ugovora o kreditu, odnosno "konverzijom" izvršena je djelomična, međutim ne i potpuna restitucija tužiteljici.

1.6. Slijedom navedenog, na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, tužiteljica potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. U konačnici ističe da je pitanje ništetnosti ugovorenih odredbi pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje te da ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku.

2.1. Tuženik je u cijelosti osporio tužbu, po osnovu i visini te je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

2.2. Prvenstveno smatra da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe. Naime, tužiteljica u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da je tužiteljica, provedbom konverzije sukladno ZID ZPK, u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice.

2.3. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužiteljice obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru, koji je sklopljen 20.04.2006., a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je 01.12.2016. Smatra da neovisno o tome što je zauzeto shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH kako podnošenje tužbe u kolektivnom sporu prekida zastaru i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu na temelju odluke iz kolektivnog spora, što je potvrđeno i odlukom USRH posl. br. U-III/2922/2018, od dana 20.02.2020. godine, tuženik smatra kako je jedino ispravno primijeniti opći zastarni rok od 5 godina kako je to prethodno pojašnjeno.

2.4. Tuženik ističe kako tužiteljica nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platila po Osnovnom ugovoru. Naime, iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužiteljica prihvatila tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora, čime je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. U skladu sa navedenim, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u EUR kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko- vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Zaključenjem Aneksa tužiteljica i tuženik su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužiteljica nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Smatra da se tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to jer: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a tužiteljici nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. Tuženik nadalje tvrdi da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 4. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužiteljici odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Nadalje, tužiteljici je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. U tom smislu tuženik naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužiteljica od strane samog javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istoj objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP/03 te temeljem navedene odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta.

2.5. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP/03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP/03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Nadalje, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 84. ZZP/03. Naime, odredba članka 6. Osnovnog ugovora je uočljiva – iz razloga što je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom Osnovnom ugovoru te se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle sasvim je uočljiva, jasna – iz razloga što je jezično i gramatički ispravno sastavljena, ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe te razumljiva – iz razloga što ne sadrži nikakve pojmove koje bi bile dvojbene po svom značenju. Podredno tome, tuženik tvrdi kako predmetna odredba Osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužiteljica je mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je razmotrila sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučila sklopiti Osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika.

2.6. Predlaže odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.1. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, posl. br. P- 2093/2019-10 od 24. kolovoza 2021. određen je prekid postupka do donošenja odluke Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 po zahtjevu za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj C-567/20 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi za prekid postupka.

3.2. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, posl. br. P- 2093/2019-12 od 28. lipnja 2022. nastavljen je postupak.

4. Tužiteljica je u podnesku od 29. ožujka 2024. specificirala tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka sačinjenim u ovom postupku. Tuženik se u podnesku od 7. listopada 2024. usprotivio preinaci tužbe odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 29. ožujka 2024.

5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je u postupku proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. travnja 2006. (str. 561-567 spisa), Zahtjeva za izdavanje dokumentacije po kreditu (str. 20 spisa) Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 571 spisa), Obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.5.2006. do 29.9.2015. (str. 572 spisa), Otplatni plan (str. -573-574 spisa), Specifikacija uplata (str. 575-577 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 578-590 spisa), Obavijesti o parametrima kamatne stope (str. 600-612 spisa), i nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 12. veljače 2024. (str. 730-774 spisa) te je saslušana tužiteljica.

6. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

7.1. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, 20. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen kod javnog bilježnika, a kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 26.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita s kamatom od 3,88 % promjenjivom sukladno Odluci tuženika. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

7.2. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice, da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, da li ima status potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, čime se tužiteljica kao potrošač nije odrekao prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 20. travnja 2006. jer ovaj sud smatra da sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu ne može dovesti potrošača u nepovoljniji položaj od onih koji te dodatke nisu sklapali. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

9.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

10. U čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita.

11. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je kredit uzela 2006. za adaptaciju stana gdje je ranije živjela u [adresa] u [adresa]. Taj stan nikada nije završen do kraja jer nije imala dovoljno sredstava, na kraju je taj stan prodala, ne sjeća se kada niti za koji iznos, a danas živi u kući u [adresa]. Navodi da je kredit u CHF uzela zato jer su joj u banci rekli da je to trenutno najpovoljniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ne sjeća se kolika joj je bila rata kredita kad je istog uzela kao niti kolika joj je bila najveća rata. Zna da je napravila konverziju kredita ali ne sjeća se kada. Ističe da su joj u banci rekli prilikom uzimanja kredita da postoji klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da bi to trebalo biti nešto minimalno ako se bude mijenjalo. Ne sjeća se da su joj u banci rekli da će se možda mijenjati tečaj. Kredit i danas otplaćuje, a iznos mjesečne rate iznosi cca 120,00 eura. Stan za koji je digla kredit nikada nije iznajmljivala. U banci su joj dali da pročita ugovor, ali joj ništa posebno nisu objašnjavali te nije imala mogućnosti iznošenja eventualnih primjedbi ili prijedloga na isti. Ugovor joj je bio jasan, ali joj nisu bile jasne te promjene kamatnih stopa. Objasnili su joj da je to sigurna valuta i da je to sigurno na tržištu. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, ali ga nije analizirala. Ona i njezin suprug su zajedno išli u banku, oni su sudužnici, imaju zajedničke račune te zajednički vode financije. O prodaji predmetnog stana pregovarao je njezin suprug, zato ne zna detalje. Taj stan nikad nisu mislili prodati, htjeli su ga adaptirati za svoje potrebe jer imaju dvoje djece. Tužiteljica je bila osnivač trgovačkog društva Studio Minsk d.o.o., sjedište tog društva je bilo u [adresa]. Ta nekretnina za koju je dignut kredit nikada nije korištena za potrebe trgovačkog društva Studio Minsk d.o.o. Navedenom trgovačkom društvu glavna djelatnost je bila radio emitiranje. Ne sjeća se da li ju je javni bilježnik upoznao s odredbama ugovora. Stranu valutu je koristila samo kada je išla u inozemstvo, inače ne. I prije je podizala kredit u DEM, ali nikada nije bilo problema s otplatom kredita. U tim ranijim kreditima rate su bile očekivane bez iznenađenja i bez toliko promjena svaki mjesec. Zna što je tečaj, odnos naše valute i strane valute. Isto tako zna šta je fiksna kamatna stopa, a šta je promjenjiva kamatna stopa. Nije tražila promjenu kamatne stope nakon zaključenja ugovora, a niti je ikada čula da postoji takva mogućnost. Kada se odlučila podići kredit mislila je uzeti kredit u eurima, ali u banci su joj rekli da im je kredit u CHF puno povoljniji i po kamati i po svemu. Ističe da, kad bi bila mogla i pomisliti da će joj se desiti ovo što joj se desilo, nikad ne bi uzela kredit u CHF.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo te u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

13. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelja robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije stana za privatne potrebe, ona ima svojstvo potrošača.

14. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji nije dokazao da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe. Tuženik samo paušalno navodi da je kredit podignut za nekretninu u kojoj je bilo prijavljeno i sjedište trgovačkog društva Minsk.

15.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

15.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

17. U skladu s tim se tužiteljica, kao korisnica kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Ugovor o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. travnja 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

19. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Tužiteljica i tuženik sklopili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Predmetni Aneks sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK). Stav je ovoga suda da predmetna konverzija odnosno sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Aneksom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti je tužiteljica u trenutku konverzije znala da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, činjenica da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate ne znači da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

21. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23.1. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju od 12. veljače 2024. utvrdila da:

- preplata koja predstavlja pozitivnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kredita na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.901,56 eura, kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 5;

- preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita ukupno iznose 2.183,41 eura kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6;

- na dan 30. rujna 2015. godine, u odnosu na početni tečaj kredita, razlika između neotplaćene konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 1.068,13 eura, koliko je viša neotplaćena konvertirana glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR;

- u odnosu na početne uvjete kredita tužiteljici konverzijom nije izvršena restitucija;

- razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama od početno ugovorene, odnosno negativne razlike kamate ukupno iznose 118,11 eura kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 9;

- razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje nižeg tečaja od početnog, odnosno negativne tečajne razlike ukupno iznose 75,51 eura kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 10.

23.2. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 29. ožujka 2024.

23.3. Tuženik je u podnesku od 5. travnja 2024. osporio nalaz i mišljenje vještaka. Smatra da čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Sukladno tomu, dolazi se do zaključka da je eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila upravo za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Za razliku od toga, ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Općepoznato je, naime, da je kamatna stopa na kunske kredite veća nego na kredite s valutnom klauzulom i da je kredit s fiksnom kamatnom stopom (u startu) skuplji bankarski proizvod od kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Iz navedenih razloga tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

23.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 12. veljače 2024., jer je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita. Sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju. Isto tako, vještak je sačinio nalaz i mišljenje upravo prema danom mu zadatku, slijedom čega nisu osnovani prigovori tuženika.

24. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Kako su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

26. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22. i 156/22.) čl. 2. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 155/2023) 30. prosinca 2023., čl. 1. izmijenjen je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 114/22. i 156/22.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

27.1. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

27.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27.3. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., a za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica je tužbu podnijela sudu 11. lipnja 2019. Stoga, sud utvrđuje da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

28. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.901,56 eura zbog promjene kamatne stope, iznos od 2.183,41 eura zbog povećanja tečaja švicarskog franka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je navedeno u izreci presude.

29.1. Podneskom od 29. ožujka 2024. tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka na način da je umjesto početnog ukupnog iznosa od 4.348,00 eura sada potražuje ukupno 4.084,97 eura.

29.2. Podneskom od 5. travnja 2024. tuženik se usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva.

29.3. S obzirom na to da se tuženik usprotivio smanjenju tužbenog zahtjeva a što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, sud je u skladu s čl. 193. ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 263,04 eura.

30.1. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

30.2. Na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Stavkom 5. istog članka propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove protivnoj stranci ako protivna strana nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

30.3. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu a radi toga nisu nastali posebni troškovi, tuženik joj je dužan u cijelosti naknaditi troškove postupka.

31.1. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova zastupanja kod pribave isprava u visini od 25 bodova, sastava tužbe u visini od 100 bodova, pristupa na pripremna ročišta 6.10.2020. i 15. ožujka 2023. u visini 50 bodova za svako ročište, za pristup na ročišta 17. listopada 2023. i 17. prosinca 2024. u visini od 100 bodova za svako ročište, sastav podneska od 29. ožujka 2024. u visini od 100 bodova, sve uvećano za PDV te za sudske pristojbe na tužbu 89,93 eura, trošak financijskog vještačenja 600,00 eura te trošak izvansudskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura odnosno ukupno 2.267,88 eura.

31.2. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod pribave isprava u iznosu od 25 bodova (Tar. br. 36. OT), sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tar. br. 7. t. 1. OT), sastava podneska od 29. ožujka 2024. u visini od 100 bodova (Tar. br. 8. t. 1. u vezi Tar. br. 7. t. 1. OT), zastupanje na pripremnim ročištima 6.10.2020. i 15.3.2023. u visini od po 50 bodova (Tar. br. 9. t. 2. u vezi s Tar. br. 7. t. 1. OT), zastupanje na ročištima 17.10.2023. i 17.12.2024. u visini od po 100 bodova (Tar. br. 9. t. 1. u vezi s Tar. br. 7. t. 1. OT). S obzirom da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tar. br. 50. OT uz pripadajući iznos PDV-a prema Tar. br. 42. OT, tužiteljici pripada trošak zastupanja u visini od 1.312,50 eura. Tužiteljici su priznati troškovi na ime uplaćenog predujma za potrebe financijskog vještačenja u iznosu 600,00 eura te plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu 89,93 eura.

31.3. Tužiteljici nije priznat trošak provedenog izvansudskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura s obzirom na to da isti trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

31.4. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu 2.002,43 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. siječnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31.5. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak. 32. Slijedom navedenog, na temelju čl. 325. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Bujama – Buie 23. siječnja 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odluke.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.