Poslovni broj: UsI-3399/24-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 20. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/24-02/03109110378, URBROJ: 341-99-11/2-24-3166 od 24. lipnja 2024. godine.

II. Poništava se točka II. rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku, KLASA: UP/I-140-10/24-02/03109110378, URBROJ: 341- 15-11/2-24-5605 od 12. travnja 2024. godine.

III. EH, rođenoj **.**.1958., OIB: [osobni identifikacijski broj], se u mirovinski staž kao staž osiguranja priznaje vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Osnovna škola Rade Grmuša - Ćiro Madžarac Obljaj - Šibine, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2024. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 12. travnja 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici u mirovinski staž kao staž osiguranja priznato vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Osnovna škola Rade Grmuša - Ćiro Madžarac Obljaj - Šibine, na području Republike Hrvatske (RH) koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda (UN), od 10. ožujka 1993. godine do 05. prosinca 1994. godine (točka I.), ali joj je (u točki II.) odbijeno priznavanje razdoblja u radnom odnosu kod istog poslodavca od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine u mirovinski staž kao staž osiguranja. Tužiteljica u tužbi navodi da ona ne može biti odgovorna za gubitak dokumentacije u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a. Ukazuje na to da je odluka o njezinom rasporedu na radno mjesto u školi materijalni dokaz te navodi da svjedoci iz upravnog postupka imaju saznanja o njezinom stažu u školi, bez obzira na razdoblje koje je tim svjedocima konvalidirano u radni staž. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj nije pristupila uredno pozvana tužiteljica. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano drugostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2024. godine je nezakonito, a nezakonita je i točka II. prvostupanjskog rješenja od 12. travnja 2024. godine.

U ovoj pravnoj stvari je riječ o zahtjevu tužiteljice za konvalidaciju njezinog radnog staža ostvarenog u jednoj osnovnoj školi, na području RH koje je bilo pod upravom ili zaštitom UN-a.

Postupak konvalidacije je propisan Pravilnikom o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja (NN 53/08 - Pravilnik). Tužiteljica je sadržajno zahtjev za konvalidaciju (u obliku zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu) podnijela 13. travnja 2023. godine te je u njemu zatražila utvrđivanje mirovinskog staža ostvarenog radom u školi na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a u razdoblju od ožujka 1992. godine do 05. kolovoza 1995. godine. Tužiteljica je naknadno u toku upravnog postupka precizirala da utvrđivanje mirovinskog staža traži za razdoblje od 10. ožujka 1993. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Pravilnik - kako mu puno ime i govori - prvenstveno propisuje postupak konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata, a samo sporedno, posredno, implicitno i podnormirano uređuje situaciju kao što je ova - u kojoj se ne radi o konvalidaciji pojedinačne odluke ili akta, već o priznavanju radnog staža kao staža osiguranja, ostvarenog na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a.

Tako je u čl. 4. st 1. Pravilnika prvenstveno propisano da se navedena razdoblja radnog staža priznaju u mirovinski staž kao staž osiguranja pod uvjetom utvrđenog statusa osiguranika evidentiranog u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području RH pod zaštitom i upravom UN-a.

Međutim, s obzirom na notornu nepotpunost evidencija tog tzv. parafonda (čiji su uzroci mnogobrojni i raznovrsni), osobama koje su bile u radnom odnosu se dopušta dokazivanje tog radnog odnosa i na temelju drugih dokaznih sredstava, kako uostalom proizlazi i iz čl. 4. st. 4. Pravilnika, u kojem je propisano da se prava prema tom pravilniku utvrđuju (izvan situacija konvalidiranja pojedinačnog akta) „drugim dokaznim sredstvima te izjavama svjedoka kao dodatnih dokaza“.

Tako je i u ovom slučaju tuženik kao drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 20. listopada 2023. godine bio poništio prvostupanjsko rješenje od 18. kolovoza 2023. godine, kojim je tužiteljičin zahtjev bio odbijen, uz tuženikovo obrazloženje da postoji odluka od 05. prosinca 1994. godine o tužiteljičinom rasporedu na radno mjesto u školi i da stoga treba saslušati i svjedoke. Prema tome, ni samom tuženiku kao drugostupanjskom upravnom tijelu nije bilo sporno da tužiteljica svoj radni staž u nedostatku podataka iz evidencija tzv. parafonda može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima.

S obzirom na to da tužiteljica doista raspolaže odlukom od 05. prosinca 1994. godine o svom rasporedu na radno mjesto u školi, novim prvostupanjskim rješenjem od 15. prosinca 2023. godine joj je u mirovinski staž kao staž osiguranja priznato razdoblje od 10. ožujka 1993. godine do 05. prosinca 1994. godine, dok joj je to priznavanje radnog staža odbijeno za naredno razdoblje, od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da za drugo razdoblje tužiteljica nije dokazala status osiguranika, jer za to razdoblje nema pisanih dokaza o radnom odnosu.

Iz navedenog bi proizlazilo da je prvostupanjsko tijelo mirovinskog osiguranja postojeću odluku od 05. prosinca 1994. godine protumačilo na način da ta odluka o rasporedu na radno mjesto u školi dokazuje tužiteljičin radni odnos do tog dana, odnosno da ne dokazuje tužiteljičin radni odnos nakon tog dana.

Navedeno tumačenje sadržaja i dosega odluke o tužiteljičinom rasporedu na radno mjesto je po ocjeni ovog suda u cijelosti neprikladno i neodrživo, jer nesporan akt o rasporedu na radno mjesto u školi od 05. prosinca 1994. godine prvenstveno dokazuje upravo to da je tužiteljica bila raspoređena na to radno mjesto i time bila u radnom odnosu od dana donošenja te odluke nadalje, dakle upravo u razdoblju u kojem je tužiteljici odbijeno priznavanje mirovinskog staža kao staža osiguranja. Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 14. veljače 2024. godine ponovno poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, ukazujući na spomenutu odluku o rasporedu tužiteljice na radno mjesto, ali i na izjave dvoje svjedoka, koji potvrđuju cijeli tužiteljičin radni staž u školi do 05. kolovoza 1995. godine. Tuženik je naveo da je potrebno provjeriti vjerodostojnost svjedoka, odnosno njihovu konvalidaciju staža te pribaviti dokumentaciju od Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDC) i obje tužiteljičine radne knjižice.

Prvostupanjsko tijelo je potom donijelo novo rješenje od 12. travnja 2024. godine, koje je u sadržaju svoje izreke isto kao i prethodno prvostupanjsko rješenje od 15. prosinca 2023. godine.

U obrazloženju novog rješenja je navedeno da iz nove dokumentacije pribavljene od HMDC-a i iz tužiteljičinih radnih knjižica nije bilo moguće utvrditi njezin preostali staž - pritom zanemarujući da se iz tih činjenica jednak zaključak može izvući i za tužiteljičin radni staž od 10. ožujka 1993. godine do 05. prosinca 1994. godine - koji joj je međutim to isto tijelo priznalo u mirovinski staž kao staž osiguranja. Nadalje, u ovom rješenju je utvrđeno da niti svjedoci (koji u svojim pisanim izjavama potvrđuju cjelokupan tužiteljičin radni staž u osnovnoj školi do 05. kolovoza 1995. godine) nemaju konvalidiran svoj radni staž u istoj školi nakon 05. prosinca 1994. godine.

Ovaj sud ne prihvaća stav prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela o tome da je za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka presudno imaju li i ti svjedoci konvalidiran radni staž kod istog poslodavca i za isto razdoblje kao i tužiteljica. Prije svega, takvo dosljedno zaključivanje bi nedvojbeno dovelo do nemogućnosti konvalidiranja radnog staža bilo kojoj osobi zaposlenoj kod određenog poslodavca na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, naprosto zbog toga što bi u jednom trenutku prvoj osobi koja podnese zahtjev za konvalidaciju staža kod određenog poslodavca taj staž trebali potvrđivati svjedoci koji po prirodi stvari još nemaju konvalidiran taj isti staž. To bi na koncu dovelo do toga da uzastopnim pozivanjem na činjenicu da pojedinom svjedoku nije konvalidiran staž, ni jednoj osobi zaposlenoj kod istog poslodavca također radni staž ne bi mogao biti konvalidiran, što je očito neprihvatljivo.

Osim toga, stav upravnih tijela da se vjerodostojnost izjavâ svjedoka ocjenjuje na temelju pitanja njihove konvalidacije istog radnog staža ne proizlazi niti iz jednog relevantnog materijalnopravnog ili procesnopravnog propisa, pa tako ne proizlazi ni implicitno ni eksplicitno niti iz odredbi Pravilnika.

Uopće, neprihvatljiv je stav da bi u sudskom ili upravnom postupku određenu činjenicu mogli potvrđivati samo kvalificirani svjedoci, odnosno samo svjedoci koji posjeduju određene kvalitete koje stranka koja se poziva na te svjedoke i sama posjeduje ili se na njih poziva.

Takav način, zahtjev i uvjet dokazivanja je sasvim neprimjeren u bilo kojoj vrsti postupaka, a posebno u sudskom postupku, te kao takav nigdje nije propisan - pa ni u postupku konvalidiranja iz mirovinskog osiguranja.

U čl. 4. st. 4. Pravilnika je propisano da se (izvan situacija konvalidacije pojedinačnog akta) prava prema tom pravilniku utvrđuju na temelju činjeničnog stanja koje proizlazi iz „drugih dokaznih sredstava te izjava svjedoka kao dodatnih dokaza“. To znači da tužiteljica činjenice na kojima temelji svoj zahtjev za konvalidaciju radnog staža prvenstveno može i treba dokazivati materijalnim dokazima, a tek potom izjavama svjedoka kao dodatnim dokazima, odnosno kao dokazima koji bi potvrđivali činjenice koje proizlaze iz već postojećih materijalnih dokaza. U toj odredbi dakle nigdje nije propisana potrebna kvaliteta, odnosno kvalificiranost svjedoka, a posebno ne po kriteriju njihovog konvalidiranja istog radnog staža kod istog poslodavca.

Sud ne vidi niti jedan razuman razlog zbog kojeg činjenicu postojanja radnog odnosa određenog radnika kod određenog poslodavca (primjerice, odlaske na posao) ne bi mogle potvrđivati i osobe koje sâme nisu u radnom odnosu kod istog poslodavca (npr. susjedi, prijatelji, obitelj).

Tužiteljica u ovom slučaju ima jasan materijalni dokaz, koji po svom sadržaju prvenstveno ukazuje na to da je u radnom odnosu u školi bila počevši od 05. prosinca 1994. godine nadalje - dakle upravo u razdoblju koje joj je rješenjima iz upravnog postupka odbijeno za priznavanje u mirovinski staž kao staž osiguranja. Svjedoci kao dodatni dokazi u smislu čl. 4. st. 4. Pravilnika u svojim izjavama upravo to i potvrđuju, odnosno potvrđuju da je tužiteljica u preostalom spornom razdoblju od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine bila u radnom odnosu u osnovnoj školi na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a. Na taj način su zadovoljeni svi uvjeti da se tužiteljici razdoblje od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine također prizna u mirovinski staž kao staž osiguranja.

Stoga je osporavano tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2024. godine o odbijanju tužiteljičine žalbe u cijelosti nepravilno i nezakonito. Tuženik je u obrazloženju tog rješenja naveo da izjave svjedoka ne mogu biti jedino dokazno sredstvo, što je načelno točno, ali je pritom potpuno zanemario da u konkretnom slučaju izjave svjedoka - baš kao što to i propisuje čl. 4. st. 4. Pravilnika - predstavljaju samo dodatne dokaze koji potvrđuju istinitost činjeničnog stanja koje proizlazi iz materijalnog dokaza - odluke od 05. prosinca 1994. godine o tužiteljičinom rasporedu na radno mjesto u školi.

Zbog svega navedenog je sud na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima usvojio tužbeni zahtjev i kao nezakonito poništio osporavano drugostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2024. godine, a potom je u sporu pune jurisdikcije kao nezakonitu poništio i točku II. prvostupanjskog rješenja od 12. travnja 2024. godine te je tužiteljici u mirovinski staž kao staž osiguranja priznao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Osnovna škola Rade Grmuša - Ćiro Madžarac Obljaj - Šibine, na području RH koje je bilo pod zaštitom ili upravom UN-a, od 06. prosinca 1994. godine do 05. kolovoza 1995. godine.

Sud posebno napominje da ovom presudom u cijelosti ustraje kod svojih argumentiranih pravnih stavova izraženih već u nizu istovrsnih presuda po pitanju konvalidacije radnog staža na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, a koje pravne stavove povodom tuženikovih žalbi nadležni žalbeni sud kontinuirano osporava.

Stoga ovaj sud upućuje tužiteljicu da - ukoliko po okončanju izvjesne žalbene faze ovog upravnog spora žalbeni sud ostane kod svojih dosadašnjih pravnih stavova - pokrene odgovarajuće postupke pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i potom pred Europskim sudom za ljudska prava.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. EH, [adresa]

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića