Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-508/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici, po sucu Dragi Parag, kao sucu pojedincu u parničnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupano po odvjetnicima, svakim pojedinačno, iz BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24 (punomoć u prilogu), protiv tuženika GRAD KOPRIVNICA, Koprivnica, Zrinski trg 1, OIB: 62112914641, zastupani po punomoćniku Josipu – Saši Baniću, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 35, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 17. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 20. siječnja 2025., u odsutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 16. srpnja 2018., zaprimljene 2. kolovoza 2018. godine, bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj:
T45-121/10 od 29. prosinca 2010., i to na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.
II. Utvrđuje se da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.900,43 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 20. siječnja 2025., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj Hrvatski Telekom (dalje: tužitelj) podnio je tužbu protiv tuženika Grada Koprivnice (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su sklopili Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: Ugovor o služnosti i/ili Ugovor).
1.1. Predmet Ugovora je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist HT-a, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (dalje: EKI)
1.2. U članku 4. st. 2. Ugovora o služnosti Grad je ovlastio HT da ishodi upis prava služnosti u zemljišnim knjigama.
1.3. Dopisom od 16. srpnja 2018. tuženik je izjavio da otkazuje predmetni Ugovor o služnosti, a otkaz obrazlaže pozivanjem na čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), očito smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o trajnom obveznom odnosu neodređenog trajanja koji se može okončati otkazom u bilo koje doba, samo ne u nevrijeme (dalje: Izjava o otkazu).
1.4. Tužitelj je navedenu Izjavu o otkazu zaprimio 2. kolovoza 2018. te je svojim dopisom od 6. kolovoza 2018. obavijestio tuženika da predmetni otkaz osporava, da ga smatra nezakonitim, da ga ne prihvaća te da pridržava pravo na podnošenje tužbe.
1.5. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje neosnovanosti otkaza Ugovora o služnosti, kako bi pravomoćnom presudom nadležnog suda mogao dokazati da Izjava o otkazu nije proizvela pravni učinak prestanka služnosti te da je predmetni Ugovor i dalje na snazi i da obvezuje tuženika.
1.6. Budući da tužitelj svoju služnost nije upisao u zemljišnoj knjizi te ista nije nastala u smislu čl. 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, - dalje u tekstu ZOV), to se nalazi nužnim da se utvrdi status tužitelja kao predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti iz kojeg, u smislu čl. 235. u vezi s čl. 233. ZV-a, proizlazi njegovo pravo na zaštitu takvog neupisanog predmnijevanog prava služnosti koje je tuženik povrijedio nezakonitim otkazom predmetnog Ugovora o služnosti kao njezinog pravnog temelja.
1.7. Kako tuženik jednostranim otkazom Ugovora negira da bi tužitelj na predmetnim nekretninama stekao stvarno pravo služnosti, to je opravdan pravni interes tužitelja da se utvrdi njegov status predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti. Ovaj interes je tim više utemeljen i zbog činjenice da u predmetnom Ugovoru o služnosti nekretnine nisu opisane na način da bi se temeljem istog, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, mogla provesti uknjižba prava služnosti sukladno pravilima zemljišnoknjižnog postupka u smislu katastarske oznake nekretnina, pa je očito da tužitelj svoja prava ne može nesumnjivo dokazati samim Ugovorom u situaciji kada je tuženik dao izjavu o otkazu Ugovora.
1.8. Navodi da tužiteljev interes proizlazi i iz okolnosti da je tuženik 29. prosinca 2017. podnio nadležnom tijelu (Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti - dalje: HAKOM) zahtjev za utvrđivanjem tužitelja kao infrastrukturnog operatora te povezano s time, utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima tužiteljima položen svoj EKI, a sve kako bi kroz taj postupak tuženik ostvario veću naknadu za korištenje zemljišta od one koje je ugovorena predmetnim Ugovorom.
1.9. HAKOM kao nadležno tijelo je ovlašteno odrediti naknadu za pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama (dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik) samo ako na nekretnini ne postoji koje drugo pravo kao uređeni pravni odnos na temelju kojeg se vlasniku nekretnine plaća naknada za njihovo korištenje.
1.10. Stoga je u ovoj pravnoj stvari bitno utvrditi da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, tj. da neovisno o otkazu tuženika isti i dalje proizvodi pravne učinke, a sve kako bi vezanost tuženika tim Ugovorom (što se unutar upravnog postupka pojavljuje kao ključno pitanje), naknadno utvrdio i sam HAKOM. Konstatacija ove činjenice u okviru postupaka povezanih s utvrđenjem prava i obveza infrastrukturnog operatora značilo bi utvrđenje postojanja prethodno uređenog odnosa između tuženika i tužitelja, čime bi se i ispoštovala njihova stvarna volja te onemogućilo zlonamjerno postupanje tuženika koje je usmjereno da pred HAKOM-om za sebe ishodi i prima veću naknadu od one koja je ugovorena predmetnim Ugovorom.
1.11. Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske – nezakonitost otkazivanja ugovora o služnosti pozivanjem na čl. 212. ZOO-a, posl. br. Rev-998/2022 od 24. siječnja 2023.
1.12. Tužitelj obrazlaže razloge nezakonitost otkaza predmetnog Ugovora o služnosti. Te navodi da svrha i cilj pravnog posla je osnivanje prava služnosti kao stvarnog prava – stvarnopravni karakter Ugovora o služnosti.
1.13. Trajanje osobne služnosti određeno je zakonom
1.14. Dužnost ispunjenja Ugovorom preuzetih obveza (Pacta sunt servanda).
1.15. Navodi da uredno ispunjenje obveze tuženika na činidbu trpljenja služnosti sve do isteka roka na koji je to trpljenje preuzeto, obveza je koju tuženik mora ispunjava do prestanka postojanja tužitelja kao ovlaštenika služnosti.
1.16. Uredno ispunjavanje obveze u smislu čl. 9. ZOO-a (dužnost ispunjavanje obveze) i 336. ZOO-a (ugovor obvezuje inter partes) je obveza koja, ako se uredno ne ispunjava, predstavlja povredu ugovora.
1.17. Stoga Izjava o otkazu, na koju tuženik nema niti ugovorno niti zakonsko pravo, predstavlja povredu Ugovora i povredu stečenih prava, što tužitelju daje pravo da zbog takve povrede zahtijeva od tuženika uredno ispunjenje obveze trpljenja služnosti, sve do isteka vremena na koje se obvezao (čl. 65. i čl. 342. ZOO-a).
1.18. Tuženikova Izjava o otkazu služnosti predstavlja povredu predmetne služnosti i predmetnog Ugovora, s posljedicom da tužitelj ima pravo zahtijevati od suda utvrđenje neosnovanosti takvog otkaza te tražiti sudsku zaštitu kojom će tuženika prisiliti da prizna i trpi tužiteljeva prava služnosti koja mu proizlaze iz Ugovora i općih pravila za služnosti propisanih ZV-om (čl. 233. i 235.).
1.19. S obzirom da tuženik osporava ovlasti koje tužitelju proizlaze iz Ugovora kao pravnog temelja za zasnivanje služnosti, tužitelj, kao predmnijevani ovlaštenik predmetne služnosti iz čl. 235., a u vezi s čl. 233. ZV-a, traži sudsku zaštitu koja će mu omogućiti priznanje njegovog predmnijevanog prava služnosti jer je iz sadržanog u izjavi o otkazu očito da tuženik to njegovo pravo ne priznaje i da nije spreman trpjeti njegovo pravo služnosti, odnosno osporava da bi tužitelj bio ovlaštenik prava služnosti i osporava izvršavanje njegovih prava.
1.20. Tužitelj je u smislu čl. 233. i 235. ZV-a predmnijevani ovlaštenik prava služnost i kao takav ima pravo na zaštitu svog predmnijevanog prava (actio confessoria publiciana)
1.21. Stoga su u trenutku davanja Izjave o otkazu predmetnog Ugovora o služnosti nesporne dvije ključne pravne činjenice:
- da tužitelj raspolaže valjanim pravnim temeljem za stjecanje predmetne služnosti, te
- da je u korist tužitelja ispunjena pretpostavka istinitog načina stjecanja posjeda predmetne služnosti, a sve u smislu čl. 235. ZV-a.
1.22. Stoga je u smislu naprijed navedenih odredbi ZV-a, tužitelj dokazao da su u njegovu korist ispunjene sve pretpostavke za dokazivanje predmnijevanog prava služnosti (predmnijevani ovlaštenik služnosti) te u tom smislu tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati priznanje da je u trenutku izjavljivanja otkaza Ugovora o služnosti, tužitelj bio ovlaštenik posjeda prava služnosti (u smislu čl. 235. a u vezi čl. 233. 186. i 189. ZV-a) te da se temeljem te predmnijeve radi o predmnijevanom pravu služnosti kao stvarnom pravu koje postoji u trenutku otkazivanja, neovisno o tome što ono nije uknjiženo, s time da predmetni Ugovor o služnosti predstavlja pravni temelj za stjecanje služnosti (titulus) iz čl. 219. ZV-a, koji je tako čvrsto povezan sa služnosti (koja se predmnijeva) da isti ne može ni biti predmetom jednostranog otkazivanja, jer bi to značilo da jednostranim otkazom prestaje pravni temelj, a time i sama zakonska pretpostavka neophodna za predmnijevu prava služnosti te bi jednostrani otkaz imao za indirektnu posljedicu da zbog takvog prestanka pravnog temelja može prestati, ne samo predmnijevana služnost, već i služnost koja je uknjižena.
1.23. Isto bi ujedno bilo protivno i prisilnim pravilima ZV-a, među kojima ne postoji pravo na jednostrani otkaz ugovora o služnosti (čl. 237-245 ZV-a)5, jer bi u tom slučaju jednostranim otkazom u svako doba tada moglo prestati ne samo predmnijevano, već i uknjiženo stvarno pravo, što je u suprotnosti s prisilnim odredbama ZV-a o načinima prestanka služnosti.
1.24. Tužitelj se poziva na pravomoćne sudske presude u činjenično-pravno identičnim predmetima i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te pravnu teoriju
1.25. S toga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti osporava sve navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te navodi da je nesporno da su tužitelj (u nastavku: HT) i tuženik (u nastavku: Grad) sklopili Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, broj: T45- 121/10 od 29. prosinca 2010. (u nastavku: Ugovor), te da je Grad isti otkazao dopisom od 16. srpnja 2018.g.
2.1. U čl. 3. Ugovora navedeno je da je predmet Ugovora osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist korisnika (tužitelj) , u svrhu polaganja kabela i/ili cijevi/mikrocijevi u postojeću infrastrukturu korisnika, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme korisnika.
2.2. Da se Ugovorom korisnik (tužitelj) obvezao da će do 31. prosinca 2011.g. dostaviti točan izračun zauzete javne površine na osnovi geodetske izmjere i identifikacije zemljišnih čestica, odnosno utvrdit će točnu duljinu i širinu javne površine na kojoj se osniva služnost, te da će razliku između plaćenog godišnjeg iznosa naknade za 2011. godinu i iznosa naknade koja će se utvrditi nakon geodetske izmjere i identifikacije čestica nadoknaditi ugovornoj strani koja je u šteti.
2.3. Tužitelj nikada nije napravio izračun zauzete javne površine i identifikaciju čestica na kojima se osniva služnost niti do 31. prosinca 2011.g. niti kasnije, pa shodno tome nije izvršio temeljnu ugovornu obvezu.
2.4. Za javne površine koje su u Ugovoru navedene kao „ javno dobro, zemljišta kojima upravlja Grad, odnosno njegov pravni prednik ili opće dobre pod upravom Grada, odnosno njegovog pravnog prednika, društveno vlasništvo bivše Općine, Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu, javnog dobra ceste i putovi, te sve uređene i neuređene javne prometne i javne zelene površine“ uopće nije moguće utvrditi je li na istima Grad vlasnik, je li vlasnik ili je i suvlasnik čestice, koje su to čestice u naravi, je li na istima postoji infrastruktura tužitelja, na kojem dijelu čestice i sl. Za tako navedne čestice – površine svakako je moguće da je vlasnik istih npr. Republika Hrvatska ili Županijska uprava za ceste Koprivničko – križevačke županije ili da su suvlasnici sa Gradom u određenim suvlasničkim omjerima. U tom slučaju Grad nije niti mogao dati suglasnost odnosno dopuštenje za zasnivanje služnosti na česticama na kojima nije vlasnik niti bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako se radi o suvlasništvu.
2.5. Navodi da za površine navedene u Ugovoru koje su pod upravom Grada, društveno vlasništvo ili Fond u stambenom i komunalnom gospodarstvu nikako se ne može niti utvrditi niti predmnijevati da bi Grad bio vlasnik istih, budući je sukladno zakonskim odredbama i dosadašnjoj sudskoj praksi bilo puno primjera gdje je vlasništvo na takvim površinama utvrđeno drugim pravnim subjektima ( npr. Republika Hrvatska).
2.6. Vlasništvo se u ovim primjerima mora utvrđivati pravomoćnom sudskom odukom.
2.7. Slijedom navedenog, odredba čl. 4. st.2. Ugovora kojom Grad dozvoljava tužitelju da bez ikakve daljnje privole ili suglasnosti ishodi upis prava služnosti na javnim površinama opisanim u članku 3. Ugovora u zemljišne knjige mjesno nadležnog suda, na svoje ime i u svoju korist (tabularna izjava), je u potpunosti ništava jer Grad može dati dozvoliti za upis prava služnosti samo na nekretninama na kojima je upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik ili se smatra predmnijevanim vlasnikom ( što je u ovom slučaju nemoguće jer nisu identificirane čestice za koje bi se to moglo utvrditi da je Grad vlasnik ) ili uz suglasnost ostalih suvlasnika ako se radi o suvlasništvu, a što je iz već navedenog razloga nemoguće.
2.8. U čl. 4. Ugovora, stranke su izričito navele da se pravo služnosti osniva na „neodređeno vrijeme, odnosno do sporazumnog raskida Ugovora“ .
2.9. Odredbom čl. 212. st.1. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom. Isto tako je navedeno da otkazani obvezni odnos prestaje kad istekne otkazni rok određen ugovorom, a ako takav rok nije određen ugovorom, odnos prestaje nakon isteka roka određenog zakonom ili običajem, odnosno istekom primjerenog roka. Otkaz mora biti dostavljen drugoj strani i može se dati u svako doba, samo ne u nevrijeme.
2.10. Upravo iz razloga što tužitelj nikada nije napravio izračun zauzete javne površine i identifikaciju čestica na kojima se osniva služnost do 31. prosinca 2011.g., a niti kasnije, što je bila njegova ugovorna obveza, tuženik je iskoristio svoje zakonsko pravo ali i pravo koje mu daje navedena ugovorna odredba iz čl. 4 Ugovora u kojoj je jasno navedeno da se služnost osniva do „sporazumnog raskida Ugovora“, što podrazumijeva da se navedeni Ugovor može raskinuti odnosno otkazati.
2.11. Navodi da navedena ugovorna odredba „do sporazumnog raskida Ugovora“ potvrđuje da je Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, odnosno pod raskidnim uvjetom da prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice (do sporazumnog raskida Ugovora), a budući se radi o neizvjesnoj činjenici tada ne samo da nije moguće utvrditi vrijeme nastanka činjenice nego uopće nije moguće utvrditi hoće li navedena činjenice uopće nastati. Ako nije moguće točno utvrditi hoće li činjenica – uvjet uopće nastati, tada ugovor koji je sklopljen pod raskidnim uvjetom nikako nije moguće zaključiti na određeno vrijeme.
2.12. Radi toga tuženik ne mora dokazivati da je volja stranaka bila da se ugovaranjem trajanja služnosti na neodređeno vrijeme omogući njezino opozivanje u svako doba jer je to navedeno u samom Ugovoru.
2.13. Nadalje, čl. 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV), propisano je da se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini. Tužitelj svoje pravo služnosti nikada nije upisao u zemljišne knjige niti je ikada zatražio uknjižbu prava služnosti, što znači da tužitelj temeljem predmetnog Ugovora o služnosti nikada nije zasnovao stvarno pravo - pravo služnosti niti osobnu služnost.
2.14. Kako tužitelj nikada nije osnovao i stekao pravo služnosti, onda tuženik nikada nije niti mogao otkazati služnost kao stvarnopravni odnos već isključivo samo Ugovor o služnosti kao obveznopravni odnos.
2.15. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3003/2015-2 od 15. rujna 2021. godine.
2.16. Bez obzira na sve prije navedeno, tuženik osobito naglašava primjenu izričitih zakonskih normi koje se odnose na ništavost ugovora.
2.17. Naime, činidba određena ugovorom o služnosti kao i čestice na kojima se osniva služnost moraju biti određene ili barem odredive. U konkretnom slučaju niti činidba niti čestice nisu određene niti odredive. Naime, činidba tuženika je neodređena i temeljem ugovora uopće nije moguće utvrditi na teret kojih nekretnina u vlasništvu tuženika je tuženik u obvezi dopustiti osnivanje služnosti u korist tužitelja.
2.18. Ista nije niti odrediva jer ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, odnosno ne sadrži nikakve podatke o broju čestice i katastarskoj općini u kojoj se nalaze čestice, niti o širini i dužini služnosti, niti o trasi prolaza elektroničke komunikacijske infrastrukture. Radi se o bitnom sastojku ugovora jer se ugovor sklapa upravo radi osnivanja služnosti.
2.19. Iz navedenog je razvidno da je neodređena i činidba tužitelja jer visina naknade koju je isti dužan plaćati zavisi o ukupnoj duljini javne površine na kojoj se osniva služnost, a za što je bilo prethodno potrebno identificirati čestice na teret kojih će se služnost osnovati, a što je bila ugovorna obveza tužitelja koju nije nikada izvršio. 2.20. Iznos godišnje naknade za pravo služnosti nikada nije utvrđen jer se iznos koji je tužitelj plaćao temeljem tako zaključenog ugovora može smatrati avansom na ime naknade do konačnog utvrđivanja iznosa naknade, kao što je i navedeno u čl. 5. Ugovora Iznos naknade svakako predstavlja bitan sastojak ugovora jer je služnost ugovorena sa obvezom plaćanja godišnje naknade.
2.21. Tuženik se poziva na odredbu čl. 270. ZOO-a, te navodi da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
2.22. Tuženik navodi da do 31. prosinca 2011.g., a niti kasnije, nisu točno navedene - utvrđene čestice na teret kojih će se osnovati pravo služnosti ( što je bila obveza tužitelja), to je predmetni Ugovor kojemu je cilj upravo osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari ništetan jer se radi neodređenosti nekretnina na teret kojih je trebalo osnovati pravo služnosti i neodređenosti i neodredivosti činidbi tužitelja i tuženika, ta služnost nije niti mogla osnovati (uknjižbom u zemljišne knjige) i nije nikada niti osnovana, a posljedično nije se mogla odrediti ni visina naknade ( radi neutvrđenosti duljina i širina trase na česticama). Budući je predmetni Ugovor ništetan, isti ne proizvodi pravne učinke, pa tužitelj ne raspolaže sa valjanim pravnim temeljem ( Ugovorom) za stjecanje predmetne služnosti, i sukladno tome se ne može smatrati predmnijevanim ovlaštenikom služnosti niti ima pravo na zaštitu predmnijevanog prava služnosti. Isto tako, bespredmetno je da sud utvrđuje da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje, kada je predmetni Ugovor iz svih gore navedenih razloga ništetan i ne proizvodi pravne učinke. Iz svega navedenog razvidno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan.
2.23. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, te navodi da pokretanjem brojnih sudskih i upravnih postupaka protiv jedinca lokalne samouprave i županijskih uprava za ceste u Republici Hrvatskoj pokušava ( potpuno bezuspješno) ukinuti pravomoćna i izvršna rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti ( HAKOM) kojim su tužitelju utvrđene obveze plaćanja godišnje naknade za pravo puta u Republici Hrvatskoj. U svim upravnim postupcima koji su se vodili pred HAKOM-om i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u kojima je tužitelj tražio ukidanje pravomoćnih i izvršnih rješenja HAKOM-a kojima je tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade za pravo puta, tužitelj je pravomoćno odbijen.
2.24. Potpuno je netočna tvrdnja tužitelja da je u ovoj pravnoj stvari bitno utvrditi da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, tj. da neovisno o otkazu tuženika isti i dalje proizvodi pravne učinke, jer bi vezanost tuženika tim Ugovorom (što se unutar upravnog postupka pojavljuje kao ključno pitanje), naknadno utvrdio i sam HAKOM, te da se radi o pitanju o kojem ne ovisi samo odluka u ovoj pravnoj stvari, već se to pitanje pojavljuje kao ključno i u upravnim postupcima koji se vode i koji će se voditi pred nadležnim javnopravnim tijelom i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
2.25. Radi navedenog, u nedostatku nekog drugog pravnog temelja (jer je sporni ugovor otpao) tuženik je sukladno čl. 28. i čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama, podnio zahtjev HAKOM-u kao nadležnoj agenciji za utvrđivanjem tužitelja kao infrastrukturnog operatora te povezano s time, utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima tužitelj ima položen svoj EKI. HAKOM je na temelju navedenog zahtjeva tuženika donio rješenja koja je tužitelj naveo i dostavio uz tužbu i na temelju kojih je tužitelj dužan tuženiku plaćati godišnju naknadu za pravo puta u iznosima koji su utvrđeni u tim rješenjima.
Navedena rješenja su pravomoćna i izvršna.
2.26. Tužitelj je podnio tužbu za poništenje djelomičnog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, klasa: UP/I-344-03/17-11/2387, urbroj: 376-10-18-11 od 30. kolovoza 2018. o kojoj je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: UsII-412/18-6 od 5. veljače 2020. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
2.27. U navedenoj presudi je između ostalog navedeno: „Prema ocjeni ovoga Suda, a koje pravno shvaćanje je izraženo u nizu odluka (primjerice poslovni broj: UsII-232/18, UsII-242/18, UsII-188/19, UsII-338/19 i dr.) u postupku utvrđivanje obveze plaćanja naknade za pravo puta, u okolnostima konkretnog slučaja, sama izjava o otkazu ugovora predstavlja dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini u smislu zapreke za utvrđivanje naknade o pravu puta u ovom postupku. Budući da spisu predmeta prileži dokaz o otkazu navedenog ugovora, navodi tužitelja izneseni u tužbi nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a eventualni spor među ugovornim stranama nadležan je rješavati sud opće nadležnosti.“
2.28. Iz navedene presude je razvidno da sama izjava o otkazu ugovora je dovoljna da se smatra da nema drugog prava na nekretnini, bez obzira na utvrđenja drugih sudova o valjanosti same izjave.
2.29. Iz svega navedenog je razvidno da bilo koja odluka suda u ovom postupku ne utječe niti može utjecati na navedena pravomoćna i izvršna rješenja HAKOM-a kojim su tužitelju utvrđene obveze na plaćanje godišnje naknade za pravo puta tuženiku, a niti se bilo koje pitanje u ovom postupku pojavljuje kao ključno i u upravnim postupcima koji se vode i koji će se voditi pred nadležnim javnopravnim tijelom i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske jer su o tom pitanju već donesene pravomoćne odluke pred nadležnim javnopravnim tijelom i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.
2.30. Isto tako, u Zakonu o sudovima jasno je i nedvosmisleno navedeno da je svatko u Republici Hrvatskoj ( pa shodno tome i ovaj sud) dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, te da odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom. Sukladno tome, razvidno je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.
2.31. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, a tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.
2.32. Tužitelj pismenim podneskom od 22. veljače 2024. godine osporio je navode odgovora na tužbu (čl. 299. ZPP-a).
2.33. Tuženik podneskom od 09. listopada 2024. godine sukladno čl. 299. ZPP-a, ponovno je istakao da tužitelj nikada nije dostavio elaborate za cjelokupno administrativno područje grada Koprivnice te ističe da se radi o Ugovornom odnosu na neodređeno vrijeme što je izričito navedeno u predmetnom Ugovoru i budući da služnost nikada nije upisana u Zemljišne knjige što znači da nije ni nastala ni sukladno tome postoji stvarno pravni odnos, radi se o obvezno pravnom odnosu koji proizlazi iz govora radi čega je tuženik imao pravo otkazati predmetni Ugovor o služnosti.
3. Sud je u svrhu dokaza pročitao tužbu, Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., Odgovor na otkaz Ugovora o služnosti od 6. kolovoza 2018., Djelomično rješenje HAKOM-a, KLASA: UP/I-344- 03/17-11/2387, URBROJ: 376-10-18-11 od 30. kolovoza 2018., Rješenje HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/17-11/2387, URBROJ: 376-10-19-20 od 31. siječnja 2019., Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-998/2022 od 24. siječnja 2023., odgovor na tužbu sa prilozima, saslušani su svjedoci NC i SC i OC, sudska praksa.
4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl.8 Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP)
5. Analizom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. 6. Predmet ovoga spora je utvrđenje da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 16. srpnja 2018., zaprimljene 2. kolovoza 2018. godine, bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama, Broj: T45-121/10 od 29. prosinca 2010., i to na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.
7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T45-121/10 od 29. prosinca 2010. neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni Ugovor i dalje obvezuje stranke.
8. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor br. T45-121/2010, o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29. prosinca 2010. (list 10-14). Utvrđeno je da su Grad Koprivnica i Hrvatski telekom d.d. Zagreb sklopili ugovor kojim utvrđuje se način i uvjeti zauzeća i korištenja javnih površina temeljem prava služnosti mjerila za utvrđivanje visine naknade za korištenje javnih površina te površina i dužina javnih površina koje se daju na korištenje čl. 2. Ugovora.
9. Prema odredbi čl. 27. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/08, dalje: ZEK) određeno je da operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatera na području cijele RH, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru na nekretnina u vlasništvu RH i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba.
10. Pravo puta je pravo pristupa, postavljanja korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku komunikaciju kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema čl. 2. st. 1. t. 52. ZEK.
11. Smatra se da infrastrukturini operator ima pravo puta ako je skratio elektroničku kokunikacijsku strukturu i dr. povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama u vlasništvu države ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili drugih pravnih i fizičkih osoba ako posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili ako se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem Općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje 3 godine od početka njezina korištenja čl. 28. st. 1. ZEK.
11.1. Navedenim Zakonom propisane su pretpostavke koje se odnose za stjecanje prava puta, tereta nekretnina kojima postoji elektronička komunikacijska infrastruktura u korist infrastrukturnog operatora.
12. Nesporno je da je tuženik 16. prosinca 2018. dopisom izjavio da otkazuje predmetni Ugovor o služnosti, sukladno čl. 212. ZOO-a.
13. Prema odredbi čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine ( povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.
14. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZOV-a određeno je da se na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom.
15. Pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako Zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije (čl. 220. st. 1. ZV).
16. Između stranaka je nesporno da tužitelj nije uknjižio pravo služnosti u zemljišnim knjigama.
17. Tuženik tvrdi da je predmetni Ugovor ništetan, da isti ne proizvodi pravne učinke pa s toga tužitelj ne raspolaže sa valjanim pravnim temeljem (Ugovorom za stjecanje predmetne služnosti), a sukladno tome se ne može smatrati predmnijevanim ovlaštenikom služnosti niti ima pravo na zaštitu predmnijevanog prava služnosti.
18. Tuženik navodi da se predmetnim Ugovorom korisnik / tužitelj obvezao da će do 31. prosinca 2011. dostaviti točan izračun zauzete javne površine na osnovi geodetske izmjere i identifikacije zemljišnih čestica. Da tužitelj nikada nije napravio izračun zauzete javne površine i identifikaciju čestica na kojima se osniva služnost, niti do 31. prosinca 2011. a niti kasnije pa da s toga nije izvršio temeljnu Ugovornu obvezu.
19. Navodi da činidba odredaba Ugovorom o služnosti kao i čestice na kojima se osniva služnost moraju biti određene ili barem odredive, da je činidba tuženika neodređena i da temeljem Ugovora uopće nije moguće utvrditi na teret kojih nekretnina u vlasništvu tuženika je tuženik u obvezi dopustiti osnivanje služnosti u korist tužitelja. Napominje da se radi o bitnom sastojku Ugovora jer se Ugovor sklapa radi osnivanja služnosti. Da je neodređena i činidba tužitelja jer je visina naknade koju je dužan plaćati zavisi o ukupnoj duljini javne površine na kojoj se osniva služnost, a za što je bilo potrebno identificirati čestice na teret kojih će se služnost osnovati, a što je bila Ugovorna obveza tužitelja koju nikada nije izvršio, a iznos koji je tužitelj plaćao temeljem zaključenog Ugovora može se smatrati avansom na ime naknade do konačnog utvrđivanja iznosa naknade kao što je navedeno u čl. 5. Ugovora.
20. S toga smatra da iznos naknade svakako predstavlja bitan sastojak Ugovora jer je služnost Ugovorena sa obvezom plaćanja godišnje naknade.
21. Tuženik se poziva na odredbu čl. 270. ZOO-a.
22. Prema odredbi čl. 270.st. 1. kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva Ugovor je ništetan.
23. Utvrđeno je da su stranke člankom 3. suglasno utvrdile da je predmet ovoga Ugovora osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist korisnika u svrhu polaganja kabela i/ili cijevi/mikrocijevi u postojeću infrastrukturu Korisnika, održavanja, razvoja, i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme korisnika.
24. Utvrđeno je da Grad dozvoljava Korisniku da temeljem ovoga Ugovora bez ikakve daljnje pirvole ili suglasnosti ishodi upis prava služnosti na javnim površinama opisanim u čl. 3. ovoga Ugovora u zemljišne knjige mjesno nadležnog suda na svoje ime i u svoju korist a u svezi sa čl. 3. st. 3. ovoga Ugovora.
25. Pod javnom površinom stranke su ugovorile sve javne površine čiji je vlasnik Grad, a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Grada, javno dobro, zemljišta kojima upravlja Grad, odnosno njegov pravni prednik ili opće dobre pod upravom Grada, odnosno njegovog pravnog prednika, društveno vlasništvo bivše Općine, Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu, javnog dobra ceste i putovi, te sve uređene i neuređene javne prometne i javne zelene površine čl. 3. st. 2. Ugovora.
26. Grad jamči korisniku da je vlasnik javnih površina na kojima se ovim Ugovorom osniva služnost čl. 3. st. 5.
27. Člankom 4. stranke su Ugovorile da grad daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme odnosno do sporazumnog raskida ovoga Ugovora, a korisnik preuzima pravilo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3. i čl. 7. ovoga Ugovora.
28. Prema odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose.
29. Između stranaka je nesporno utvrđeno da su obje ugovorne strane svojom slobodnom voljom sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama br. T45-121/10 od 29. prosinca 2010. godine.
30. Utvrđeno je da su stranke Ugovorile prema čl. 3. st. 4. da će korisnik dostaviti točan izračun zauzete javne površine na osnovi geodetske izmjere i identifikacije zemljišnih čestica na osnovu geodetskih elaborata katastra vodova, za izvedenu elektroničnu komunikacijsku infrastrukturu do 31. prosinca 2011. godine jer po mišljenju suda stranke su bile svjesne činjenice da se radi o nesređenom stanju u zemljišnim knjigama.
31. Nesporno je između stranaka da je tužitelj imao pravo koristiti infrastrukturu koja je položena na nekretninama u vlasništvu tuženika prema Ugovornim odredbama.
32. Iz iskaza svjedoka SC proizlazi da je tužitelj dostavio izrađeni geodetski elaborat krajem 2011. godine koji je dostavljen početkom 2012. godi Gradu Koprivnici te da je Grad Koprivnica u lipnju 2012. dostavio dopis u kojem navode "Da mole za strpljenje" s obzirom da se na tom području vrši upis nerazvrstanih cesta pa bi se prvo upisale nerazvrstane ceste. Vezano za uknjižbu služnosti i izrade Aneksa na njegov upit da je dobio odgovor od Grada da stanje u Katastru i zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju vezano za nerazvrstane ceste.
33. Svjedokinja OC u svom iskazu navela je da su 4 elaborata zaprimljena u mjesecu siječnju 2012. godine, a koja se odnose na k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] koji je samo dijelom na području administrativne Općine Grada Koprivnica, k. o. [katastarska općina] k. o. [katastarska općina].
34. Potvrdila je navode svjedoka da se vršila nova izmjera i to za k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina], k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina]. Napomenula je da ta 4 elaborata nisu pokrila ni približno administrativno područje Koprivnice.
35. Sud doznaje iz iskaza svjedokinje da u mjesecu lipnju 2012. godine dostavljen je dopis tužitelju, gdje je između ostalog rečeno da će biti problema kod evidentiranja ako se na dijelove budućih nerazvrstanih cesta upiše služnost. Ova svjedokinja smatra da je pravo puta bolji institut nego služnost.
36. Tuženik Grad Koprivnica da nije zaključio Aneks ili pak dodatak prema predloženom elaboratu sa tužiteljem jer se očekivalo da budu dostavljeni elaborati za cijelo administrativno područje grada, a da se nije vidjela svrha da se radi parcijalno. Ova svjedokinja iako je zasnovala radni odnos kod tuženika 2013. u mjesecu srpnju navodi da ima sva saznanja vezano za dostavu samih elaborata.
37. Sud je odbio prijedlog stranaka vezano za suočavanje svjedoka SC i OC vezano za dostavu geodetskih elaborata iz razloga što su punomoćnici stranaka mogli postaviti pitanje svakom od svjedoka na održanom ročištu od 07. rujna 2024., koji su bili saslušani na istom ročištu.
38. Ovaj sud smatra da suočavanjem predloženih svjedoka sud ne bih mogao sa sigurnošću utvrditi da li je tužitelj dostavio kompletan elaborat u siječnju 2012. ili je kako tvrdi svjedokinja OC, tužitelj dostavio samo 4 elaborata.
39. Sud nema razloga da prihvati iskaz SC da na zahtjev tuženika odgođena je uknjižba prava služnosti jer je trebao izvršiti upis nerazvrstanih cesta na području garada i bila je nova izmjera na pojedinim mjestima.
40. Ovaj sud smatra da je neosnovan prigovor tuženika da se radi o ništetnom pravnom poslu u smislu odredbe čl. 270. st. 1. iz razloga što kako je gore navedeno da tužitelj ima pravo koristiti infrastrukturu koja je položena na nekretninama u vlasništvu tuženika, a činjenica da pravo služnosti nije mogao upisati u zemljišnim knjigama jer tužitelj nije izradio elaborat (kako tvrdi tuženik) iz kojeg bi bilo vidljivo o kojim se zemljišnoknjižnim česticama radi, s toga ovaj sud smatra da ne čini tu obvezu neodređenom jer je upravo tuženik potpisom Ugovora o služnosti dao tužitelju pravo služnosti na neodređeno vrijeme čl. 4. st. 1..
41. Što se tiče obveza utvrđeno je da se obveza naknade koja je trebala biti utvrđena prema stvarnoj duljini javne površine na kojoj se osniva služnost, svjedokinja OC navela je da je tužitelj svake godine platio 289.000,00 kn, prema Ugovoru, a na pitanje da li je tužitelj platio 2018. godine kada je raskinut ugovor naveo je da je zato imao prijeboj za naknadom za pravo puta pa da im je 1.200.000,00 kn oduzet prijeboj.
42. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da nakon 01. siječnja 2013. i jedna od Ugovornih strana nije se obratila jedna drugoj. Tako konkretno Grad Koprivnica, tuženik, nikada nije poslao opomenu ili bilo kakav dodatni rok za ispunjenje bilo kakve Ugovorne obveze.
43. Ovaj sud smatra da u slučaju neispunjenja obveze tužitelja, vezano za ispravu – elaborata prema kojima bi se utvrdila stvarna duljina tuženik je mogao pozvati tužitelja na ispunjenje u nekom primjerenom i naknadnom roku za ispunjenje (čl. 362. st. 2. ZOO-a), a u slučaju neispunjenja mogao je raskinuti Ugovor, a koji nije raskinuo. Ovaj sud smatra da se ne radi o neodređenosti obveze koja bi bila razlog ništetnosti Ugovora na koju se poziva tuženik.
44. Sud nije u ovome predmetu raspravljao jer to nije predmet postupka da li je tužitelju obvezi ispuniti obvezu prema sklopljenom Ugovoru od 29. prosinca 2010. ili prema pravomoćnom rješenju HAKOM-a, klasa UP/I-34403/17-11/2387 UR.BROJ: 376-10- 19-20 od 31. siječnja 2019. godine.
45. Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a propisan je raskid Ugovora kad je ispunjenje u roku bitan sastojak Ugovora. U slučaju da rok za ispunjenje obveze bitan sastojak Ugovora, a dužnik ne ispuni obvezu, u tom roku Ugovor se raskida po samom zakonu.
46. Uvidom u priloženi Ugovor br. T 45-121/2010 od 29. prosinca 2010. godine utvrđeno je da iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da dostava Geodetskih elaborata do 31. prosinca 2011. godine nije bitan sastojak Ugovora.
47. Tuženik tvrdi da tužitelj se ne može smatrati predmnijevanim ovlaštenikom služnosti niti ima pravo na zaštitu predmnijevanog prava služnost.
48. Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZOV-a, osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njezin je posjednik.
49. Između stranaka je nesporno da je tuženik temeljem sklopljenog Ugovora o osnivanju služnosti, br. T 45-121/10 od 29. prosinca 2010. predao tužitelju u posjed nekretnine radi izvršavanja ugovorene služnosti, prema tome tužitelj je temeljem predmetnog Ugovora stekao stvarna prava na nekretninama, i to prava na posjed prava služnosti, kojima upravlja tuženik, a to je bila volja stranaka i svrha ovoga Ugovora.
50. Tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi tužiteljev status predmnijevanog nositelja prava služnosti.
51. Služnost kao ograničeno stvarno pravo po svojoj prirodi predstavlja trajni odnos između Ugovornih strana, a koji služi gospodarskom iskorištavanju povlasne nekretnine i veže se uz određenu svrhu, a što je i vidljivo iz sadržaja predmetnog Ugovora.
52. Utvrđeno je tijekom postupka da predmetnim Ugovorom od 29. prosinca 2010. nekretnina nije upisana na način da bi se bez daljnjeg sudjelovanja tuženika temeljem tog Ugovora mogla provesti uknjižba prava služnosti, a sve prema pravilima zemljišnoknjižnog postupka.
53. Nesporno je da je tuženik dao tužitelju otkaz predmetnog ugovora izjavom o otkazu dopisom od 16. srpnja 2018. godine, pa iz tog razloga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovoga postupka na utvrđenje.
54. Služnost kao ograničeno stvarno pravo po svojoj prirodi predstavlja trajni odnos između ugovornih strana koji služi gospodarskom iskorištavanju povlasne nekretnine i veže se uz određenu svrhu, a sve to proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o osnivanju služnosti br. T 45-121/10 od 29. prosinca 2010..
55. VSRH Rev-998/2022 od 24. siječnja 2023. je u svojoj presudi obrazložio da ugovor o osnivanju prava služnosti predstavlja ugovor stvarnog prava usmjeren na osnivanje prava služnosti, a ne predstavlja ugovor o obveznom odnosu koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. ZOO-a. VSRH ističe da takvim ugovorom nije uspostavljen trajni ugovorni odnos s postojanjem uzajamnih obveza ugovornih stranaka, već je takav ugovor usmjeren na stjecanje stvarnog prava i egzistira sve do stjecanja prava služnosti, do kojeg ovisno o okolnostima slučaja i aktivnosti ugovornih stranaka dolazi uknjižbom.
56. Provedenim dokazima je utvrđeno, a što je i nesporno da je tužitelj temeljem Ugovora o osnivanju služnosti od 29. prosinca 2010. ostvarivao sve sadržaje stvarnog prava služnosti s toga u trenutku otkaza Ugovora od strane tuženika postojalo je predmnijevani odnos služnosti na koji se kao takav primjenjuju odredbe o pravu služnosti konkretno po kojem ovlaštenik uživa stvarno pravnu zaštitu koja se, između ostalog očituje i u razlozima temeljem kojih služnost može prestati (propasti stvari, sjedinjenje, odreknuće ovlaštenika, istek roka, ispunjenje raskidnog uvjeta, neizvršavanje, ukinuće, zaštita tuđeg povjerenja, prestankom ovlaštenika čl. 237.-245. ZOV, istek roka, rasterećenje zakonom ili odlukom upravne vlasti). S toga tuženik nije mogao Ugovor raskinuti temeljem odredbe čl. 212. ZOO-a, a osobito s toga što se radi o Ugovorima kojima je trajanje Ugovora jasno i decidirano vezano uz objektivni uvjet korištenja infrastrukture i opreme u svrhu koju je bila namijenjena. (Sudska praksa, VSRH Pž-6372/2019 od 08. listopada 2020. godine).
57. Tužitelj svoja prava ne može dokazati predmetnim Ugovorom jer je tuženik dao izjavu o otkazu Ugovora o služnosti dopisom od 16. srpnja 2018. godine.
58. Zbog stvarnopravnih učinaka Ugovora što je bila ugovorna volja stranaka, a o kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebao doći, takav se Ugovor ne može otkazat sukladno odredbi čl. 212. ZOO-a, kao što se može otkazati pravni odnos koji je obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svoga trajanja.
59. Radi toga sud utvrđuje da je tuženikov otkaz Ugovora o osnivanju prava služnost na javnim površinama T 45-121/10 od 29. prosinca 2010. neosnovan i bez pravnog učinka, te da predmetni Ugovor i dalje obvezuje, s toga tužitelju i pripada sudska zaštita.
60. Da je predmetni Ugovor otkaza isključivo pozivanjem na čl. 212. ZOO-a svojim iskazom je potvrdila svjedokinja OC, a ove činjenice nedvojbeno proizlaze iz otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 29.prosinca 2010. (list 15).
61. Tuženik obrazlaže otkaz Ugovora na način da se radi o trajnim odnosima koji su nastali temeljem Ugovora sklopljenim na neodređeno vrijeme pa da s toga ima pravo iste jednostrano otkazati. Predmetni Ugovor o služnosti ne proizvode samo obveznopravne učinke već i stvarnopravne učinke. Tužitelj je navedenim Ugovorom stekao pravo posjeda radi vršenja sadržaja stvarne služnosti ograničenog stvarnog prava na nekretninama kojima tuženik upravlja, a kako je već sve gore navedeno da je bila upravo to volja stranaka kao i svrha samoga Ugovora.
62. Tuženik je tvrdio i obrazlagao činjenicu da je tužitelj propustio ispuniti preuzetu Ugovornu obvezu, a to je dostava geodetskog elaborata, ta tvrdnja tuženika nije odlučna jer tuženik nije dao otkaz iz tog razloga, a kao što je već i navedeno da nije tužitelja ni pozivao na ispunjenje obveze koji bi bili razlog zbog kojih bi došlo do raskida predmetnog Ugovora. Otkaz Ugovora i raskid Ugovora dva su različita pravna instituta vezana za prestanak Ugovornog odnosa.
63. Radi navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u izreci presude.
64. Stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.
65. Sud o troškovima stranaka odlučio je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a.
66. Sud je dosudio troškove tužiteljici (VPS 72.788,97 EUR) u smislu odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje Tbr.), i to za sastav tužbe od 07.09.2023. (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 1.096,00 EUR, podnesak od 22.02.2024. (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 1.096,00 EUR, zastupanje na ročištu 14.03.2024. (Tbr. 9. t. 2.) u iznosu od 548,00 EUR, zastupanje na ročištu 17.09.2024. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 1.096,00 EUR, zastupanje na ročištu 17.10.2024. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 1.096,00 EUR, podnesak od 29.10.2024. (Tbr. 8. t. 1.)u iznosu od 1.096,00 EUR, zastupanje na ročištu 15.11.2024. (Tbr. 9. t. 1.) u iznosu od 1.096,00 EUR, ukupno 7.124,00 EUR, PDV 25% u iznosu od 1.781,00 EUR, pristojba za tužbu u iznosu od 331,81 EUR, pristojba za presudu u iznosu od 663,62 EUR, sveukupno 9.900,43 EUR.
67. Na dosuđeni iznos parničnog troška u iznosu od 9.900,43 EUR tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude tj. od 20. siječnja 2025. pa do isplate, primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).
68. Radi navedenog valjalo je riješiti kao u izreci presude.
Koprivnici, 20. siječnja 2025. godine.
Sutkinja:
Draga Parag
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Tinu Lovriću iz BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb
2. Odvjetnik Josip - Saši Baniću iz Zagreba
