Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-200/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije: ŠR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupana po punomoćniku Korneliji Krizmanić, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 11. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3367318 od 27. ožujka 2006. godine u dijelu u kojem se navodi da su redovna kamatna stopa i redovna kamatna stopa po dospijeću promjenjive u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koji ugovor je zaključen između pravnog prednika tužitelja, KR kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3367318 od 27. ožujka 2006. godine u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a koji ugovor je zaključen između pravnog prednika tužitelja, VR kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjena tečaja iznos od 535,18 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos glavnog duga u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 %-tnih poena koje teku po toj stopi od svakomjesečne uplate do 31. srpnja 2018., a od 1. kolovoza 2018. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, koje teku:

- na iznos od 3,05 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 4,14 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 4,93 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,29 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 4,49 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,99 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,88 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,18 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,71 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 2,12 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 3,23 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 4,11 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 5,38 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 5,09 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 6,80 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 6,47 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,11 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,59 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,46 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,91 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 13,72 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 15,85 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 20,99 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 17,35 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 18,62 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 17,00 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 17,29 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 24,19 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 24,85 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 30,62 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 27,65 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 24,42 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 24,07 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 23,82 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 25,37 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 26,72 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 26,90 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 25,96 eura od 31. ožujka 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjena kamatnih stopa iznos od 136,63 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos glavnog duga u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 %-tnih poena koje teku po toj stopi od svakomjesečne uplate do 31. srpnja 2018., a od 1.kolovoza 2018. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, koje teku:

- na iznos od 1,18 eura od 30. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 1,20 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,21 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 1,23 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 1,20 eura od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,62 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,64 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,61 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,61 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 1,63 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 1,76 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 1,67 eura od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 1,79 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 1,80 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,81 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 2,74 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 2,74 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,69 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,66 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,67 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,68 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,68 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 2,66 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 2,70 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 2,73 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 2,77 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 2,82 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 2,81 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,83 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 3,02 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,98 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 3,09 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 3,05 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 2,99 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 3,12 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 3,30 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 3,18 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,22 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 3,16 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 3,17 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,41 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,43 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,54 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,44 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 3,33 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 3,32 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 3,31 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 3,37 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 3,41 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 3,37 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 3,34 eura od 31. ožujka 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana“.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.009,96 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude tj. od 20. siječnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Raniji tužitelj ŠR je 18. kolovoza 2020. podnio tužbu u kojoj navodi da su 27. ožujka 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 198-50-3367318, temeljem kojeg ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 7.528,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, s rokom otplate 72 mjeseca.

1.1. Tužitelj navodi da je člankom 2. navedenog Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, te obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ znači da je banka kao kreditor mogla samostalno i bez obzira na volju tužitelja kao korisnika kredita, odnosno bez tužiteljeve suglasnosti mijenjati odluku o visini kamatne stope iz ugovora. Navodi da je tužitelj znao koliko iznosi kamatna stopa samo na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao ocijeniti na koji način, kada i zašto će se mijenjati kamatna stopa u budućem kreditnom razdoblju. Ovakav ugovor je bio obrazac koji je tuženik nametnuo tužitelju kao i svim ostalim korisnicima kredita.

1.2. Navodi da se ovakvo jednostrano mijenjanje ugovora od strane tuženika kao kreditora smatra nepoštenom poslovnom praksom što je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava o ravnopravnosti stranaka, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja. Ovako ugovorena kamata je i u suprotnosti s odredbom članka 269. stavka 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima po kojima ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene kamatne stope na tužitelja kao korisnika i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, pravni prednik tuženika je kao kreditor postupao protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

1.3. Tužitelj također navodi da je istim ugovorom o kreditu u članku 1. ugovoren kredit u iznosu od CHF 7.528,50 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, a u članku 7. ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća. Navodi da je i ovako sročena ugovorna odredba utvrđena ništetnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. iz razloga što u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Navodi da je zbog ovakvih ništetnih odredbi Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. naložio svim tuženim bankama, pa tako i ovdje tuženom, da prekinu s ovakvim postupanjem i “ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora…” Također navodi da je sve navedeno utvrđeno i detaljno argumentirano u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., presudi Vrhovnog suda RH broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

1.5. Tužitelj navodi da je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) propisan obvezujući učinak presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.6. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 198- 50- 3367318 od 27. ožujka 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka na dan dospijeća, te povrat preplaćenih iznosa po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa kamata na kredit koja odgovara razlici od naplaćene kamate i ugovorene kamate, kao i razlici po osnovu ugovorene i isplaćene valute u kunskoj protuvrijednosti na dan sklapanja ugovora i naplaćene valute u kunskoj protuvrijednosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se pri tome da su člankom 12. ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, te da je osim toga nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz odredbi članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Posebno je tuženik prigovarao da uz tužbu nije dostavljena nikakva isprava iz koje bi se moglo utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište na području nadležnosti ovog suda.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 u cijelosti promašeno, a sve to iz razloga jer su iste presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te je takva zaštita pružena na općenitoj razini, a da je na svakom pojedinom potrošaču da u pojedinačnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Ističe da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora već da je stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinačnim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

2.3. Također navodi da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o svima njima pojedinačno pregovaralo, te da stoga nisu uzrokovale znatne neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Smatra da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim općim aktima tuženika i uvjetima kredita, te da je takav ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a da je tuženik sa svoje strane prilikom pregovaranja poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

2.4. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način, pa smatra da je tužitelj tužbom trebao obuhvatiti i sudužnika iz predmetnog ugovora o kreditu ER.

2.5. Tuženik također ističe prigovor zastare.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to pogotovo istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru od strane tuženika, i o unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužitelj kao stranka nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Osim toga, unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, jer je ta odredba bila takva da je jedino znao kolika je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg otplatnog razdoblja kretati; dakle ugovorena promjenjiva kamata stopa nije bila određena niti odrediva. Identična je situacija i sa odredbom članka 7. Ugovora o kreditu. Prilikom pregovora u vezi sklapanja ugovora o kreditu vezanog za valutu CHF tužitelj nije bio informiran od strane tuženika kao kreditora da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR-u, niti mu je rizik promjenjivog tečaja dovoljno pojašnjen, dapače tužitelju je predočeno da se radi o najpovoljnijem kreditu. Navodi da se ovakvo postupanje tuženika ima smatrati nepoštenim i suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, koje ponašanje je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega su u konkretnom slučaju i odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu ništetne sukladno članku 87. Zakona o zaštiti potrošača.

3.1. Tužitelj također navodi da je status ER kao sudužnika po ovome ugovoru o kreditu bio isključivo u svrhu osiguranja naplate, a što jasno proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu u kojem je sudužništvo regulirano u članku 8. pod nazivom „osiguranje naplate“. Osim toga ER kao sudužnik nije bio korisnik kredita niti je u konkretnom slučaju platio bilo što po osnovu otplate kredita, radi čega smatra da isti ne mora biti stranka u postupku.

4. Nakon podnošenja tužbe preminuo je tužitelj ŠR, te je sud rješenjem broj: P-287/2020-14 od 30. kolovoza 2022. utvrdio prekid postupka.

5. Podneskom od **.**.2022. PR je preuzela ovaj postupak, kao nasljednica ranijeg tužitelja VR, te je sud rješenjem broj: P-287/2020- 16 od 13. rujna 2022. nastavio ovaj parnični postupak.

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 11. lipnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev, te i dalje traži utvrđivanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te temeljem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje iznos od 136,63 eura, a radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 535,18 eura, zajedno sa zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci ove presude.

7. Pravomoćnim rješenjem ovog suda broj: P-287/2020-8 od 20. travnja 2022. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 7.-13. spisa), otplatnu tablicu (stranica 14.-16. spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 17. spisa), otplatni plan (stranica 18.-20. spisa), nalozi za uplatu i potvrde o transakcijama (stranica 21.-57. spisa), suglasnost i zadužnica (stranica 69.-76. spisa), zahtjev za kredit (stranica 77. -78. spisa), rješenje o nasljeđivanju (stranica 141.-142. spisa) nalaz i mišljenje vještaka (stranica 169.-177. spisa), dopis Porezne uprave (stranica 227. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

9. Tužitelj je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka HR.

10. Sud je odbio prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Mirodara Kovača iz razloga što javni bilježnik nije bio prisutan pregovorima između stranaka oko odredbi ugovora o kreditu, te njegovo saslušanje nije potrebno radi utvrđenja činjeničnog stanja.

11. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik 27. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3367318, da je ugovor zaključen na iznos 7.528,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 72 mjeseca.

12.1. Također nije sporno da je da je donijeta pravomoćna presuda u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u sukladno s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

13. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

14. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je u odnosu na tuženika potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

15. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra GR i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

16. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

17. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

17.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

18. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenljiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnoj stopi tuženika, a člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem da dan dospijeća, odnosno anuiteti kredita su vezani za tečaj CHF.

19. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Nikola Vulić iz [adresa] broj: O-922/22 od 4. kolovoza 2022. utvrđeno je da je raniji tužitelj umro **.**.2022., da u njegovu ostavinsku imovinu ulazi i novčano potraživanje koje je predmet ovog parničnog postupka i da je n jegovim nasljednikom proglašena supruga ostavitelja IR u cijelosti.

20. Uvidom u dopis Porezne uprave utvrđeno je da ŠR nije u dugotrajnu imovinu unio osobni automobil marke Škoda Felicia, niti je koristio prava u kontekstu poreznih propisa za navedeno vozilo.

21. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da su ona i njezin suprug imali namjeru kupiti osobno vozilo, te su otišli u auto kuću u [adresa] gdje su im rekli da radi podizanja kredita odu u Raiffeisenbanku gdje će im odobriti kredit, te da se radi o najboljoj banci. Navela je da ona nije sa suprugom išla u banku i nema neposredna saznanja o razgovoru u vezi uvjeta kredita, ali joj je poznato da je suprugova mirovina bila opterećena radi čega je morao imati sudužnika. Navela je da je njezin suprug uredno otplaćivao kredit, te joj je poznato da je u jednom trenutku rata kredita porasla, ali ne zna zašto. Navela je da je suprug koristio osobno vozilo kupljeno novcem od kredita i to za svakodnevne potrebe. Također je navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu njezin suprug bio u mirovini te da nije bio vlasnik obrta niti je imao udjel u trgovačkom društvu. Navela je da su im u auto kući rekli da će im Raiifeisenbanka odobriti kredit s valutnom klauzulom u CHF i da će samo u toj banci dobiti kredit. Također je navela da je njezin suprug imao otvoren račun u Privrednoj banci Zagreb preko kojega je primao mirovinu, te je prvo otišao u tu banku raspitivati se za kredit, gdje su mu rekli da mu ne mogu odobriti kredit jer su mu primanja premala. Nakon toga je otišao u Raiffeisenbanku gdje mu je odobren kredit uz sudužnika.

21.1. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njoj njenom suprugu u auto kući sugerirano da kredit podigne kod tuženika. Utvrđeno je da je raniji tužitelj ŠR otplaćivao kredit, te da je novcem od kredita kupljeno osobno vozilo koje je korišteno za osobne potrebe. Također je utvrđeno da je ŠR u vrijeme sklapanja ugovora bio u mirovini i da nije imao registriran obrt ili udio u trgovačko društvu, te da za kupljeni automobil nije koristio poreznu olakšicu.

22. Odredba članka 2. predmetnog ugovora kojom je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i odredba članka 7. predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

22.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF , kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 2. i 7. predmetnog ugovora nisu razumljive. Naime, kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika.

22.2. Nadalje, tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o ugovornim odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pojedinačno pregovaralo.

23. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

24. Slijedom navedenog sud je ocijenio da je ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

25. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz [adresa]. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik kao kreditor i raniji tužitelj ŠR zaključili Ugovor o kreditu broj 198- 50-3367318, kojim se ranijem tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 7.528,50 CHF protuvrijednosti u HRK po važećem tečaju banke kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Kredit je odobren kao namjenski kredit za kupovinu vozila. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 72 mjeseca, odnosno 72 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 124,59 CHF dana 30. travnja 2006. Kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu primijenjen je važeći tečaj na dan početka korištenja sredstava po ugovoru o kreditu 29. ožujka 2006. za 1 CHF = 4,660665 kuna, dok je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini 5,95%.

25.1. Vještak je naveo da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne izmjene iznosi 136,63. Također je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate - odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 535,18 eura. Naveo je da je iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate – odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen u iznosu od 71,18 eura. Ukupni iznos razlike anuitete nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen je u iznosu od 464,00 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita.

25.2. Na glavnoj raspravi od 10. rujna 2024. vještak je usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje navodeći da u cijelosti ostaje kod navoda iz pisanog nalaza i mišljenja.

26. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 11. lipnja 2024.

27. Tuženik ističe da nije suglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamatna stopa i tečaj nisu mijenjali, budući je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pa je za očekivati da će se iznos rate kredita mijenjati.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

29. Dakle, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene tečaja CHF platila veći iznos od 535,18 eura, a zbog promjene kamatne stope platio veći iznos od 136,63 eura.

30. Tuženik je temeljem odredbe članka 323. stavka 1, članka 1111. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

31. Međutim, tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan. Naime, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz članka 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018). Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od nastupa pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila bi 14. lipnja 2023.

31.1. Tužitelj je tužbu podnio 18. kolovoza 2020., pa je slijedom toga nastupila zastara potraživanja za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno za iznos od 136,63 eura, te je u tom dijelu sud odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, tužba je podnesena unutar navedenog zastarnog roka za potraživanje koje se odnosi na isplatu iznosa za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, te je u tom dijelu neosnovan prigovor zastare.

32. Vezano za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđivanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, treba navesti da se sukladno odredbi članka 328 ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom toga, tužitelj može bez ograničenog roka podnijeti tužbu sa zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi, te bez obzira što je nastupila zastara za isplatu novčanog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj ima pravni interes za utvrđivanje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33. Obzirom na navedeno sud je donio odluku da tuženik isplatu tužitelju iznos od 535,18 eura, koji iznos predstavlja iznos više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, zajedno sa zateznim kamatama.

34. Vezano za navode tuženika da je prilikom odlučivanja o povratu više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose (tzv. negativnu tečajnu razliku), treba navesti da tužitelj ima pravo na povrat dosuđenog iznosa temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05, gdje je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tijekom postupka nije utvrđeno da bi temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu odnosno plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja te tuženik tijekom postupka nije niti zahtijevao da mu tužitelj taj iznos vrati ili pak istaknuo određene prigovore. Slijedom toga, tuženik neosnovano smatra da je od iznosa koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF potrebno odbiti iznose koje je manje platio zbog promjene tečaja CHF (tzv. negativne razlike).

35. Nadalje, tuženik neosnovano navodi da je tužbom trebao biti obuhvaćen i ER, koja je sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu. Naime tijekom postupka je utvrđeno da je sve uplate po kreditu vršio ŠR, kao korisnik kredita i to u korist tužene banke. Tako da ER nema pravo tražiti povrat uplaćenih sredstava.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 671,81 eura, te mu je presudom kao osnovan priznat iznos od 535,18 eura, te je u odnosu na visinu potraživanja uspio u sporu od 80%. Nadalje, budući je tijekom postupka utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetene, to je tužitelj po pitanju osnove uspio u sporu od 100%. Kada se uzme u obzir uspjeh tužitelja s osnova visine i osnove (80+100=180:2=90%) dobije se konačni uspjeh tužitelja od 90%. Slijedom toga, tuženik je uspio u parnici u omjeru od 10%, te kada se od uspjeha tužitelja od 90% oduzme uspjeh tuženika od 10% dobije se uspjeh tužitelja u parnici od 80%, temeljem kojeg mu pripada trošak postupka.

37. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje u tekstu: Tarifa, za sastav podneska od 29. rujna 2020. u vrijednosti od 50 bodova, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za sastav podnesaka od 6. rujna 2022. i 17. studenog 2023. u vrijednosti od 12,5 bodova za svaki podnesak, sukladno Tbr. 8. točki 4. Tarife, za sastav podneska od 11. lipnja 2024. u vrijednosti od 75 bodova, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 27. ožujka 2024. u vrijednosti od 50 bodova, za zastupanje na ročištima od 7. studenog 2024. i 11. prosinca 2024. u vrijednosti od 75 bodova za svako ročište, sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti od 37,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 437,5 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću bod od 2,00 eura daje iznos od 875,00 eura. Budući je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 80%, to mu u tom omjeru pripada trošak, što iznosi 700,00 eura. Sud je tužitelju priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u cijelosti u iznosu od 300,00 eura i trošak bankarske naknade na plaćeni trošak u iznosu od 9,96 eura budući je provođenje vještačenja bilo nužno za utvrđivanje odlučnih činjenica. Slijedom toga tužitelju pripada ukupni trošak u iznosu od 1.009,96 eura 38. Sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 51/23), koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 20. siječnja 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Kornelija Krizmanić, Gundulićeva 8, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja 2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb

– pun. tuženika