REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1006/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Domagoja Klinžić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623 Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Centar za rehabilitaciju STANČIĆ, OIB 82103973646, Dugo Selo, Zagrebačka 23, zastupanog po punomoćnici Svjetlani Balek Roginić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja po zaposlenju i punomoćnice tuženika, s danom objave 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.758,19 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2018. do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.719,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 921,45 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. veljače 2018. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 35.850,60 kuna, te u istoj navodi da se radi o 50%-tnom dijelu iznosa od 71.701,19 kuna kojeg je na ime invalidske mirovine isplatio u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 31. srpnja 2017. svojoj osiguranici PN na temelju rješenja tužitelja broj 283817 od 26. rujna 2007. kojim je PN priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne bolesti (50%) i bolesti (50%).

Nadalje, obrazlaže da je kod osiguranice tužitelja PN **.**.2006. utvrđeno postojanje profesionalne bolesti budući da je osiguranica radeći na radnom mjestu spremačice na kojem je bila izložena utjecaju kožnih senzibilizatora i primarnih kožnih nadraživača oboljela od profesionalnog dermatitisa odnosno od profesionalne bolesti, a koja je utvrđena nalazom i mišljenjem Hrvatskog zavoda za medicinu rada.

Nadalje navodi da je za prethodno razdoblje isplate od 27. srpnja 2007. do 31. ožujka 2009. između stranaka na ovom sudu već vođen parnični postupak pod brojem P-499/2011, dalje navodi da je u jednom predmetu utvrđen omjer odgovornosti tako da je tuženik odgovoran 30%, dok je doprinos osiguranice tužitelja 70%, a tužitelj je prilikom definiranja tužbenog zahtjeva procijenio da je odgovornost podijeljena u omjeru 50% prema 50%.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode iz tužbe, a osobito odgovornost i ističe da je poduzeo sve radnje u pogledu zaštite na radu gđe. PN te da u njegovom postupanju nije bilo propusta zbog kojih bi bio odgovoran za štetu i navodi da ima ustrojenu službu zaštite na radu, a gđa. PN u vrijeme dok je radila kod tuženika, nije tuženika kao poslodavca obavijestila o svojim tegobama. Tuženik se poziva na procjenu opasnosti koju je izradilo specijalizirano trgovačko društvo za poslove zaštite na radu - "Zavod za istraživanje i razvoj sigurnosti d.d." i ukazuje da je ovo specijalizirano društvo procijenilo da mjesto spremačice ne predstavlja poslove s posebnim uvjetima rada i ističe da nije imao bilo kakvih saznanja o tegobama svoje zaposlenice s obzirom da ga ona nije obavijestila o tome.

Ističe da je odmah po saznanju za zdravstvene probleme gđe. PN sve prijavio HZZO-u i nakon prijave profesionalne bolesti gđa. PN više nije radila na radnom mjestu spremačice.

Nadalje, ukazuje da je gđa. PN prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženika radila u Tvornici igračaka Zagreb, na radnom mjestu pomoćne radnice u oslikavanju igračaka, a na ovom radnom mjestu je bila izložena utjecaju kožnih senzibilizatora, slijedom čega tuženik smatra da je raniji poslodavac odgovoran za nastanak profesionalne bolesti.

Upire na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4031/11 od 7. siječnja 2015. kojom je za nastanak profesionalne bolesti kod PN odgovorna isključivo ona sama, a ne tuženik.

3. U daljnjem tijeku postupka, stranke u bitnome ostaju kod dotad iznijetih navoda.

4. Ovosudnom presudom poslovni broj P-590/2018 od 18. siječnja 2021. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.850,60 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2018. do isplate.

5. Protiv presude iz prethodne točke obrazloženja tuženik je podnio žalbu te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-670/2021 od 28. travnja 2022. ukinuo ovosudnu presudu poslovni broj P-590/2018 od 18. siječnja 2021. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Predmet spora je regresna isplata 50% iznosa invalidske mirovine (ukupno 71.701,19 kn) koje je tužitelj nesporno u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 31. srpnja 2017. isplaćivao svojoj osiguranici PN, kojoj je, nakon što je radila kod tuženika na radnom mjestu spremačice, na kojem je bilo utvrđeno postojanje profesionalne bolesti jer je bila izložena utjecaju kožnih senzibilizatora i primarnih kožnih nadraživača, dok je invaliditet u preostalih 50% prema navodima tužitelja uzrokovan bolešću koja nema veze s radom. Sporno je pitanje (a time i odlučna činjenica) je li tuženik, kao poslodavac, odgovoran za štetni događaj, odnosno je li tuženik primijenio sve potrebne mjere zaštite na radu u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno, sporna je osnova tužbenog zahtjeva

7. Sud je sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, te su saslušani svjedoci AN, VN, FN i PN. Sud je iskaze navedenih svjedoka ocijenio istinitima u dijelu u kojem su bili u skladu s pisanim ispravama u spisu, te u dijelu u kojem su bili međusobno podudarni odnosno nisu bili kontradiktorni.

Ostale predložene dokaze sud nije provodio obzirom iste ne smatra važnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporan nastanak štetnog događaja, zatim da je tužiteljeva osiguranica ostvarila pravo na invalidsku mirovinu. Sporno je postojanje odgovornosti za nastanak štetnog događaja, odnosno, da li je tuženik kao poslodavac primijenio sve potrebne mjere zaštite na radu u vrijeme nastanka štetnog događaja, odnosno, sporna je osnova tužbenog zahtjeva.

10. Ovaj sud je iz cjelokupnog dokaznog postupka utvrdio da na strani tuženika kao poslodavca ne postoji odgovornost zbog neprimjenjivanja mjera zaštite na radu i dodatnih zaštitnih mjera, budući da je radnik dužan obavijestiti poslodavca o nastalim zdravstvenim tegobama, uzroku tih tegoba, obavijestiti poslodavca o svakoj situaciji koju smatra izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje te surađivati s poslodavcem u rješavanju pitanja zaštite na radu, a što je u ovome slučaju izostalo. Naime, PN navodi da su njene zdravstvene tegobe počele nakon dvije do tri godine rada kod tuženika te da je o istome obavijestila šeficu odjela FN kao i ravnateljicu tuženika ĆN, ali navodi da se ne sjeća kada je točno o zdravstvenim tegobama obavijestila istu. Međutim, nadalje navodi da niti od ravnateljice ĆN, niti od kasnijeg ravnatelja P nije tražila raspored na neke druge poslove umjesto mjesta spremačice; da se ne sjeća tko je nabavljao sredstva za čišćenje, niti tko joj je, na njezino traženje, pribavio sredstva za čišćenje koja su manje iritirala njene kožne probleme; ne sjeća se od koga je tražila da se promjene sredstva za čišćenje; da se ne sjeća da li je od poslodavca tražila da joj osigura pamučne rukavice; da ne zna na koji način joj je prestao radni odnos kod tuženika.

Obzirom na nedosljednosti u iskazu PN, cijeneći činjenicu da je ista ovlaštenica invalidske mirovine, te kontradiktornosti istog sa ispravama u spisu, sud nije mogao utvrditi da li je ista prije postupka prijave profesionalne bolesti u svibnju 2006., ukazala poslodavcu na dijagnozu po kojoj bi bila alergična na gumene rukavice i tiuram spojeve, a nakon koje prijave ista više nije radila na radnom mjestu spremačice.

11. Prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08 i 116/08: dalje: ZZR) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

12. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da tuženik kao poslodavac za štetu nastalu profesionalnom bolešću odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), sukladno odredbi čl. 1063. u vezi s čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO). Tuženik se može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže postojanje jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a, među ostalima i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, odnosno ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

13. Slijedom navedenog, odgovornost tuženika kao poslodavca procjenjuje se prema pravilima uzročnosti (objektivne odgovornosti) što znači da poslodavac odgovara već na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena, a tuženik se može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže postojanje jednog od razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a.

14. U konkretnom slučaju obveza je tužiteljeve osiguranice bila obavijestiti tuženika kao poslodavca o potrebi provođenja posebnih mjera zaštite na radu s obzirom na njezino oboljenje. Iz spisa nesporno proizlazi da su kod tuženika bile provođene uobičajene mjere zaštite na radu za radno mjesto spremačice, a sama osiguranica je iskazala da se ne sjeća je li od tuženika tražila dodatna sredstva zaštite na radu (npr. pamučne rukavice), kao i da nije tražila promjenu radnog mjesta zbog zdravstvenih tegoba; također se ne sjeća koja je sredstva za čišćenje koristila prilikom obavljanja posla.

15. Prema odredbi čl. 17. ZZR-a poslodavac je obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima. U cilju osiguravanja najboljih uvjeta rada bez opasnosti po zdravlje i sigurnost rada radnika, poslodavac je dužan pri utvrđivanju radnih postupaka pratiti promjene i primijeniti sve ostvarene napretke u području tehnike, medicine rada, ergonomije i drugih znanstvenih i stručnih spoznaja (čl. 44. st. 3. ZZR-a). Prije rasporeda na poslove iz stavka 2. toga članka kao i tijekom obavljanja takvih poslova radnik je dužan obavijestiti liječnika o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život i zdravlje drugih radnika (čl. 76. st. 3. ZZR-a). Radnik je dužan odmah izvijestiti poslodavca ili njegovog ovlaštenika te svojeg povjerenika o svakoj činjenici za koju opravdano smatra da predstavlja neposrednu opasnost po sigurnost i zdravlje kao i o bilo kojem nedostatku u sustavu zaštite na radu (čl. 78. st. 3. ZZR).

16. Slijedom navedenog, iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je sam radnik dužan obavijestiti poslodavca o svakoj činjenici – u konkretnom slučaju bolesti kontaktnog dermatitisa, koja predstavlja neposrednu opasnost za njegovo zdravlje, a time i potrebu za dodatnim mjerama zaštite na radu. S obzirom na to da tuženik nije mogao znati da prema PN treba poduzeti i dodatne mjere zaštite na radu, te budući da iz dokaza izvedenih tijekom postupka proizlazi da ga PN nije o tome obavijestila niti tražila premještaj na drugo radno mjesto, primjenom odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a tužbeni je zahtjev valjalo odbiti.

17. Neosnovani su tužiteljevi navodi kojima upire da tuženik nije ustrojio službu zaštite na radu, pa time nije u cijelosti proveo mjere zaštite na radu. Ne ulazeći ovom prilikom u okolnosti je li tuženik doista ustrojio tu službu, iz spisa kao nesporno proizlazi da su kod tuženika bile provođene uobičajene mjere zaštite na radu za radno mjesto spremačice, da je osiguranica tužitelja bila obučena za rad na siguran način te da su joj na raspolaganju bila zaštitna sredstva.

Uz navedeno, iz Prijave o ozljedi na radu također proizlazi da su kod tuženika bile provođene uobičajene mjere zaštite na radu za radno mjesto spremačice, a ista predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te se smatra da dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje. Međutim, prema odredbi članka 230. stavka 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Dakle, tužitelj je mogao predložiti provođenje vještačenja po vještaku stručnjaku zaštite na radu, na okolnost da su u istoj neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, odnosno da tuženik nije proveo sve mjere zaštite na radu.

18. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, to u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka.

19. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, sastava podnesaka od 11. svibnja 2018., 8. rujna 2022., 31. listopada 2023., 19. prosinca 2023. i 20 veljače 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svaki, sastava žalbe protiv presude u iznosu od po 250,00 eura (Tbr. 10. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, zastupanja na ročištima od 18. prosinca 2020., 2. studenog 2023., 13. veljače 2024. i 5. prosinca 2024 u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svako, zastupanja na ročištu od 12. travnja 2018. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. t. 5. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, dok se za preostali zatraženi trošak istog u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV odbija kao neosnovan, zastupanja na ročištu od 21. prosinca 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. t. 5. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, dok se za preostali zatraženi trošak istog u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV odbija kao neosnovan, zastupanja na ročištu od 23. travnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. t. 5. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, dok se za preostali zatraženi trošak istog u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV odbija kao neosnovan, zastupanja na ročištu od 11. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. t. 5. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, dok se za preostali zatraženi trošak istog u iznosu od 50,00 eura uvećano za PDV odbija kao neosnovan.

Također, tuženik ima pravo i na naknadu troška za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 100,74 eura temeljem Zakona o sudskim pristojbama - ''Narodne novine'' broj 118/18., dalje: ZSP, u vezi s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi - ''Narodne novine'' broj NN 37/2023., dalje: Uredba te u vezi s odredbom članka 7. ZSP-a), ali mu je temeljem čl. 2. ZPP-a dosuđen zatraženi trošak navedene pristojbe u iznosu od 94,04 eura.

Tuženik nema pravo na naknadu zatraženog troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 46,45 eura, obzirom mu navedeni trošak nije nastao. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sastava podneska od 18. svibnja 2018. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, obzirom je isti identičan podnesku od 11. svibnja 2018. trošak kojeg mu je dosuđen u cijelosti.

20. Budući je tužitelj, podneskom od 2. studenog 2023., potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/17 i 131/20

– dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

U Zagrebu 20. siječnja 2025.

Sudac:

Iva Buljan

Viši sudski savjetnik:

Domagoj Klinžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1) tužitelju na roč

2) tuženiku po pun. na ročištu

3) kal