REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj P-290/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predrag Kralik, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 10. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), 20. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208597514/07 od 13. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.844,28 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od 20. siječnja 2025. kao od dana donošenja ove presude pa do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi kako su dana 13. ožujka 2007. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 3208597514/07, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz [adresa] dana 13. ožujka 2007. godine pod brojem Ov-3597/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.883,55 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 85 (osamdesetpet) mjeseci. Člankom 2. Ugovora o kreditu (Kamate i naknade), ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.837,91 HRK. Spornim člankom 2. Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.
2. U odgovoru na tužbu tuženik cijelosti osporava navode tužitelja da bi se odredba čl. 2. Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, te ističe kako u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga jer je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik nadalje ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, te ukazuje na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, te da tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (FJ protiv CIB Bank Zrt.). Tuženik ističe kako ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.
U daljnjem tijeku postupka tuženik je isticao prigovor nedostatka pravnog interesa i prigovor zastare.
3. Tužitelj se u podnesku od 16.06.2024. poziva na čl. 87. i 322. Zakona o obveznim odnosima ističući kako se u predmetnom Ugovoru o kreditu radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva te da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje navodi da tužiteljevo svojstvo potrošača proizlazi iz čl. 5. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena namjena kupnja vozila, i da se radi o kupnji vozila odnosno kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhe poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena, te da je teret dokaza da tužitelj ne nastupa kao potrošač na tuženiku.
4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: presliku Ugovora o kreditu za kupnju broj 3208597514/07 od 13. ožujka 2007. godine, presliku očitovanja tuženika od 22. studenog 2023. godine s podacima o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu kredita, rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021., rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021., rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021., cit. izvadak iz Upute, odluka Suda EU C-621/17, presuda Županijskog sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, odluka Županijskog suda u Puli- Pola, Posl.br.: Gž-944/19 od 11. studenog 2019. godine, odluka Županijskog suda u Sisku, Posl.br.: Gž-579/19 od 13. prosinca 2019. godine, odluka Županijskog suda u Karlovcu, Posl.br.: Gž-109/20 od 12. ožujka 2020. godine, odluka Županijskog suda u Osijeku, Posl.br.: Gž-1815/21 od 15. srpnja 2021. godine, presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, Posl.br: P-1037/2020 od 15. travnja 2024. godine, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Posl.br: Rev 673/2023 od 13. veljače, 2024. godine, presuda Županijskog suda u Rijeci, Posl.br: Gž-1250/2022 od 05. svibnja 2023. godine, presuda Županijskog suda u Puli-Pola, Posl.br.: Gž-19/2023 od 16. siječnja 2023. godine, cit. stručni članak autora dr. sc. ĐJ.
Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 274 i 275 spisa).
5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.
6.Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3208597514/07 od 13.03.2007.
7.Između stranaka je sporno da li je odredba čl.2.Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženiika dana ništetna, da li tužitelj ima status potrošača, da li postoji pravni interes tužitelja za utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe, te da li je za podnošenje tužbe nastupila zastara.
8. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3208597514/07 od 13.03.2007. proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.883,55 CHF.
Člankom 2. Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Člankom 5. Ugovora ugovoreno je da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault tip i model Megane sedan pack clim, broj šasije: [broj šasije] godina proizvodnje 2007.
9.Iz potvrde tuženika izdane punomoćniku tužitelja dana 22.11.2023. proizlazi da je istom potvrđeno kako je dana 15.03.2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.837,91 kn.
10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2007. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, jer mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila, da mu je automobil bio potreban u privatne svrhe, još ga i danas vozi. Nadalje ističe kako je prvo tražio sklapanje ugovora o kreditu u valutama EUR ili kunama, oni su rekli da može samo u CHF, da je to stabilna valuta, a kako je njemu trebao kredit on je pristao, te da je taj ugovor o kreditu dogovarao u auto-kući u [adresa], da je tamo sve i napravio rekao da može uzeti ili ostaviti i onda su išli u banku, te da njemu nije ništa obrazlagano da bi on trebao platiti naknadu za obradu kredita, ali zna da mu je naplaćen iznos od 2.000,00 kn za neke troškove.
Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv. 11.Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
13.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.2.Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja.
14.Vezano uz prigovore tuženika o nepostojanju pravnog interesa za vođenje predmetne parnice, isti nije osnovan, obzirom da je sam tužitelj stranka predmetnog ugovora, te već imajući to u vidu ima pravni interes zahtjevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe, što je ovdje u ovoj parnici slučaj, a sud ukazuje i na odredbu čl.327.st.1. ZOO-a kojom je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Nadalje prigovor da tužitelj nije dokazao status potrošača nije osnovan sve iz razloga što člankom 4. toč.21 ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Nadalje, iz samog Ugovora o kreditu, doslovno iz čl. 5. Ugovora – namjena ugovora – je vidljivo da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault tip i model Megane sedan pack clim, broj šasije: [broj šasije] godina proizvodnje 2007, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo kako mu je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila, da mu je automobil bio potreban u privatne svrhe, još ga i danas vozi.
Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. 15. Nadalje vezano uz prigovor zastare sud isti smatra neosnovanim imajući u vidu odredbe čl. 328. ZOO-a , u kojima je propisano da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, odnosno dakle nije ograničeno nikakvim rokovima, a predmetnim tužbenim zahtjevom upravo se traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu.
16. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
17. Navedena odredba iz čl.2. predmetnog Ugovora u kojoj je samo navedeno: “„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. 18.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“- članak 2. Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, koje to točno troškove naknade i troškove je dužan snositi, pokazati mu odnosno uputiti ga na Odluku o tarifi naknade za usluge, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
19.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.2. Ugovora o kreditu od 13.03.2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154.st.1. i 155. ZPP-a.
21. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 16.06.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak sastava podneska od 08.10.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr.46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 17.10.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održanom 17.10.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], AJ – [adresa] – [adresa], AJ u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 21.10.2024. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 10.12.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održano 10.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], AJ – [adresa], S 14 – [adresa], AJ u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 10.12.2024. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 20.01.2025. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.3. i Tbr.46. Tarife, zatim trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište održano 10.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.39. Tarife, obzirom da je relacija [adresa], AJ – [adresa] – [adresa], AJ u udaljenosti od 33,2 km u jednom smjeru, pa je tužitelju dosuđeno vrijeme izbivanja iz pisarnice u trajanju od dva sata, te je dosuđen i trošak prijevoza upotrebom vlastitog vozila na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], najkraćom linijom 36 minuta 33,2 km putem ŽC3052/D28 i D22, u iznosu od 29,88 EUR, za dolazak na ročište održano 20.01.2025. sukladno Tbr.50 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.844,28 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 20. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.
Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 29.03.2024. obzirom kako taj podnesak nije bio nužan u ovom postupku, obzirom na činjenicu da istim tužitelj po punomoćniku obavijestio kako je uplatio pristojbu na tužbu, a što sam sustav e-spisa generira te je uplata sudskih pristojbi vidljiva automatski po uplati istih, te trošak sastava odgovora na žalbu od 25.06.2024. obzirom da isti nije bio nužan u ovom postupku.
U Križevcima, 20. siječnja 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
