REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4762/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Jovani Puhalo, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103144512, koji je zaključen između tužitelja i tuženika, dana 14. rujna 2006. godine te koji je solemniziran pod poslovnim brojem OU-1837/2006, kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, Korzo 35/1 dana 06. listopada 2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj », zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:

«VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 10.884,96 eur/82.012,71 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos 181,84 kuna/ 24,13 eura od 1.11.2008.

-na iznos 221,36 kuna/ 29,38 eura od 1.1.2009.

-na iznos 237,45 kuna/ 31,52 eura od 1.2.2009.

-na iznos 253,73 kuna/ 33,68 eura od 1.3.2009.

-na iznos 205,22 kuna/ 27,24 eura od 1.4.2009.

-na iznos 204,72 kuna/ 27,17 eura od 1.5.2009.

-na iznos 150,96 kuna/ 20,04 eura od 1.6.2009.

-na iznos 87,95 kuna/ 11,67 eura od 1.7.2009.

-na iznos 113,87 kuna/ 15,11 eura od 1.8.2009.

-na iznos 159,53 kuna/ 21,17 eura od 1.9.2009.

-na iznos 115,10 kuna/ 15,28 eura od 1.10.2009.

-na iznos 110,75 kuna/ 14,70 eura od 1.11.2009.

-na iznos 163,58 kuna/ 21,71 eura od 1.12.2009.

-na iznos 205,95 kuna/ 27,33 eura od 1.1.2010.

-na iznos 261,35 kuna/ 34,69 eura od 1.2.2010.

-na iznos 247,97 kuna/ 32,91 eura od 1.3.2010.

-na iznos 343,29 kuna/ 45,56 eura od 1.4.2010.

-na iznos 322,65 kuna/ 42,82 eura od 1.5.2010.

-na iznos 345,28 kuna/ 45,83 eura od 1.6.2010.

-na iznos 598,95 kuna/ 79,49 eura od 1.7.2010.

-na iznos 542,82 kuna/ 72,04 eura od 1.8.2010.

-na iznos 749,29 kuna/ 99,45 eura od 1.9.2010.

-na iznos 646,90 kuna/ 85,86 eura od 1.10.2010.

-na iznos 553,93 kuna/ 73,52 eura od 1.11.2010.

-na iznos 815,67 kuna/ 108,26 eura od 1.12.2010.

-na iznos 949,15 kuna/ 125,97 eura od 1.1.2011.

-na iznos 849,26 kuna/ 112,72 eura od 1.2.2011.

-na iznos 880,06 kuna/ 116,80 eura od 1.3.2011.

-na iznos 796,40 kuna/ 105,70 eura od 1.4.2011.

-na iznos 805,70 kuna/ 106,93 eura od 1.5.2011.

-na iznos 72,62 kuna/ 9,63 eura od 1.6.2011.

-na iznos 1.104,54 kuna/ 146,60 eura od 1.7.2011.

-na iznos 1.403,85 kuna/ 186,32 eura od 1.8.2011.

-na iznos 1.361,51 kuna/ 180,70 eura od 1.9.2011.

-na iznos 1.126,55 kuna/ 149,52 eura od 1.10.2011.

-na iznos 1.109,43 kuna/ 147,25 eura od 1.11.2011.

-na iznos 1.093,15 kuna/ 145,09 eura od 1.12.2011.

-na iznos 1.153,32 kuna/ 153,07 eura od 1.1.2012.

-na iznos 1.220,54 kuna/ 161,99 eura od 1.2.2012.

-na iznos 1.222,10 kuna/ 162,20 eura od 1.3.2012.

-na iznos 1.180,11 kuna/ 156,63 eura od 1.4.2012.

-na iznos 1.193,92 kuna/ 158,46 eura od 1.5.2012.

-na iznos 1.219,80 kuna/ 161,90 eura od 1.6.2012.

-na iznos 1.195,20 kuna/ 158,63 eura od 1.7.2012.

-na iznos 1.197,04 kuna/ 158,87 eura od 1.8.2012.

-na iznos 1.173,39 kuna/ 155,74 eura od 1.9.2012.

-na iznos 1.126,58 kuna/ 149,52 eura od 1.10.2012.

-na iznos 1.180,46 kuna/ 156,67 eura od 1.11.2012.

-na iznos 1.195,85 kuna/ 158,72 eura od 3.12.2012.

-na iznos 1.197,04 kuna/ 158,87 eura od 1.1.2013.

-na iznos 1.119,03 kuna/ 148,52 eura od 1.2.2013.

-na iznos 1.169,23 kuna/ 155,18 eura od 1.3.2013.

-na iznos 1.182,81 kuna/ 156,99 eura od 1.4.2013.

-na iznos 1.152,72 kuna/ 152,99 eura od 1.5.2013.

-na iznos 1.068,16 kuna/ 141,77 eura od 1.6.2013.

-na iznos 1.034,79 kuna/ 137,34 eura od 1.7.2013.

-na iznos 1.069,57 kuna/ 141,96 eura od 1.8.2013.

-na iznos 957,83 kuna/ 127,12 eura od 10.9.2013.

-na iznos 1.129,81 kuna/ 149,95 eura od 23.10.2013.

-na iznos 1.137,94 kuna/ 151,03 eura od 1.11.2013.

-na iznos 1191,85 kuna/ 158,18 eura od 11.12.2013.

-na iznos 1.167,66 kuna/ 154,98 eura od 2.1.2014.

-na iznos 1.164,60 kuna/ 154,56 eura od 1.2.2014.

-na iznos 1.182,26 kuna/ 156,91 eura od 26.3.2014.

-na iznos 1.148,27 kuna/ 152,40 eura od 30.4.2014.

-na iznos 1.125,25 kuna/ 149,34 eura od 16.5.2014.

-na iznos 1.132,34 kuna/ 150,28 eura od 18.6.2014.

-na iznos 1.027,22 kuna/ 136,33 eura od 2.7.2014.

-na iznos 1.184,86 kuna/ 157,26 eura od 20.8.2014.

-na iznos 1.192,23 kuna/ 158,24 eura od 12.9.2014.

-na iznos 1.224,96 kuna/ 162,48 eura od 31.10.2014.

-na iznos 24.899,14 kuna/ 3.304,68 eura od 5.5.2015.

do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate

-na iznos 988,41 kuna/131,19 eur od 01.06.2011.

-na iznos 156,66 kuna/20,80 eur od 10.09.2013.

-na iznos 0,94 kuna/013 eur od 01.11.2013.

-na iznos 7,42 kuna/0,99 eur od 11.12.2013.

-na iznos 3,94 kuna/0,53 eur od 01.02.2014.

-na iznos 4,78 kuna/0,64 eur od 16.05.2014.

-na iznos 2,17 kuna/0,30 eur od 18.06.2014.

-na iznos 123,33 kuna/16,37 eur od 02.07.2014.

-na iznos 12,50 kuna/1,76 eur od 31.10.2014.

-na iznos 147,49 kuna/19,57 eur od 05.05.2015.,

pa sve do isplate, kao neosnovan.

IV Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 390,88 eur/2.945,14 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.595,0 6 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.01.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, 14.09.2006. Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103144512, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu 68.116,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku kroz 96 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75%.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te da ga obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početni tečaj CHF u odnosu na KUNE.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj, a prema specificiranom tužbenom zahtjevu od 19.09.2023. traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi

-ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103144512, koji je zaključen između tužitelja i tuženika, dana 14. rujna 2006. godine te koji je solemniziran pod poslovnim brojem OU-1837/2006, kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, Korzo 35/1 dana 06. listopada 2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:« obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj »,zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:«VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane

-naložiti tuženiku isplatu 10.884,96 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi kako se u ovom postupku tužitelj neosnovano poziva na ranije navedene odluke budući da se odluke iz postupka kolektivne zaštite odnose na neotplaćene stambene kredite i na zahtjeve za naknadom štete, što je u ovom postupku izostalo pri čemu je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osporivši osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, zatim tužitelju svojstvo potrošača, istaknuvši prigovor zatare, prigovor radi prebijanja, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103144512 od 14.09.2006., Izvadak iz zemljišne knjige, Otplatni plan, Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, Obavijesti o povećanju/promjeni/usklađivanju kamatne stope, Pregled prometa po partiji kredita, Knjigovodstvenu karticu, pisani iskaz ZK, Informacije o stambenim kreditima tuženika, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o., proveden je dokaz saslušanje tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatom na ime nišetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

4.1. Tužitelj je podneskom od 19.09.2023., specificirao tužbeni zahtjev na način da je isti, a u odnosu na visinu ukupnog iznosa glavnice prvotno postavljenog zahtjeva, umanjio, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik protivio.

4.1.1. Pri tome se ukazuje kako tako specificiranim tužbenim zahtjevom, zbroj svakog pojedinog mjesečnog iznosa ne odgovara ukupno utuženom iznosu glavnice.

4.2. Naime, umanjenje tužbenog zahtjeva, a prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su-IV-16/21-8 od 26.04.2021., predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koji je potreban pristanak tuženika.

4.3. Stoga, a budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, tako je valjalo odlučiti o osnovanosti i visini prvotno postavljenog zahtjeva.

5. Između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103144512 od 14.09.2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 68.116,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate, radi kupnje nekretnina, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,75% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 96 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za devize važeće na dan dospijeća. Nesporna je činjenica da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen.

6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li je isti aktivno legitimiran tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule.

U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja, slijedom čega je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, ovaj sud je ocijenio da je u ovom konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), a od 07.08.2007. godine, pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a.

- da je tuženik u razdoblju 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

8.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

9. Nadalje, a uz nespornu činjenicu kako je namjena Ugovora o kreditu bila kupovina nekretnine na kojem je tuženik temeljem odredbe čl. 12 Ugovora o kreditu upisao i založno pravo uz suglasnost prodavatelja založnih dužnika ĐK, LK i HK, kako je to i razvidno iz čl. 12 Ugovora o kreditu te Izvatka iz zemljišnih knjiga zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], to se nedvojbenim utvrđuje kako su stranke predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorile namjenski kredit za kupnju nekretnine.

Nastavno na navedeno te kako je predmetni Ugovor o kreditu, prednik tužitelja zaključio kao fizička osoba, kupivši predmetnu nekretninu za svoje osobne potrebe te istu nije koristio za iznajmljivanje u turističke svrhe, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to se nedvojbenim utvrđuje kako tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača.

9.1. S tim u vezi ukazuje se i kako je u Izvatku iz zemljišnih knjiga koji je putem e-komunikacije dostavio upravo tuženik, razvidno kako je tužitelj kao fizička osoba uknjižen vlasnikom nekretnine, kupovina koje je bila financirana sredstvima iz Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, iz čega je nedvojbeno utvrđeno, a u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 81/15- pročišćeni tekst, 94/17 dalje u tekstu ZVDSP-a), kako je vlasnikom nekretnine upravo tužitelj kao fizička osoba.

9.1.1. Pri tome se ukazuje kako je Sud EU u svojoj odluci br. C-347/23 od 24.10.2024., utvrdio i kako u slučaju kada je fizička osoba iznajmljivala nekretninu kupovinu koje je financirala Ugovorom o kreditu, ne utječe na njezin status potrošača, ukoliko korisnik kredita takvim postupanjem nastupao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

Dakle, budući da se trgovačko društvo tužitelja bavi poslovima građevinarstva, a ne iznajmljivanjem nekretnina, to čak i u slučaju da je tužitelj iznajmljivao nekretninu u turističke svrhe, ne bi utjecalo na njegov status potrošača..

9.2. Naime, tuženik na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da korisnik kredita nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita u smislu odredaba ZZP-a, jer o predmetnom u spis nije dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj kao osnivač i član trgovačkog društva HAD d.o.o., predmetnim Ugovorom o kreditu, financirao kupovinu nekretnine za potrebe svog trgovačkog društva, odnosno da je ista unesena u imovinu trgovačkog društva, ne dokazujući pri tome niti da bi predmetna nekretnina bila korištena za turistički najam, sredstva kojih bi bila unesena u imovinu društva, sve to u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst).

9.2.1. Ukazuje se pri tome kako je tuženik predložio da sud službenim putem zatraži od Turističke zajednice, Porezne uprave te nadležnog upravnog tijela Primorsko goranske županije podatak o tome da li je tužitelj ostvarivao dohodak od iznajmljivanja nekretnine. Međutim, budući da je sud pozvao tuženika da predmetnu dokumentaciju pribavi sam ili dostavi sudu dokaz da je sa zahtjevom za pribavom podataka od nadležnih institucija odbijen, a što tuženik u smislu odredbe čl. 232 ZPP- a nije dokazao, tako je kao neosnovan odbijen predmetni dokazni prijedlog.

10. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 14.09.2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

11. Nadalje, a budući da iz Ugovora o kreditu, kao niti iskaza tužitelja, ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, to je sud vjerodostojnim cijenio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako mu je Ugovor sa valutnom klauzulom u CHF bio ponuđen kao najpovoljnija opcija kreditiranja bez da je od strane bilo koga bio upozoren na rizik ugovaranja kredita u CHF valuti, pri čemu nije bio u mogućnosti niti utjecati na sadržaj samog Ugovora.

11.1. S tim u vezi ukazuje se kako je iz Informacija o stambenom kreditu tuženika razvidno kako su stambeni krediti u CHF valuti, imali povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na stambene kredite u EUR valuti, obzirom da su kamatne stope bile znatno niže, pa je stoga i radi navedenog sud cijenio iskaz tužitelja kako mu je Ugovor sa valutnom klauzulom u CHF bio ponuđen kao najpovoljnija opcija kreditiranja.

11.2. Pri tome se navodi kako, a budući da specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, nije unijet u sadržaj Ugovora o kreditu, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB. Stoga, a obzirom da tuženik nije niti predlagao provođenje personalnih dokaza, budući da je odustao od saslušanja svjedoka NK, pri čemu sud nije posebno cijenio Pisani iskaz ZK, obzirom ista nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljem u vezi sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu čime ista nema neposrednih saznanja o pregovorima koje je službenik banke vodio s tužiteljem, to je vjerodostojnim cijenjen iskaz tužitelja.

12. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz koje je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba,.

13. Pri tome se ukazuje kako je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja i u dijelu u kojem je iskazivao kako je kredit otplaćivao putem trajnog naloga, pa budući da niti iz spisu priležeće dokumentacije nije razvidno da bi u njegovo ime i za njegov račun, netko drugi vršio uplate na ime otplate kredita, to je tužitelj u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a, aktivno legitimiran u ovom postupku.

14. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula sukladno odluci tuženika to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

15. Nadalje je, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o..

Budući da su nalaz i mišljenje kao i pisana dopuna, sačinjeni temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je sud u cijelosti kao relevantan dokaz u ovom postupku prihvatio nalaz i mišljenje i pisanu dopunu, na koji niti tuženik, u računskom dijelu nije isticao prigovore dok se ostali prigovori tuženika odnose na osnovanost koje prigovore je sud u ranijem dijelu obrazloženja ove odluke, već obrazložio, pri čemu su stranke na ročištu za glavnu raspravu suglasno odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

15.1. Nalazom i mišljenjem te pisanom dopunom utvrđena je ukupna obveza na ime otplate kredita po tečaju na dan isplate kredita u iznosu 397.241,00 kuna pri čemu je na ime otplate anuiteta ukupno plaćeno 479.253,71 kuna, čime razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju važećem na dan isplate iznosi 82.012,71 kuna/10.884,96 eur koji iznosi kao i datumi plaćanja su iskazani u Tabeli nalaza i mišljenja (list 3 nalaza i mišljenja) te Tablici 2. Izračun razlike u nalazu i mišljenju.

15.2. Iz nalaza nadalje proizlazi kako je u Tablici 2. Izračun razlike u nalazu i mišljenju, u stupcu „plaćeno na ime anuiteta“ prikazan iznos ukupno plaćenih anuiteta u visini 479.253,71 kuna, od kojeg iznosa pod stavkom „razlika u kn“ je prikazan iznos tzv. pozitivnih razlika u visini 84.404,01 kuna dok je pod stavom „više plaćeno“ prikazan iznos po izvršenom uračunavanju negativnih s pozitivnim razlikama u iznosu 82.012,71 kuna na ime glavnice.

16. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita u iznosu 84.804,01 kuna/11.255,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate kako je iz Tablice 2. Izračun razlike u nalazu i mišljenju razvidno, a koje iznose je tužitelj uskladio sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.).

16.1. Budući da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ukupnog iznosa na ime glavnice, u manjem iznosu od iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem jer na ime glavnice potražuje isplatu ukupnog iznosa u visini 82.012,71 kuna/10.884,96 eur, radi tijekom postupka istaknutog prigovora radi prijeboja, tako je istom temeljem odredbe čl. 2 ZPP-a i dosuđeno.

16.2. Međutim, tužitelj specifikaciju pojedinih mjesečnih iznosa nije uskladio sa mjesečnim iznosima utvrđenim nalazom i mišljenjem u Tablici 2. Izračuna, budući da nije potraživao isplatu zakonske zatezne kamate

-na iznos 1.000,90 kuna/132,84 eur od 02.06.2011.,

-na iznos 147,75 kuna/19,60 eur od 01.09.2013.,

-na iznos 123,29 kuna/16,36 eur od 03.07.2014.,

pri čemu je na pojedine mjesečne iznose potraživao isplatu zakonske zatezne kamate na manje iznose nego što je utvrđeno nalazom i mišljenjem, jer potražuje isplatu zakonske zatezne kamate

-na iznos 1.069,57 kuna/141,96 eur od 01.08.2013., umjesto na iznos 1.076,39 kuna/142,86 eur

-na iznos 1.129,81 kuna/149,95 eur od 23.10.2013., umjesto na iznos 1.131,45 kuna/150,16 eur

-na iznos 1.167,66 kuna/154,98 eur od 02.01.2014. umjesto na iznos 1.170,72 kuna/155,38 eur

-na iznos 1.182,26 kuna/156,91 eur od 26.03.2014. umjesto na iznos 1.183,03 kuna/157,01 eur

-na iznos 1.184,86 kuna/ 157,26 eura od 20.8.2014., umjesto na iznos 1.186,56 kuna/157,48 eur

-na iznos 1.192,23 kuna/158,24 eur od 12.09.2014. umjesto na iznos 1.200,10 kuna/159,28 eur,

slijedom čega je tužitelju temeljem odredbe čl. 2 ZPP-a, tako i dosuđeno.

16.3. No, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose i u višem iznosu od iznosa utvrđenih nalazom i mišljenjem u Tablici 2. Izračuna, pa tako potražuje isplatu zakonske zatezne kamate

-na iznos 1.061,03 kuna/140,82 eur od 01.06.2011., umjesto na iznos 72,62 kuna/9,63 eur

-na iznos 1.114,49 kuna/147,92 eur od 10.09.2013., umjesto na iznos 957,83 kuna/127,12 eur

-na iznos 1.138,88 kuna/151,16 eur od 01.11.2013., umjesto na iznos 1.137,94 kuna/151,03 eur

-na iznos 1.199,27 kuna/159,17 eur od 11.12.2013., umjesto na iznos 1.191,85 kuna/158,18 eur

-na iznos 1.168,54 kuna/155,09 eur od 01.02.2014., umjesto na iznos 1.164,60 kuna/154,56 eur

-na iznos 1.130,03 kuna/ 149,98 eura od 16.5.2014., umjesto na iznos 1.125,25 kuna/149,34 eur

-na iznos 1.134,51 kuna/ 150,58 eura od 18.6.2014., umjesto na iznos 1.132,34 kuna/150,28 eur

-na iznos 1.150,55 kuna/ 152,70 eura od 2.7.2014., umjesto na iznos 1.027,22 kuna/136,33 eur

-na iznos 1.237,46 kuna/ 164,24 eura od 31.10.2014., umjesto na iznos 1.224,96 kuna/162,48 eur

-na iznos 25.046,63 kuna/ 3.324,26 eura od 5.5.2015., umjesto na iznos 24.899,14 kuna/3.304,68 eur,

slijedom čega je tužitelj u tom dijelu odbijen sa zahtjevom.

16.4. Dakle, iako zbroj mjesečnih iznosa na koje tužitelj zahtjevom potražuje isplatu zakonske zatezne kamate, ne odgovora ukupno naznačenom iznosu u tužbenom zahtjevu, predmetno nije utjecalo na odluku u ovom postupku budući da za pojedine mjesece potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na manje iznose nego što su nalazom i mišljenjem utvrđeni dok je sa dijelom zahtjeva odbijen kako je pod toč. 16.3. navedeno.

16.5. Nadalje, a budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, kako je ranije obrazloženo, to je odlučujući o ukupno utuženoj visini prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (84.957,85 kuna/11.275,84 eur), tužbeni zahtjev odbijen za ukupan iznos 390,88 eur/2.945,14 kuna, kao neosnovan.

17. Pri tome se ukazuje kako je tuženik na ročištu za glavnu raspravu 06.12.2024. povukao istaknuti prigovor radi prijeboja, budući da je tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu u ukupnom iznosu 82.012,71/10.884,96 kuna, a u koji iznos su na ime glavnice uračunate i tzv. negativne razlike, čime je tužitelj na taj način uzeo u obzir istaknuti prigovor radi prijeboja, pa stoga sud nije niti odlučivao o prigovoru radi prijeboja.

18. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz ranije navedene Tablice 2. Izračun razlike u nalazu i mišljenju. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna stranka bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

19.2. Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga se, a budući da je tužba predana sudu 08.09.2022., prigovor tuženika cijeni neosnovanim u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 13.09.2023., za pristup na ročišta 03.04.2023., 14.02.2024. i 06.12.2024. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25%, troškova vještačenja u iznosu 265,45 eur i trošak na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 79,61 eur, ukupno iznosi 1.595,06 eur. Tužitelju kao irelevantni za vođenje postupka nisu priznati troškovi za sastav podneska od 21.09.2022. i 17.01.2023. te trošak sudske pristojbe na presudu jer je predmetnog troška tužitelj temeljem odredaba Zakona o sudskim pristojbama oslobođen.

Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a, dosuđene i zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 20. siječnja 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika