Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-700/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Benolić, odvjetnica iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], N, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. listopada 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice NĐ, punomoćnice tužiteljice Martine Benolić, te odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika TĐ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku ((Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 20. siječnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 356- 40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 18.04.2006. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., N, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., i tužitelja NĐ, kojima je ugovorena primjena valutne klauzule CHF (švicarskog franka), kojima se uređuje obračunavanje kamata uz primjenu valutne klauzule u CHF te kojima se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz primjenu valutne klauzule tj. u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan plaćanja za CHF (švicarski franak), i to:

- dio odredbe članka 3. stavak 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) te naplata kamata u kunskoj protuvrijednosti po važećem srednjem tečaju za CHF pri tuženiku na dan plaćanja,

- dio odredbe članka 4. stavak 3. navedenog Ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF (švicarskom franku) pri tuženiku važećem na dan plaćanja.

II Odbija se kao neosnovan tuženi zahtjev u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 356- 40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 18.04.2006. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., N, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., i tužitelja NĐ, i to:

- dio odredbe članka 2. stavak 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu tj. uz kunsku protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita.".

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], N da isplati tužiteljici NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 8.431,77 (osamtisućačetristotridesetjedam euro i sedamdesetsedam centi) eura uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog obroka i to:

na iznos od 315,29 EUR od dana 19.12.2006., pa sve do isplate

na iznos od 193,71 EUR od dana 31.05.2010., pa sve do isplate,

na iznos od 237,65 EUR od dana 31.08.2010. pa sve do isplate

na iznos od 251,91 EUR od dana 17.02.2011. pa sve do isplate

na iznos od 436,94 EUR od dana 27.05.2011. pa sve do isplate

na iznos od 244,54 EUR od dana 29.07.2011. pa sve do isplate

na iznos od 146,16 EUR od dana 24.11.2011. pa sve do isplate

na iznos od 179,53 EUR od dana 01.12.2011. pa sve do isplate

na iznos od 305,26 EUR od dana 16.12.2011. pa sve do isplate

na iznos od 711,03 EUR od dana 20.04.2012. pa sve do isplate

na iznos od 1.891,73 EUR od dana 28.06.2013. pa sve do isplate

na iznos od 141,45 EUR od dana 26.07.2013. pa sve do isplate

na iznos od 127,95 EUR od dana 30.08.2013, pa sve do isplate,

na iznos od 127,61 EUR od dana 27.09.2013., pa sve do isplate,

na iznos od 267,16 EUR od dana 27.11.2013., pa sve do isplate,

na iznos od 143,60 EUR od dana 23.12.2013., pa sve do isplate,

na iznos od 139,81 EUR od dana 28.01.2014. pa sve do isplate,

na iznos od 121,86 EUR od dana 24.02.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 122,93 EUR od dana 28.03.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 119,66 EUR od dana 28.04.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 117,20 EUR od dana 29.05.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 118,58 EUR od dana 27.06.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 118,25 EUR od dana 29.07.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 117,10 EUR od dana 28.08.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 117,62 EUR od dana 26.09.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 121,70 EUR od dana 28.10.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 125,14 EUR od dana 25.11.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 124,43 EUR od dana 29.12.2014., pa sve do isplate,

na iznos od 127,41 EUR od dana 26.02.2015., pa sve do isplate,

na iznos od 129,43 EUR od dana 36.02.2015., pa sve do isplate,

na iznos od 128,07 EUR od dana 31.03.2015., pa sve do isplate,

na iznos od 129,86 EUR od dana 29.04.2015., pa sve do isplate,

na iznos od 129,86 EUR od dana 28.05.2015., pa sve do isplate,

na iznos od 601,34 EUR od dana 14.07.2015. pa sve do isplate,

obračunate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za period od 01.11.2008. do 31.07.2015. godine, za period od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, pa sve do isplate obračunate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 1.123,00 (tisućustodvadesettri) eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2009. pa do isplate.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], N, naknaditi tužiteljici NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.125,50 (tisućustodvadesetpet eura i pedeset centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 20. siječnja 2025. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška od 569,65 (petstošezdesetdevet eura i šezdesetpet centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o kreditu broj 356-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, utvrdi ništetnost ugovornih odredbi iz članka 2. stavak 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu, iz članka 3. stavak 2. navedenog ugovora u dijelu u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) te naplata kamata u kunskoj protuvrijednosti po važećem srednjem tečaju za CHF, te iz članka 4. stavak 3. navedenog ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF, te traži isplatu novčanog iznosa od 8.431,77 eura uvećano za zatezne kamate po osnovi preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

Tužiteljica u tužbi od bitnog navodi da je dana 18.04.2006. godine s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, kojim ugovorom joj je odobren stambeni kredit u ukupnom iznosu od 121.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF, te da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarskom franku), o kojoj tužitelj u svojstvu potrošača nije uopće informiran prilikom sklapanja predmetnog kreditnog odnosa, te je tuženik sastavio i predložio sadržaj i izričaj predmetnog ugovora o kreditu, dok tužiteljici nije omogućen nikakav utjecaj na oblikovanje sadržaja ugovornog odnosa.

Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013. godine, posl.br. P-1401/12, kojom je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak, koja je potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.03.2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, kojom je odbijena revizija ovdje tuženika.

Tužiteljica dalje navodi kako se sukladno čl.502.c ZPP-a fizičke i prane osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Tužiteljica tvrdi da je uslijed nepoštene, pa time i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tj. uslijed razlike u tečaju prilikom svake izvršene uplate u odnosu na tečaj CHF (švicarskog franka) u vrijeme isplate kredita, isplatio odnosno preplatio tuženiku iznos od 66.250,52 kuna, odnosno 8.792,95 eura, pa slijedom svega navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, ističe prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku odnosno pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno je riješeno na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks) sklopljenim između stranaka ovog spora, te su tužitelju plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, pri čemu se poziva na utvrđenja iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine.

Tuženik tvrdi da je u konkretnom slučaju tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te da je sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru, stvorena pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc, dakle, da je sklapanjem Aneksa, osnovni ugovor prestao postojati.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare utuženih tražbina iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, za tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom ugovoru, te dalje navodi da kada bi se primijenili dulji zakonski rokovi zastare (pet godina temeljem instituta stjecanja bez osnove) i tada bi za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara koja za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a kako je od dana sklapanja osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Tuženik nadalje izričito osporava da bi odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne, već su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi, niti se tužitelj ima pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora

Tuženik navodi kako je Zakon o obveznim odnosima, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, u članku 22. stavku 1. izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, da su ugovaranjem valutne klauzule u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, da je tuženik u ponudi istovremeno nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete, te je tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika.

Vezano uz nepoštenost spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03. i 46/07) i to na članak 81.st.1., članak 83. i članak 84., te tvrdi kako je prvo potrebno utvrditi da li su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, a u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli je uočljiva, jasna i razumljiva.

Tuženik dodatno tvrdi da je prilikom sklapanja osnovnog ugovora zaposlenik tuženika detaljno upoznao tužitelja s konkretnim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Tuženik dalje ističe kako prije i u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF, slijedom čega tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja osnovnog ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tuženik je u odnosu na razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) istaknuo prigovor prijeboja, te je predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, te da se tužitelja obveže na naknadu troškova ovog postupka.

3. Tužiteljica se u svojem podnesku od 25.03.2024. godine (stranica 260-266) očitovala na odgovor na tužbu, navodeći od bitnoga, da konverzijom nije obeštećena, pa stoga ista ima pravni interes za vođenje ovog postupka, pri čemu se poziva na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/2018, od 12.02.2019. godine, u kojem je zauzet stav da okolnost da je sklopljena konverzija ne utječe na pravni interes za vođenje ovakvog parničnog postupka. Tužiteljica tvrdi da je istaknuti prigovor zastare tuženika u cijelosti paušalan i neosnovan, da se pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, pri čemu se poziva na stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020. godine, broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužiteljica nadalje navodi kako su neosnovani navodi tuženika kojima isti pokušava prikazati da ju je isti informirao glede rizika vezanog uz kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, te tužiteljica tvrdi da nije uopće informirana o mogućim rizicima, niti od strane zaposlenika tuženika prilikom obrade kredita, niti od strane bilo koje treće osobe koja je bila uključena u postupak obrade, podizanja ili sklapanja kredita.

Tužiteljica nadalje smatra kako su pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu primjenjive u ovom konkretnom slučaju, te kako se o odredbama ugovora o kreditu koji je predmet ovog parničnog postupka, nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, a kojeg je sastavio upravo tuženik, dok tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbi.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 18), otplatni plan (stranica 19-29), Povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 30-206), pregled prometa za klijenta (stranica 267-283), Ugovor o kupoprodaji od 5.4.2006. (stranica 870-874), preslike osobnih iskaznica tužiteljice i PĐ (stranica 875-876), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip.oec., od kolovoza 2024. (stranica 884-925).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao kao svjedoka PĐ, te tužiteljicu kao parničnu stranku.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora, te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu, te da se pri provođenju vještačenja primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu.

8. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka službenika banke ĆĐ, tako da isti dokaz nije izveden.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 356-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, iz članka 2. stavak 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu, iz članka 3. stavak 2. navedenog ugovora u dijelu u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) te naplata kamata u kunskoj protuvrijednosti po važećem srednjem tečaju za CHF, te iz članka 4. stavak 3. navedenog ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF, te kondemnatroni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 8.431,77 eura uvećano za zatezne kamate po osnovi preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

11. Između parničnih stranaka utvrđene su nespornima sljedeće okolnosti:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, na iznos od 121.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita;

- da je provedena konverzija kredita.

12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- osnovanost prigovora aktivne legitimacije na strani 1. -tužitelja JĐ;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u čl.2.st.1. čl.3.st.2. te čl.4.st.3. predmetnog ugovora o kreditu;

- primjenjivost presuda iz kolektivnog spora u ovoj pravnoj stvari Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,

- da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužiteljica kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja,

- osnovanost tuženikovog prigovora radi prijeboja.

13. Sud je tuženikovom prigovoru nepostojanja pravnog interesa tužiteljice za podnošenje kondemnatorne tužbe odlučio raspravnim rješenjem od 24. travnja 2024. na način da istaknuti prigovor nije prihvatio kao osnovan iz razloga jer predmetna tužba ima deklaratorni i nastavno kondemnatorni zahtjev, te tužitelj pri podnošenju kondemnatorne tužbe nije dužan dokazivati postojanje pravnog interes, radi čega je sud nastavio s raspravljanjem.

14. U odnosu na pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CH, gdje su nacionalni sudovi navedenu odredbu ocijenili nepoštenima i ništetnima.

15. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), sud utvrđuje kako je u čl.2.st.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 121.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita, te namjena kredita odnosno da se radi o kreditu koji se odobrava za kupovinu kuće, nadalje u čl.3. ugovora ugovorena je kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje, a koja se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, nadalje u članku 4.st.3. ugovora ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

16. Iz iskaza tužiteljice NĐ utvrđeno je da je predmetni kredit podignut radi kupnje kuće u [adresa], što je i realizirano, te je predmetna kuća korištena za stanovanje, a ne za iznajmljivanje, a njezini navodi su potvrđeni i iskazom saslušanog svjedoka PĐ koji je u svojem iskazu potvrdio da je predmetni kredit bio stambene namjene, da je istim sredstvima kupljena kuća u [adresa], koja je služila isključivo za stanovanje, te se ista kuća nije iznajmljivala niti gospodarski iskorištavala.

17. Iskaze tužiteljice i svjedoka PĐ sud prihvaća kao istinite budući da su njihovi iskazi potvrđeni drugim materijalnim dokazima odnosno Ugovorom o kupoprodaji od 05.04.2006. (stranica 870-874), i preslikom osobnih iskaznica tužiteljice i PĐ (stranica 875-876), iz kojeg je nedvojbeno da su tužiteljica i svjedok kupili kuću u [adresa], te je kupoprodajna cijena plaćena iz kredita tuženika.

18. S druge strane tuženik, koji je osporavao tužiteljici status potrošača, nije dokazao svoju tvrdnju da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o potrošačkom ugovoru. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik.

19. Dovodeći izvedeno dokaze u međusobnu povezanost, sud temeljem pravila o teretu dokazivanja nedvojbeno utvrđuje da je namjena kredita bila stambene prirode odnosno radi kupnje kuće u [adresa], koja je služila za stanovanje tužiteljice i svjedoka PĐ, a ne neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

21. Vezano uz spornu okolnost kako presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača nemaju učinak za ovaj spor, te da bi stoga sud u svakom pojedinom individualnom postupku bio dužan ispitati i utvrditi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stop, sud smatra kako je prigovor tuženika neosnovan.

22. Tužiteljica se u ovom sporu poziva na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

23. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik 1.-tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik.

24. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 18.04.2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

26. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem 1.-tuženik.

28. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., te Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenim pravomoćnim odlukama.

30. Sud stoga utvrđuje kako se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 – dalje: ZZP/07).

31. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

32. Vezano uz spornu okolnost da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti, sud smatra kako tuženik točno navodi kako u smislu odredbe članka 84. ZZP/03, ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti, ako je uočljiva, jasna i razumljiva, te da navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno.

Međutim, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, iz razloga jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u kojoj je drugostupanjski sud utvrdio da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, pas zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom.

33. Ovaj sud smatra kako odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, kako je to već navedeno pod točkama 26.-28. ovog obrazloženja, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda Europske Unije, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

34. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden u podnožju svake stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika (ranije tvrtke koja glasi: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. N – op. suda), te broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

35. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik i o čijim se odredbama nije pregovaralo proizlazi i iz iskaza svjedoka PĐ koji u sovjme iszu navodi kako im vezano uz promjenjivu kamatnu stopu službenik banke nije rekao ništa o tome da će se kamatna stopa mijenjati, isto tako da im službenik banke ništa nije rekao vezano uz valutu CHF-a i moguće rizike, te da niti svjedok niti tužiteljica nisu sudjelovali o sastavljanju ugovora o kreditu, isti je već bio napisan kada im je uručen u Poslovnici u Umagu,

36. Isto tako, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako im ništa nije rečeno o mogućim rizicima vezanim uz CHF, te da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, već ih je isti dočekao napisan u poslovnici tuženika.

37. Prema stajalištu ovog suda tuženikove ponuda u odnosu na mogućnost ugovaranja kredita uz druge valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je korisnik kredita mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

38. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik.

39. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaze svjedoka i tužiteljice s drugim izvedenim materijalnim dokazima, proizlazi nedvojbeni zaključak kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika radi čega se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka.

40. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, između parničnih stranaka je nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita.

41. Međutim tuženik, koji tvrdi da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužiteljica konačno i sporazumno je riješeno na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, isti Aneks, na koji se poziva, nije uopće priložio kao dokaznu ispravu u spis, tako da sud nije mogao izvršiti uvid u isti, niti ga pročitati.

42. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

43. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

44. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

45. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

46. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

47. Prema stajalištu prvostupanjskog suda tužiteljica se, kao korisnik kredita, provedbom konverzije nije odrekla prava na zaštitu koju joj pruža Direktiva 93/13, niti je dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, a što je nedvojbeno utvrđeno iz iskaza tužiteljice NĐ koja je iskazala da je predmetni kredit konvertiran, da se na konverziju odlučila zbog prevelikih mjesečnih rata, koje je konverzijom htjela smanjiti, ta da joj prilikom provođenja konverzije nije ništa rečeno o tome da bi se provedbom konverzije odrekla nekih svojih prava, a to sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.45. ovog obrazloženja.

48. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da tužiteljica potražuje isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 19.12.2006. do 14.07.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, obzirom da učinci konverzije dospijevaju sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) na dan 30.09.2015.

49. Ovaj prvostupanjski sud stoga zaključuje da provedba konverzije nije od utjecaja na pravo tužiteljice na isplatu, te tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine – op. suda), ako takva razlika postoji.

50. Sud smatra kako tužitelj ima pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije.

51. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od kolovoza 2024. (stranica 884-925) vještak je utvrdio da je konverzija kredita provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana provođenja konverzije 30.09.2015 na štetu tužiteljice u iznosu od 94.079,79 kuna ili 12.433,46 eura.

52. Tužiteljica nije imala primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju u podnesku od 07.10.2024. (stranica 945-950).

53. Tuženik je primjedbe na vještački nalaz i mišljenje iznio u svojem podnesku od 19.09.2024. godine (stranica 932-934) navodeći da da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom, iz razloga jer se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari ne odnosi na izračun preplate koja bi nastala po osnovi promjene kamatne stope, već po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni.

54. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

55. Ovaj prvostupanjski sud stoga zaključuje da je tužiteljica podmirila sve svoje obveze (unatoč povećanju i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata na štetu tužiteljice u iznosu od 94.079,79 kuna ili 12.433,46 eura s osnove promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i te iznose, slijedom čega slijedom čega konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedenih preplata.

56. Stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelj, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji.

57. Unatoč tome što je vještačenjem utvrđeno da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u iznosu od 94.079,79 kuna ili 12.433,46 eura, tužiteljica je ovom tužbom utužila niži iznos od onog koji je utvrđen provedenim vještačenjem, a radi se o iznosu od 8.431,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to specificirano u njezinom podnesku od 07.10.2024. (stranica 945- 950), te sud stoga utvrđuje visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 8.431,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

58. Tuženik se protivio djelomično smanjenju tužbenog zahtjeva u svojem podnesku od 18.10.2024. godine (stranica 958), međutim isti podnesak sud nije uzeo u obzir budući da je tuženik protivljenje iskazao nakon zaključenja glavne rasprave, a koja je zaključena 16.10.2024. godine.

59. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

60. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica dana 12.06.2023. godine podnijela tužbu radi isplate novčanog iznosa od 8.431,77 eura uvećano za zatezne kamate po osnovi preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.

– op. suda), te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

61. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), sud utvrđuje kako je u čl.2.st.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 121.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita, te namjena kredita odnosno da se radi o kreditu koji se odobrava za kupovinu kuće, nadalje u čl.3. ugovora ugovorena je kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje, a koja se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, nadalje u članku 4.st.3. ugovora ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

62. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 18.04.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita od 121.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita;

- da je vjerovnik bila vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila petotuženik za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica,;

- da je predmetni ugovor o kreditu zaključen dana 18.04.2006. godine tj. unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika;

- da se radi o potrošačkom kreditu stambene namjene, uslijed čega se korisnik kredita imaju smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica;

- da je provedena konverzija kredita;

- da tužiteljica, korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u iznosu od 94.079,79 kuna ili 12.433,46 eura;

- da je tužiteljica tužbom utužila niži iznos od onog koji je utvrđen provedenim vještačenjem u visini od 8.431,77 eura po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni;

- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara.

63. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi iz članka 3. stavak 2. u kojem se određuje obračunavanje kamata u CHF (švicarskom franku) te naplata kamata u kunskoj protuvrijednosti po važećem srednjem tečaju za CHF, te iz članka 4. stavak 3. navedenog ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

65. Međutim, sud ocjenjuje da tužiteljica nije dokazala da bi bila ništetna, niti djelomično, odredba iz članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11- 17), u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže uz valutnu klauzulu, tj. uz kunsku protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita.

Člankom 2. stavkom 1. predmetnog ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 121.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita.

Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda sporni članak 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 356-40/2006 sa sporazumom osiguranjem novčane tražbine, od 18.04.2006. godine (stranica 11-17), definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača, pa zbog toga tužiteljica takvom odredbom nije stavljena u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, dok se sporni članak 2. stavak 1. predmetnog ugovora ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

66. Nadalje, obzirom da je tužiteljica s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

67. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj 356-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.04.2006. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 94.079,79 kuna ili 12.433,46 eura, međutim tužiteljica je tužbom utužila niži iznos od onog koji je utvrđen provedenim vještačenjem u visini od 8.431,77 eura po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 8.431,77 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

68. Tužiteljica tužbom potražuje i zakonske zatezne kamate tekuće od dana 27.02.2017. godine kada je konačnom otplatom cjelokupnog kredita nastala preplata, pa do isplate.

Člankom 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sud ocjenjuje kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 8.431,77 eura po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni bio nesavjestan, budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, slijedom čega je sud je temeljem 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

69. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove tzv. negativnih razlika, a obzirom da tuženik nije specificirao istaknuti prigovor, unatoč tome što je na pripremnom ročištu održanom dana 24.04.2024. godine u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja o istome bio informiran od strane prvostupanjskog suda da prigovor mora biti specificiran odnosno određen po visini, stoga je sud temeljem čl.338.st.3. ZPP-a odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

70. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

71. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora navela iznos od 8.792,95 eura, te je tužbom istaknula 2 tužbena zahtjeva, od kojih se prvi odnosi na nenovčanu svotu odnosno radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz članka 2. stavak 1., članka 3. stavak 2. i članka 4. stavak 3. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, a drug tužbeni zahtjev se odnosi na novčanu svotu odnosno radi isplate novčanog iznosa od 8.431,77 eura uvećano za zatezne kamate po osnovi preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

72. Međutim tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP- a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura.

73. Tužbeni zahtjev iz točke II tužbe odnosi na novčanu svoju za isplatom iznosa od 8.431,77 eura, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora.

74. Sud utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 15.067,77 eura.

75. Tužiteljica je s nenovčanim tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe uspjela djelomično obzirom da je od utvrđenja ništetnosti dijela 3 ugovorne odredbe sud isto prihvatio kao osnovano u odnosu na 2 ugovorne odredbe tj. u 2/3 u visini od 4.424,1 eura, dok je s novčanim tužbenim zahtjevom iz točke II tužbe uspjela u cijelosti od 8.431,77 eura.

76. Tužiteljica je obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev od 15.067,77 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 20.388,31 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 85%, dok je tuženik uspio u omjeru od 15%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 70%.

77. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr. 54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.46 Tarife propisano je da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

78. Tužiteljici se utvrđuju pojedinačni troškovi s uključenim PDV-om kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 27.03.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 07.10.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 24.04.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 16.10.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 285,35 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 72,50 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

79. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

80. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 1.607,85 eura, te joj pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 70%, što iznosi 1.125,50 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom V izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.125,50 eura, dok je tužiteljica odbijena s razlikom zatraženog troška od 569,65 eura, kao neosnovanom.

81. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

82. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

83. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

Buje - Buie, 20. siječnja 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.