Poslovni broj: UsI-3101/24-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Jasminki Trubelja, odvjetnici iz Zagreba, Trnjanska cesta 11, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 20. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/24-01/03397842418, URBROJ: 341-99-05/3-24-1717 od 18. lipnja 2024. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-141- 02/21-01/03397842418, URBROJ: 341-25-05/3-21-108590 od 07. veljače 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 18. lipnja 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 07. veljače 2024. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je počevši od 09. ožujka 2020. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti čiji je uzrok 50% bolest, a 50% ozljeda.

Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da nije postupljeno po njegovom zahtjevu niti po presudi ovog suda od 10. lipnja 2021. godine, donesenoj u ranijoj fazi ove pravne stvari. Smatra da je oštećen u visini mirovine, u odnosu na ranije rješenje od 25. listopada 2013. godine. Ističe da nikad nije doneseno konačno rješenje nakon privremenog rješenja od 17. rujna 2013. godine. Navodi da mu nije priznat ostvaren staž u BiH.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelju je još rješenjem od 25. listopada 2013. godine bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, čiji je uzrok 50% ozljeda, a 50% bolest. U tom rješenju izričito stoji da ono zamjenjuje ranije doneseno privremeno rješenje od 17. rujna 2013. godine pa je u tom smislu netočan tužbeni navod o tome da nikada nije doneseno konačno rješenje nakon spomenutog privremenog rješenja od 17. rujna 2013. godine.

Rješenje od 25. listopada 2013. godine je naknadno potvrđeno u drugom stupnju upravnog postupka i u oba stupnja upravnog spora, što znači da je riječ o pravomoćnom rješenju čija se pravilnost i zakonitost više ne može preispitivati izvan mogućnosti obnove postupka iz mirovinskog osiguranja na temelju čl. 134. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - ZMO), odnosno izvan mogućnosti izmjene pravomoćnog rješenja na temelju čl. 139. ZMO-a. Međutim, u oba navedena slučaja prava utvrđena novim rješenjem osiguraniku ionako mogu pripadati samo pro futuro, a nikako unatrag, odnosno još od dana donošenja spomenutog rješenja od 25. listopada 2013. godine. Štoviše, novim rješenjem od 04. studenog 2014. godine je nakon provedenog vještačenja tužitelju bilo i dalje priznato isto pravo kao i po rješenju od 25. listopada 2013. godine, što je također potvrđeno u drugom stupnju upravnog postupka i u oba stupnja upravnog spora.

Tužitelj je 04. ožujka 2020. godine podnio „zahtjev za utvrđenje prava na invalidsku mirovinu s koeficijentom 1,0“. U tom zahtjevu je tražio da mu se kao uzrok invalidnosti utvrdi ozljeda na radu, iako uz zahtjev nije priložio akt tijela obveznog zdravstvenog osiguranja o priznavanju ozljede na radu (čl. 129. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju; NN 80/13, 137/13 i 98/19). U zahtjevu je tužitelj osporavao rješenje od 25. listopada 2013. godine te je ukazao na svoj dulji radni staž, iako nije konkretizirao što mu od ostvarenog radnog staža ne bi bilo priznato. Prvostupanjskim rješenjem od 12. lipnja 2020. godine je zahtjev tužitelja bio odbijen, s obrazloženjem da nije dostavio obrazac 1-IN i medicinsku dokumentaciju. Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 23. srpnja 2020. godine odbio tužiteljevu žalbu.

Ovaj sud je presudom UsI-2515/20 od 10. lipnja 2021. godine poništio oba spomenuta rješenja i predmet vratio na ponovni postupak, uz uputu da u ponovljenom postupku treba pribaviti obrazac 1-IN.

U ponovljenom upravnom postupku je pribavljen spomenuti obrazac (što znači da je - suprotno navodima tužbe - postupljeno po navedenoj presudi) te je 28. ožujka 2023. godine provedeno vještačenje u kojem je utvrđeno da je kod tužitelja s danom 09. ožujka 2020. godine nastao potpuni gubitak radne sposobnosti (tužitelj je idući dan navršio 65 godina života), s istim uzročnicima kao i ranije (50% ozljeda i 50% bolest). Revizijsko tijelo je 07. travnja 2023. godine dalo suglasnost na ovaj nalaz i mišljenje.

Stoga je osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 07. veljače 2024. godine tužitelju počevši od 09. ožujka 2020. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, čiji je uzrok 50% bolest i 50% ozljeda. Mirovina je tužitelju određena kao najniža invalidska mirovina, uz primjenu polaznog faktora 1,0 i mirovinskog faktora 1,0.

Drugostupanjsko vještačenje od 03. svibnja 2024. godine je potvrdilo pravilnost provedenog prvostupanjskog vještačenja.

Tuženik je stoga osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 18. lipnja 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz navod u obrazloženju tog rješenja da tužiteljev ostvaren radni staž u BiH od preko 13 godina ne ide na teret domaćeg nositelja mirovinskog osiguranja.

Tuženik je i na raspravnom ročištu ukazao na to da tužitelj treba podnijeti poseban zahtjev za priznavanje prava na temelju radnog staža ostvarenog u BiH, o kojem bi rješavalo nadležno tijelo u BiH i koje bi tužitelju trebalo priznati razmjerni dio mirovine, s obzirom na činjenicu da tužiteljev sveukupni radni staž prelazi 15 godina. Iz svega navedenog proizlazi da su rješenja iz upravnog postupka u cijelosti pravilna i zakonita te da tužitelj svojim navodima iz tužbe i iz nastavka upravnog spora nije uspio ni na koji način dovesti u pitanje njihovu pravilnost i zakonitost. Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, s obzirom na to da se radi o sasvim neadekvatnom dokaznom prijedlogu, a pritom nisu navedene ni konkretne sporne činjenice o kojima bi tužitelj trebao iskazivati, imajući u vidu da on doista svoja prava na temelju ostvarenog radnog staža u BiH od preko 13 godina treba ostvarivati pred nadležnim nositeljem mirovinskog osiguranja u BiH. Zbog istog razloga je odbijen i tužiteljev prijedlog za provedbu financijskog vještačenja u ovom upravnom sporu, koji je bio usmjeren na utvrđivanje visine tužiteljeve mirovine unatrag. Kako je već navedeno u ovoj presudi, takvo preispitivanje visine tužiteljeve mirovine više nije moguće.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Jasminka Trubelja

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića