P-1701/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Miljani Srhoj Buratović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Mirko Butorović odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku Kruno Peronja odvjetnik iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon javno održane glavne rasprave i zaključene dana 12. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, objavljene dana 20. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

1. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu, broj 9012101185, od 17. studenog 2006. godine, sklopljenog između prednice tužitelja, kao korisnice kredita : pok.FU, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana] i tuženika : PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, i to odredba :

- članka 6.2. - u cijelosti ;

- članka 11. točka 9. - u cijelosti ;

odnosno u svakom dijelu istog u kojem se spominje valutna klauzula.

2. Nalaže se tuženiku : PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB : 02535697732, tužitelju : AU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu, broj 9012101185, od 17. studenog 2006. godine, ništetno ugovorenom valutnom klauzulom, isplatiti iznos od 2.183,24 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:

- na iznos od 1,66 EUR, od dana 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 13,74 EUR, od dana 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 1,19 EUR, od dana 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 14,58 EUR, od dana 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 16,63 EUR, od dana 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 17,53 EUR, od dana 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 14,71 EUR, od dana 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 15,16 EUR, od dana 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 11,48 EUR, od dana 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 8,35 EUR, od dana 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 9,05 EUR, od dana 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 10,85 EUR, od dana 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR, od dana 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 8,93 EUR, od dana 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR, od dana 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 14,51 EUR, od dana 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 18,29 EUR, od dana 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 17,31 EUR, od dana 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 22,20 EUR, od dana 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 21,13 EUR, od dana 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 23,36 EUR, od dana 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 38,15 EUR, od dana 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 34,99 EUR, od dana 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 43,52 EUR, od dana 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR, od dana 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 34,97 EUR, od dana 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 46,20 EUR, od dana 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 60,18 EUR, od dana 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 50,55 EUR, od dana 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 54,04 EUR, od dana 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 49,34 EUR, od dana 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 50,05 EUR, od dana 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 68,74 EUR, od dana 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 70,00 EUR, od dana 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 86,12 EUR, od dana 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 78,30 EUR, od dana 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 69,68 EUR, od dana 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 68,61 EUR, od dana 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 67,84 EUR, od dana 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 71,63 EUR, od dana 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 75,61 EUR, od dana 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 75,91 EUR, od dana 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 73,24 EUR, od dana 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 74,57 EUR, od dana 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 75,81 EUR, od dana 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 73,83 EUR, od dana 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 74,50 EUR, od dana 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 73,38 EUR, od dana 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 70,54 EUR, od dana 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 73,54 EUR, od dana 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 75,16 EUR, od dana 30.11.2012. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ;

za

razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.351,51 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da bi prednica (supruga) tužitelja sada pok. FU kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom dana 17.11.2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 9012101185. Ugovorom o kreditu kreditor da je korisniku odobrio isplatu iznosa od 19.745,77 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca. Otplata kredita da je ugovorena u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po srednjem tečaju kreditora s CHF na dan plaćanja, dakle primjenom valutne klauzule.

2.Također se u tužbi navodi da je predmetnim Ugovorom tuženik kao kreditor, prednici tužitelja kao korisnici kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.745,77 CHF (švicarski franak), po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, dakle s valutnom klauzulom. Odredbama Ugovora da je uređena otplata kredita u 72 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, time da je kroz razdoblje otplate kredita došlo do iznimnog povećanja naplaćenih iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, odnosno do više plaćenih iznosa na mjesečnoj razini. U pogledu valutne klauzule i njene ništetnosti, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017, koja da predstavlja odluku u kolektivnom sporu, u kojoj da je kao jedan od tuženika naveden i tuženik iz ovog predmeta. Temeljem odredbe čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, odluka drugostupanjskog suda da se obvezujućom snagom primjenjuje na ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene što da je ovdje slučaj. Također ovim postupanjem tuženik da je povrijedio odredbe čl. 3 ZOO-a, i na taj način bez osnove stekao iznos koji se potražuje ovim postupkom u skladu s odredbom čl. 1111 ZOO-a.

3.Podneskom od 13.09.2024. a nakon dostave i izrade vještva tužitelj je u skladu s vještvom precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci.

4.U odgovoru na tužbu od 26.06.2023. i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga tužbu odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik ističe i prigovor zastare. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je s prednicom tužitelja zaključio Ugovor o kreditu br. 9012101185 dana 17.11.2006. kojim da je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.745,77 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Predmetni ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom kredita. dakle nekoliko godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari odnosno prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30.09.2015. Iz tog razloga da bi tužitelj bio prekludiran pozivati se na ništetnost Ugovora o kreditu iz 2006., kao što je u prekluziji i s obzirom na protek zastarnog roka. S tim u svezi tuženik se poziva na odredbu čl. 326 st. 2 ZOO koja propisuje da se na ništetnost ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja.

5.U pogledu valutne klauzule tuženik ukazuje na odredbu čl. 22 ZOO-a kojom odredbom da je izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju jer da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla, a pratio zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a, jest da novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu. Sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u čl. 21 ZOO-a, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Ugovor o kreditu da je potvrđen tj. solemniziran po javnom bilježniku, te da ima snagu javnobilježničkog akta, što znači da je javni bilježnik predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, nadalje isti da je ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage nakon čega da su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice, koje za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Ugovor da je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo, nego dapače da se tužitelj svjesno i samostalno odlučio baš za predmetnu vrstu kredita sa svim njegovim uvjetima i odredbama očito ocjenjujući kako bi isti po svemu odgovarao njegovim potrebama i mogućnostima.

6.Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja jer da nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utuženih iznosa, odnosno da li je obračun izrađen od strane ovlaštene osobe.

7.U pogledu prigovora zastare navodi se da tražbina po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i od tada da počinje teći petogodišnji zastarni rok, jer da kod stjecanja bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok. Tuženik u svezi pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača drži da pokretanje tih postupaka nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241 ZOO-a, a u koliko bi se i prihvatio taj stav, u situaciji kad je tužba za zaštitu kolektivnog interesa u predmetu P- 1401/12 podnesena dana 04.04.2012. da bi to značilo da je prije podnošenja tužbe u ovom predmetu nastupila zastara u odnosu na sve anuitete dospjele do 04.04.2009.

8.Tijekom postupka u dokazne svrhe sud je pregledao ugovor o kreditu br. 9012101185 od dana 17.11.2006., ugovor o ustupanja potraživanja–cesiji zaključen između ČU i PU iz A kao cedenta-ustupitelja i AU iz A kao cesionara-preuzimatelja od dana 13.02.2023., pregledano je rješenje o nasljeđivanju pol br. O-88/13 od dana 25.11.2013. iza smrti FU, pregledane su Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, Pregled uplata po kreditu, Plan otplate, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije dipl.oec. Ante Beus.

9.Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je pravno osnovan.

10.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu i to temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, slijedom čega tužitelj potražuje preplaćeni iznos kamata i razliku uvećanja glavnice za razdoblje otplate kredita.

11.Među strankama nije sporno da su dana 17.11.2006. prednica tužitelja kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu br. 9012101185. Nije sporno da je kredit odobren namjenski za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.745,77 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, te da je ugovoren rok otplate od 72 mjeseca sa otplatom mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,10% godišnje.

12.Tužitelj se također poziva na presudu istog suda posl.br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. kojom je usvojen zahtjev radi utvrđenje ništetnosti valutne klauzule te je utvrđeno da su tuženici u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.U odnosu na tvrdnju tuženika iz ovog predmeta da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, jer da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, za navesti je da se prema odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91….117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1 ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

14.Ovi postupci pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji su pokrenuti po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač, protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavljaju kolektivni sudski postupak, a sve sukladno odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91….117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP). Kao što je prethodno navedeno prema toj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15.Obzirom na razdoblje koje je obuhvaćeno u ovoj parnici, a vodeći računa o tome da je Ugovor o kreditu zaključen 18.05.2007., za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavni su Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZP/03), za razdoblje do 06.08.2007., te zatim za daljnje razdoblje Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP/07). Prema odredbi čl. 138a ZZP/07, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 Ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131 st. 1 ovog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

16.Nadalje, prema odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 84 ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s time da je ta odredba identična s odredbom iz čl. 99 ZZP/07, što bi značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Također iz odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi čl. 96 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dočim odredba st. 2 tog čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 05.03.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (službeni list EZ 1993.L 95/29, dalje direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 i to čl. 3 st. 2 smatra da odredba nije individualna stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

17.Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, sud drži da u biti ne bi bio dužan provoditi nikakve daljnje dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo da li su one jasne, teško razumljive i teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

18.U pogledu valutne klauzule valja reći kako je u odluci VTS-a, posebno istaknuto da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, (dakle vjerovnika). Stoga po mišljenju VTS-a, već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača tj. kamatu određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19.Što se tiče visine tužbenog zahtjeva ista je utvrđena provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Ante Beus koji u svom obrazloženom nalazu i mišljenju navodi da je u razdoblju od 20.11.2006. do 30.11.2012. kamatna stopa izmijenila u više navrata u odnosu na početnu stopu 5,10% godišnje i to 01.08.2007., 6,10 % a 01.02.2008. 7,45 % te svaka promjena kamatne stope da se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. Nadalje navodi da se svaki anuitet sastoji od kamate koja predstavlja prihod banke za dana sredstva (kredit) ili trošak koji korisnik kredita plaća za posuđena sredstva (kredit), i glavnice, što predstavlja iznos sredstava koji korisnik kredita vraća banci u tom razdoblju. Nadalje, usporedbom konačnog otplatnog plana pomnoženog sa dva tečaja, tečajem po kojem je korisnik kredita plaćao kredit i tečaja po kojem je korisniku kredita isplaćen kredit, razlika navedenih iznosa predstavlja neosnovano stečeno zbog promjene tečaja. Tako je tužitelj u razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog promjene valutne klauzule u CHF platio ukupno više kredita u iznosu od 2.183,24 EUR. Valja reći da tužitelj nije imao prigovora na vještvo, te je u skladu s vještvom uredio tužbeni zahtjev. Sud također drži da bi vještački nalaz i mišljenje bio stručan i objektivan. Zamjenik punomoćnika tuženika na ročištu održanom 12.11.2024. ističe u svezi dostavljenog vještva da nema primjedbi.

20.Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a sud smatra kako bi kod povrata stečenog bez osnove tužena bila dužna tužitelju vratiti baš onaj iznos kuna kojeg joj je tužitelj platio bez osnove. Kako su ujedno iznosi anuiteta sadržani u utuženom iznosu te kako je nedvojbeno da je tužitelj kredit vraćao u mjesečnim anuitetima to istom ujedno pripada zakonska zatezna kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, u kunskom iznosu, sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a, i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka.

21.U odnosu na prigovor zastare tuženika valja reći kako čl. 215 st. 1 ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dočim čl. 241 ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, čl. 245 st. 1 ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3 istog čl. propisuje da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, da zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Temeljem prethodno navedenih odredbi sud drži kako je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u "slučaju franak" radi zaštite kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dočim je pravomoćnim okončanjem spora u dijelu odluke o ništetnosti valutne klauzule, odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 dana 14.06.2018. , zastara počela teći ispočetka dok se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke. Kako je predmetna tužba podnesena 24.03.2022., to se kod institut stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, ima se primijeniti odredba čl. 225 ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Stoga nesporno je da je tužba u ovoj pravnoj svari u odnosu na kondemnatorni dio radi povrata iznosa preplaćenih zbog ništetne valutne klauzule, podnesena u zastarnom roku, zbog čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

22.U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredbi utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.

23.Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom čl. 154 st. 1, 155 i 164 ZPP-a te je sud na ime sastava tužbe tužitelju usvojio 100 bodova primjenom Tbr 7 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje OT). Na ime sastava obrazloženih podnesaka od 16.01.2024. i 29.04.2024., 13.09.2024. tužitelju je usvojeno po 100 bodova primjenom Tbr 8 točka 1 u svezi s Tbr 7 točka 1 OT. Na ime zastupanja po punomoćniku na ročištima od 16.04.2024., 03.06.2024., 12.11.2024. tužitelju je usvojeno po 100 bodova primjenom Tbr 9 točka 1 u svezi s Tbr 7 točka 1 OT. Tužitelju je ukupno usvojeno 700 bodova a kako vrijednost boda sukladno Tbr 54 OT iznosi 2,00 EUR-a to je tužitelju ukupno usvojen iznos od 1.400,00 EUR-a što uvećan za iznos PDV-a iznosi 1.750,00 EUR-a, a kad se tom iznosu pridoda iznos od 33,23 EUR-a na ime sudske pristojbe za tužbu te iznos od 68,28 EUR-a na ime sudske pristojbe za presudu kao i iznos od 500,00 EUR-a na ime predujma troškova vještačenja pa ukupno usvojeni trošak tužitelja iznosi 2.351,51 EUR-a.

U Starom Gradu, 20. siječnja 2025.

SUDAC:

Miljana Srhoj Buratović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pismenog otpravka iste, a dostavlja se putem ovog suda na Županijski sud u tri primjerka.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tužene