Poslovni broj: UsI-3886/24-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, Vrbanićeva 20, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 20. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 141-02/24-03/OB: 03530320220, URBROJ: 341-99-06/2-24-005363 od 11. rujna 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava rješenje od 11. rujna 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena zbog toga što prvostupanjsko tijelo ne bi u roku donijelo rješenje o zahtjevu stranke (čl. 119. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku; NN 47/09 i 110/21 - ZOUP).

U spomenutom rješenju je navedeno da je o tužiteljevom zahtjevu za priznavanje prava na invalidsku mirovinu kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane odlučeno prvostupanjskim rješenjem od 01. prosinca 2008. godine i drugostupanjskim rješenjem od 25. kolovoza 2010. godine.

Tužitelj u tužbi ukazuje na to da se rješenja od 01. prosinca 2008. godine i 25. kolovoza 2010. godine odnose na njegov zahtjev od 27. srpnja 2006. godine, a ne na zahtjev iz 1998. godine, o kojem nikada nije odlučeno, a čije postojanje dokazuje nalazom i mišljenjem tuženikovog tijela vještačenja o njegovom pregledu 22. prosinca 1999. godine. Tužitelj navodi da mu je tim vještačenjem još s danom 30. prosinca 1998. godine utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti, čiji je uzrok 100% „bolest logor“ u smislu braniteljskog propisa. Tužitelj u tužbi ističe i da mu nije bilo omogućeno razgledavanje spisa predmeta u upravnom postupku.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je tuženiku kao drugostupanjskom tijelu 02. travnja 2024. godine urudžbirao žalbu zbog šutnje uprave, navodeći da je još 1998. godine pokrenuo postupak priznavanja prava na invalidsku mirovinu te da je u tom postupku provedeno vještačenje 22. prosinca 1999. godine (koje je dostavio uz spomenutu žalbu), ali da postupak nikada nije dovršen.

Tuženik je osporavanim rješenjem od 11. rujna 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu, navodeći da je postupak priznavanja tužitelju prava na invalidsku mirovinu proveden vještačenjima i donošenjem rješenja u oba stupnja upravnog postupka i da je tako tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 27. srpnja 2006. godine.

Tužitelj u tužbi pravilno ukazuje na to da se rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu od 01. prosinca 2008. godine u svom obrazloženju referira na tužiteljev zahtjev podnesen 27. srpnja 2006. godine.

Međutim, u ovoj pravnoj stvari je sporno je li tijelo mirovinskog osiguranja propustilo odlučiti o drugom tužiteljevom zahtjevu, za koji tužitelj tvrdi da je podnesen još 1998. godine.

Tuženik u ovom upravnom sporu (konkretno na raspravnom ročištu) tvrdi da iz evidencijâ tijela mirovinskog osiguranja ne proizlazi da bi tužitelj 1998. ili 1999. godine bio pokretao ikakav postupak pred tim tijelom.

Tužitelj pak ni sâm očito ne raspolaže svojim zahtjevom za koji tvrdi da bi bio podnesen 1998. godine.

Tužitelj zapravo samo raspolaže nalazom i mišljenjem tadašnje invalidske komisije tijela mirovinskog osiguranja, iz kojeg proizlazi da je 22. prosinca 1999. godine izvršen komisijski pregled tužitelja „na prijedlog nadležnog liječnika“. Taj nalaz i mišljenje je ovjeren i potpisan po članovima komisije, iako je točno (kako ističe tuženik na raspravnom ročištu) da u njegovom uvodu nije naveden broj dnevnika.

Usprkos tome, sud nema razloga dovoditi u pitanje vjerodostojnost navedenog nalaza i mišljenja, ali to istovremeno ne dokazuje da je vještačenje provedeno baš na temelju zahtjeva koji bi prethodno tužitelj podnio tijelu mirovinskog osiguranja. Tijela mirovinskog osiguranja ne raspolažu tužiteljevim zahtjevom iz 1998. godine, niti se od njih može očekivati dokazivanje negativne činjenice da tužitelj nije podnio zahtjev za koji sâm tvrdi da je podnesen 1998. godine - čak i bez obzira na činjenicu postojanja nalaza i mišljenja o pregledu tužitelja 22. prosinca 1999. godine, jer nije moguće nedvojbeno utvrditi je li to vještačenje provedeno baš u povodu prethodno podnesenog tužiteljevog zahtjeva (kako on tvrdi) ili u povodu nekakvog postupka koji bi se provodio po službenoj dužnosti (primjerice, u povodu kontrolnog pregleda ili u povodu obnove postupka) ili se pak radi - kako tuženik tvrdi na raspravnom ročištu - o situaciji samoinicijativno iniciranog vještačenja izvan upravnog postupka, kako se i dešavalo u nekim drugim slučajevima u to vrijeme.

Sud pritom svakako cijeni i to da je tužitelj žalbu iz čl. 119. st. 1. ZOUP-a izjavio čak 26 godina nakon što je navodno podnio zahtjev i pokrenuo postupak priznavanja prava na invalidsku mirovinu. U situaciji tolikog proteka vremena od navodnog podnošenja zahtjeva do prve tužiteljeve reakcije na navodno propuštanje odlučivanja o tom zahtjevu, sud smatra da je na tužitelju teret dokaza o tome da je - kako tvrdi - 1998. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu o kojem nikad nije odlučeno.

Naime, s obzirom na to da bi se radilo o tužiteljevom zahtjevu, prvenstveno se od njega očekuje da raspolaže primjerkom tog zahtjeva, da ga dostavi (makar i u ovom upravnom sporu) i da na taj način ukaže na to da o tom zahtjevu nikada nije bilo odlučeno.

Međutim, tužitelj očito ne raspolaže svojim navodnim zahtjevom iz 1998. godine, a sud ne može nedvojbeno zaključiti da je njegov pregled 22. prosinca 1999. godine na invalidskoj komisiji tijela mirovinskog osiguranja bio potaknut upravo njegovim prethodnim zahtjevom kojim bi pokrenuo upravni postupak za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

Zbog svega navedenog sud smatra da tužitelj - bez obzira na postojanje nalaza i mišljenja o njegovom pregledu 22. prosinca 1999. godine - nije dokazao svoju tvrdnju o tome da je 1998. pokrenuo upravni postupak radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu, pa je stoga tuženik pravilno i zakonito osporavanim rješenjem od 11. rujna 2024. godine u smislu čl. 119. st. 1. ZOUP-a odbio tužiteljevu žalbu. Zbog toga je na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje spomenutog rješenja kao neosnovan odbijen. Tužitelj neosnovano ukazuje na to da mu u upravnom postupku nije bilo omogućeno razgledavanje spisa predmeta, jer mu je to razgledavanje svakako bilo moguće u i toku trajanja ovog upravnog spora, kao spora pune jurisdikcije. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 20. siječnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Mate Knezović

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića