REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1332/2023-24.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Žarković, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačke banke Zagreb d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju odvjetnici u OD Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Branimira Žarkovića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Borne Kustec, odvjetnika iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 20. siječnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103794065 sklopljenog dana 3. rujna 2007. godine, između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, broj ovjere OV-8619/07 14. rujna 2007, u dijelovima u kojima je određeno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.862,17 eura, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos od 6,47 eur od 16.1.2008. pa do isplate

na iznos od 4,87 eur od 16.2.2008. pa do isplate

na iznos od 15,05 eur od 16.3.2008. pa do isplate

na iznos od 12,92 eur od 16.4.2008. pa do isplate

na iznos od 0,81 eur od 16.5.2008. pa do isplate

na iznos od 5,38 eur od 16.6.2008. pa do isplate

na iznos od 1,80 eur od 16.7.2008. pa do isplate

na iznos od 1,04 eur od 16.8.2008. pa do isplate

na iznos od 0,91 eur od 16.9.2008. pa do isplate

na iznos od 14,65 eur od 16.10.2008. pa do isplate

na iznos od 23,01 eur od 16.11.2008. pa do isplate

na iznos od 11,13 eur od 16.12.2008. pa do isplate

na iznos od 43,18 eur od 16.1.2009. pa do isplate

na iznos od 43,51 eur od 16.2.2009. pa do isplate

na iznos od 32,75 eur od 16.3.2009. pa do isplate

na iznos od 35,22 eur od 16.4.2009. pa do isplate

na iznos od 35,71 eur od 16.5.2009. pa do isplate

na iznos od 31,46 eur od 16.6.2009. pa do isplate

na iznos od 32,20 eur od 16.7.2009. pa do isplate

na iznos od 32,20 eur od 16.7.2009. pa do isplate

na iznos od 30,05 eur od 16.8.2009. pa do isplate

na iznos od 34,78 eur od 16.9.2009. pa do isplate

na iznos od 29,53 eur od 16.10.2009. pa do isplate

na iznos od 32,92 eur od 16.11.2009. pa do isplate

na iznos od 32,38 eur od 16.12.2009. pa do isplate

na iznos od 41,54 eur od 16.1.2010. pa do isplate

na iznos od 47,43 eur od 16.2.2010. pa do isplate

na iznos od 46,15 eur od 16.3.2010. pa do isplate

na iznos od 52,00 eur od 16.4.2010. pa do isplate

na iznos od 62,70 eur od 16.5.2010. pa do isplate

na iznos od 65,00 eur od 16.6.2010. pa do isplate

na iznos od 77,59 eur od 16.7.2010. pa do isplate

na iznos od 77,17 eur od 16.8.2010. pa do isplate

na iznos od 103,26 eur od 16.9.2010. pa do isplate

na iznos od 88,06 eur od 16.10.2010. pa do isplate

na iznos od 91,57 eur od 16.11.2010. pa do isplate

na iznos od 100,42 eur od 16.12.2010. pa do isplate

na iznos od 101,79 eur od 16.1.2011. pa do isplate

na iznos od 96,33 eur od 16.2.2011. pa do isplate

na iznos od 99,64 eur od 16.3.2011. pa do isplate

na iznos od 99,81 eur od 16.4.2011. pa do isplate

na iznos od 109,89 eur od 16.5.2011. pa do isplate

na iznos od 131,31 eur od 16.6.2011. pa do isplate

na iznos od 155,69 eur od 16.7.2011. pa do isplate

na iznos od 178,15 eur od 16.8.2011. pa do isplate

na iznos od 137,09 eur od 16.9.2011. pa do isplate

na iznos od 123,28 eur od 16.10.2011. pa do isplate

na iznos od 124,20 eur od 16.11.2011. pa do isplate

na iznos od 126,11 eur od 16.12.2011. pa do isplate

na iznos od 138,03 eur od 16.1.2012. pa do isplate

na iznos od 141,61 eur od 16.2.2012. pa do isplate

na iznos od 137,70 eur od 16.3.2012. pa do isplate

na iznos od 137,12 eur od 16.4.2012. pa do isplate

na iznos od 139,09 eur od 16.5.2012. pa do isplate

na iznos od 142,53 eur od 16.6.2012. pa do isplate

na iznos od 138,24 eur od 16.7.2012. pa do isplate

na iznos od 137,06 eur od 16.8.2012. pa do isplate

na iznos od 126,53 eur od 16.9.2012. pa do isplate

na iznos od 135,61 eur od 16.10.2012. pa do isplate

na iznos od 139,83 eur od 16.11.2012. pa do isplate

na iznos od 137,03 eur od 16.12.2012. pa do isplate

na iznos od 133,66 eur od 16.1.2013. pa do isplate

na iznos od 132,50 eur od 16.2.2013. pa do isplate

na iznos od 131,30 eur od 16.3.2013. pa do isplate

na iznos od 139,68 eur od 16.4.2013. pa do isplate

na iznos od 127,35 eur od 16.5.2013. pa do isplate

na iznos od 125,34 eur od 16.6.2013. pa do isplate

na iznos od 126,54 eur od 16.7.2013. pa do isplate

na iznos od 125,27 eur od 16.8.2013. pa do isplate

na iznos od 129,78 eur od 16.9.2013. pa do isplate

na iznos od 132,70 eur od 16.10.2013. pa do isplate

na iznos od 134,13 eur od 16.11.2013. pa do isplate

na iznos od 139,21 eur od 16.12.2013. pa do isplate

na iznos od 134,08 eur od 16.1.2014. pa do isplate

na iznos od 117,44 eur od 16.2.2014. pa do isplate

na iznos od 120,10 eur od 16.3.2014. pa do isplate

na iznos od 117,78 eur od 16.4.2014. pa do isplate

na iznos od 114,47 eur od 16.5.2014. pa do isplate

na iznos od 115,19 eur od 16.6.2014. pa do isplate

na iznos od 117,55 eur od 16.7.2014. pa do isplate

na iznos od 119,44 eur od 16.8.2014. pa do isplate

na iznos od 119,92 eur od 16.9.2014. pa do isplate

na iznos od 121,95 eur od 16.10.2014. pa do isplate

na iznos od 124,85 eur od 16.11.2014. pa do isplate

na iznos od 125,40 eur od 16.12.2014. pa do isplate

na iznos od 125,83 eur od 16.1.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.2.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.3.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.4.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.5.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.6.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.7.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.8.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.9.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.10.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.11.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.12.2015. pa do isplate

na iznos od 125,61 eur od 16.1.2016. pa do isplate

na iznos od 161,04 eur od 16.2.2016. pa do isplate

na iznos od 158,35 eur od 16.3.2016. pa do isplate

na iznos od 156,17 eur od 16.4.2016. pa do isplate

na iznos od 152,39 eur od 16.5.2016. pa do isplate

na iznos od 161,57 eur od 16.6.2016. pa do isplate

na iznos od 156,39 eur od 16.7.2016. pa do isplate

na iznos od 157,29 eur od 16.8.2016. pa do isplate

na iznos od 153,93 eur od 16.9.2016. pa do isplate

na iznos od 157,83 eur od 16.10.2016. pa do isplate

na iznos od 165,06 eur od 16.11.2016. pa do isplate

na iznos od 164,61 eur od 16.12.2016. pa do isplate

na iznos od 166,83 eur od 16.1.2017. pa do isplate

na iznos od 163,80 eur od 16.2.2017. pa do isplate

na iznos od 159,89 eur od 16.3.2017. pa do isplate

na iznos od 162,53 eur od 16.4.2017. pa do isplate

na iznos od 150,40 eur od 16.5.2017. pa do isplate

na iznos od 152,81 eur od 16.6.2017. pa do isplate

na iznos od 144,62 eur od 16.7.2017. pa do isplate

na iznos od 131,03 eur od 16.8.2017. pa do isplate

na iznos od 131,91 eur od 16.9.2017. pa do isplate

na iznos od 134,19 eur od 18.10.2017. pa do isplate

na iznos od 130,91 eur od 16.11.2017. pa do isplate

na iznos od 130,17 eur od 16.12.2017. pa do isplate

na iznos od 121,79 eur od 16.1.2018. pa do isplate

na iznos od 129,79 eur od 16.2.2018. pa do isplate

na iznos od 123,61 eur od 16.3.2018. pa do isplate

na iznos od 116,87 eur od 16.4.2018. pa do isplate

na iznos od 111,35 eur od 16.5.2018. pa do isplate

na iznos od 122,65 eur od 16.6.2018. pa do isplate

na iznos od 121,72 eur od 16.7.2018. pa do isplate

na iznos od 136,47 eur od 16.8.2018. pa do isplate

na iznos od 138,15 eur od 16.9.2018. pa do isplate

na iznos od 129,79 eur od 16.10.2018. pa do isplate

na iznos od 133,89 eur od 16.11.2018. pa do isplate

na iznos od 136,96 eur od 16.12.2018. pa do isplate

na iznos od 138,51 eur od 16.1.2019. pa do isplate

na iznos od 133,48 eur od 16.2.2019. pa do isplate

na iznos od 134,56 eur od 16.3.2019. pa do isplate

na iznos od 136,72 eur od 16.4.2019. pa do isplate

na iznos od 135,07 eur od 16.5.2019. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.075,00 eura dodatno uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 20. siječnja 2025. pa do isplate uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita dana 3. rujna 2007. godine, kao korisnik kredita, sklopio s Tuženikom, društvom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB 92963223473 (dalje: “Tuženik”), kao poslovnom bankom i kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103794065, koji je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, broj ovjere OV-8619/07 14. rujna 2007 (dalje u nastavku: „Ugovor o kreditu“). Ugovor o kreditu sklopljen je u iznosu 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja, a datum korištenja predmetnog kredita je 20. rujna 2007. godine. Predmetni kredit je u cijelosti uredno otplatio tuženiku.

Unatoč činjenici da je bila riječ o potrošačkom odnosu između njega i Tuženika, predmetni Ugovor o kreditu je bio ugovoren uz valutnu klauzulu CHF uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka tj. Tuženik. Ugovorom o kreditu je bilo utvrđeno da će se kredit isplatiti njemu u kunskoj protuvrijednosti 99.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok je s druge strane Ugovorom o kreditu bilo utvrđeno da se predmetni kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

U prilog činjenici da je u konkretnom slučaju on imao pravnu poziciju potrošača ističe se da se radi o namjenskom ugovoru – stambenom kreditu, sklopljenog radi ispunjenja svakodnevnih stambenih životnih potreba pa se dakle radi o potrošačkom ugovoru koji je zaključen izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.

Dakle, novčana sredstva osigurana predmetnim kreditom iskorištena su za kupnju njegova stana, a što je vidljivo i iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Po zanimanju komercijalist sa srednjom stručnom spremom te tijekom svog obrazovanja nije primio ekonomsku izobrazbu koja bi mu omogućila razumijevanje kompleksnih bankarskih termina.

Nadalje, iz osobnih podataka je vidljivo kako ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa] – stanu koji je kupio sredstvima iz Ugovora o kreditu (čl. 6. Ugovora o kreditu), a što pokazuje da mu predmetni stan koristi kao svoj dom, a ne za obavljanje gospodarskih aktivnosti.

Osim toga, nikada nije bio ni u radnom odnosu kod neke financijske institucije niti ima potrebno financijsko odnosno bankarsko znanje da bi imala ikakvih saznanja o riziku koji postoji kod ugovaranja obveze uz valutnu klauzulu CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK odnosno da je rast tečaja CHF-a bio gotovo potpuno izvjestan u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

Odredbe o valutnoj klauzuli za CHF valutu i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu su nepoštene i nezakonite odnosno ništetne, jer su protivne odredbama kako primjenjivog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005; dalje: „ZOO“) tako i Zakona o zaštiti potrošača (Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 79/2007 dalje: „ZZP“), što je sada već općepoznato i nesporno, s obzirom na to da je navedeno pravomoćno utvrđeno na kolektivnoj razini za sve kredite sklopljene između 2004. i 2008. godine s valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom (koju banka jednostrano mijenja), a koji krediti su sklopljeni s jednom od taksativno navedenih 8 banaka (uključujući i Tuženikom). Pri tome nije bio u mogućnosti pregovarati s Tuženikom o sadržaju Ugovora o kreditu, već je sadržaj spornog Ugovora o kreditu u cijelosti pripremljen i „nametnut“ od strane Tuženika kao trgovca odnosno profesionalca, pri čemu je u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na njegovu štetu kao potrošača. Tako je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se između ostalog utvrđuje da je Tuženik (u prethodno navedenom postupku označen kao četvrtotuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje Tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i to člancima 96., 97 i 99. te suprotno odredbama ZOO-a.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine odbijena je podnesena revizija Tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kao neosnovana, čime je nesporno dokazano da je Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Temeljem članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Kako je sa Tuženikom sklopio sporni Ugovor o kreditu 2007. godine, dakle u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je Tuženik sklapanjem ugovora o kreditima s potrošačima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, to se on radi načela ekonomičnosti postupka, te na temelju članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: „ZPP“) poziva na sva činjenična i pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

Dakle, u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, točnije dijelovi odredbe članka 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je određeno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Valutna klauzula (CHF valuta) ugovorena je odredbama Ugovora o kreditu, prvenstveno odredbama čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Osporava valjanost njenog ugovaranja u spornom Ugovoru o kreditu te valutna klauzula u konkretnom slučaju nije ugovorena sukladno odredbama ZZP-a i ZOO-a, zbog čega su te odredbe i ništetne, što se sve detaljno izlaže u nastavku ovog podneska.

Prilikom otplate predmetnog kredita bio doveden u izuzetno nepovoljan položaj zbog rasta valute CHF na koju mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane Tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom CHF. Kao prosječni potrošač, bez stručnog financijskog, bankarskog i pravnog obrazovanja, kojem je iznos kredita s valutnom klauzulom CHF samo značio manju kamatnu stopu odnosno manji anuitet, On nikada nije bio upozoren da bi tu manju početnu stopu u naravi pratio povećani rizik koji postoji kod ugovaranja obveze s valutnom klauzulom CHF odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije tužitelju dano obrazloženje i nisu mu prezentirane sve informacije, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima.

Tijekom trajanja otplate kredita Tuženik je od dana plasmana do isplate kredita više puta mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu (a usporedno i dodatno jednostrano povećavajući kamatnu stopu), pri čemu je on doveden izuzetno nepovoljan položaj te mu je otplata Ugovora o kreditu postala pretjerano tegotna. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu on kao prosječni potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca na temelju tečaja CHF, jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje Ugovora o kreditu temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je bila izuzetno uvećana u pojedinim razdobljima. Banka odnosno Tuženik je, za razliku od njega, kao profesionalac koji se bavi kupoprodajom valute, to znao ili morao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupao u dobroj vjeri i nije prezentirao sve potrebne informacije mu.

Smisao i svrha valutne klauzule jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći, npr. uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota.

Dakle, ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane se štite, i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije.

Međutim, ističe da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o sadržaju Ugovora o kreditu te je u konkretnom slučaju prouzročena znatna neravnopravnost između ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. U tom smislu, on ističe da je u praksi prilikom otplate svako mjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno odredbama ZOO-a o valutnoj klauzuli, ista primijenjena na način da se pogoduje banci odnosno Tuženiku kao kreditoru, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući je predmetna klauzula bila izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, a na drugoj strani je za njega došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama i čime je on bio stavljen u izuzetno nepovoljan položaj), a ne klauzula kojom se Tuženik kao banka štiti od deprecijacije domaće valute – kune. S obzirom na navedeno, vraćanje kredita mu je bilo pretjerano tegotno i prouzročilo mu je cijeli niz teškoća.

Osim toga, u ovom konkretnom slučaju valutna klauzula primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz odredbe članka 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz odredbe članka 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz odredbe članka 7. ZOO-a te protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz odredbe članka 8. ZOO-a.

Isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno je odredbama članaka 96., 97. i 99. ZZP-a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo niti su iste bile razumljive njemu kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana tj. njega i Tuženika, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu Tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

Ustaljeno je i stajalište Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike profesionalce (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt profesionalac prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Ističe kako prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti da će Tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZZP. Sklopio je Ugovor o kreditu s Tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što joj je tijekom ugovaranja Tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi Tuženika, podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu, a ne kao sredstvo primjenom koje Tuženik može ostvariti dodatne dobitke, a on drastične gubitke koji su ga doveli u izuzetno tešku poziciju. U ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredaba ZZP-a te utvrđenjima o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a koji stav je potvrđen i u Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine tj. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH pa tako i Tuženika. Tužbeni zahtjev utemeljen je na ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valuti obveze u konkretnom slučaju.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Presudi poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine između ostalog utvrdio je „...da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ (str. 5. Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine).

Tijekom sklapanja Ugovora o kreditu Tuženik je nudio kredit u s valutnom klauzulom CHF koji mu je prezentiran kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača – tj. nije mu spomenuta vjerojatnost, tj. rizik skorašnjeg rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo Tuženiku kao banci. Plasiranje kredita s CHF valutnom klauzulom bilo je sigurno ulaganje samo za banke, no ne i za potrošače. S obzirom na to da on nije u razumnoj mjeri bila dobro obaviješten kako za rizike koji se tiču promjenjive kamatne stope tako i za valutni rizik, nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile nepoštene jer su stvorile znatnu neravnotežu između njega i Tuženika kao ugovornih strana, pri čemu je Š bio doveden u izuzetno tešku situaciju prilikom otplate kredita.

Nadalje navodi da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da odredbe Ugovora o kreditu nisu jasne, razumljive ni uočljive prosječnom potrošaču, a tako ni njemu, da odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da Tuženik mu neposredno prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao potrebne obavijesti kako bi mogao donijeti informiranu odluku o sklapanja Ugovora o kreditu, da Tuženik njemu prije sklapanja ugovora o kreditu kao potrošača nije pojasnio ekonomski doseg valutne klauzule u CHF-u niti ga je upozorio na rizike vezano za ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene, a time i ništetne, a koje utvrđenja imaju direktni učinak na pojedinačne postupke koje potrošači pokrenu radi ugovornih odredbi koje su bile obuhvaćene navedenim postupkom; Jasno je da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi čl 96.,97. i 99. ZZP-a, te su time iste i ništetne (čl. 102. ZZP-a).

Na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a traži da mu Tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih dijelova odredbe i to sve iznose uvećane za zakonske zatezne kamate sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a koje teku od dana svake pojedine uplate do dana isplate.

Slijedom toga, a uzevši u obzir činjenicu da na temelju odredbe članka 327. stavak 1. ZOO-a sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, potražuje s obje pravne osnove isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO. Kako je u jednom dijelu odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to je za cijeli period otplate od podizanja kredita 2007. godine, pa sve do konačne otplate kredita, on trebao plaćati anuitete po početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, a ne po srednjem tečaju kreditora odnosno Tuženika za valutu CHF na dan dospijeća kako je bilo određeno odredbom članka 7. Ugovora o kreditu.

U skladu s navedenim pravnim posljedicama ništetnih odredaba, i kako bi mogao odrediti tužbeni zahtjev, on je bio primoran angažirati stručnu osobu da izračuna iznos kojeg je preplatio na osnovi povećanog tečaja za CHF kako bi mogla postaviti tužbeni zahtjev prema Tuženiku. Stručna osoba je, po njegovom nalogu, izradila izračun iz kojeg je vidljivo koliki je bio iznos preplate po spornom Ugovoru o kreditu u konkretnom slučaju.

Zadržava pravo specificirati i prilagoditi tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka u sudskom postupku.

Vezano uz pitanje zastare potraživanja, on u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva upućuje na već poznatu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom se potvrđuje da je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu „Potrošač“ te da je zastara ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, vezano za dio zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi promjene tečaja valute CHF počela je ponovno teći od 14. lipnja 2018. godine.

Također, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020. godine upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Ističe kako iznos koji zahtjeva tužbom nije u zastari.

Ističe da je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tuženik, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO-a.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 24.04.2024. (list 211-217 spisa), godine tužitelj predlaže da sud donese Odluku kojom će u cijelosti prihvatiti njegov tužbeni zahtjev, a kao što je to navedeno u citiranom podnesku .

2. U odgovoru na tužbu (list 82 do 91 spisa) tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018.g. Protivi provođenju financijskog vještačenja, a posebno korištenju privatnog izračuna sačinjenog izvan rubriciranog parničnog postupka.

Protivi se svakom budućem „specificiranju“ tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj ima svu dokumentaciju potrebnu za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva, a koja obveza proizlazi iz čl. 186. ZPP-a.

Opreza radi, ističe kako se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-7852/19 već vodio postupak između tužitelja i tuženika u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu kojim je tužitelj osporavao odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koju je pravomoćno ostvario, a koju ponovno obrazlaže kroz tužbu u ovom predmetu. Ističe prigovor presuđene stvari te predlaže da Naslovni sud bez daljnjeg razmatranja, odbaci tužbu tužitelja u tom dijelu uz naknadu troška tuženiku kako je niže navedeno. Tužitelj nije postavio urednu tužbu odnosno tužbu koja sadrži definirani (jasan odnosno precizan) tužbeni zahtjev, i to posebno u deklaratornom dijelu.

Tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu u odnosu na tečajnu razliku nakon 1. veljače 2016. godine je u izričitoj suprotnosti s mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6)

Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja glasi:

“Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ Tužitelj nije prihvatio konverziju.

Dakle, ako Zakon o potrošačkom kreditiranju propisuje obvezu tužitelja, koji nije prihvatio konverziju svog CHF ugovora o kreditu u EUR ugovor o kreditu (a to je konkretan slučaj), da ispunjava svoje obveze prema ugovorenim uvjetima CHF kredita, kako bi sud mogao naložiti njemu isplatu iznosa koji su naplaćeni u skladu sa mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju? Iz prethodno citirane odredbe jasno slijedi zaključak o tome da za onoga tko nije pristao na konverziju svog CHF kredita u EUR kredit kao što je tužiteljev slučaj, vrijede svi uvjeti CHF ugovora o kreditu, uključujući i promjene tečaja CHF/HRK. Prema tome, tužitelj je nakon stupanja na snagu ove zakonske odredbe, ne prihvativši konverziju sam svojevoljno po drugi put pristao na uvjete ugovora iz njegovog CHF kredita te je time prihvatio i rizik promjena tečaja za CHF/HRK. Ovo posebno zato što je čl. 11. d. st. (1) Zakon o potrošačkom kreditiranju tečaj CHF/HRK bio fiksiran na 6,39 kuna za 1 CHF samo za razdoblje od godine dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, dakle do 1. veljače 2016.g. Tužitelj je morao biti svjestan značenja odredbe čl. 11.d st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno činjenice da fiksni tečaj CHF/HRK vrijedi samo do 1. veljače 2016.g. pa je ne prihvativši konverziju svog CHF kredita u EUR kredit preuzeo sam, svojom voljom tečajni rizik (po drugi put). Nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može njega smatrati nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako on osporava, ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, on drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2008.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to on osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.:

"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Vrhovni sud je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine:

„Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva..“

Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, on ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati.

Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora.

Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.

Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Nguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a NE prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. O navedenoj okolnosti informirao je tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

O nužnosti saslušanja osobnog bankara u smislu dokazivanja da je on korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.g.

Ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama.

Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

Banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

Ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5323 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti.

O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po njegovom mišljenju, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule tako i kodemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210714341 od 4.9.2007. (lis 21 do 26 spisa), Promete po kreditu/Specifikacija uplata za razdoblje od 4.9.2007. do 15.5.2019.(list 30 do 39 spisa), Efektivnu kamatnu stopu/Realna godišnja kamatna stopa 4,50%, (list 40 do 50 spisa), Izvorno Otplatni plan u CHF (list 53 do 56 spisa), Otplatni plan prema obračunu banke u CHF (list 57 do 60 spisa), Razliku u anuitetu zbog promjene tečaja (pozitivni i negativni iznosi list 61 do 68 spisa), Specifikaciju tužbe (list 69 do 72 spisa), Izračun zateznih kamata na pozitivne razlike zbog promjene tečaja na dan 24.5.2003. (list 73 do 76 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti CE iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 15.03.2024. (list 197 do 205 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja ŠE (list 239 i 240 spisa).

4. Tuženik je predlagao da se provede dokaz saslušanjem svjedoka djelatnika banke, međutim tijekom postupka je odustao od predloženog dokaznog prijedloga.

4.1. Tuženik je također na pripremnom ročištu predlagao da vještak prilikom vještačenja uzme u obzir tzv. negativne razlike, međutim sud je Rješenjem poslovni broj P-1332/2023-8. dana 21. veljače 2024. godine odbio dokazni prijedlog tuženika jer se radilo o prijedlogu koji tužitelj nije utužio a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja kao što nije istaknuo tražbinu koju bi stavio u prijeboj.

5. Tuženik se, a nakon što je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, istome protivio. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva isti je neosnovan jer je do preinake tužbenog zahtjeva moglo doći samo nakon provedenog financijskog vještačenja, te je sud u skladu s odredbom članka 190. stav 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a) dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, i tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena.

5.1.Također tuženik je istaknuo da je nastupila zastara u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva (o tome će se u daljnjem tijeku obrazloženja navesti činjenice).

5.2. Tuženik je također istaknuo da pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-7852/19. se već vodio postupak između tužitelja i tuženika u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu kojim je tužitelj osporavao odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koju je pravomoćno ostvario, a koju da ponovno obrazlaže kroz tužbu u ovome predmetu. Tuženik je istaknuo Prigovor presuđene stvari.

5.3. Ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer kao što i sam tuženik ističe, tužitelj je prethodno podnio i tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog Ugovora o kreditu i isplate na temelju tako utvrđene ništetnosti, a u ovom konkretnom predmetu tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu te isplatu kao posljedicu te ništetnosti.

6.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7.Tužbeni zahtjev je osnovan.

8.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina i pravna osnova potraživanja, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane tuženika , te da li su utvrđenja iz parnice potrošač mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210714341 dana 4.9.2007. godine kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 99.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita,

- da je namjena kredita bila za kupnju stana u [adresa], u stambenoj zgradi sagrađenoj na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je kredit odobren na rok otplate 26 godina i 9 mjeseci,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 99.000,00 CH i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 525,79 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz članka 4. ovog ugovora ili računajući od davanja Izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebnog produženog ugovorenog roka korištenja. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu,

- da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba,

- da je razlika između anuiteta s osnove valute, a što je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka više plaćena za iznos 111.978,41 kn odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa da iznosi 14.862,17 eura.

11. Iz iskaza tužitelja OE (list 239 i 240 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva iz kredita utrošio je u kupnju nekretnine tj. stana u kojem živi. Kredit u švicarskim francima uzeo je iz razloga jer u to vrijeme nije bio za drugi kredit kreditno sposoban, tj. nije bilo kredita u kunama, a za kredit u Eurima nije bio kreditno sposoban. Prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu nije mogao pregovarati ni o jednom članku i odredbi ugovora o kreditu. Nije mogao utjecati da se nešto u tom Ugovoru izmijeni. Nisu mu pojašnjene nikakve odredbe Ugovora o kreditu, radilo se o kreditu sa valutnom klauzulom, ali on nije očekivao da će toliko mjesečne rate rasti, a nitko ga nije upozorio na nikakav rizik. Ugovor je pročitao, on nema toliko naobrazbe da bi to sve mogao bio razumjeti i znati kako će to u konačnici završiti. Ponuđena mu je konverzija kredita, nije ju prihvatio iz razloga jer nije više ništa vjerovao. Rata je trebala po anuitetima biti 2.200,00 kn, međutim u onim najgorim danima rata je došla do 4.000,00 kn i dalje redovno otplaćuje kredit.

Javni bilježnik mu nije objasnio prava i obveze iz Ugovora. Prije sklapanja Ugovora nije se informirao o kretanju tečaja u CHF, tj. znao je koliko je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Nije išao u druge banke po ponude i Zagrebačka banka je jedina banka gdje je imao otvoren račun. Misli da je dva puta išao u banku u svezi kredita. Nakon potpisivanja Ugovora o kreditu dobio je Otplatni plan kredita. Ne može se sjetiti da li je prije potpisivanja Ugovora o kreditu vidio Otplatni kredit. Nema u vlasništvu nikakav obrt, ni društvo. Sam je otplaćivao kredit.

11.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, smatrajući ga životnim , objektivnim i okolnosnim.

12. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

13. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

13.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

13.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

15. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

15.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

16. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

16.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Kako je predmetnom odredbom članka 1. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.

Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.

17.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

18. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

19. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

21. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Također ni u konkretnom slučaju nije se pregovaralo ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, a također je i opće poznato da Ugovori o kreditu su tipski Ugovori.

22. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

23. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 6. predmetnog Ugovora u kojem je decidirano navedeno da je namjena kredita kupnja stana u [adresa] u stambenoj zgradi sagrađenoj na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

25. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

26. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

27. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210714341 od 4.9.2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora djelomično ništetan i bez pravnog učinka.

27.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana u [adresa], u stambenoj zgradi sagrađenoj na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i isto je decidirano navedeno u točci 6. predmetnog Ugovora. Upravo u konkretnom slučaju, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom za stana. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka isto dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužitelja koji je decidirano iskazao da mu nisu pojašnjene nikakve odredbe Ugovora o kreditu, a da iako je pročitao Ugovor o kreditu nije imao tolike naobrazbe da bi mogao sve razumjeti i znati kako će to u konačnici završiti.

Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjenjive kamatne stope tj. valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužitelj kao običan građanin mogao predvidjeti sve posljedice promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

28. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

29. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

31. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire CE iz Darfin d.o.o. (list 197 do 205 ) koji je u svojem nalazu i mišljenju na stranici 7, 8 i 9 istog u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos sa tijekom zateznih kamata.

Ukupna razlika s osnove valutne za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 111.978,41 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 14.862,17 EUR.

32. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom. Stranke nisu imale nikakvih prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a koji je vještak izradio u skladu s nalogom suda.

33. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, a nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja na preinačeni dio, međutim taj prigovor je neosnovan. Ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SU-IV-123/2024-5. od 27. svibnja 2024., godine na kojoj je zauzet stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja.

34. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku zbog promjene deviznog tečaja CHF-valutne klauzule više u iznosu od 14.862,17 eura, to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo potraživati navedene iznose koje je platio tuženoj temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Također ima pravo i na zateznu kamatu a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

35. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

36. Tuženik je također prigovarao i da je u odnosu na naknadu za obradu kredita nastupila zastara, međutim taj prigovor je neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj SU-IV-44-2022-2. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla u konkretnom slučaju Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (članak 104. stavak 1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske Odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena (nepravomoćno), tek ovom Presudom zastara za restitucijski zahtjev nije počela niti teći i u odnosu na isto nije nastupila zastara potraživanja.

37. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

38.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 500,00 eura, za sastav podnesaka 12.veljače 2024., 23. travnja 2024. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svaki iznos od 500,00 eura.

Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu dana 21. veljače 2024., 17.listopada 2024. i 10. prosinca 2024. za svako iznos od 500,00 eura prema Tbr. 9. točka 1. OT-a.

Također priznat je i trošak pristupa na ročište na kojem je objavljena Presuda u iznosu od 100,00 eura(Tbr.9. točka 3. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. OT-a priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 775,00 eura.

Priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 4.075,00 eura.

38.1. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška preliminarnog izračuna u iznosu od 100,00 eura kao neosnovanim. Također se odbija sa troškovima sudskih pristojbi za tužbu i Presudu iz razloga jer je u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018., 51/2023.) i to člankom 11. stav 1. točka 20. tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi.

39. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

U Krapini, 20. siječnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Branimir Žarković, Zagreb, Savska cesta 32

2. OD Porobija & Porobija d.o.o. Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII