Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1638/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zoranu Ivaniševiću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod posl. br. P-527/2023 od 26. srpnja 2024., dana 20. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja, te se ukida rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod posl. br. P-527/2023 od 26. srpnja 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem u toč. I) izreke prvostupanjski sud oglasio se mjesno nenadležnim, dok je toč. II) izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti pobijanog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.
2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužitelj navodeći u bitnom da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna slijedom čega da je predložio sudu odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Navodi da je za tužitelja iznimno i financijski i organizacijski opterećujuće voditi postupak pred sudom u sjedištu tuženika, a prvostupanjski sud da uopće nije obrazložio razloge neprihvaćanja iznijetih pravnih činjenica i aktualne sudske prakse. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnijet.
4. Žalba je osnovana.
5. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik prije upuštanja u raspravljanje podnio prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102270398 od 04.03.2005. kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, pa primjenom odredbe čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) prihvaća navedeni prigovor osnovanim.
6. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.
7. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravu iz potrošačkog ugovora, dok iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik osporava tužitelju status potrošača.
8. Obzirom na navedeno prvenstveno je odlučno, obzirom na navode iz odgovora na tužbu, utvrditi da li tužitelj ima status potrošača, posljedično čemu da li se na konkretni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 04.03.2005. ),
9. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Također prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako prema odredbi čl. 82. alineja 19. ZZP/03 može se smatrati nepoštenom ugovornom odredbom koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.
10. Pri tom prema tumačenju Suda Europske unije u presudi od 27.06.2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98., obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama slijedom čega je sud dužan ex officio ispitivati nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).
11. Ukoliko je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, tada među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
12. U tom slučaju, a ukoliko se radi o potrošačkom ugovoru, za ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti mjerodavne su odredbe ZPP-a koji ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove. Stoga u primjenu dolazi odredba o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a i odredba o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
13. Slijedom navedenog, a kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije cijenio naprijed iznijete okolnosti, to će u nastavku postupka prvostupanjski sud utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom sporu, te gdje je zaključen predmetni ugovor i potom ponovnu odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti.
14. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci, 20. siječnja 2025.
SUTKINJA:
Iva Smokvina-Dadasović
