REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-82/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja OG VL., AUTOLIMARSKI I AUTOLAKIRERSKI [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2024-7 od 26. studenog 2024., 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2024-7 od 26. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2024-7 od 26. studenog 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 287,62 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 200,77 EUR s kamatama (točka II. izreke) te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 13,28 EUR kao neosnovanim (točka III. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da su Ugovorom o ustupu tražbine oštećenik/ustupitelj kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili dana 10. svibnja 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 287,62 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik. Utvrđeno je da je time oštećenik ŠG ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

3. Prvostupanjski sud je, nadalje, utvrdio da je tuženik isplatio tužitelju pozivom na broj predmetnog računa broj 27/VP/1/1 dio iznosa, dok nije prihvatio njegove cijene radnih sati, da oštećenik ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti, da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila, da tuženik neopravdano cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost, osporava. Utvrdivši da je cijena rada koju je obračunao tužitelj u skladu s Cjenikom tužitelja, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1046., čl. 1085. st. 1. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev.

4. Protiv točke I. i II. izreke presude što proizlazi iz sadržaja žalbe, žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 104,58 EUR. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je sud trebao primijeniti odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 7., čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupka i odbiti tužbeni zahtjev, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, da je donošenjem predmetne presude sud počinio osobito tešku povredu odredaba parničnog postupka povrijedio i temeljno pravo na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku (zajamčeno Ustavnom Republike Hrvatske - čl. 14. st. 2. i čl. 29. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - čl. 6. st. 1.), da se ponašanja stranaka u obveznopravnim odnosima moraju prosuđivati u skladu s općim načelima obveznopravnih odnosa, da je tuženik dužan u ispunjenju svoje obveze platiti samo onaj novčani iznos koji je dovoljan da se popravkom vozilo vrati u stanje prije oštećenja, odnosno onaj novčani iznos za koji je na dostupnom tržištu bilo moguće popravkom vozilo vratiti u prvobitno stanje, a to je bitno manji iznos od iznosa za koji je tužitelj popravio vozilo, a svakako i stoga što je oštećena ŠG u ostvarenju svojeg prava prema tuženiku bila dužna surađivati s tuženikom i suzdržati se od postupaka kojim bi tuženiku otežala ispunjenje obveze. Dalje navodi da je takvo ponašanje oštećene i tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu pogrešna i odluka o troškovima postupka.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu na temelju čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud utvrđuje da je presuda pravilna i zakonita.

8. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku na koju tuženik upire u žalbi.

9. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja kojem je cesijom ustupljena tražbina po osnovi odgovornosti tuženika kao osiguratelja za isplatu osigurnine po polici osiguranja štetnika.

10. Predmetni spor je spor male vrijednosti, a odredba čl. 467. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu čl. 370. istog Zakona provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije uzeo u razmatranje žalbene navode kojima žalitelj polemizira s prosudbama i zaključcima koje je prvostupanjski sud izveo o činjenicama koje su utvrđene iz provedenog dokaznog postupka.

11. Utvrđenje kako je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku nije proturječno sadržaju Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 10. svibnja 2024. kojim je, suprotno žalbenim navodima, ustupljena tražbina kojim je oštećena ŠG kao ustupitelj prenijela potraživanje u iznosu od 287,62 EUR na primatelja tj. tužitelja, prema računu broj 27/VP/1/1, o čemu je obaviješten tuženik što nije sporno među strankama. Ovdje se još navodi da je tuženik po istoj osnovi već djelomično isplatio naknadu štete u iznosu od 1.450,05 EUR, što sigurno ne bi učinio da ne postoji osnova za njegovu odgovornost. Utuženi iznos predstavlja razliku koju tuženik nije isplatio jer je smatrao da je račun popravka previsok, a ne zato jer nije pasivno legitimiran.

12. Isto tako, visina štete nastale popravkom oštećenog vozila koju je utvrdio prvostupanjski sud nije proturječna privijenim ispravama - računu broj 27/VP/1/1 i Cjeniku koji je sukladno ispravama u spisu kao i iskazu odgovorne osobe tužitelja, odobren od Ministarstva gospodarstva i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, kopije smjernica AZTN, Klasa: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. Ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Također, pravilno prvostupanjski sud navodi da okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima. Potrebno je istaknuti da kada je tužitelj na okolnost visine štete, a kada opseg oštećenja nije sporan kao u konkretnom slučaju, visinu dokazao računom o popravku iz kojeg je razvidno da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time je ispunio svoju procesnu obvezu iz čl. 219. Zakona o parničnom postupku.

13. Na utvrđenu činjenicu da je oštećenik ŠG Ugovorom o ustupanju tražbine prenijela na tužitelja tražbinu koju ima prema tuženiku kao osiguratelju za naknadu štete u iznosu od 287,62 EUR, o čemu je tuženik obaviješten, pravilno primjenom odredbe čl. 84. i čl. 1085. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

14. U odnosu na žalbeni navod da je sud donošenjem predmetne presude počinio osobito tešku povredu odredaba parničnog postupka povrijedio i temeljno pravo na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku (zajamčeno Ustavnom Republike Hrvatske - čl. 14. st. 2. i čl. 29. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - čl. 6. st. 1.), valja reći da je taj navod neosnovan. Naime, time što je tuženik nezadovoljan odlukom suda, pored pravilno prevedenog dokaznog postupka primjenom odredba parničnog postupka, nisu povrijeđene odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i tuženik je dobio obrazloženu odluku prvostupanjskog suda kao i pravo na ulaganje pravnog lijeka.

15. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovu (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku) tako i po visini (čl. 155. Zakona o parničnom postupku), a tuženik konkretno niti ne osporava tu odluku.

16. Slijedom navedenog, kako tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. njezine izreke.

Zagreb, 20. siječnja 2025.

Sudac

Maja Bilandžić